Azmir ef. Jusufi

Samodivljenje i umišljenost su bolesti ljudskog srca i kao takve su prezrene kod Allaha, dž.š. Prezirući sve ovo, Uzvišeni kaže: “... a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo.“ (Et-Tevbe, 25)

U bici na Hunejnu je učestvovao veliki broj muslimana pa ih je njihova brojnost zanijela i zadivila mislili su da ih niko ne može poraziti, ali i pored njihove brojnosti umalo  da su tu bitku izgubili.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Tri su stvari spasonosne, a tri pogubne. Spasonosne su: bogobojaznost i u tajnosti i u javnosti, govoriti istinu i u zadovoljstvu i u ljutnji i umjerenost i bogatstvu i siromaštvu; a pogubne su: povođenje za strastima, povođenje za škrtošću i čovjekovo divljenje samom sebi. Ovo posljednje je najpogubnije.” (Bejheki)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također rekao: “Dok je jedan čovjek ogrnut sa dva ogrtača, diveći se samom sebi, nadmeno išao, Allah je dao pa se pod njim zemlja provalila i da je u nju propao i tako će kroz nju propadati sve do Sudnjeg dana.” (Buhari)
Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: “Dvije su stvari po čovjeka propast: beznadežnost i divljenje samom sebi.”
Ove dvije stvari spomenuo je zajedno jer se sreća postiže samo trudom, traženjem, ozbiljnošću i zasukivanjem rukava. Za razliku od toga beznadežnost je nenastojanje i netraženje načina da se nešto postigne, a onaj ko je zadivljen samim sobom misli da je svu sreću postigao pa se više ni za što ne trudi. U tome smislu Uzvišeni veli: “O vjernici ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama!” (El-Bekare, 264), tj. isticanjem svoje zasluge i ogovaranjem za učinjeno dobro, a to nije ništa drugo do samoljublje.
Samoumišljnom i samohvalisanom čovjeku srce postaje kruto i tvrdo,  a  srce se zaista omekšava  zikrom, tj. spominjanje i sjećanje na Allaha Uzvišenog i čitanjem Allahovog Govora- Kur'ana. Kaže Uzvišeni Allah:
”Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju” (El-Enfal, 2);
”…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Er-Ra'd, 28);
”…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti” (El-Kehf, 28);
”I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemara...” (El-A'raf, 205).
Allah, dž.š., je u Kur'anu osudio ovakva srca i kazao da su oni uzrok nepostupanja po istini. Kaže Uzvišeni: "Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah motri na ono što radite.“ (El-Bakare, 74)
Ibn Abbas, tumačeći ovaj ajet, kaže: „Dio ajeta u kojem Allah kaže "a ima, zaista, kamenja koje puca“, misli se da ima kamenja koji su mekši od srca, a to su srca koja se pozivaju, a ona ne čuju.“ (Tefsir-Ibn Kesir)
Samodivljenje kao bolest ljudskog srca nosi sa sobom određene opasnosti. Budući da je jedan od uzroka oholosti, ono najčešće prelazi u oholost, te stoga teži egoizmu i čovjek postaje egoista.
Samodivljenje i umišljenost  izazivaju nemarnost spram Allaha, dž.š., pa čak i zaboravljanje na grijehe, tako da onaj u čijem srcu ima samodivljenja i umišljenosti zaboravlja na pokajanje, a s druge strane preuveličava svoje zasluge za pokornost i činjenje bilo kakva dobra djela.
Zaista su samodivljenje, samohvalisanje, samoljublje i umišljenost opasne bolesti, jer zavaravaju čovjeka i ulijevaju mu lažnu nadu i sigurnost da će se bez obzira na ono šta radi spasiti Allahove kazne.
Grijesi doprinose odvodnjavanja srca i njegovom sljepilu, jer sprečavaju da svjetlo imana i upute dopre do njih. Uzvišeni Allah kaže: ”A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.” (El-Mutaffifin, 14)
Abdullah ibn Mesud, r.a., kaže: “Kada god rob učini grijeh na njegovom srcu se pojavi jedna crna tačka i sve tako dok mu cijelo srce ne pocrni. Uzvišeni Allah je objavio da su grijesi koji su činili uzrok zašto su srca pocrnila, te da je čovjek sam kriv za to.”
