U mnogim fikhskim djelima, naročito u fikhskim enciklopedijama, termin fidja se najčešće spominje zajedno s terminom fidāʼ, jer imaju ista značenja. Fidāʼ je infinitiv glagola fedā/jefdī, koji u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: iskupljenje, izbavljenje, spas, iskup, otkup(nina) i žrtva. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 1103.)
Naš, Stvoritelj, Uzvišeni Allah dž.š., znajući za psiho-fizičke osobine čovjeka, navodi u Kur’anu, kategorije onih, koji nisu dužni da poste, ali su dužni da izvrše obavezu fidje. Allah dž.š., nikoga ne opterećuje mimo njegovih mogućnosti, niti Allah dž.š., stavlja u obavezu, nekome nešto što neće biti u mogućnosti da izvrši.
Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Bekare, 183-184)
U komentaru riječi: “onima koji ga jedva podnose”, Ibn Abbas, r.a., kaže: “To je stari čovjek i stara žena, koji nisu u stanju postiti, za svaki dan posta nahranit će po jednog siromaha.” (Buhari, br. 4505). Iako je Ibn Abbas u tumačenju ovog ajeta spomenuo samo osobu u dubokoj starosti koja teškom mukom podnosi post, sam kur'anski tekst, formulacijom „onima koji ga jedva podnose“, ostavlja mogućnost da se on odnosi i na druge slične kategorije. Ibn El-Munzir prenosi konsenzus islamskih učenjaka da se ovaj propis odnosi i na bolesnika koji boluje od hronične bolesti, koju bi post činio još težom, ili bi mu u tom stanju post bilo veoma teško i naporno izvršiti. (Jusuf El-Karadavi, Post, str. 84.)
Fidju trebaju platiti dvije kategorije lica:
- stare i iznemogle osobe, i
- trajni bolesnici koji boluju od takve vrste bolesti čije liječenje, odnosno, terapija ih sprečava da poste, odnosno riječ je o bolesti koja je takva da nevezano o terapiji sama po sebi onemogućava da takvo lice posti.
Staračka iznemoglost se ne može odrediti godinama. Svjedoci smo osamdesetogodišnjaka ili devedesetogodišnjaka, doduše ovim tempom života ovih drugih rjeđe, koji post lakše podnose nego drugi koji se nalaze u životnoj snazi. Godine nisu određujući moment već iznemoglost kojoj su stare osobe sklone i koji idu putem ili zakonom kojeg je Allah, dž.š., postavio ljudima. Takva lica su izgubila nadu da će im se njihovo stanje poboljšati.
Uzvišeni Allah dž.š., kada govori o postu, govori na način ko je dužan, a ko ne, cilj posta, i za osobe koje nisu u mogućnosti je dat propis, a cilj svega je kako Uzvišeni Allah dž.š., ističe: “Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža!”
Ima slučajeva, da osobe koje su čitav svoj život posvetile postu, kada dođu u godine starosti i iznemoglosti, odbijaju da plate fidju, jer su čitav svoj život samo slušale o postu i vrijednostima posta, a tematiku fidje nisu imale priliku da čuju, ili da propise o fidji primjene u svome životu.
Davanje fidje, po propisima hanefijskog mezheba, jeste vadžib. No, ako je osoba koja je treba dati siromašna, s nje spada ta obaveza, jer „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“ (El-Bekare, 286.) U tom slučaju, ta osoba treba činiti istigfar (tražiti oprosta od Uzvišenog Allaha). Djeca mogu izdvojiti fidju za svoje roditelje ali nisu obavezna.
Prema mišljenju učenjaka pravnih škola, sve kategorije lica koji nisu napostili propuštene dane, a već je došao novi Ramazan, treba da daju fidju uz obavezno napaštanje tih dana sada već od prošlog Ramazana.
U Kur'anu i u hadisu nije preciziran iznos za fidju, a stav hanefijskog mezheba jeste da iznos fidje odgovara iznosu sadekatul-fitra. Visina fidje, kao i sadekatul-fitra, zavisi od ličnog standarda i računa se prosjek troškova dnevne prehrane, računajući samo hranu.
Fidja se može dati odjednom na početku ramazana ili u vremenu kada postane obavezna, tj. tokom ramazana, što znači da se može izdvojiti na kraju toga mjeseca. Fidja se može dati nakon što postane obavezna, ali se ne može dati ranije, tj. prije nego što postane obavezna. (El-Halebi, Multeqa’l-ebhur, 1/96.)
Također, po propisima našeg mezheba, fidja se može dati odjednom većem broju siromaha, kao što se za više dana može dati jednom siromahu. (Tuhmaz, Hanefijski fikh, 1/549.)
Danas ulema kaže da se fidja isplaćuje sa proračunom jednodnevne hrane koju dotična osoba jede. Prema tome, visina fidje, ako je pretvaramo u novac, zavisi od ličnog standarda. Pa, ako se više ulaže u ishranu i time više troši i visina fidje je veća. Nije dozvoljeno, da osoba živi u jednoj zemlji, a primjenjuje standarde druge zemlje. Za svaki dan treba nahraniti jednog siromaha ili mu dati protuvrijednost. To znači, da ako je Ramazan bio trideset dana da se za svaki propušteni dan ili nahrani siromah ili mu se da protuvrijednost u novcu.
Prema tome, članovi porodice koje siromah hrani, osim dojenčadi, su, po jednoglasnom mišljenju, siromasi kojima je ispravno dati fidju, a kod većine učenjaka tu se mogu računati i dojenčad. Kada se sadaka udijeli siromahu koji je glava porodice, ukoliko članovi njegove porodice sami nisu bogati, niti se neko drugi osim tog siromaha o njima brine, svi oni ulaze u broj nahranjenih siromaha, kao što se siromahu daje od zekata onoliko koliko je potrebno, ne samo njemu, nego i njegovoj porodici.
Drugi način udjeljivanja fidje jeste da se na ime svakog dana udijeli pola sa’a žitarice koja se pretežno koristi u dotičnoj sredini. Kod nas je to pšenično brašno, a pola sa’a je približno kilogram i po brašna. Uz to, lijepo je dodati i ono što upotpunjuje hranu, poput mesa, ali nije obavezno.
Mišljenje većine učenjaka da se kao fidja udjeljuje hrana je preferirajuće, jer je bliže značenju kur’anskog teksta, međutim, nema smetnje da se na ime fidje da novac osobi ili organizaciji.
