U srijedu, 19. avgusta, sa akšam namazom, nastupa nova muslimanska – Nova hidžretska 1442. godina.
U noći početka nove muslimanske godine prisjećamo se Poslanikove, s.a.v.s., hidžre i obaveznosti napuštanja svega što je haram i loše, te se trebamo prisjetiti i na našu hidžru krajem 90-ih godina.
Što se tiče početka obilježavanja islamskog kalendara, povijest islama bilježi da se to desilo za vladavine halife Omera, r.a.. Na prijedlog nekoliko ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s., da islamski kalendar, računanje i bilježenje, počne od hidžre Muhammeda, s.a.v.s., iz Mekke u Jesrib (današnja Medina Munevvera), Omeru, r.a., se ovaj prijedlog dopao i naredio da se dani počnu bilježiti baš od dana seobe Poslanika, s.a.v.s., u Jesrib, a kao prvi mjesec se uzelo u razmatranje da to bude mjesec Muharrem, koji dolazi odmah nakon blagoslovljenog mjeseca Zul-Hidždžeta, mjeseca kada se u njemu obavlja peti islamski šart, Hadždž.
Hidžra u jezičkom smislu znači ostavljanje ili napuštanje bilo čega. Čovjek može učiniti hidžru i napustiti svoju domovinu, čovjek može učiniti hidžru od grijeha tako što će ih se proći, može isto tako da učini hidžru na onaj svijet.
Koliki značaj zauzima hidžra govori nam i činjenica da se hidžra spominje u kontekstu prvog hadisa mnogih hadiskih zbirki gdje se u čuvenom hadisu kojeg prenosi Omer, r.a., kaže sljedeće: Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra bude radi Allaha i Njegova Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Njegova Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovo svjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi ženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio”. (Buhari i Muslim)
Hidžra Muhammeda, s.a.v.s., je vječita inspiracija svakog svjesnog muslimana, i nije bez razloga, baš njegova hidžra, i njegova seoba, uzet za početak računanja islamskih novih godina.
Hidžra je djelo koje treba da bude ponos svakog muhadžira. Poslanik, s.a.v.s., je muhadžire nazvao tim imenom baš zbog toga što su pristali na djelo koje je bilo vrijedno svakog cijenjenja i hvale! Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Da nije hidžre ja bih bio ensarija!" (Muttefekun 'alejh)
Abdullah b. Amr, r.a., kaže: Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni ostali muslimani, dok je muhadžir onaj koji je napustio ono što je Allah dž.š., zabranio." (Buhari)
Hidžra u ime Allaha, dž.š., je napuštanje svega onoga što Allah dž.š., ne voli, uz činjenje svega onoga što Allah dž.š., voli i sa čime je zadovoljan i razi!
Osnova hidžre počiva na ljubavi i mržnji; ljubavi spram onoga što Allah dž.š., i mržnji spram onoga što Allah dž.š., ne voli – pa je stoga muhadžir onaj koji je dao prednost onome što Alah dž.š., više voli! Šejtani i ljudski porivi i strasti čovjeka neprestano zovu svemu onome što Allah dž.š., ne voli i onome s čime On nije zadovoljan i razi pa je zbog toga hidžra stanje u kojem se vjernik neprestano nalazi bježeći od robovanja lažnim božanstvima ka robovanju Allahu dž.š., Jedinom, koji istinski zaslužuje da bude obožavan!
Na dan 1442. hidžreta, preispitajmo sebe i naš odnos prema hidžri. Preispitajmo sebe da li smo jedni od muhadžira pošto je i naš Poslanik, s.a.v.s., bio muhadžir. Preispitajmo sebe da li smo hidžru započeli u ispravnom pravcu žureći ka Allahu dž.š., ili smo se uputili putem koji udaljava od Allaha dž.š.. Preispitajmo se da li su nam naše kuće, kancelarije, kafane, prodavnice, šume i njive - draže i milije od Allahovih dž.š., kuća i Njegovih džamija? Preispitajmo se da li nam je muzika draža od slušanja Kur'ana, i da li su nam novine draže od čitanja Kur'ana; provjerimo dobro da li smo iskreni kada kažemo da smo zadovoljni Allahom dž.š., kao Gospodarem, Poslanikom, s.a.v.s., kao poslanikom i islamom kao vjerom!
