Moguće korišćenje u Ukrajini

Rusija je tokom osamdesetih proizvela najmanje 300 komada ‘nuklearnih kofera’, s bojevom glavom težine do 18 kilograma.

Pretnje ruskog predsednika Vladimira Putina da se “neće uzdržavati od upotrebe najnovijeg i najmodernijeg oružja u Ukrajini”, što znači da je moguće korišćenje i nuklearnog oružja, naišle su na gotovo jednoglasnu osudu, kako Evropskih i zvaničnika SAD-a, tako i Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.

Čečenski lider Ramzan Kadirov je, sa druge strane, javno pozvao Kremlj da u “Ukrajini upotrebi taktičko nuklearno oružje niskog učinka”. Kadirov je naročito razočaran gubitkom teritorija koje su do skora okupirale ruske snage, kao i mnogih ključnih gradova u Ukrajini.

Iako se do sada pri pomenu nuklearnog oružja u međunarodnoj politici gotovo uvek milslilo na taktičke interkontinentalne rakete velikog dometa, koje mogu nositi i do osam nuklearnih bojevih glava, u realnom scenariju, ova oružja se mogu transportovati i koristiti na čitav niz načina. Poslednjih decenija, a naročito nakon potpisivanja međunarodnog sporazuma START o ograničenju razvoja i korišćenja nuklearnog oružja, sve češće se ovakve bojeve glave nalaze na podmornicama.

Do sada ispaljeno 177 raketa ‘Trident II’ sa podmornica

Američki i Britanski sistem UGM-133 “Trident II” je možda najpoznatiji i naslednik je hladno-ratovskog sistema “C-4 SLBM”. Ove “kompaktne nuklearke” su i do pet puta manje od balističkih raketa koje se lansiraju sa zemlje, a mogu imati do osam bojevih glava tipa “Mk-5”. Američke podmornice klase “Ohio” mogu nositi maksimalno 24 “Trident II” projektila, ali se u praksi isplovljava sa manje od 20 njih. Britanske podmornice klase “Vanguard” mogu imati maksimalno 16 projektila, ali obično isplovljavaju sa osam.

Od 1989. godine u testovima je ispaljeno 177 raketa “Trident II” sa podmornica, bez ijednog većeg incidenta. Nova generacija “Trident D5LM” će iduće godine ući u upotrebu, uz planirano korišćenje je do 2035. godine. Ruski pandan ovom sistemu je “RSM-56 Bulava” i smatra se za najprecizniji i najnapredniji ovakav sistem u svetu. Nazvan po ruskoj reči za žezlo, “Bulava” ima astro-inerciono navođenje putem GLONASS satelitskog sistema, koji je ruska verzija američkog GPS sistema za globalno pozicioniranje. Isključivo se koristi sa novih klasa podmornica “Borei” (severno svetlo) i “Akula” (ajkula), kojoj pripada i najveća ruska podmornica “Dmitrij Donski” (Akula 941).

“Bulava” je takođe najsofisticiranije rusko nuklearno oružje – manje, brže i preciznije od “Topol-M” dizajna, na kome počiva većina drugih balističkih raketa. “Bulava” ima efektivni domet od 8.000 kilometara, što uz isti plovni domet “Borei” podmornica znači da (teorijski) mogu pogoditi gotovo svaku tačku na planeti.

Početkom osamdesetih godina, sa sve naprednijim sistemima za vazdušno nadgledanje (ARES, Air reconaissance engagement system) te nastankom špijunskih satelita, velikim silama je bilo sve teže da sakriju svoje “prave poteze”. Transport balističkih raketa je gotovo uvek bio na velikim i teškim kamionima, avionima bombarderima ili podmornicama, čiji je pokret bilo relativno lako uočiti putem špijunskih aviona ili satelita. Do sredine osamdesetih obe strane su “u detalje” znale položaje silosa za lansiranje raketa na zemlji, jer ih je, zbog svog dizajna i pratećih objekata, bilo gotovo nemoguće sakriti.

