Al-Samoud 2
Uprkos tome što optužbe protiv Iraka za posjedovanje oružja za masovno uništenje nisu dokazane, američka invazija se ipak dogodila.
U nastojanju da odvratiti Ameriku od invazije na Irak 2003. godine, pokojni irački predsjednik Saddam Hussein pristao je uvažiti zahtjeve Ujedinjenih naroda za uništavanje projektila Al-Samoud 2, 22. februara 2003.

Početak

Irak je počeo razvijati rakete Al-Samoud 2, taktičku balističku raketu zemlja-zemlja s pogonom na tekuće gorivo, nakon Zaljevskog rata 1991. godine, a prvo testno lansiranje provedeno je 1997. godine.

Irak je proveo osam testnih lansiranja raketa u periodu između 1997. i 2000. godine, a masovna proizvodnja započela je u decembru 2001. godine, kada je planirana proizvodnja 10 raketa. Postoje navodi da se Irak oslanjao na ruska iskustva u razvoju rakete i da je uvezao 280 motora SAM-2 preko poljske kompanije krajem 2001. godine, a zatim 100 motora preko druge posredničke kompanije.

Međunarodni inspektori za naoružanje nadzirali su postupak uništavanja projektila u fabrici raketa Al-Taji (sjeverno od Bagdada), nakon što je iračka vlada poslala pismo, koje je potpisao general-pukovnik Amir al-Sadi, savjetnik u tadašnjem iračkom predsjedničkom uredu, predsjedniku UN-ove Komisije za praćenje, provjeru i inspekciju (UNMOVIC) Hansu Blixu, u kojem je potvrdila da je Bagdad prihvatio zahtjev za uništavanjem raketa i prateće opreme.

UN je tražio da se te rakete unište, tvrdeći da premašuju domet koji je dopušten prema rezolucijama međunarodne organizacije, a to je 150 kilometara. Također je zahtijevao da se unište kalupi za lijevanje, raketni motori i lanseri.

Ustupci radi opstanka

Saddam je bio spreman žrtvovati nešto konvencionalnog oružja kako bi duže ostao na vlasti. Očekivao je da će takvom žrtvom i dozvolom ulaska UN-ovim inspektorima za oružje u Irak dobiti na vremenu kako bi obnovio svoj režim i ojačao ga nakon udarca koji je pretrpio 1991. godine. Međutim, takva očekivanja se nisu ispunila. S tim u vezi, politički analitičar Mohammad Na’na kaže: ”Amerika je iskoristila temeljit plan iscrpljivanja kako bi nastavila slabiti režim i povećavati nepovjerenje naroda u njega”.

Prema Na’ani, sve komisije koje su sazvane bile su politički motivirane. Tu se posebno ističe prihvatanje iračkog predsjednika da učini ustupke radi postizanja jednog cilja: smanjenja vanjskih i unutrašnjih pritisaka u nadi da će dobiti više međunarodnih prijatelja i uspjeti u tome da se taj pozitivni razvoj dešavanja reflektira i unutar države čime bi ojačao svoj režim.

Uprkos svim optužbama koje su izrečene protiv njega vezano za posjedovanje oružja za masovno uništenje, Na’na tvrdi da do sada nije dokazao da je Irak imao takvu vrstu oružja. Provodili su se ograničeni eksperimenti, i to je ono što je Washington znao, ali je prenapuhao ovo pitanje kako bi opravdao invaziju na Irak.

Na’na smatra da je Amerika željela proširiti svoj utjecaj i primijeniti teoriju širenja demokratije, koja nosi sa sobom ekspanzionistički projekt kroz rat, a ne da ukloni oružje za masovno uništenje. Pri tome se oslanjala na humanističke temelje koji se manifestiraju u uspostavi demokratskog sistema umjesto represivnog i tiranskog režima. Ovakva ideja je potisnula ideju uklanjanja oružja za masovno uništenje i zauzela njeno mjesto nedugo nakon što su američke snage ušle u Irak 2003. godine.

