Društvene mreže blokirale su profile odlazećeg američkog predsjednika, no pitanje je kriterija i granica za sve i kako ih definirati.
Nakon što su neke društvene mreže suspendirale ili blokirale profile odlazećeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa nakon smrtonosnog pohoda njegovih pristaša na Capitol Hill, neki su analitičari, mediji, ali i državni čelnici izrazili zabrinutost time.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuske vlasti, primjerice, smatraju kako je zabrinjavajuće da privatne tvrtke odlučuju koje će profile i zbog čega blokirati ili suspendirati, već da bi tu zakonodavac trebao nešto reći.
Iako su neki to protumačili kao podršku Trumpu, drugi smatraju da se radi o bojazni u vezi samostalne politike društvenih mreža po pitanju demokratskih standarda, slobode mišljenja i govora, iako, s druge strane, i te vlade zagovaraju jaču kontrolu sadržaja koji prijete spomenutim vrijednostima – a procjene pojedinih mreža su bile da su neke Trumpove objave prijetnja upravo tim vrijednostima.
Jednostavnog odgovora ni rješenja, kažu sugovornici Al Jazeere, još nema.
“Ako su se europski čelnici javili u zaštitu Trumpa i prava na slobodu govora, to je dosta interesantno, jer je, bar prema mojem mišljenju, europska politika ‘fact-checkinga’ i borbe protiv ‘fake-newsa’ sve samo ne borba za slobodu govora. Sloboda govora zapravo je vrlo opsežna i, među ostalim, uključuje pravo na izgovaranje gluposti, neistina, laži, kontroverzi, pravo na kritiku, satiru… No, s izgovorenim, ispravno, treba ići i odgovornost. Međutim, radi se o stvarnoj odgovornosti, a ne impliciranoj ili izmišljenoj ili odgovornošću za to što se izrečeno nekom nije svidjelo ili zato što je osobno jako uvrijeđen rečenim. I tu nastupa problem, jer kada se radi o slobodi govora, mnoga društva imaju veće ili manje probleme implementacije“, navodi informatički stručnjak za sigurnost Lucijan Carić.
Drugo je pitanje, ističe, što je cenzura i tko je može provoditi. U pravilu, pogotovo u američkoj pravnoj doktrini, ističe, smatra se da to može isključivo država, a politika društvenih mreža zasniva se na tome da se radi o privatnim institucijama koje same određuju i provode pravila, pri čemu su najveći problemi u vezi slobode govora nejednakost, neravnopravnost i nepostojanje kriterija.
“Jedni rade doslovno što žele i još im se povlađuje, dok su drugi izloženi ‘sankcijama’, koje su često potpuno neopravdane.“
To je, smatra, sporno, jer društvene mreže de facto imaju monopol i alternative su često slabe ili ne postoje, a često se slabo reagira na zlouporabe i ugrožavanje prava korisnika.
Načelno se slaže da bi svaka akcija protiv korisnika trebala imati mogućnost žalbe, ali i kompenzacije jer kreativni i popularni autori mogu zbog nepravedne politike pretrpjeti znatne štete. No, dok neki smatraju kako je rješenje u tržištu i konkurenciji, pitanje je kakvo se rješenje može očekivati ako konkurencije nema ili je ograničena.
“Glavni tržišni akteri bez ikakve sankcije, odgovornosti ili kriterija mogu difamirati bilo kojeg pojedinca, pa bio on i predsjednik SAD-a. Kakve šanse onda imamo Vi ili ja ako su moćnog Trumpa otkačili kao pokvarenu prikolicu?”
Dodatna opasnost krije se, kaže, u lošim zakonodavnim rješenjima.
“Nakaradna primjena legislative Europske unijea, poput famoznog GDPR-a, isto se koristi kao sredstvo za suzbijanje slobode govora, jer se, kao, štite privatni podaci. No, pod firmom privatnih podataka zapravo se pokušava spriječiti dostup do javnih podataka, koji su, kao takvi, izuzeti od zaštite GDPR-a“, zaključuje Carić.
Stručnjak za informacijsku sigurnost Alen Delić reakcije njemačkih i francuskih vlasti nije razumio kao podršku Trumpu, nego slobodi govora.