Bojeva glava visine 80 centimetara i težine 25 kilograma

Jedan od retkih sistema je bio “SN-4” u američkoj saveznoj državi Utah, gde je ceo lansirni sistem bio sakriven u delu planine, sa ogromnim sistemom za kamuflažu. Zbog ovoga su i SAD i Rusija (tadašnji Sovjetski savez) razvijali više sistema “prenosnih nuklearnih bombi” ili SADM (specijalna nuklearna municija). Ovakve nuklearne bojeve glave se još nazivaju “nuklearno oružje malog radijusa”, jer su obično jačine do dva kilotona, što je dovoljno da se uništi deo grada ili veće utvrđenje, za razliku od drugih vrsta nuklearnog oružja sa radijusom od nekoliko desetina, pa čak i stotinu kilometara. Ni SAD ni Rusija nikada nisu zvanično priznali postojanje “kofer nuklearki”, čak ni prilikom potpisivanja brojnih sporazuma o smanjenju nuklearnog oružja.

Sjedinjene Američke Države su tako proizvele više od 200 “B54 Mod I” nuklearnih bojevih glava, koje se mogu nositi u rancu, veoma sličnom onom koji koriste padobranci. Bojeva glava je visine do 80 centimetara i težine do 25 kilograma, sa panelom koji sadrži tajmer za detonitanje. Neke verzije su imale i radio kontrolu, dok su druge imale kućište koje im je omogućavalo postavljanje pod vodu. Jačina je bila između 1,2 do 1,7 kilotona, što je ravno 800 do 1.000 kilograma konvencionalnog eksploziva (TNTa).

Nekadašnji ministar odbrane SAD-a Michael Vickersen je 1994. godine pred Kongresom potvrdio postojanje ovakvih bombi, navodeći da su specijalne snage američkog vazduhoplovstva imale plan da ih aktiviraju u Poljskoj ili Čehoslovačkoj, tada zemljama Varšavskog pakta. Iako je federalnim odbrambenim budžetom iz 1998. godine predviđeno uništenje svih ovakvih “kofer bombi”, smatra se da ih SAD i dalje poseduje najmanje 70. Donald Rumsfeld, nekadašnji ministar odbrane SAD-a, 2001. godine je naveo da su “najmanje tri ovakva ranca” izgubljena u Meksičkom zalivu, a da su još dva izgubljena u transportu avionom. Smatra se da su preostale “B54” bombe danas opremljene “FW-RCS” sistemom za elektronsko detoniranje na daljinu te da ih operativci na terenu samo trebaju postaviti blizu zadatog cilja.

Rusija je tokom osamdesetih proizvela najmanje 300 komada “nuklearnih kofera” tipa X-150 i M-130A. Sama bojeva glava je bila manja nego američki “SADM”, a takođe je bila i lakša za transport, sa težinom od oko 18 kilograma. Najveći deo je bio tipa “M-130A”, jačine manje od jednog kilotona, a bile su namenjene uništavanju strateški bitnih zgrada, brodova ili aviona. Oblika cilindra, ove bombe su imale mehanički tajmer za aktiviranje, bez drugih radio komponenti, što je doprinelo i njihovom težem pronalaženju.

‘Kofer bombe’ završile u Iranu te najmanje jedan u Izraelu

Nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza, smatralo se da su sve ovakve bojeve glave uništene. Ipak, tokom 1997. godine je postalo jasno da to nije slučaj. Nekadašnji šef KGB-a, general Aleksandar Lebed, tvrdio je da je “nekoliko ‘kofer bombi’ izgubljeno”. Kasnije se ispostavilo da je to “nekoliko” zapravo 84 ovakva “kofera” te da mnogi od njih nisu zaista izgubljeni već prodati drugim zemljama. I nakon 2000. godine se spekulisalo da je barem pet “M-130A” i jedna “X-150” bomba završila u Iranu te da je najmanje jedan “kofer” završio u Izraelu.

