Posjete evropskih zvaničnika Kini te i od ranije poznate napetosti između evropskih saveznika i Sjedinjenih Američkih Država, unutar određenih evropskih političkih krugova ponovo su aktuelizirali pitanje strateške autonomije Starog kontinenta.
Priča o evropskoj strateškoj autonomiji nije nešto o čemu evropski zvaničnici raspravljaju tek posljednjih nekoliko sedmica. Još prije početka ruske invazije na Ukrajinu, pitanje autonomije Evropske unije u pogledu sigurnosti i odbrambenih mogućnosti javnosti je predstavio predsjednik Francuske Emmanuel Macron.
Još od dolaska na mjesto predsjednika Francuske, Macron je bio jedan od političara koji je na početku mandata stidljivo govorio o temi strateške autonomije Evropske unije. Međutim, od 2019. godine, predsjednik Francuske je javno, ali i unutar briselskih institucija postao jedan od najvećih zagovaratelja ove ideje.
"Već nešto više od 10 godina, Sjedinjene Američke Države fokusirane su na sebe i imaju strateške interese koji se orijentišu na Kinu i Pacifik. Evropljani moraju prestati da budu naivni. Kada smo pod pritiskom sila, treba da reagujemo i pokažemo da imamo moć i kapacitet da se branimo", rekao je Macron.
Prvi čovjek Francuske nije blagonaklono gledao ni na ulogu NATO-a gdje je, pored toga što se o svemu odlučuje konsenzusom, ipak Washington taj čije se mišljenje cijeni nešto više u odnosu na ostale saveznike.
"Ono što trenutno doživljavamo je moždana smrt NATO-a. Evropske članice se više ne mogu osloniti na SAD u odbrani alijanse. Evropa mora početi razmišljati o sebi kao geopolitičkoj sili kako bi osigurala da i dalje kontroliše svoju sudbinu", rekao je Macron u intervjuu za londonske medije 2019. godine.
Ipak, najave Macrona i pokušaje uspostavljanja evropske autonomije značajno je pokvario ruski predsjednik Vladimir Putin. Njemačka i Francuska su u proteklim godinama bile države koje su predvodile mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, ali iz dana u dan se jasno moglo vidjeti kako pregovori u Normandijskom formatu apsolutno nemaju nikakav utjecaj na dešavanja u praksi.
Da je sve, kao što se navodi u jednoj pjesmi, bio samo fol i jeftin trik, pokazalo se 24. februara 2022. godine kada je Vladimir Putin u ranu zoru naredio ruskim trupama da uđu u Ukrajinu. Invazija na susjednu državu je započela, a Evropa i Emmanuel Macron su shvatili kako je pitanje strateške autonomije nešto o čemu se sada ne može razgovarati.
Uprkos ujedinjenosti bloka kada je riječ o donošenju sankcija i drugih mjera protiv Ruske Federacije, članice Evropske unije, u pogledu vojne podrške Ukrajini, nisu na samom početku bile tako organizovane.
Vojna opremljenost i izdvajanja za odbranu, stara su boljka zemalja Evropske unije, a da Evropa u ovom pogledu zaostaje za drugima pokazao je i godišnji izvještaj NATO-a u kojem se navodi da je samo sedam od 30 država članica NATO-a uspješno ispunilo ciljeve koji su se odnosili na izdvajanje dva posto BDP-a na odbranu.
"Sedam zemalja koje su ispunile cilj su Sjedinjene Američke Države Estonija, Grčka, Latvija, Litvanija, Poljska i Velika Britanija", naveo je Jens Stoltenberg.
Od početka rata u Ukrajini, i pored podrške koju evropski saveznici pružaju Ukrajini, bilo je jasno kako ta podrška ne bi značila vjerovatno ništa da u cijelu priču nisu bile uključene Sjedinjene Američke Države. Od februara 2022. godine, ali i ranije, Washington je prema Ukrajini poslao na desetine paketa pomoći koji su uključivali oružje, ali i opremu te finansijsku podršku.
