Bliski istok

SAD je u ratovima u Afganistanu i Iraku na usluge privatnih zaštitarskih kompanija i civilnih kontraktora potrošio stotine milijardi dolara.

Nakon napada 11. septembra 2001. na Svjetski trgovački centar u New Yorku i na Pentagon, Sjedinjene Američke Države su uz pomoć saveznika gotovo preko noći pokrenule oružanu misiju protiv, kako se tvrdilo, organizatora najvećeg napada na američkom tlu u više od pola stoljeća, u kojem je život izgubilo gotovo 3.000 ljudi, a povrijeđeno više od 20.000. Misija u Afganistanu se pretvorila u 20 godina dugi rat, koji ovih dana valjda dobija epilog. Nedugo nakon invazije na Afganistan, Washington je ušao i u dugotrajni rat u Iraku, koji još nema svoj zvanični kraj.

Polako, ali sigurno, na vidjelo je isplivalo da SAD u tim ratovima uveliko koristi privatne sigurnosne kompanije, de facto plaćenike, a neke od takvih “plaćeničkih” organizacija, poput zloglasnog Blackwatera, odgovorni su za smrt civila, zbog čega su optuživane za ratne zločine.

Javna je tajna da je, primjerice, od 2.000 milijardi dolara, koliko je SAD potrošio na svoju “afganistansku avanturu”, ogroman dio tog “kolača” završio upravo u rukama “privatnika”.

‘Privatni rat’

U studiji o komercijalizaciji američkih ratova, koju su 2020. objavili američki univerziteti Boston i Brown, navodi se da je 2019. širom Bliskog istoga za američku vladu radilo 53.000 privatnika, takozvanih “kontraktora”, te da je te godine polovina budžeta za odbranu, odnosno 370 milijardi dolara, potrošeno na njihove usluge. Poređenja radi, u istom periodu na Bliskom istoku je bilo raspoređeno “samo” 35.000 američkih vojnika.
 
Nakon što je postalo jasno da ni jedna ni druga kampanja neće završiti brzo i da će trebati puno više vojske na terenu, Washington se našao pred neugodnim izborom: uvesti obavezni vojni rok da bi se popunili redovi ili napustiti Afganistan i Irak.

BRANIMIR VIDMAROVIĆ

Nisu svi ti “kontraktori” bili bivši vojnici, koji su s puškom u ruci “donosili demokratiju”. Značajni dio njih je bio zadužen za održavanje opreme, obuku lokalnih snaga i druge, neborbene misije. Ipak, SAD je dobrim dijelom oslanjao i na do zuba naoružane plaćenike za svoje potrebe.

Branimir Vidmarović, geopolitički analitičar i saradnik Univerziteta u Puli, navodi da je upotreba privatnih vojnih kompanija odnosno plaćenika slabo istraženo područje, unatoč tome što ih koriste gotovo svi – “od država, terorista do multinacionalnih kompanija”.

U slučaju američke kampanje u Afganistanu i Iraku, ističe Vidmarović, postoji nekoliko standardnih razloga.

“Prvo – nakon što je postalo jasno da ni jedna ni druga kampanja neće završiti brzo i da će trebati puno više vojske na terenu, Washington se našao pred neugodnim izborom: uvesti obavezni vojni rok da bi se popunili redovi ili napustiti Afganistan i Irak. Budući da su oba rješenja bila financijski i politički nezgodna, bilo je odlučeno dati komad rata plaćenicima. U ovom slučaju Blackwateru“.

Prema njegovim riječima, plaćenici nisu privlačna opcija samo zbog toga što mogu izvršavati “prljave” zadatke, prikupljati podatke i rasteretiti državne odbrambene i obavještajne kapacitete. Oni se u službenoj evidenciji ne vode kao službene odbrambene snage.

Igranje s podacima

“To znači da na terenu možete imati više snaga a javnosti, medijima i Kongresu prikazivati sasvim druge, manje brojke i troškove. Isto se odnosi i na gubitke. Službeni broj poginulih vojnika u takvim je situacijama na papiru manji”, navodi Vidmarović.

Dodaje i da plaćenici često obavljaju funkciju instruktora stranih snaga, paravojnih jedinica ili pobunjenika.

“To su većinom sive zone u koje se ne miješaju službene snage osim u slučajevima kada je riječ o bilateralnom (javnom) dogovoru”.

