Američko vodstvo svijeta, podržano superiornom vojnom silom, postalo je ‘kategorički imperativ’, piše ‘Foreign Affairs’.
Američki časopis Foreign Affairs objavio je članak u kojem kritizira zarobljenost Sjedinjenih Američkih Država u “zabludi” da dominiraju svijetom.
Autor članaka Andrew J. Bacevich, profesor emeritus međunarodnih odnosa i historije na Univerzitetu u Bostonu, navodi da je pobjeda saveznika u Drugom svjetskom ratu (1939 – 1945) nad Silama osovine – nacistička Njemačka, Italija i Japan – svjedočila snazi američke demokratije. Također je otvorila novo doba u kojem je Sjedinjenim Američkim Državama bilo suđeno da vladaju.
Međutim, neki od tih velikih ratnih saveznika danas su postali ljuti neprijatelji SAD-a, a svi su ušli u utrku u nuklearnom naoružanju koje je razornije od onoga koje je Amerika bacila na Japan. Američka vojska se ponovno uključila u nove borbe, ovog puta na Korejskom poluotoku.
Nakon te pobjede, svaka želja za postizanjem mira bila je ostavljena po strani, što je postalo izvjesno kada se ispostavilo da američki suverenitet u svijetu neće proći bez konkurencije, navodi Bacevich. Svoje tvrdnje temelji na dokazima iz ratova u kojima se SAD borio u modernoj povijesti.
Kazao je da je za većinu Amerikanaca Drugi svjetski rat ostao mjerodavan izvor relevantnog sjećanja, dok je Hladni rat bio je svojevrsni dodatak tom sjećanju.
Bacevich koji je, također, predsjednik Odbora Quincy Instituta za odgovorno državno umijeće vjeruje da ”teško izvojevana” pobjeda 1945. nije ni potvrda ni najava tog suvereniteta u svijetu. Umjesto toga, kasnije se pokazala kao iluzija. U šezdesetim godina prošlog vijeka činilo se da je skupi i razjedinjavajući rat u Vijetnamu srušio te iluzije koje je slom komunizma krajem osamdesetih na trenutak oživio.
Avanture koje je Washington poduzeo nakon napada 11. septembra 2001. godine u vođenju svog “globalnog rata protiv terorizma” ponovno su razotkrile da su tvrdnje o američkoj vojnoj superiornosti lažne, navodi Foreign Affairs.
Bacevich nastavlja da je američki establišment za vanjsku politiku odbio krenuti dalje, držeći se “pogrešnog” uvjerenja da je ono što svijetu treba još više američke vojne moći.
Dodao je da su ”razočaravajući” rezultati dugotrajnih ratova koje je Amerika vodila u Afganistanu i Iraku trebali služiti kao poziv na uzbunu, sličan onom koji je doživjelo Ujedinjeno Kraljevstvo tokom Sueckog rata 1956. Taj rat je prisilio Britance da priznaju kako je njihov imperijalni projekt zapeo u ćorsokak.
Međutim, neuspjeh u Iraku nije spriječio Washington da udvostruči svoje ratne napore u Afganistanu, što je autor članka opisao kao “nepromišljeni čin koji je kulminirao haotičnim i ponižavajućim povlačenjem 2021. godine”.
Bacevich smatra da je ovaj prizor mogao poslužiti kao povod da se proglasi kraj ere definirane Drugim svjetskim ratom, Hladnim ratom i težnjama koje su potaknuli. Ali taj trenutak je ubrzo prošao, u velikoj mjeri zahvaljujući ulozi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ruska invazija na Ukrajinu ponovno je oživjela poslijeratnu tradiciju američkog pokazivanja mišića.
Izgleda da je SAD spreman napraviti iste pogreške koje je napravio u Iraku, opravdavajući to svojom predanošću vođenju svijeta, smatra autor.
U svom članku autor se osvrće na pojedine detalje dokumenta koji je 1950. godine izdalo Američko vijeće za nacionalnu sigurnost tokom mandata predsjednika Harryja Trumana, poznatog kao “NSC-68”.