Allah, dž.š., kaže: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: »Šta je bilo s vama?« – »Bili smo potlačeni na Zemlji« – odgovorit će. – »Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?« – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je.“ (El-Ma'ida, 98-100)
Na osnovu ovoga ajeta, obaveza je svakom muslimanu da napušta i da se bori protivu nevjere i nevjerovanja svih tipova, da napusti i da se bori protivu svake vrste grijeha i neposlušnosti prema Allahu dž.š., da napušta i da se bori protivu svake devijacije na koju nailazi on lično ili njegovo društvo u cjelini.
Hidžra Muhammeda, s.a.v.s., i ashaba je bila i ostala rastavljač istine od neistine, jer je pokazala spremnost vjernika i kolebljivost onih koji nisu prihvatili vjeru kako treba. Licemjeri nisu mogli podnijeti toliku žrtvu pa su izostali. Čvrsti vjernici su krenuli u neizvjesnu budućnost, punu borbe i samoodricanja, koja je u kratkom vremenu namirila i dunjalučko, ali osigurala i ahiretsko blago i nagradu. I ne samo njima koji su selili već i onima koji su bili domaćini kako Kur’an kaže: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći. A i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče, kroz koje će rijeke teci, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“ (Et-Tevbe, 100)
Dakle Allah, dž.š. je zadovoljan sa prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, koji su se potvrdili u svojoj vjeri onako kako je od njih traženo, ali, Allah će biti zadovoljan i od generacija koje će doći inšaAllah poslije, od svih onih kojima Islam bude na prvom mjestu i koji se ugledaju na prve muslimane. Hidžra je i danas za sve obaveza i kao takva je vječna.
Hidžra nema samo značaj jednog historijskog događaja omeđenog prostorom i vremenom. Hidžra je sudba mnogih kur'anskih ličnosti poput Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa kao i Muhammeda, s.a.v.s., i prvih vjernika.
Hidžra je simbol duhovne pobjede zbog toga što je krunisana ovozemnom pobjedom tevhida i jedine ispravne vjere! Hidžra je očuvanje vjere kako pojedinca tako i skupine. Hidžra je prije svega afirmacija vjere, a ne lagodan život ili fizička egzistencija. Da nije tako, ne bi bilo potrebe seliti se. Za jedno islamsko ozračje bio je potreban ambijent kojeg sigurno tada nije bilo niti ga je moglo biti u Mekki. Odabir Medine za prvu destinaciju hidžre je bio rezultat jednog realnog i pametnog sagledavanja stanja tadašnjeg prostora i vremena!
Ako su dva Allahova, dž.š., roba, Ibrahim i njegov sin Ismail, a.s., prolazili težak put duhovnog sazrijevanja da bi bili počašćeni gradnjom Ka'abe i njenim vraćanjem iz zaborava u živo sjećanje, Ka'abe kao simbola islamskog tevhida i monoteizma, ništa lakši put nije bio potreban za one koji su počašćeni da očiste Ka'abu i njenu okolinu od kipova i idolopoklonstva, definitivno uspostavljajući čistu Allahovu, dž.š., vjeru, imunu na ova iskrivljenja, i čistu od obožavanja slika i kipova, žrtvenika i grobova, kamenja itd., kao i časti da budu njeni prvi nosioci na Zemlji.
Hidžra je završetak jedne faze, a početak je jedne druge faze obilježene dinamičnošću i potpunim uspjehom koji je snažnim ritmom priveden kraju. Kruna uspjeha je bio oprosni hadždž Poslanika, s.a.v.s., pred veličanstvenim skupom, onda kada je objavljen ajet: "...Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera...!" (El-Ma'ida)