Također, za 2023. godinu, američki Kongres je najavio kako se za Ukrajinu obezbjeđuje nevjerovatnih 44,9 milijardi dolara pomoći što uključuje i novac za funkcionisanje zemlje, ali i neophodnu opremu koja bi Ukrajincima trebala biti od koristi i u borbama protiv Rusije.
U međuvremenu, evropski saveznici, iz mjeseca u mjesec izdvajali su svoja sredstva za Ukrajinu, ali se pokazalo, naročito u priči o slanju tenkova, kako svaki od saveznika ima velikih problema kada je riječ o vojnim kapacitetima.
Brojna oprema postojala je samo na papiru, a stvarno stanje bilo je daleko od onoga kakvo bi se moglo očekivati za velike države kao što su Njemačka, Francuska i druge.
Dok se očekivalo kako je Ukrajina ipak ujedinila transatlantske saveznike te da se Amerika u Evropu vratila u velikom stilu, posjete zvaničnika zemalja Evropske unije Kini razuvjerile su, a pomalo i naljutile Washington.
Na samitu NATO-a u Madridu koji je održan u junu 2022. godine, saveznici su Kinu definirali kao silom koja predstavlja veliki izazov za saveznike.
"Suočeni smo sa cyber, svemirski, hibridnim i drugim asimetričnim prijetnjama kao i zlonamjernom upotrebom novih tehnologija. Suočavamo se sa sistemskom konkurencijom onih koji osporavaju naše interese i nastoje potkopati međunarodni poredak zasnovan na pravilima", stoji u dokumentu koji je usvojen u Madridu.
Kroz nekoliko mjeseci, evropski lideri počeli su stizati u Peking gdje su održali sastanke sa Xi Jinpingom. Razgovaralo se o ekonomskoj saradnji, Tajvan se spominjao samo kroz floskule, a jedan od onih koji je odlučio skrenuti pažnju javnosti na svoju posjetu bio je Emmanuel Macron, koji je procijenio da je ovo idealan trenutak za vraćanje priče o autonomiji EU u prvi plan.
Taj plan predstavio je na vjerovatno najgori mogući način - direktnim problematiziranjem uloge i utjecaja Sjedinjenih Američkih Država na evropske države.
"Biti saveznik ne znači biti vazal. Paradoks bi bio da, savladani panikom, vjerujemo da smo samo američki sljedbenici. Pitanje na koje Evropljani treba da odgovore je da li je u našem interesu da ubrzamo krizu na Tajvanu? Ne.", rekao je Macron.
Ovakva izjava predstavljala je šok za brojne zapadne zvaničnike, a prije svega one u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. U trenucima napetosti sa Istokom, tačnije Rusijom, Macron je svojom izjavom samo potvrdio kako ne namjerava odustati od priče o autonomiji Evrope.
Takva autonomija, prema njegovom mišljenju, ali i prema izjavama koje šalje u eter, ujedno znači otklon od Sjedinjenih Američkih Država, ali i bliža saradnja sa Kinom i drugim državama. Međutim, za razliku od prethodnih nekoliko godina, čini se kako Macronovo razmišljanje dijele i druge velike države Evropske unije.
Prije svega to se odnosi na Njemačku gdje semafor koalicija koju predvode SPD, Zeleni i FDP vodi unutarnje bitke zbog neslaganja oko toga kakav bi vanjskopolitički pristup trebala zauzeti Njemačka. Njemački kancelar jedan je od onih socijaldemokrata koji smatra kako bi Njemačka trebala imati znatno relaksiraniji pristup kada je riječ o Kini i istočnim tržištima.
Pored ovih zemalja, ukoliko se sagledaju politike i drugih država članica EU, naročito u njenom centralnom i zapadnom dijelu, može se primijetiti kako je teza o transatlantskom jedinstvu nešto na što saveznici ne gledaju istim očima.