Europska unija je, ističe, kroz GDPR, htjela pokazati da želi biti predvodnica takvih reguliranja, dok pojedine države ulaze i u prostor reguliranja društvenih mreža – neke se prema njima odnose kao prema medijima, dok neke traže da implementiraju organizacijske i tehničke mjere koje će omogućiti provođenje zakona pojedine zemlje putem takvih servisa.
“Tu je primjer i Njemačka, koja od društvenih mreža traži određena brisanja sadržaja koja su u suprotnosti s njihovim zakonima. Ostavit ću pitanja koja ne idu u prilog niti jednoj strani – prepuštamo li privatnim kompanijama da provode zakone pojedine države? Ukoliko kao minimum postavljamo pravo govora svugdje i na sve načine, hoćemo li omogućiti pojedincima da imaju širok doseg za govor i propagiranje tema koja kao društva ne prihvaćamo, poput pozivanja na ubijanja ili pedofiliju? Hoćemo li regulirati tehnologije na način da eliminiramo osnovnu zamisao interneta, a to je anonimnost? U koji segment reguliranja servisa ulazimo iz potrebe održavanja nacionalne sigurnosti? Je li pravo na govor jednako pravu na doseg?“, pita se Delić.
Ključ svega je, ističe, što ne postoje kriteriji, a nema ih, smatra, jer nismo sposobni pratiti brzi razvoj tehnologija.
“Čini mi se da su u ovom pitanju dvije naizgled povezane, ali bitno različite teme. Prvo, nije isto ugasi li se profil nekog predsjednika na društvenoj mreži ili nekog pojedinca koji nije niti politički niti na neki drugi način javno izložena osoba. Naime, pogledamo li ovaj primjer, a to je Trump, je li doista njemu onemogućeno pravo govora ili mu je samo, tek djelomično, smanjen doseg njegovog govora? Činjenica je da on u bilo kojem trenutku može stati ispred stotina novinara i kamera i reći štogod ga je volja, a mediji će, pa potom i društvene mreže, prenijeti, vrlo brzo i široko, takve informacije.“
Pitanje netočnih informacija drugi je problem za koji je, smatra, rješenje isključivo sustavna edukacija.
“Bez potpune cenzure, eliminiranja servisa i ukidanja anonimnosti, a za što mislim da smo se kao društvo opredijelili da nećemo raditi, ne vidim potpune tehničke mogućnosti koje bi kontrolirale i eliminirale netočne informacije koje se često šire. Ostaje nam učiti ljude, snalaziti se u tom skupu i brzini informacija oko nas“, zaključuje Delić.
Komunikacijski stručnjak Đorđe Obradović sa Sveučilišta u Dubrovniku smatra da golem broj korisnika društvenih mreža daje tim novim tehnološkim gigantima isto tako golemu moć u kojoj se vode uglavnom profitom.
Twitteru je, navodi, gotovo cijeli Trumpov mandat rastao broj korisnika i vrijednost zahvaljujući i njegovom izravnom komuniciranju putem te mreže, a tek su ga nakon pokušaja osporavanja izbornih rezultata, kad se raspoloženje većine korisnika okrenulo protiv njega, one blokirale.
A kad svjetski utjecajne društvene mreže vodi profit kao mjerilo prosudbe slobode govora, napominje, mnoge se države osjećaju ugroženo, pa poduzimaju mjere kako bi nametale pravila. Sloboda govora, ističe, prestaje kad počne ugrožavati prava drugih, što je teško postići, a stroga zakonska rješenja se često zbog sudske prakse pretvore u nametanje samocenzure i strah od javnog govora i djelovanja.
“Najbolje bi bilo kućnim odgojem, školskim odgojem i obrazovanjem, obrazovanjem za ljudska prava, religijskim odgojem o dobru i zlu, poštovanju i uvažavanju drugih, narodnim običajima koji hvale dobro, a osuđuju zlo, učenjem etike kroz različite predmete u svim obrazovnim smjerovima i medijskim djelovanjem kojemu ne bi smjeli osnovni ciljevi biti profit i zabava najniže razine, podići razinu medijske kulture kako komunikatori, čak i kad objavljuju anonimno, ne bi širili govor mržnje, nego uvažavali jednostavnu činjenicu da svi ljudi ne misle isto o istim stvarima, pojavama i procesima“, zaključuje Obradović.
