Peter Bergen, novinar koji je intervjuisao Bin Ladena u planinama Afganistana 1997. godine, objavio je nedavno detaljnu biografiju čovjeka koji je promijenio SAD i svijet.
Nakon što je obavio svoju jutarnju molitvu, Osama bin Laden, lider ozloglašene grupe koja još nije bila toliko poznata u svijetu, spremio je svoje stvari i sa svojim ljudima otišao iz Kandahara duboko u planine centralnog Afganistana. Tu nije bilo televizijskog signala, pa je upalio svoj radio i pronašao stanicu BBC-ja na arapskom jeziku. U 16:30 voditelj je objavio da je upravo dobio najnoviju vijest iz Sjedinjenih Američkih Država. Putnički avion zabio se u toranj Svjetskog trgovinskog centra. Na komešanje svojih ljudi, Bin Laden je zadovoljno rekao da budu još malo strpljivi. Uskoro je slijedila informacija o drugom avionu.
Tako je vođa Al-Kaide dočekao vijesti 11. septembra kada su njegovi borci oteli avione i izveli najgori napad u historiji SAD-a. To detaljno u svojoj knjizi objavljenoj uoči 20. godišnjice opisuje Peter Bergen, jedan od vodećih stručnjaka o životu Osame bin Ladena kojeg je kao novinar CNN-a intervjuisao u planinama Afganistana 1997. godine, kada je proglasio smrt Americi i njenim građanima.
U novoj detaljnoj biografiji čovjeka koji će promijeniti SAD i njegovu vanjsku politiku početkom 21. stoljeća, Bergen je uspio ‘uhvatiti’ kontradiktornosti u životu i ličnosti vođe Al-Kaide, koji je istovremeno bio stidljivi religiozni fanatik i vjernik, ali i borac sa kalašnjikovim koji je želio i naredio smrt civila, milioner iz bogate porodice koji se ponašao kao siromašni pustinjak te svoje žene i djecu tjerao da žive kao srednjovjekovni seljaci, čovjek koji je propovijedao da je smrt mučenika na ratištu najveća nagrada, a ubijen je bez otpora krijući se u svojoj sobi, čovjeka koji nikada nije slušao muziku i gledao filmove, ali je provodio svoje dane uz vijesti svjetskih medija i show Larryja Kinga.
Knjiga Uspon i pad Osame bin Ladena nastala je na osnovu ekskluzivnih intervjua sa članovima Bin Ladenove porodice i njegovim saradnicima, te dokumentima koji su pronađeni u njegovoj kući u Abbottabadu u Pakistanu gdje je ubijen, a koji su tek nedavno objavljeni.
Knjiga detaljno prikazuje Bin Ladenovo djetinjstvo u Saudijskoj Arabiji u porodici koja je posjedovala uglednu građevinsku kompaniju, zbog čega je njegov otac kao vlasnik razvio blizak odnos sa saudijskom kraljevskom porodicom koja mu je između ostalog povjerila građevinske poslove na Velikoj džamiji u Mekki. Bin Laden, koji je živio sa majkom u Džedi, sa 16 godina počeo je pokazivati veliku religioznost te je stalno upozoravao svoju polubraću i prijatelje da prestanu nositi šorceve. Obavljao je više od pet molitva dnevno, postio i često govorio o patnjama Palestinaca, osuđujući Izrael i SAD za to. Već sa 17 je počeo razmišljati o braku te je uskoro oženio 15-godišnju Najwu. Dobio je dvoje djece, a njegov drugi sin imao je hidrocefalus, zbog čega su on i Najwa otišli u SAD da osiguraju potrebnu medicinsku pomoć. To je bio prvi i posljednji put da je Bin Laden posjetio zemlju koju će početi ostrašćeno mrziti. Nakon tog dvosedmičnog putovanja, Bin Laden je prijateljima kod kuće rekao da se osjećao kao u zoološkom vrtu, jer su svi gledali u to kako su obučeni.