Također, plaćenici mogu biti angažirani u borbi protiv uzgoja i distribucije droge.
 
Suvremeni 'zaštitari' pokazuju se dosta korisnim u obavljanju niza specifičnih ratnih zadaća za koje se ne mogu koristiti regularne vojne postrojbe (ili nije isplativo njihovo korištenje u te svrhe).

MARINKO OGOREC

Iako je SAD koristio veliki broj “kontraktora”, koji su često premašivali broj zvaničnih oružanih snaga, profesor Marinko Ogorec, vojni i sigurnosni stručnjak iz Hrvatske, ističe da ti “privatnici” nisu bili nužni, a još manje od presudnog značaja za funkcioniranje američke vojne mašinerije u Afganistanu i Iraku, ali i bilo kojeg drugog oružanog sukoba.

Međutim, podsjeća da su u svim ratovima tokom historije u većoj ili manjoj mjeri korištene razne vrste plaćenika tako da su i u današnje vrijeme oni nezaobilazna pojava u svim vrstama sukoba.

“Povijest bilježi cijeli niz plaćeničkih formacija, od talijanskih condottierea, njemačkih Landsknechta i švicarskih plaćenika koji su imali daleko važniju vojnu i političku ulogu od suvremenih plaćeničkih firmi, međutim suvremeni ‘zaštitari’ pokazuju se dosta korisnim u obavljanju niza specifičnih ratnih zadaća za koje se ne mogu koristiti regularne vojne postrojbe (ili nije isplativo njihovo korištenje u te svrhe). U tom kontekstu bili su angažirani i od strane američkih snaga u Iraku i Afganistanu”, pojašnjava profesor Ogorec.

Usluge ‘privatnika’

Iako su američki ratovi koji su uslijedili nakon napada na New York i Pentagon javnosti skrenuli pažnju na veliko učešće “naoružanih kontraktora” u misijama SAD-a, Ogorec napominje da su privatne kompanije koje pružaju “zaštitarske” usluge formirane znatno prije napada 11. septembra, te naglašava kako one nemaju nikakve ustrojbene ili organizacijske veze s regularnim oružanim snagama.

“U određenim omjerima, regularne oružane snage koriste njihove usluge u dijelu poslova i aktivnosti koje nisu isplative oružanim snagama ili bi angažiralo previše vojnih resursa. To je posebno karakteristično za američke oružane snage i njihov sustav sigurnosti. Oružane snage većine ostalih velikih sila to poznaju u znatno manjoj mjeri”.

Vidmarović primjećuje da ne postoji tačan popis svih misija/zemalja u kojima SAD koristi plaćenike.

“Znamo da su bili angažirani u Somaliji, Iraku i Afganistanu. No postojeći podaci upućuju na daleko širu geografiju: Latinska Amerika, čitava Afrika, Azija, Balkan. Stvar je u tome da američke vojne i privatne kompanije često surađuju sa lokalnim privatnim kompanijama i vladama, kreiraju podružnice, ogranke i tome slično. U konačnici je vrlo teško naći pravog ‘šefa'”, dodaje Vidmarović.

Kompanije poput Blackwatera, čiji pripadnici su u Bagdadu 2007. ubili 17 i ranili iračkih 20 civila, te koja je bila povezana sa mučenjima u Iraku, skrenule su pažnju na problematiku odgovornosti, ali i posljedica njihovog djelovanja. Iako su 2014. četvorica pripadnika kompanije osuđeni u SAD-u na dugogodišnje, odnosno doživotne zatvorske kazne, bivši američki predsjednik Donald Trump ih je pomilovao i de facto oslobodio odgovornosti.

Nejasan položaj

Međunarodnopravni položaj plaćenika je nejasan, pojašnjava Vidmarović, te naglašava da je potrebna čvrsta međunarodna regulativa koja zasad ne postoji.
 
Postoji i UN-ova konvencija o plaćenicima iz 1989. koja izričito zabranjuje financiranje i obuku plaćenika, ali zasad su je ratificirale samo 43 države.

“Na primjer, na papiru postoji razlika između plaćenika i privatnih vojnih kompanija unatoč tome što im je poslovni model isti. Privatne vojne kompanije se ne smatraju ni plaćenicima ni jedinicama službene vojske pa se, pomalo paradoksalno, tretiraju kao civilne organizacije obrambene i sigurnosne namjene.