Bacevich opisuje ovaj dokument kao “najautoritativniji izraz poslijeratnog svjetonazora”, a izradio ga je tim za planiranje politike američkog State Departmenta, koji je u to vrijeme vodio Paul Nitze.
Ovaj dokument je prepoznao “divnu raznolikost, duboku toleranciju i zakonitost slobodnog društva” te uspostavio parametre američke politike tokom Hladnog rata. Uvjerljivom jasnoćom NSC-68 je argumentirao američku hegemoniju. ”U svijetu koji se smanjuje”, navodi se u dokumentu, ”nedostatak reda među narodima postaje sve manje podnošljiv”.
Ova činjenica nametnula je SAD-u “odgovornost vođenja svijeta”, zajedno s obavezom da “uspostavi red i pravdu sredstvima koja su u skladu s načelima slobode i demokratije”.
Prema mišljenju Bacevicha, stavljanje naglaska na potrebu američke vojne superiornosti ili naginjanje korištenju sile postalo je “uvjerenje u koje nema sumnje”.
Ako je cilj američke hegemonije bio uspostaviti globalni poredak i pravdu kroz razborito korištenje čvrste moći, rezultati su u najboljem slučaju bili različiti, zaključuje autor.
Dodaje da je američka velika strategija, koju je Biden postavio sredinom svog mandata, zaglibila u klupku nepriznatih kontradikcija, od kojih je, možda, najistaknutije insistiranje Washingtona na potrebi da SAD mora održati model globalnog vojnog vodstva, čak i kada se važnost tog modela smanjuje i kada postoje sve manje šanse da se očuva privilegirani položaj zemlje u međunarodnom poretku.
Ipak, dodaje autor, vanjskopolitički establišment insistira na tome da ne postoji alternativa američkom vojnom vodstvu, ukazujući, prije svega, na rusku invaziju na Ukrajinu kako bi dokazao svoj argument.
Autor članaka Andrew J. Bacevich, profesor emeritus međunarodnih odnosa i historije na Univerzitetu u Bostonu, navodi da je pobjeda saveznika u Drugom svjetskom ratu (1939 – 1945) nad Silama osovine – nacistička Njemačka, Italija i Japan – svjedočila snazi američke demokratije. Također je otvorila novo doba u kojem je Sjedinjenim Američkim Državama bilo suđeno da vladaju.
Međutim, neki od tih velikih ratnih saveznika danas su postali ljuti neprijatelji SAD-a, a svi su ušli u utrku u nuklearnom naoružanju koje je razornije od onoga koje je Amerika bacila na Japan. Američka vojska se ponovno uključila u nove borbe, ovog puta na Korejskom poluotoku.
Nakon te pobjede, svaka želja za postizanjem mira bila je ostavljena po strani, što je postalo izvjesno kada se ispostavilo da američki suverenitet u svijetu neće proći bez konkurencije, navodi Bacevich. Svoje tvrdnje temelji na dokazima iz ratova u kojima se SAD borio u modernoj povijesti.
Kazao je da je za većinu Amerikanaca Drugi svjetski rat ostao mjerodavan izvor relevantnog sjećanja, dok je Hladni rat bio je svojevrsni dodatak tom sjećanju.
Navodi o vojnoj superiornosti
Autor se osvrnuo na pobjede koje je Amerika postigla u svojim sukobima s nacističkom Njemačkom, Japanskim carstvom i Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio taj da je američko vodstvo svijeta, podržano superiornom vojnom silom, postalo “kategorički imperativ”.Bacevich koji je, također, predsjednik Odbora Quincy Instituta za odgovorno državno umijeće vjeruje da ”teško izvojevana” pobjeda 1945. nije ni potvrda ni najava tog suvereniteta u svijetu. Umjesto toga, kasnije se pokazala kao iluzija. U šezdesetim godina prošlog vijeka činilo se da je skupi i razjedinjavajući rat u Vijetnamu srušio te iluzije koje je slom komunizma krajem osamdesetih na trenutak oživio.
Avanture koje je Washington poduzeo nakon napada 11. septembra 2001. godine u vođenju svog “globalnog rata protiv terorizma” ponovno su razotkrile da su tvrdnje o američkoj vojnoj superiornosti lažne, navodi Foreign Affairs.