Kasnije kada su počeli živjeli u Sudanu i Afganistanu, porodici je opet nametnuo teške uvjete za život, uprkos milionima koje je posjedovao. Često ih je u Sudanu vodio u pustinju, gdje im je zabranjivao da piju vodu, kopali bi rupe u pijesku da spavaju tu, čak su i bebe stavljali u njih, a kako nisu imali deke savjetovao im je da se pokriju pijeskom. Sve to je utjecalo da njegova druga žena traži razvod a najstariji sin da napusti Sudan. Nikada više nije vidio svog oca nakon toga. Neka od njegove djece nikada nisu probala čokoladu u životu. Kada su se 1996. prisilno preselili u Afganistan, nametnuo im je život u hladnim pećinama, gdje je konzerva tune bila luksuz. Zbog toga je i njegova prva žena tražila da ode.
Prvo je od svoje porodice počeo skupljati milionske donacije kako bi podržao borbu Afganistanaca protiv “ateističkih i nevjerničkih” Sovjeta, a zatim je otišao u Pakistan gdje se nalazio Abdullah Yusuf Azzam, njegov budući učitelj i mentor, 15 godina od njega stariji borac, političar, obrazovani religijski učenjak te odličan govornik.
Bin Laden se divio Azzamu koji je napisao knjigu o afganistanskim borcima od koje se meci odbijaju te njihovoj borbi u kojoj se ptice udružuju da obore sovjetske helikoptere, a mučenici koji poginu imaju osmijeh na licu, a njihova tijela slatki miris. Ovo je bio veliki poticaj za regrutaciju boraca, kao i fetva koju je Azzam izdao navodeći da je dužnost i obaveza svakog muslimana u svijetu da dođe u Afganistan i bori se. To sve je doprinijelo motivaciji mladih idealističkih boraca željnih avanture i slavne smrti, te je 1984. Azzam otvorio ured u Pakistanu kako bi koordinirao njihov dolazak. Bin Laden je postao jedan od glavnih finansijera ovog projekta, kao i časopisa Džihad koji je u jednom momentu izlazio u 70.000 primjeraka a prodavao se i u New Yorku i Londonu. Kako konstatuje Bergen, Azzam je pokrenuo globalni rat sa Bin Ladenovim parama.
Istovremeno je Bin Laden uspostavio bazu u Afganistanu iz koje se borio protiv Sovjeta. Od toga će kasnije i nastati ime Al-Kaida, što znači baza. Bin Laden je od jedne bitke koju je sa svojim borcima dobio 27. noć ramazana napravio legendu, toliku da su mnogi mislili da je on otjerao Sovjete iz zemlje.
Bergen ipak dodaje da je rat dobijen uz pomoć afganistanskih žrtava i podrške CIA-e, ali s druge strane demantira česte navode da je CIA napravila Bin Ladena, jer nije bilo nijednog dokaza za to.
U to vrijeme počinje zanimanje novinara za Saudijca, koji će postati ovisnik o medijskoj pažnji i davanju intervjua. Među prvima koji su razgovarali sa Bin Ladenom bio je saudijski novinar Jamal Khashoggi, koji je prije nekoliko godina ubijen u saudijskoj ambasadi u Istanbulu. Kasnije će njih dvojica često razgovarati.
U Sudanu je napravio dogovor sa vladom da ulaže u zemlju u zamjenu za njihovu zaštitu. Gradio je aerodrome, ceste i otvarao fabrike, zadržavajući fasadu uspješnog biznismena, iako je nastavio podržavati borce u Jemenu i Somaliji i obučavao ih da napadaju SAD, koji je počeo da pravi pritisak na Sudan da ga izbaci iz zemlje.
Stoga 1996. ponovo seli u Afganistan, gdje su na vlasti sada talibani. U građanskom ratu, talibani su preuzeli zemlju, prevođeni Mullah Omarom, jednookim klerikom. Kada su talibani prvo došli na vlast bili su popularni jer su donijeli mir i stabilnost, međutim, uskori su postali korumpirani a država totalitarna, muzika je bila zabranjena, muškarci se nisu smjeli brijati a žene iću u školu. Ljude su tukli električnim kablovima a na stadionima su se vršila pogubljenja. Mudžahedini su svečano i široke ruke dočekali Bin Ladena u Jalalabadu. Dobio je rezidenciju od 75 soba, sa tajnim prostorijama Al-Kaide pod zemljom. Također mu je dato zemljište u Tora Bori, gdje je ranije gradio puteve. Tamo je stalno boravio i napravio kolibu koja je bila utisnuta u pećinu.