Kako je Saddam Hussein pogriješio?

Međutim, bivši oficir iračke vojske Sarmad al-Bayati smatra da je Saddam Hussein pogriješio kada je dozvolio timovima inspektora za oružje da ulaze u iračke tvornice, jer je to, prema njegovim riječima, otvorilo put za otkrivanje iračkih tajni, komponenti i kapaciteta.

Izrazio je iznenađenje što Irak nije zauzeo isti pristup kao Iran, koji još uvijek odbija ulazak međunarodnih timova u svoja nuklearna postrojenja, unatoč oštrim sankcijama koje su mu nametnute, što je spriječilo da se do sada otkriju iranski kapaciteti.

Al-Bayati se u velikoj mjeri slaže s Na’nom oko toga da se Saddam nadao da će spriječiti rat pristajući na uništavanje projektila. Smatra da je odluka UN-a suprotna međunarodnim zakonima, pravima i sporazumima, prema kojoj je Iraku bilo zabranjeno posjedovanje tih raketa, s obzirom na to imaju domet preko 150 km, iako su služile samo u odbrambene svrhe.

Kao odgovor na pitanje Al-Jazeere: ”Da li je Irak tražio pomoć od Rusije za razvoj raketa?”, Al-Bayati je negirao da postoji bilo kakva pomoć Rusije u tom pogledu. Sporazum između dvije strane je obuhvatao dogovor o uvozu navigacijskog sistema za rakete Al Samoud, za koji je postojalo odobrenje UN-ove inspekcijske komisije. Samo je taj sistem uvezen, kazao je.

Al-Bayati opravdava spomenuti ugovor između Iraka i Rusije time da je balističke rakete potrebno kontrolirati i usmjeravati jer su vrlo složene. Također, za njihovo usmjeravanje potrebni su i motori i kormila, dodajući da ti sistemi nisu postojali u Iraku, jer su u potpunosti uništeni. Rakete su bile kombinacija iračkih i ruskih dijelova, koji su potom rekonstruirani.

Činjenica da Irak posjeduje lokalno razvijenu industrijsku opremu i uređaje izazvala je zabrinutost međunarodne inspekcijske komisije, što ih je nagnalo da zahtijevaju od Bagdada da uništi te rakete.

Kad režimu istekne rok trajanja

Profesor međunarodnih odnosa Osama al-Saidi smatra da je režimu Saddama Husseina istekao rok još 1991. godine, nakon neuspjele invazije na Kuvajt i kasnijeg protjerivanja iračkih snaga iz njega, u kojem su učestvovale međunarodne snage. Zatim dolazi i do problema unutar države, kada su izbili protesti koji su gotovo svrgnuli režim s vlasti.

Al-Saidi je optužio Ameriku za oživljavanje Saddamovog režima i njegovo zadržavanje na vlasti do 2003. godine. Bila je to godina u kojoj su Washingtonu bili potrebni ratovi za otvaranje poprišta radi sučeljavanja s naoružanim skupinama i frakcijama koje su mu se suprotstavile. Prvi rat protiv njih je vođen u Afganistanu, a zatim u Iraku spomenute godine.

Al-Saidi priznaje da je Saddam učinio ustupke američkoj strani kako bi je odvratio od rata dopuštajući da se rakete unište. Kasnije je postalo jasno da Irak nema efikasne rakete koje bi bile prijetnja Americi ili Izraelu, te da je odluka o invaziji na Irak došla u sklopu američkih kalkulacija u regiji, a da je Sadamovom režimu ‘prošao rok’.

Dodaje da je odluka o invaziji postojala još ​​otkako je Kongres glasao o njoj 1999. godine, s punim američkim uvjerenjem da je američka vojna kontrola nad Bagdadom i ostalim provincijama nužnost, kao i potreba formiranja novog političkog sistema.