Bacevich nastavlja da je američki establišment za vanjsku politiku odbio krenuti dalje, držeći se “pogrešnog” uvjerenja da je ono što svijetu treba još više američke vojne moći.
Dodao je da su ”razočaravajući” rezultati dugotrajnih ratova koje je Amerika vodila u Afganistanu i Iraku trebali služiti kao poziv na uzbunu, sličan onom koji je doživjelo Ujedinjeno Kraljevstvo tokom Sueckog rata 1956. Taj rat je prisilio Britance da priznaju kako je njihov imperijalni projekt zapeo u ćorsokak.
Međutim, neuspjeh u Iraku nije spriječio Washington da udvostruči svoje ratne napore u Afganistanu, što je autor članka opisao kao “nepromišljeni čin koji je kulminirao haotičnim i ponižavajućim povlačenjem 2021. godine”.
Bacevich smatra da je ovaj prizor mogao poslužiti kao povod da se proglasi kraj ere definirane Drugim svjetskim ratom, Hladnim ratom i težnjama koje su potaknuli. Ali taj trenutak je ubrzo prošao, u velikoj mjeri zahvaljujući ulozi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ruska invazija na Ukrajinu ponovno je oživjela poslijeratnu tradiciju američkog pokazivanja mišića.
Izgleda da je SAD spreman napraviti iste pogreške koje je napravio u Iraku, opravdavajući to svojom predanošću vođenju svijeta, smatra autor.
Ukrajina je posljednja prilika
Bacevich smatra kako je rat u Ukrajini, možda, posljednja prilika za Washington da nauči lekciju koju je Britanija naučila iz rata u Suecu, ”a da čak i ne pretrpi poraz”. Dodaje da je američka politika prema Ukrajini bila pragmatična i nedvojbeno suzdržana, ali da američki predsjednik Joe Biden i njegov tim rutinski govore o ratu na načine koji sugeriraju ”zastarjelu, moralističku i bezobzirno grandioznu viziju američke moći”.U svom članku autor se osvrće na pojedine detalje dokumenta koji je 1950. godine izdalo Američko vijeće za nacionalnu sigurnost tokom mandata predsjednika Harryja Trumana, poznatog kao “NSC-68”.
Bacevich opisuje ovaj dokument kao “najautoritativniji izraz poslijeratnog svjetonazora”, a izradio ga je tim za planiranje politike američkog State Departmenta, koji je u to vrijeme vodio Paul Nitze.
Ovaj dokument je prepoznao “divnu raznolikost, duboku toleranciju i zakonitost slobodnog društva” te uspostavio parametre američke politike tokom Hladnog rata. Uvjerljivom jasnoćom NSC-68 je argumentirao američku hegemoniju. ”U svijetu koji se smanjuje”, navodi se u dokumentu, ”nedostatak reda među narodima postaje sve manje podnošljiv”.
Ova činjenica nametnula je SAD-u “odgovornost vođenja svijeta”, zajedno s obavezom da “uspostavi red i pravdu sredstvima koja su u skladu s načelima slobode i demokratije”.
Prema mišljenju Bacevicha, stavljanje naglaska na potrebu američke vojne superiornosti ili naginjanje korištenju sile postalo je “uvjerenje u koje nema sumnje”.
Ako je cilj američke hegemonije bio uspostaviti globalni poredak i pravdu kroz razborito korištenje čvrste moći, rezultati su u najboljem slučaju bili različiti, zaključuje autor.
Dodaje da je američka velika strategija, koju je Biden postavio sredinom svog mandata, zaglibila u klupku nepriznatih kontradikcija, od kojih je, možda, najistaknutije insistiranje Washingtona na potrebi da SAD mora održati model globalnog vojnog vodstva, čak i kada se važnost tog modela smanjuje i kada postoje sve manje šanse da se očuva privilegirani položaj zemlje u međunarodnom poretku.
Ipak, dodaje autor, vanjskopolitički establišment insistira na tome da ne postoji alternativa američkom vojnom vodstvu, ukazujući, prije svega, na rusku invaziju na Ukrajinu kako bi dokazao svoj argument.