U augustu 1996. State Department je identificirao Bin Ladena kao najvećeg finansijera boraca, a prvi put je korišten i naziv Al-Kaida. Bin Laden je istovremeno izdao Deklaraciju rata protiv SAD-a, koju je napisao u pećini i pozvao sve muslimane da ubijaju ne samo američke vojnike, nego i civile. Kako primjećuje Bergen, Al-Kaida je sada službeno bila u ratu sa SAD-om iako je to malo ko znao u Americi.
S druge strane, malo ko je znao ko je Bin Laden, iako je davao brojne intervjue, i on je to svim silama pokušavao da promijeni. Odlučio je da uradi prvi televizijski intervju sa zapadnim novinarom jer je mislio da po islamu ima dužnost da upozori neprijatelja o napadu. Upravo je za taj posao bio izabran CNN i Bergen. U knjizi je susret s njim u pećinama u Afganistanu opisao kao oprezan, jer im je sva oprema bila oduzeta od straha od uređaja za praćenje, te su dobili nove kamere a do planina su se vozili sa povezom preko očiju. Bin Ladena opisije kao blagog, visokog čovjeka, a rukovanje s njima kao “rukovanje s hladnom ribom”.
Početkom 90-tih, obavještajna zajednica SAD-a počinje pratiti Bin Ladena, a stručnjaci za terorizam primjećuju nešto novo: ljudi različitih nacionalnosti u labavom savezu, bez određene zemlje kao sponzorom, vrše napade, sa Bin Ladenom kao finansijerom i učiteljem. CIA 1996. Osniva takozvani Alec Station, jedinicu samo sa jednim zadatkom – da prati Bin Ladena, što je prvi put u historiji agencije da se jedna jedinica fokusira isključivo na ličnost. Njen šef, Michael Scheuer, većinom je angažovao žene u jedinici jer je smatrao da su bolji analitičari. U to vrijeme, Alec Station je bio ismijavan u CIA-i, zvali su ih raznim pogrdnim imenima.
Istovremeno su krenuli smrtonosni napadi na američke ambasade u Tanzaniji i Keniji, u kojima je poginulo više od 200 ljudi, zatim na američki ratni brod USS Cole u Jemenu. Reakcija Amerike je izostala, što je dodatno ohrabrilo Bin Ladena. Bill Clinton je, kako je napisao Bergen, bio okupiran izvinjavanju svojoj ženi zbog afere Monica Lewinski.
Svaki naredni pokušaj da se Bin Laden ubije navodećim raketama sa brodova u Arapskom moru nije uspio. Scheuer je zbog toga dobio nervni slom, te je sa mjesta šefa prebačen na poziciju u biblioteci, gdje je nastavio proučavati Bin Ladena i pisati knjige, što su bile informacije koje će postati korisne nakon 11. septembra. U samoj kući Bin Ladena u Pakistanu gdje je ubijen pronađeni su brojni njegovi radovi.
S druge strane svijeta, u Washingtonu, nova administracija Georgea W. Busha više se bavila Saddamom Husseinom i Irakom, i nije doživljavala Al-Kaidu kao prijetnju, uprkos brojnim upozorenjima CIA da se napadi spremaju. U ljeto 2001. godine, jedno je uručeno i samom Bushu, dok je bio na svom ranču u Teksasu, na najdužem predsjedničkom odmoru u posljednjih 30 godina. U svom dnevnom boravku pročitao je izvještaj koji je bio naslovljen “Bin Laden odlučan da napadne SAD”.
Bergen postavlja pitanje: da Bush i Rumsfeld nisu bili toliko fokusirani na Irak i da je Bin Laden ubijen u Tori Bori, da li bi se ‘rat protiv terora’ uopšte desio na ovaj način?