Da bi čovjek uklonio bilo koju bolest prvo se prilazi uklanjanju njenih uzroka. Budući da je uzrok bolesti samodivljenja i samoljublja neznanje, tj. čovjekovo nepoznavanje sebe i svoga Uzvišenog Gospodara, najbolji lijek za nju je ono što je suprotno neznanju, tj. upoznavanje sebe i svog Gospodara, svejedno da li se radi o samoljublju vezanom za znanje, imetak ili porijeklo, jer je to sve dar Božiji, kao što stoji u riječima Uzvišenog: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53.)
Nema veće blagodati nego što je Allahova uputa i otvaranje vrata korisnog znanja i dobrih djela, jer samoljublje nastaje od neznanja i čovjekova poricanja blagodati Uzvišenog Allaha, dž.š.. U tom smislu Uzvišeni veli: ”A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan od vas se ne bi nikad od grijeha očistio.” (En-Nur, 21.)
Nijedan čovjek neće ući u Džennet samo zbog svojih dobrih djela sve dok ga Allah ne obaspe svojom milošću, kao što najodabraniji rob, Allahov Poslanik, s.a.v.s.,  kaže svojim ashabima: ”Nema niko među vama koga će njegova djela spasiti” Na to su ga upitali: ”Zar ni tebe Allahov Poslaniče?”   pa je odgovorio: ”Ni mene, osim, ako me Allah obaspe Svojom milošću.” (Muttefekun alejhi)
Jedan mudrac je lijepo rekao: ”Nemoj da te prevari mnoštvo djela, jer ne znaš hoće li ti biti primljena ili neće! Ne budi siguran od svojih grijeha, jer ne znaš hoće li biti oprošteni ili neće! Sva tvoja djela za tebe su nepoznanica.”
Što se pak imetka tiče njega čovjek ne posjeduje svojom zaslugom, nego čistom dobrotom Uzvišenog Allaha zato se Allah čudi svakom onom ko je zaslijepljen samim sobom i smatra da je sve to lično njegova zasluga. Tako rizničar faraona koji je bio tako bogat da su ključeve njegovih riznica morali nositi par snažnih ljudi kaže: ”Ono što imam stekao sam znanjem svojim”. Imajući na umu ove faraonske izgovorene riječi, danas nalikuju riječima dosta ljudi koji izgovaraju iste ili slične riječi... tako da njihov eho odjekuje i postoji i danas, kao i sami faraonski jezik i srce. 
Što se pak nauke, naučne pozicije, titule i završene škole tiče, to je zbog malog truda kojeg je čovjek uložio a više je dar i pomoć od Boga Dragog. Koliko li studenata upiše fakultet a mali broj njih ga završi. Da li to znači da se nisu uopće trudili pa ga nisu završili, može biti, ali se ovo ne uzima za pravilom; ili pak oni koji ga završe znači li da su pametniji od prvih? Ne, isti je mozak kod svih, ali nije ista razboritost, oštroumnost, ustrajnost, a sve je to dar od Boga. 
Zato, sve što imamo to nam je Allah dao, i to ne smije da bude uzrokom da se u našim srcima pojave i ugnijezde razne bolesti kao što su: oholost, samoljublje, samohvalisanje i umišljenost.
Čovjek koji se sam sobom oduševljava, svojim mišljenjem zavarava sam sebe, do te mjere da se osjeća sigurnim od Allahova iskušenja i kazne i misli da mu kod Allaha pripada, za njega posebno odabrano mjesto. Zato ne sluša ničije savjete ni preporuke, niti mu njegovo samoljublje dozvoljava da se obrati učenim ljudima. 
Molim Allaha, dž.š., da očisti naša srca od svih njegovih bolesti, da obnovi iman u našim srcima, da nam pomogne da ustrajemo na Allahovom putu. Amin!