Marko Rakar, komunikacijski savjetnik i IT stručnjak, smatra da su reakcije njemačkog i francuskog državnog vrha bile usmjerene na problem regulacije platformi kao što su društvene mreže, jer imaju velik doseg i utjecaj, a po trenutačnom zakonodavstvu same reguliraju što se na kojoj platformi događa.
“U normalnim demokracijama takve odluke su prepuštene sudovima – da li ćemo odluke o tome prepuštati sudu i nekakvom sudskom postupku, dakle gdje se treba dokazati jedna stvar ili druga, gdje treba donijeti presudu, gdje se imate pravo žaliti… ili ćemo imati neki ‘prijeki sud’, gdje će neki činovnik negdje u nekom ministarstvu, agenciji, zavodu ili slično odlučivati o tome što treba, a što ne treba ugasiti, onemogućiti i slično. To su sve dobra pitanja, na koja nema pravih odgovora, ali iz povijesti znamo da država ima tendenciju često prekoračivati svoje ovlasti“, navodi Rakar.
Problem je, kaže, što tehnologija napreduje daleko brže nego regulativa i zakonodavstvo – imamo nove tehnologije, ali ne i novu etiku i pravila ponašanja.
Smatra da se u slučaju Trumpa radi o ispravnoj odluci društvenih mreža, no nema jedinstvenog standarda rješavanja takvih pitanja, nego se svakom “incidentu” pristupa zasebno.
“To automatizmom znači i da mjerila nisu jednaka za sve i da ćemo, prije ili kasnije, dovesti sebe u nekakvu nepravdu prema nekome iz ovog ili onog razloga“, zaključuje Rakar.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuske vlasti, primjerice, smatraju kako je zabrinjavajuće da privatne tvrtke odlučuju koje će profile i zbog čega blokirati ili suspendirati, već da bi tu zakonodavac trebao nešto reći.
Iako su neki to protumačili kao podršku Trumpu, drugi smatraju da se radi o bojazni u vezi samostalne politike društvenih mreža po pitanju demokratskih standarda, slobode mišljenja i govora, iako, s druge strane, i te vlade zagovaraju jaču kontrolu sadržaja koji prijete spomenutim vrijednostima – a procjene pojedinih mreža su bile da su neke Trumpove objave prijetnja upravo tim vrijednostima.
Sloboda govora, odgovornost i monopol
S jedne strane opasnost je što vlasnici društvenih mreža sami odlučuju, a s druge što uplitanje vlada generira sličan problem provođenja cenzure i autocenzure u skladu s drugim interesima i politikama.Jednostavnog odgovora ni rješenja, kažu sugovornici Al Jazeere, još nema.
“Ako su se europski čelnici javili u zaštitu Trumpa i prava na slobodu govora, to je dosta interesantno, jer je, bar prema mojem mišljenju, europska politika ‘fact-checkinga’ i borbe protiv ‘fake-newsa’ sve samo ne borba za slobodu govora. Sloboda govora zapravo je vrlo opsežna i, među ostalim, uključuje pravo na izgovaranje gluposti, neistina, laži, kontroverzi, pravo na kritiku, satiru… No, s izgovorenim, ispravno, treba ići i odgovornost. Međutim, radi se o stvarnoj odgovornosti, a ne impliciranoj ili izmišljenoj ili odgovornošću za to što se izrečeno nekom nije svidjelo ili zato što je osobno jako uvrijeđen rečenim. I tu nastupa problem, jer kada se radi o slobodi govora, mnoga društva imaju veće ili manje probleme implementacije“, navodi informatički stručnjak za sigurnost Lucijan Carić.
Drugo je pitanje, ističe, što je cenzura i tko je može provoditi. U pravilu, pogotovo u američkoj pravnoj doktrini, ističe, smatra se da to može isključivo država, a politika društvenih mreža zasniva se na tome da se radi o privatnim institucijama koje same određuju i provode pravila, pri čemu su najveći problemi u vezi slobode govora nejednakost, neravnopravnost i nepostojanje kriterija.
“Jedni rade doslovno što žele i još im se povlađuje, dok su drugi izloženi ‘sankcijama’, koje su često potpuno neopravdane.“
To je, smatra, sporno, jer društvene mreže de facto imaju monopol i alternative su često slabe ili ne postoje, a često se slabo reagira na zlouporabe i ugrožavanje prava korisnika.