Ipak, on je uspio pobjeći te se na kraju smjestiti u Pakistan, gdje je njegova žena čak radila u porodilištu pod lažnim imenom. Istovremeno je Bush pokrenuo invaziju na Irak, bez ikavih dokaza o Saddamovoj umiješanosti u napade i posjedovanju oružja za masovno uništenje. Al-Kaida se pojavila u Iraku, pokrenula sektaški rat, sa krvoločnim vođom Al-Zarqawijem koji je svoje brutalne napade snimao i objavljivao. Razmjenjivao je pisma sa Bin Ladenom koja su nosila njegovi kuriri što je bio prvi trag na putu njegovog hvatanja. Kada je CIA uhvatila jednog od kurira, metodama mučenja je saznala nadimak Bin Ladenovog tjelohranitelja.
Prateći čovjeka koji bi mogao biti Bin Ladenov kurir i tjelohranitelj, CIA je došla do posjeda u pakistanskom Abbotabadu. Bio je opasan zidovima, nije imao satelitsku televiziju ni telefon, a primijećeno je da jedan dio ljudi nikada ne izlazi. Smeće su palili, za razliku od drugih komšija. Uočena je visoka figura kako šeta dvorištem svaki dan, te veliki broj djece. Kćerka tjelohranitelja pitala je oca zašto Bin Laden nikada ne izlazi iz kuće, a on je odgovorio da je on siromašni ujak koji nema para da išta kupi. Jednog dana, djevojčica je gledala televiziju a Bin Laden se pojavio na vijestima. Uzviknula je: “Eno siromašnog ujaka!”. Nakon toga nikada više nisu upalili televiziju.
Nakon što je ubijen Bin Laden, Obama je nazvao George W. Busha, pa Bill Clintona sa čijom je suprugom Hillary, američkom državnom sekretarkom, gledao cijelu operaciju. Rekao mu je: “Vjerovatno ti je Hillary već rekla, ali imamo ga, imamo Bin Ladena”, na šta mu je on odgovorio da mu nije ništa rekla.
U kući Bin Ladena kasnije su pronađene knjige brojnih američkih autora, analize Al-Kaide, a on sam je često gledao svoje stare snimke na televiziji omotan u deku. Pisao je pisma porodici i svojim komandantima. Pronađena je prepiska sa sinom Hamzom u Iranu koji mu je napisao da je svom sinu dao ime Osama. Pisao je i sinovima u Pakistanu, od kojih je jedan ubijen u američkom napadu dronom. Arapsko proljeće je vidio kao priliku da se oživi Al-Kaida. Proučavajući njegova pisma i bilješke, mnogi stručnjaci su primijetili sličnost sa Adolfom Hitlerom i njegovim posljednjim danima, kao i zabludama u kojima je živio.
Tijelo Bin Ladena je bačeno u more, na nepoznatoj lokaciji, čime je nestao najveći američki neprijatelj. Time, kako primjećuje Bergen, nije nestao terorizam, a uskoro su se pojavile nove grupe kao što je Islamska država Irak i Levant.
Tako je vođa Al-Kaide dočekao vijesti 11. septembra kada su njegovi borci oteli avione i izveli najgori napad u historiji SAD-a. To detaljno u svojoj knjizi objavljenoj uoči 20. godišnjice opisuje Peter Bergen, jedan od vodećih stručnjaka o životu Osame bin Ladena kojeg je kao novinar CNN-a intervjuisao u planinama Afganistana 1997. godine, kada je proglasio smrt Americi i njenim građanima.
U novoj detaljnoj biografiji čovjeka koji će promijeniti SAD i njegovu vanjsku politiku početkom 21. stoljeća, Bergen je uspio ‘uhvatiti’ kontradiktornosti u životu i ličnosti vođe Al-Kaide, koji je istovremeno bio stidljivi religiozni fanatik i vjernik, ali i borac sa kalašnjikovim koji je želio i naredio smrt civila, milioner iz bogate porodice koji se ponašao kao siromašni pustinjak te svoje žene i djecu tjerao da žive kao srednjovjekovni seljaci, čovjek koji je propovijedao da je smrt mučenika na ratištu najveća nagrada, a ubijen je bez otpora krijući se u svojoj sobi, čovjeka koji nikada nije slušao muziku i gledao filmove, ali je provodio svoje dane uz vijesti svjetskih medija i show Larryja Kinga.
Knjiga Uspon i pad Osame bin Ladena nastala je na osnovu ekskluzivnih intervjua sa članovima Bin Ladenove porodice i njegovim saradnicima, te dokumentima koji su pronađeni u njegovoj kući u Abbottabadu u Pakistanu gdje je ubijen, a koji su tek nedavno objavljeni.
