Američka administracija

Upućeni kažu kako je ovo prvi put da nova američka administracija nema viziju ili inicijativu za mir na Bliskom istoku.

Uoči odlaska američkog državnog sekretara Anthonya Blinkena na Bliski istok, predsjednik Joe Biden je izašao sa saopćenjem o posjeti i njenim ciljevima.

Bidenovo saopćenje nije ukazivalo na namjeru administracije da predstavi bilo kakvu inicijativu ili viziju za mir na Bliskom istoku.

Biden je smatrao da je Blinkenova misija “slijediti našu tihu i intenzivnu diplomatiju kako bi se postigao prekid vatre između Izraela i Hamasa”, a u saopćenje je naglašena “čvrsta predanost Bidenove administracije sigurnosti Izraela”.

Umirovljeni američki ambasador smatra da se stav Bidenove administracije ne razlikuje mnogo “od percepcije Jareda Kushnera o bliskoistočnom miru, na način da se pitanje svodi na spor oko nekretnina i humanitarne uvjete koji bi se mogli poboljšati za Palestince”.

‘Puna podrška Izraelu’

Ambasador, koji je želio ostati anoniman, u komentaru za Al Jazeeru je istakao kako je ovo “prvi put da nova administracija nema viziju ili inicijativu za mir na Bliskom istoku”.

Randa Slim, stručnjakinja iz Instituta za Bliski istok u Washingtonu, smatra da promatrači “ne bi trebali donositi ishitrene zaključke o cilju trenutnog putovanja Blinkena na Bliski istok, jer se radi o stvaranju uvjeta na terenu kako bi se održao prekid vatre kroz razvojnu pomoć i ograničenu političku komunikaciju sa svim sukobljenim stranama, između ostalog s Palestinskom upravom”.

“Ne radi se o sudjelovanju u još jednom naporu koji predvode Sjedinjene Američke Države za oživljavanje zaustavljenog mirovnog procesa između izraelske vlade i Palestinske uprave.”

“Puna podrška Izraelu” smatra se obavezom koju su poštivale uzastopne američke administracije još od kraja mandata bivšeg predsjednika Geralda Forda 1974. godine, na temelju politike da se Izrael mora odreći “nekih teritorija” koje je okupirao u ratu 1967. godine, kako bi se postigao mir.

Američki predsjednički običaj

Čini se da je posljednja stvar kojoj se Biden nadao bila ta da će biti prisiljen intervenirati u vođenju slučaja arapsko-izraelskog sukoba, posebno nakon što je proveo pola stoljeća u političkom radu te shvatio poteškoće u rješavanju sukoba.

Povijesno gledano, američki predsjednici složili su se da se mir može postići samo direktnim i bilateralnim pregovorima između Izraela i Palestinaca, koji ne mogu uspjeti bez jasne i direktne američke intervencije.

Prema tome, svaki američki predsjednik, od Jimmyja Cartera do Donalda Trumpa, imao je viziju mirovnog procesa ili je predlagao inicijativu za okupljanje sukobljenih strana pod američkim pokroviteljstvom, kao što se vidi iz primjera u nastavku.

Jimmy Carter: Okvir za mir na Bliskom Istoku
Predsjednik Jimmy Carter pozvao je egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina da održe pregovore u odmaralištu Camp David.

Nakon pregovora, koji su trajali 12 dana, dogovoren je “okvir za mir na Bliskom istoku” koji za cilj ima uspostavljanje ”samoupravne vlasti” na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, što dovodi do razgovora o “konačnom statusu”.

Međutim, Palestinci nisu bili jedna od strana koja je pregovarala, a Carter je uspio potaknuti Egipat i Izrael da potpišu mirovni sporazum 1979. godine.

Ronald Reagan: Reaganova inicijativa
Reaganova suzdržanost i kolebljivost u stavovima očituje su u njegovoj vlastitoj inicijativi iznesenoj u septembru 1982. godine, koja je otkrila zakašnjeli pokušaj uspostavljanja mira u regiji nakon izraelske invazije na Liban.

Reagan je predložio zamisao o uspostavljanju Palestinske uprave koja bi uživala autonomiju kroz održavanje slobodnih izbora na Zapadnoj obali uz učešće Jordana.

Inicijativa je, također, tražila da se hitno zaustavi izraelsko doseljavanje na palestinskim teritorijama, no Reagan se brzo povukao, zbog izraelskog protivljenja ovoj inicijativi.

George H.W. Bush: Madridska konferencija
Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez bili su pokrovitelji mirovne konferencije u Madridu 1991. godine s ciljem ohrabrivanja drugih arapskih zemalja da potpišu sporazume s Izraelom, po uzoru na Egipat.

Pozvani su Jordan, Liban, Sirija, kao i Izrael i Egipat, a bilo je i palestinskih predstavnika, ali u sklopu zajedničke delegacije s Jordanom.

Istaknute ličnosti Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) bile su isključene, zbog prigovora Izraelaca.

Bill Clinton: Sporazum iz Osla i Camp David II
Madridska konferencija je pripremila put za postizanje mirovnog sporazuma između Izraela i Jordana 1994. godine, a vođeni su i pregovori između Izraela, Sirije i Libana nakon konferencije, ali su od tada zaustavljeni.

Na palestinskoj sceni konferencija je utrla put za dalji pravac palestinsko-izraelskih pregovora, što je dovelo do Sporazuma iz Osla 1993. godine.

Razgovori su se odvijali u tajnosti, pod pokroviteljstvom Norveške.

Sporazum je potpisan u vrtu Bijele kuće u septembru 1993. godine, čemu je svjedočio i predsjednik Clinton, a lider PLO-a Yasser Arafat rukovao se s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom.