U intervjuu za američke medije, Lebed je 2002. godine ponovio svoje tvrdnje, ali je tada naveo je prava brojka, zapravo, “više od 100”. Od tada su ruske službe, a u par navrata i sam Putin, demantovali njegove tvrdnje, kao i samo postojanje “kofer bombi”. Aleksej Yablokov, nekadašnji ministar energetike Rusije, 2012. godine je takođe potvrdio postojanje ovih bombi, kao i brojku od više od 100 “izgubljenih”. “Mnoge od njih su na Bliskom istoku, to je realna pretnja od nuklearnog terorizma”, tvrdio je tada Yablokov. Čak je naveo da je “manje od 50 ‘kofera’ i dalje u operativnom stanju, da su u nadležnosti posebne službe unutar GRU-a, nezavisno od nuklearnih snaga ruske vojske, te čak da se one nalaze u specijalnim instalacijama “Chelialinsk 65” i “Penza 19”.

Stanislav Luneav, najviše rangirani ruski disident svih vremena, nekadašnji šef ruske vojne obaveštajne službe GRU, tvrdio je da postoji nova verzija ovih bombi, pod nazivom “RA-115”, sa mogućnošću aktiviranja putem satelita, te da njih gotovo stotinu i danas postoji u arsenalu GRU-a.

Stručnjaci smatraju da je u slučaju upotrebe ruskog nuklearnog oružja najverovatniji scenario korišćenje upravo neke od ovih “kofer bombi”, protiv tačno određenih meta snaga bezbednosti Ukrajine. Veoma je verovatno i korišćenje “prljavih bombi” (Dirty bomb). Ovaj naziv obuhvata čitav niz konvencionalnog oružja, poput avionskih bombi, raketa vazduh-zemlja i zemlja-zemlja te raznih vrsta eksploziva kojima su dodati radiološki elementi. Cilj korišćenja “prljavih bombi” je uništenje trupa na terenu, čak do 50.000.

Cilj je i kontaminirati strateški bitna područja, kako ne bi bila moguća njihova odbrana. Iako bi radijacija bila daleko manja u odnosu na balističko oružje ili “kofer bombe”, zagađenje radioaktivnim česticama bi bilo dovoljno da učini vodu, hranu i sam vazduh smrtonosnim. Zbog ovakvih svojstava, “prljave bombe” se ne smatraju oružjem za masovno uništenje od UN-a i Agencije za kontrolu nuklearnog oružja.

Revolucionarna garda već ima ‘prljav’ nuklearne bombe’

U izradi ovakvog oružja obično se koriste avionske bombe sa inercionim upaljačem, jer imaju daleko veći radijus detonacije od sličnih bombi. U kućište se zatim dodaju radioaktivni elementi, poput polonijuma-210 ili kobalta-60. Ovakva “prljava bomba” može da uništi i kontaminira područje od nekoliko do više desetina kvadratnih kilometara. Takođe, stručnjaci Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) procenjuju da se u ovu svrhu mogu koristiti i stari medicinski nuklearni uređaji (koji se nazivaju “orphans” – siročad) te da samo na teritoriji Evrope ima najmanje 700 ovakvih “nuklearnih siročadi” i još oko 200 unutar Rusije.

Zbog mogućnosti nabavke nuklearnog materijala na crnom tržištu, pretnja od ovakvog nuklearnog terorizma je visoka u celom svetu. Američka bezbednosna agencija DIA procenjuje da Iran nikada neće napraviti pravu (fisionu) nuklearnu bombu, ali i da je “verovatnoća iznad 95 odsto” da Revolucionarna garda već ima na desetine “prljavih nuklearnih bombi”.

Da li će Putin narediti korišćenje neke od svojih “nuklearnih opcija” u Ukrajini zavisi od razvoja situacije na terenu, koja u ovom trenutku nikako ne ide u korist ruskih snaga. Prošle nedelje američki sateliti su po prvi put snimili pokret dva ruska vojna voza “BZ-RK” ka Ukrajini. Ovakvi “naoružani vozovi” imaju mogućnost lansiranja širokog spektra raketa, poput “S-24S” i “S-25 Molodets” i, barem u teoriji, nuklearnih projektila “RS-24 Yars”.