Knjiga detaljno prikazuje Bin Ladenovo djetinjstvo u Saudijskoj Arabiji u porodici koja je posjedovala uglednu građevinsku kompaniju, zbog čega je njegov otac kao vlasnik razvio blizak odnos sa saudijskom kraljevskom porodicom koja mu je između ostalog povjerila građevinske poslove na Velikoj džamiji u Mekki. Bin Laden, koji je živio sa majkom u Džedi, sa 16 godina počeo je pokazivati veliku religioznost te je stalno upozoravao svoju polubraću i prijatelje da prestanu nositi šorceve. Obavljao je više od pet molitva dnevno, postio i često govorio o patnjama Palestinaca, osuđujući Izrael i SAD za to. Već sa 17 je počeo razmišljati o braku te je uskoro oženio 15-godišnju Najwu. Dobio je dvoje djece, a njegov drugi sin imao je hidrocefalus, zbog čega su on i Najwa otišli u SAD da osiguraju potrebnu medicinsku pomoć. To je bio prvi i posljednji put da je Bin Laden posjetio zemlju koju će početi ostrašćeno mrziti. Nakon tog dvosedmičnog putovanja, Bin Laden je prijateljima kod kuće rekao da se osjećao kao u zoološkom vrtu, jer su svi gledali u to kako su obučeni.
Život bez klime, frižidera i čokolade
Kada je upisao fakultet bio je potpuno posvećen vjeri, toliko da nije slušao muziku, gledao filmove i snimao fotografije jer je smatrao da je to grijeh. Radio je za porodičnu kompaniju, ali nije htio da ima nikakve povlastice. Tako je sam vozio buldožere, radio sa radnicima fizičke poslove od jutra do mraka, a postao je jako kritičan prema korupciji u kraljevstvu. Kasnije, kada je sa 27 godina odlučio da oženi još tri žene, koje su bile dobro obrazovane i tvrdile da su potomci poslanika Muhammeda, kupio je kuću i uredio je tako da ima sive zidove, bez slika, sa jeftinim tepihom, te nije želio da ima klimu i frižider. Zabranio je svojoj porodici da kupuju američke proizvode, a njegova djeca nisu smjela piti Coca-Colu.Kasnije kada su počeli živjeli u Sudanu i Afganistanu, porodici je opet nametnuo teške uvjete za život, uprkos milionima koje je posjedovao. Često ih je u Sudanu vodio u pustinju, gdje im je zabranjivao da piju vodu, kopali bi rupe u pijesku da spavaju tu, čak su i bebe stavljali u njih, a kako nisu imali deke savjetovao im je da se pokriju pijeskom. Sve to je utjecalo da njegova druga žena traži razvod a najstariji sin da napusti Sudan. Nikada više nije vidio svog oca nakon toga. Neka od njegove djece nikada nisu probala čokoladu u životu. Kada su se 1996. prisilno preselili u Afganistan, nametnuo im je život u hladnim pećinama, gdje je konzerva tune bila luksuz. Zbog toga je i njegova prva žena tražila da ode.
Rat uz Bin Ladenove pare
Jedan od najvećih utjecaja na Bin Ladenov život imala je sovjetska invazija na Afganistan 1979. To ga je, kako je opisao Bergen, promijenilo iz stidljivog fanatika u ostrašćenog vođu boraca u ‘svetom ratu’.Prvo je od svoje porodice počeo skupljati milionske donacije kako bi podržao borbu Afganistanaca protiv “ateističkih i nevjerničkih” Sovjeta, a zatim je otišao u Pakistan gdje se nalazio Abdullah Yusuf Azzam, njegov budući učitelj i mentor, 15 godina od njega stariji borac, političar, obrazovani religijski učenjak te odličan govornik.