Stari američki saveznici i najveće države Evropske unije zagovaraju znatno drugačiji pristup prema Dalekom istoku. Samim tim, takva priča odgovara i Macronovim idejama o strateški autonomnoj Evropi koja će sama odlučivati o tome s kim će stvarati savezništva i partnerske odnose u ekonomiji i drugim sferama.
S druge strane, dok u centralnoj i zapadnoj Evropi jača narativ o samostalnoj Evropi, istok Starog kontinenta, paradoksalno, postao je jedno od najvećih američkih uporišta.
Poljska, baltičke države i Rumunija, postale su predvodnice NATO procesa u Evropi, a teritorije ovih zemalja koriste se i za slanje američke pomoći u vidu naoružanja Ukrajini.
"Potvrdili smo našu čvrstu posvećenost NATO-ovoj kolektivnoj sigurnosti, uključujući garantovanje da će komandni štab za američke snage u Evropi", rekao je predsjednik Biden.
Priča o strateškoj autonomiji, Macronove izjave, i sve relaksiraniji pristup najvažnijih evropskih zemalja prema Dalekom istoku te jačanje američkog utjecaja na istoku Evrope, u posljednjih nekoliko mjeseci stvorilo je preduslove za potpuno drugačiju sigurnosno-političku atmosferu u Evropi.
Washington je sve manje zadovoljan ponašanjem Berlina, Pariza i drugih centara odlučivanja te je sve naklonjeniji onim državama koje u Americi vide najvažnijeg partnera za svoju sigurnost.
Ukoliko se ovakvi narativi zadrže, nije nemoguće očekivati da u Evropskoj uniji prisustvujemo stvaranju i jednog drugačijeg "Berlinskog zida".
On ne bi bio fizički, ne bi možda značio ni potpunu razjedinjenost Evrope i SAD-a, ali definitivno bi predstavljao podjelu Starog kontinenta na one zemlje koje će uz Sjedinjene Američke Države predstavljati novu vojnu okosnicu u Evropi te one koje će pokušati ostvariti svoje ciljeve kroz nešto što se zove strateška autonomija u vojnom, političkom i ekonomskom smislu. Njima, u tom slučaju, Sjedinjene Američke Države ne bi bile prva opcija.
Još od dolaska na mjesto predsjednika Francuske, Macron je bio jedan od političara koji je na početku mandata stidljivo govorio o temi strateške autonomije Evropske unije. Međutim, od 2019. godine, predsjednik Francuske je javno, ali i unutar briselskih institucija postao jedan od najvećih zagovaratelja ove ideje.
"Već nešto više od 10 godina, Sjedinjene Američke Države fokusirane su na sebe i imaju strateške interese koji se orijentišu na Kinu i Pacifik. Evropljani moraju prestati da budu naivni. Kada smo pod pritiskom sila, treba da reagujemo i pokažemo da imamo moć i kapacitet da se branimo", rekao je Macron.
Prvi čovjek Francuske nije blagonaklono gledao ni na ulogu NATO-a gdje je, pored toga što se o svemu odlučuje konsenzusom, ipak Washington taj čije se mišljenje cijeni nešto više u odnosu na ostale saveznike.
"Ono što trenutno doživljavamo je moždana smrt NATO-a. Evropske članice se više ne mogu osloniti na SAD u odbrani alijanse. Evropa mora početi razmišljati o sebi kao geopolitičkoj sili kako bi osigurala da i dalje kontroliše svoju sudbinu", rekao je Macron u intervjuu za londonske medije 2019. godine.
Putin kao partibrejker
Ipak, najave Macrona i pokušaje uspostavljanja evropske autonomije značajno je pokvario ruski predsjednik Vladimir Putin. Njemačka i Francuska su u proteklim godinama bile države koje su predvodile mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, ali iz dana u dan se jasno moglo vidjeti kako pregovori u Normandijskom formatu apsolutno nemaju nikakav utjecaj na dešavanja u praksi.