Prema međunarodnom pravu i međunarodnom humanitarnom pravu, u vojnim operacijama i okršajima mogu sudjelovati samo pripadnici državnih vojnih snaga. Postoji i UN-ova konvencija o plaćenicima iz 1989. koja izričito zabranjuje takvo financiranje i obuku plaćenika, ali zasad su je ratificiralo samo 43 države. Veliki igrači su je ignorirali jer, naravno, obilno koriste usluge privatnih vojnih kompanija, pojašnjava Vidmarović.

On dodaje da države snose odgovornost i obaveze propisane u Ženevskoj konvenciji, dok za djelatnost privatnih vojnih kompanija odgovornost snosi država koja ih je angažirala. Barem je tako u teoriji.

“No, nameće se pitanje odgovornosti kompanije pred zakonima države u kojoj su angažirani, s obzirom na manjak službenog vojnog statusa. Ispada li da takve kompanije i njihovi djelatnici de facto uživaju imunitet? U slučaju Blackwatera, zasad ispada da je tako”.

Kada je 2007. godine, podsjeća Vidmarović, UN objavio izvještaj u kojemu je pisalo da je incident sa Blackwaterom u Iraku (ubistvo 17 civila) zapravo plaćeništvo, SAD je oštro odbio navode. Još uvijek se, dodaje, UN bezuspješno bori sa problemom regulacije privatnih vojnih kompanija.

Kako se u modernim ratovima uveliko koriste usluge “kontraktora”, koji nerijetko znaju premašivati broj redovnih borbenih snaga (primjerice radi, u Iraku je broj privatnika često znao biti više nego dvostruko veći od broja američkih vojnika), postavlja se pitanje da li se ide u pravcu privatizacije oružanih snaga.

Budućnost ratovanja

Kako kaže Vidmarović, državne vojske će uvijek postojati zbog toga što su nezamjenjiv strukturni dio suverene države, njene sigurnosti i moći.

“Zbog toga je privatizacija vojske fantazija, pogotovo što se tu podrazumijeva i ideološko-vrijednosna homogenost pripadnika nacionalnih vojnih snaga – to je nešto što plaćenici i privatne vojne kompanije ne mogu garantirati nacionalnim vladama zbog toga što u svojim redovima imaju pripadnike različitih zemalja i etnosa”.

I dok je jasno da Amerikanci nisu ispunili zacrtano, što je vidljivo ovih dana u slučaju Afganistana, kontraktori, i vojni i civilni, opravdali su svoju ulogu u ratovima koji su uslijedili nakon 11. septembra.

On dodaje da logika razvoja konflikata i vođenja rata upućuje na automatizaciju, informatizaciju i visoke tehnologije: bespilotni i autonomni uređaji, nadzvučni projektili, projektili velikog dometa, korištenje Interneta-medija, kibernetički napadi i druge vrste elektronskog ratovanja. U tom smislu vojna praksa i teorija država ide prema smanjenju žrtava u svojim redovima – pa se može reći da razvijene države jačaju svoju sigurnost kroz distanciranje od faktičkog krvoprolića.

No, uvijek će postojati potreba za obavljanjem posebnih, specifičnih, i visokorizičnih operacija i zadataka na terenu koji mogu, ali i ne moraju biti dio pravog rata. Tu će privatne kompanije biti nezamjenjive, kaže Vidmarović.

“Trend prebacivanja (smanjenja) odgovornosti, rezanja troškova, eliminacije potrebe za naobrazbom i razvojem vlastitih metoda, znanja i kadrova poznat kao outsourcing trend koji nije zaobišao ni vojnu industriju. Tržište privatnih vojnih kompanija nedvojbeno će rasti”, ističe Vidmarović.

I dok je jasno da Amerikanci nisu ispunili zacrtano, što je vidljivo ovih dana u slučaju Afganistana, kontraktori, i vojni i civilni, opravdali su svoju ulogu u ratovima koji su uslijedili nakon 11. septembra.

Profesor Ogorec kaže da su plaćenici uvijek i u svim ratovima uspješno opravdali ulogu koju su im povjerili njihovi nalogodavci.

“Kao i u svim ratovima tijekom povijesti, njihova uloga je isključivo vezana uz osobni dobitak i privilegije. Niti u suvremenim sukobima to se nije u većoj mjeri promijenilo”, zaključuje Ogorec.