Bin Laden se divio Azzamu koji je napisao knjigu o afganistanskim borcima od koje se meci odbijaju te njihovoj borbi u kojoj se ptice udružuju da obore sovjetske helikoptere, a mučenici koji poginu imaju osmijeh na licu, a njihova tijela slatki miris. Ovo je bio veliki poticaj za regrutaciju boraca, kao i fetva koju je Azzam izdao navodeći da je dužnost i obaveza svakog muslimana u svijetu da dođe u Afganistan i bori se. To sve je doprinijelo motivaciji mladih idealističkih boraca željnih avanture i slavne smrti, te je 1984. Azzam otvorio ured u Pakistanu kako bi koordinirao njihov dolazak. Bin Laden je postao jedan od glavnih finansijera ovog projekta, kao i časopisa Džihad koji je u jednom momentu izlazio u 70.000 primjeraka a prodavao se i u New Yorku i Londonu. Kako konstatuje Bergen, Azzam je pokrenuo globalni rat sa Bin Ladenovim parama.
Istovremeno je Bin Laden uspostavio bazu u Afganistanu iz koje se borio protiv Sovjeta. Od toga će kasnije i nastati ime Al-Kaida, što znači baza. Bin Laden je od jedne bitke koju je sa svojim borcima dobio 27. noć ramazana napravio legendu, toliku da su mnogi mislili da je on otjerao Sovjete iz zemlje.
Bergen ipak dodaje da je rat dobijen uz pomoć afganistanskih žrtava i podrške CIA-e, ali s druge strane demantira česte navode da je CIA napravila Bin Ladena, jer nije bilo nijednog dokaza za to.
U to vrijeme počinje zanimanje novinara za Saudijca, koji će postati ovisnik o medijskoj pažnji i davanju intervjua. Među prvima koji su razgovarali sa Bin Ladenom bio je saudijski novinar Jamal Khashoggi, koji je prije nekoliko godina ubijen u saudijskoj ambasadi u Istanbulu. Kasnije će njih dvojica često razgovarati.
Život pod talibanima
Sovjeti su se povukli iz Afganistana 1989, a iako nije slavio rođendan, 32-godišnji Bin Laden je rekao svojoj supruzi Najwi da je to najljepši poklon koji je dobio. Međutim, uskoro će ga još jedan događaj razbjesniti i okrenuti ga u pravcu koji su doveli do 11. septembra. Iračke snage Saddama Husseina izvršile su invaziju na Kuvajt. Bin Laden je ponudio vlastima Saudijske Arabije svoje borce da istjeraju Saddamove vojnike, što je dočekano sa podsmijehom u kraljevini, koja je ipak odlučila pozvati desetine hiljada američkih vojnika. Za Bin Ladena je to bilo neprihvatljivo, da snage SAD-a borave u svetim mjestima. Zbog toga je 1991. otišao u Sudan i nikada se više nije vratio u Saudijsku Arabiju.U Sudanu je napravio dogovor sa vladom da ulaže u zemlju u zamjenu za njihovu zaštitu. Gradio je aerodrome, ceste i otvarao fabrike, zadržavajući fasadu uspješnog biznismena, iako je nastavio podržavati borce u Jemenu i Somaliji i obučavao ih da napadaju SAD, koji je počeo da pravi pritisak na Sudan da ga izbaci iz zemlje.
Stoga 1996. ponovo seli u Afganistan, gdje su na vlasti sada talibani. U građanskom ratu, talibani su preuzeli zemlju, prevođeni Mullah Omarom, jednookim klerikom. Kada su talibani prvo došli na vlast bili su popularni jer su donijeli mir i stabilnost, međutim, uskori su postali korumpirani a država totalitarna, muzika je bila zabranjena, muškarci se nisu smjeli brijati a žene iću u školu. Ljude su tukli električnim kablovima a na stadionima su se vršila pogubljenja. Mudžahedini su svečano i široke ruke dočekali Bin Ladena u Jalalabadu. Dobio je rezidenciju od 75 soba, sa tajnim prostorijama Al-Kaide pod zemljom. Također mu je dato zemljište u Tora Bori, gdje je ranije gradio puteve. Tamo je stalno boravio i napravio kolibu koja je bila utisnuta u pećinu.