Da je sve, kao što se navodi u jednoj pjesmi, bio samo fol i jeftin trik, pokazalo se 24. februara 2022. godine kada je Vladimir Putin u ranu zoru naredio ruskim trupama da uđu u Ukrajinu. Invazija na susjednu državu je započela, a Evropa i Emmanuel Macron su shvatili kako je pitanje strateške autonomije nešto o čemu se sada ne može razgovarati.
Uprkos ujedinjenosti bloka kada je riječ o donošenju sankcija i drugih mjera protiv Ruske Federacije, članice Evropske unije, u pogledu vojne podrške Ukrajini, nisu na samom početku bile tako organizovane.
Vojna opremljenost i izdvajanja za odbranu, stara su boljka zemalja Evropske unije, a da Evropa u ovom pogledu zaostaje za drugima pokazao je i godišnji izvještaj NATO-a u kojem se navodi da je samo sedam od 30 država članica NATO-a uspješno ispunilo ciljeve koji su se odnosili na izdvajanje dva posto BDP-a na odbranu.
"Sedam zemalja koje su ispunile cilj su Sjedinjene Američke Države Estonija, Grčka, Latvija, Litvanija, Poljska i Velika Britanija", naveo je Jens Stoltenberg.
Od početka rata u Ukrajini, i pored podrške koju evropski saveznici pružaju Ukrajini, bilo je jasno kako ta podrška ne bi značila vjerovatno ništa da u cijelu priču nisu bile uključene Sjedinjene Američke Države. Od februara 2022. godine, ali i ranije, Washington je prema Ukrajini poslao na desetine paketa pomoći koji su uključivali oružje, ali i opremu te finansijsku podršku.
Također, za 2023. godinu, američki Kongres je najavio kako se za Ukrajinu obezbjeđuje nevjerovatnih 44,9 milijardi dolara pomoći što uključuje i novac za funkcionisanje zemlje, ali i neophodnu opremu koja bi Ukrajincima trebala biti od koristi i u borbama protiv Rusije.
U međuvremenu, evropski saveznici, iz mjeseca u mjesec izdvajali su svoja sredstva za Ukrajinu, ali se pokazalo, naročito u priči o slanju tenkova, kako svaki od saveznika ima velikih problema kada je riječ o vojnim kapacitetima.
Brojna oprema postojala je samo na papiru, a stvarno stanje bilo je daleko od onoga kakvo bi se moglo očekivati za velike države kao što su Njemačka, Francuska i druge.
Strateška autonomija? Zar opet?
Dok se očekivalo kako je Ukrajina ipak ujedinila transatlantske saveznike te da se Amerika u Evropu vratila u velikom stilu, posjete zvaničnika zemalja Evropske unije Kini razuvjerile su, a pomalo i naljutile Washington.
Na samitu NATO-a u Madridu koji je održan u junu 2022. godine, saveznici su Kinu definirali kao silom koja predstavlja veliki izazov za saveznike.
"Suočeni smo sa cyber, svemirski, hibridnim i drugim asimetričnim prijetnjama kao i zlonamjernom upotrebom novih tehnologija. Suočavamo se sa sistemskom konkurencijom onih koji osporavaju naše interese i nastoje potkopati međunarodni poredak zasnovan na pravilima", stoji u dokumentu koji je usvojen u Madridu.
Kroz nekoliko mjeseci, evropski lideri počeli su stizati u Peking gdje su održali sastanke sa Xi Jinpingom. Razgovaralo se o ekonomskoj saradnji, Tajvan se spominjao samo kroz floskule, a jedan od onih koji je odlučio skrenuti pažnju javnosti na svoju posjetu bio je Emmanuel Macron, koji je procijenio da je ovo idealan trenutak za vraćanje priče o autonomiji EU u prvi plan.
Taj plan predstavio je na vjerovatno najgori mogući način - direktnim problematiziranjem uloge i utjecaja Sjedinjenih Američkih Država na evropske države.