Sporazum iz Osla predviđao je povlačenje izraelskih snaga u etapama sa Zapadne obale i Gaze te uspostavljanje “privremene Palestinske samouprave” na prelazno razdoblje od pet godina, što bi dovelo do trajnog rješenja na osnovu rezolucija 242 i 338.

Zatim su poduzimani različiti pokušaji (među kojima su Taba 1995. godine, Memorandum Way River u saveznoj državi Maryland 1998. godine i Sharm al-Sheikh 1999. godine) kako bi se ubrzale odredbe o povlačenju i samoupravi dogovorene u Oslu.

Clinton je pokušao 2000. godine riješiti pitanja konačnog statusa, uključujući pitanje granica, Jerusalema i izbjeglica, koja je Oslo ostavio po strani za kasnije pregovore, ali nije uspio.

Promatrači su smatrali da je maksimum koji je ponudio Izrael bio manji od minimuma koji su Palestinci mogli prihvatiti.

George W. Bush: ‘Mapa puta 2003’ (Road Map 2003)
Republikanski predsjednik George W. Bush postao je prvi predsjednik koji je pozvao na postojanje palestinske države pored države Izrael.

Bushovi napori započeli su planom koji je pripremio “kvartet” – SAD, Rusija, Evropska unija i Ujedinjeni narodi.

To je uslijedilo nakon napora američkog senatora Georgea Mitchella, Bushovog izaslanika u mirovnom procesu, kako bi se proces vratio na pravi put od 2001. godine.

Međutim, Bush nije uspio u svom nastojanju, a događaji su učinili da bude prevaziđeno ono što je “Mapa puta 2003” (Road Map 2003) imala za cilj – postizanje konačnog sporazuma prije kraja 2005. godine.

George W. Bush: ‘Annapolis 2007’
Kasno u drugom mandatu, predsjednik Bush je bio domaćin konferencije u Annapolisu, u saveznoj državi Maryland, s ciljem ponovnog pokretanja mirovnog procesa.

Izraelski premijer Ehud Olmert i predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas sudjelovali su u razgovorima sa zvaničnicima iz kvarteta za postizanje mira i više od 12 arapskih zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju i Siriju.

To se smatralo važnim jer dvije države formalno ne priznaju Izrael.

Međutim, palestinski Pokret otpora Hamas, koji je pobijedio na parlamentarnim izborima i preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze, nije bio jedan od aktera i najavio je da neće smatrati obavezujućim bio kakve odluke donesene na konferenciji.

Kasnije je izraelska agresija na Pojas Gaze u decembru 2008. godine zakopala svaku nadu u postizanje sporazuma.

Barack Obama: Pregovori ‘Washington 2010’
Nakon stupanja na dužnost, predsjednik Barack Obama požurio je s pokušajima nastavka mirovnog procesa.

Nastavljeni su kontakti između Izraela i Palestinaca u maju 2009. godine.

Nakon višemjesečne teške diplomatije, američka državna tajnica Hillary Clinton objavila je da su Benjamin Netanyahu i Mahmoud Abbas pristali “ponovo pokrenuti direktne pregovore kako bi se riješila sva pitanja konačnog statusa” i da vjeruju da se razgovori mogu “završiti u roku od jedne godine”.

Razgovori, kojima su prisustvovali i egipatski predsjednik Hosni Mubarak i jordanski kralj Abdullah, počeli su u Washingtonu 2. septembra 2010. godine.

Očekivanja su bila mala i u ćorsokak se zapelo za svega nekoliko sedmica.

Izraelski i palestinski čelnici ponovo su se sastali, samo u Sharm el-Sheikhu, prije nego što je okončana obustava izgradnje izraelskih naselja 26. septembra 2010. godine, a pregovori prekinuti.

Donald Trump: ‘Sporazum stoljeća 2019’
Tokom predizborne kampanje 2016. godine, Donald Trump se obavezao da će predstaviti bliskoistočni mirovni sporazum koji će zauvijek okončati ovaj sukob.

Nazvao ga je “Sporazumom stoljeća”, a nakon pobjede na izborima je donio odluke koje su bile odraz njegove vizije za temelje “Sporazuma stoljeća”.

Sve je počelo u decembru 2017. godine, kada je priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela.

Zatim je preselio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem u maju 2018. godine, a nakon što su Palestinci odbacili Trumpove korake, njegova administracija je obustavila dalji rad ureda PLO-a i njenih predstavnika u Washingtonu.

Zatim je zaustavio svoju finansijsku podršku brojnim agencijama UN-a, poput UNRWA-e, koje se bave pitanjima palestinskih izbjeglica.

Trump je službeno predstavio svoju viziju rješenja arapsko-izraelskog sukoba kroz ono što su promatrači opisali kao “pojednostavljenje sukoba, kao da je riječ o sukobu oko nekretnina, a da Palestince zanimaju samo načini poboljšanja svog životnog standarda.”

Trumpova administracija je posvetila pažnju na podsticanje arapskih zemalja da normaliziraju odnose s Izraelom kao nužno sredstvo da se olakša postizanje rješenja za povijesni sukob, kako je to kazao njegov zet Jared Kushner.

Trump je uspio napraviti “Abrahamov sporazum”, koji je normalizirao odnose Izraela sa četiri arapske zemlje – Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Sudanom i Marokom.

S druge strane, Trump je izrazio podršku bilo kojoj budućoj izraelskoj aneksiji teritorija na Zapadnoj obali, ali je njegova vizija praktično završila gubitkom na izborima 2020. godine.