Deklaracija rata protiv SAD-a
U augustu 1996. State Department je identificirao Bin Ladena kao najvećeg finansijera boraca, a prvi put je korišten i naziv Al-Kaida. Bin Laden je istovremeno izdao Deklaraciju rata protiv SAD-a, koju je napisao u pećini i pozvao sve muslimane da ubijaju ne samo američke vojnike, nego i civile. Kako primjećuje Bergen, Al-Kaida je sada službeno bila u ratu sa SAD-om iako je to malo ko znao u Americi.S druge strane, malo ko je znao ko je Bin Laden, iako je davao brojne intervjue, i on je to svim silama pokušavao da promijeni. Odlučio je da uradi prvi televizijski intervju sa zapadnim novinarom jer je mislio da po islamu ima dužnost da upozori neprijatelja o napadu. Upravo je za taj posao bio izabran CNN i Bergen. U knjizi je susret s njim u pećinama u Afganistanu opisao kao oprezan, jer im je sva oprema bila oduzeta od straha od uređaja za praćenje, te su dobili nove kamere a do planina su se vozili sa povezom preko očiju. Bin Ladena opisije kao blagog, visokog čovjeka, a rukovanje s njima kao “rukovanje s hladnom ribom”.
Početkom 90-tih, obavještajna zajednica SAD-a počinje pratiti Bin Ladena, a stručnjaci za terorizam primjećuju nešto novo: ljudi različitih nacionalnosti u labavom savezu, bez određene zemlje kao sponzorom, vrše napade, sa Bin Ladenom kao finansijerom i učiteljem. CIA 1996. Osniva takozvani Alec Station, jedinicu samo sa jednim zadatkom – da prati Bin Ladena, što je prvi put u historiji agencije da se jedna jedinica fokusira isključivo na ličnost. Njen šef, Michael Scheuer, većinom je angažovao žene u jedinici jer je smatrao da su bolji analitičari. U to vrijeme, Alec Station je bio ismijavan u CIA-i, zvali su ih raznim pogrdnim imenima.
Istovremeno su krenuli smrtonosni napadi na američke ambasade u Tanzaniji i Keniji, u kojima je poginulo više od 200 ljudi, zatim na američki ratni brod USS Cole u Jemenu. Reakcija Amerike je izostala, što je dodatno ohrabrilo Bin Ladena. Bill Clinton je, kako je napisao Bergen, bio okupiran izvinjavanju svojoj ženi zbog afere Monica Lewinski.
Svaki naredni pokušaj da se Bin Laden ubije navodećim raketama sa brodova u Arapskom moru nije uspio. Scheuer je zbog toga dobio nervni slom, te je sa mjesta šefa prebačen na poziciju u biblioteci, gdje je nastavio proučavati Bin Ladena i pisati knjige, što su bile informacije koje će postati korisne nakon 11. septembra. U samoj kući Bin Ladena u Pakistanu gdje je ubijen pronađeni su brojni njegovi radovi.
Ignorisanje upozorenja
Krajem 90-tih u Toru Boru je počeo dolaziti Khalid Sheikh Mohammed, ujak Ramzi Yousufa koji je postavio bombe u Svjetskom trgovinskom centru 1993. godine. Sastajao se sa Bin Ladenom i predlagao da unajmi male avione napunjene eksplozivom da sruše američke zgrade. Bin Laden je predložio komercijalne avione. Tako je krenuo plan za 11. septembar, koji će finansirati vođa Al-Kaide, a izvesti 20 boraca koje je on lično izabrao. Iako je to trebala biti apsolutna tajna, Bin Laden se često nije mogao suzdržati, te je čak u intervjuima za zapadne medije nagovještavao napade, pa čak i najnižim borcima. Dvije sedmice prije napada naredio je zatvaranje kampova, a borcima da se rasprše po planinama i drugim velikim gradovima.S druge strane svijeta, u Washingtonu, nova administracija Georgea W. Busha više se bavila Saddamom Husseinom i Irakom, i nije doživljavala Al-Kaidu kao prijetnju, uprkos brojnim upozorenjima CIA da se napadi spremaju. U ljeto 2001. godine, jedno je uručeno i samom Bushu, dok je bio na svom ranču u Teksasu, na najdužem predsjedničkom odmoru u posljednjih 30 godina. U svom dnevnom boravku pročitao je izvještaj koji je bio naslovljen “Bin Laden odlučan da napadne SAD”.