"Biti saveznik ne znači biti vazal. Paradoks bi bio da, savladani panikom, vjerujemo da smo samo američki sljedbenici. Pitanje na koje Evropljani treba da odgovore je da li je u našem interesu da ubrzamo krizu na Tajvanu? Ne.", rekao je Macron.
Berlinski zid na drugačiji način
Ovakva izjava predstavljala je šok za brojne zapadne zvaničnike, a prije svega one u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. U trenucima napetosti sa Istokom, tačnije Rusijom, Macron je svojom izjavom samo potvrdio kako ne namjerava odustati od priče o autonomiji Evrope.
Takva autonomija, prema njegovom mišljenju, ali i prema izjavama koje šalje u eter, ujedno znači otklon od Sjedinjenih Američkih Država, ali i bliža saradnja sa Kinom i drugim državama. Međutim, za razliku od prethodnih nekoliko godina, čini se kako Macronovo razmišljanje dijele i druge velike države Evropske unije.
Prije svega to se odnosi na Njemačku gdje semafor koalicija koju predvode SPD, Zeleni i FDP vodi unutarnje bitke zbog neslaganja oko toga kakav bi vanjskopolitički pristup trebala zauzeti Njemačka. Njemački kancelar jedan je od onih socijaldemokrata koji smatra kako bi Njemačka trebala imati znatno relaksiraniji pristup kada je riječ o Kini i istočnim tržištima.
Pored ovih zemalja, ukoliko se sagledaju politike i drugih država članica EU, naročito u njenom centralnom i zapadnom dijelu, može se primijetiti kako je teza o transatlantskom jedinstvu nešto na što saveznici ne gledaju istim očima.
Stari američki saveznici i najveće države Evropske unije zagovaraju znatno drugačiji pristup prema Dalekom istoku. Samim tim, takva priča odgovara i Macronovim idejama o strateški autonomnoj Evropi koja će sama odlučivati o tome s kim će stvarati savezništva i partnerske odnose u ekonomiji i drugim sferama.
S druge strane, dok u centralnoj i zapadnoj Evropi jača narativ o samostalnoj Evropi, istok Starog kontinenta, paradoksalno, postao je jedno od najvećih američkih uporišta.
Poljska, baltičke države i Rumunija, postale su predvodnice NATO procesa u Evropi, a teritorije ovih zemalja koriste se i za slanje američke pomoći u vidu naoružanja Ukrajini.
"Potvrdili smo našu čvrstu posvećenost NATO-ovoj kolektivnoj sigurnosti, uključujući garantovanje da će komandni štab za američke snage u Evropi", rekao je predsjednik Biden.
Priča o strateškoj autonomiji, Macronove izjave, i sve relaksiraniji pristup najvažnijih evropskih zemalja prema Dalekom istoku te jačanje američkog utjecaja na istoku Evrope, u posljednjih nekoliko mjeseci stvorilo je preduslove za potpuno drugačiju sigurnosno-političku atmosferu u Evropi.
Washington je sve manje zadovoljan ponašanjem Berlina, Pariza i drugih centara odlučivanja te je sve naklonjeniji onim državama koje u Americi vide najvažnijeg partnera za svoju sigurnost.
Ukoliko se ovakvi narativi zadrže, nije nemoguće očekivati da u Evropskoj uniji prisustvujemo stvaranju i jednog drugačijeg "Berlinskog zida".
On ne bi bio fizički, ne bi možda značio ni potpunu razjedinjenost Evrope i SAD-a, ali definitivno bi predstavljao podjelu Starog kontinenta na one zemlje koje će uz Sjedinjene Američke Države predstavljati novu vojnu okosnicu u Evropi te one koje će pokušati ostvariti svoje ciljeve kroz nešto što se zove strateška autonomija u vojnom, političkom i ekonomskom smislu. Njima, u tom slučaju, Sjedinjene Američke Države ne bi bile prva opcija.