Siromašni ujak na vijestima
Dok je Bin Laden bio u planinama i slušao radio BBC na arapskom jeziku, Bush je bio u osnovnoj školi na Floridi. Nedugo nakon toga pokrenuo je ‘rat protiv terora’, a Bin Laden nije ni slutio takav odgovor, bježeći u Toru Boru. Vođa Al-Kaide je poslije pisao kako su američke bombe probijale pećine, avioni su se mogli čuti sa svih strana. U pećinama je bilo 10 stepeni ispod nule i nije bilo vode. U momentu očaja, Bin Laden je rekao svojim borcima da pobjegnu ako hoće, a u oporuci je poručio sinovima da se nikada ne pridružuju Al-Kaidi.Bergen postavlja pitanje: da Bush i Rumsfeld nisu bili toliko fokusirani na Irak i da je Bin Laden ubijen u Tori Bori, da li bi se ‘rat protiv terora’ uopšte desio na ovaj način?
Ipak, on je uspio pobjeći te se na kraju smjestiti u Pakistan, gdje je njegova žena čak radila u porodilištu pod lažnim imenom. Istovremeno je Bush pokrenuo invaziju na Irak, bez ikavih dokaza o Saddamovoj umiješanosti u napade i posjedovanju oružja za masovno uništenje. Al-Kaida se pojavila u Iraku, pokrenula sektaški rat, sa krvoločnim vođom Al-Zarqawijem koji je svoje brutalne napade snimao i objavljivao. Razmjenjivao je pisma sa Bin Ladenom koja su nosila njegovi kuriri što je bio prvi trag na putu njegovog hvatanja. Kada je CIA uhvatila jednog od kurira, metodama mučenja je saznala nadimak Bin Ladenovog tjelohranitelja.
Prateći čovjeka koji bi mogao biti Bin Ladenov kurir i tjelohranitelj, CIA je došla do posjeda u pakistanskom Abbotabadu. Bio je opasan zidovima, nije imao satelitsku televiziju ni telefon, a primijećeno je da jedan dio ljudi nikada ne izlazi. Smeće su palili, za razliku od drugih komšija. Uočena je visoka figura kako šeta dvorištem svaki dan, te veliki broj djece. Kćerka tjelohranitelja pitala je oca zašto Bin Laden nikada ne izlazi iz kuće, a on je odgovorio da je on siromašni ujak koji nema para da išta kupi. Jednog dana, djevojčica je gledala televiziju a Bin Laden se pojavio na vijestima. Uzviknula je: “Eno siromašnog ujaka!”. Nakon toga nikada više nisu upalili televiziju.
Sličnosti sa Hitlerom
Mjesecima su američki obavještajci, analitičari i predsjednik Barack Obama proučavali satelitske snimke posjeda u Pakistanu. Nakon dugog razmatranja, odlučeno je da je najbolja opcija poslati američke specijalne jedinice SEAL helikopterima u brzu, polusatnu raciju.Nakon što je ubijen Bin Laden, Obama je nazvao George W. Busha, pa Bill Clintona sa čijom je suprugom Hillary, američkom državnom sekretarkom, gledao cijelu operaciju. Rekao mu je: “Vjerovatno ti je Hillary već rekla, ali imamo ga, imamo Bin Ladena”, na šta mu je on odgovorio da mu nije ništa rekla.
U kući Bin Ladena kasnije su pronađene knjige brojnih američkih autora, analize Al-Kaide, a on sam je često gledao svoje stare snimke na televiziji omotan u deku. Pisao je pisma porodici i svojim komandantima. Pronađena je prepiska sa sinom Hamzom u Iranu koji mu je napisao da je svom sinu dao ime Osama. Pisao je i sinovima u Pakistanu, od kojih je jedan ubijen u američkom napadu dronom. Arapsko proljeće je vidio kao priliku da se oživi Al-Kaida. Proučavajući njegova pisma i bilješke, mnogi stručnjaci su primijetili sličnost sa Adolfom Hitlerom i njegovim posljednjim danima, kao i zabludama u kojima je živio.
Tijelo Bin Ladena je bačeno u more, na nepoznatoj lokaciji, čime je nestao najveći američki neprijatelj. Time, kako primjećuje Bergen, nije nestao terorizam, a uskoro su se pojavile nove grupe kao što je Islamska država Irak i Levant.