Osjećaj nepravde i nezadovoljstva
“Iako društvene mreže tvrde da ulažu velike napore kako bi nadzirale i regulirale sadržaje, to je samo djelomično točno. Na taj način, opravdano ili ne, stvara se osjećaj nepravde, pa je na kraju vrlo lako manipulirati nezadovoljnim korisnicima.“Načelno se slaže da bi svaka akcija protiv korisnika trebala imati mogućnost žalbe, ali i kompenzacije jer kreativni i popularni autori mogu zbog nepravedne politike pretrpjeti znatne štete. No, dok neki smatraju kako je rješenje u tržištu i konkurenciji, pitanje je kakvo se rješenje može očekivati ako konkurencije nema ili je ograničena.
“Glavni tržišni akteri bez ikakve sankcije, odgovornosti ili kriterija mogu difamirati bilo kojeg pojedinca, pa bio on i predsjednik SAD-a. Kakve šanse onda imamo Vi ili ja ako su moćnog Trumpa otkačili kao pokvarenu prikolicu?”
Dodatna opasnost krije se, kaže, u lošim zakonodavnim rješenjima.
“Nakaradna primjena legislative Europske unijea, poput famoznog GDPR-a, isto se koristi kao sredstvo za suzbijanje slobode govora, jer se, kao, štite privatni podaci. No, pod firmom privatnih podataka zapravo se pokušava spriječiti dostup do javnih podataka, koji su, kao takvi, izuzeti od zaštite GDPR-a“, zaključuje Carić.
Stručnjak za informacijsku sigurnost Alen Delić reakcije njemačkih i francuskih vlasti nije razumio kao podršku Trumpu, nego slobodi govora.
Primjer Njemačke: Opcija je i brisanje
“Osnova proizlazi iz toga da se radi o određenim servisima u privatnom vlasništvu, koja, prije svega, provodi svoja pravila ponašanja, no svi ostali aspekti počinju se pojavljivati rastom takvih servisa i njihovim mogućnostima i upravo je zato došlo do potrebe reguliranja takvih servisa. Kada smo prije 20 godina koristili pojedini forum za neku raspravu, najveća rasprava je bila o tome hoće li neki moderator obrisati neki komentar ili ne, no doseg takvih foruma, njihove veličine i mogućnosti nisu bile takve da mogu utjecati na veći dio društva“, navodi Delić.Europska unija je, ističe, kroz GDPR, htjela pokazati da želi biti predvodnica takvih reguliranja, dok pojedine države ulaze i u prostor reguliranja društvenih mreža – neke se prema njima odnose kao prema medijima, dok neke traže da implementiraju organizacijske i tehničke mjere koje će omogućiti provođenje zakona pojedine zemlje putem takvih servisa.
“Tu je primjer i Njemačka, koja od društvenih mreža traži određena brisanja sadržaja koja su u suprotnosti s njihovim zakonima. Ostavit ću pitanja koja ne idu u prilog niti jednoj strani – prepuštamo li privatnim kompanijama da provode zakone pojedine države? Ukoliko kao minimum postavljamo pravo govora svugdje i na sve načine, hoćemo li omogućiti pojedincima da imaju širok doseg za govor i propagiranje tema koja kao društva ne prihvaćamo, poput pozivanja na ubijanja ili pedofiliju? Hoćemo li regulirati tehnologije na način da eliminiramo osnovnu zamisao interneta, a to je anonimnost? U koji segment reguliranja servisa ulazimo iz potrebe održavanja nacionalne sigurnosti? Je li pravo na govor jednako pravu na doseg?“, pita se Delić.
Ključ svega je, ističe, što ne postoje kriteriji, a nema ih, smatra, jer nismo sposobni pratiti brzi razvoj tehnologija.
Rješenje je sustavna edukacija
Istovremeno, tu je opasnost za slobodu mišljenja i govora – s jedne strane tu su društvene mreže sa svojim odlukama, kriterijima i politikama, a s druge vlade sa svojim.“Čini mi se da su u ovom pitanju dvije naizgled povezane, ali bitno različite teme. Prvo, nije isto ugasi li se profil nekog predsjednika na društvenoj mreži ili nekog pojedinca koji nije niti politički niti na neki drugi način javno izložena osoba. Naime, pogledamo li ovaj primjer, a to je Trump, je li doista njemu onemogućeno pravo govora ili mu je samo, tek djelomično, smanjen doseg njegovog govora? Činjenica je da on u bilo kojem trenutku može stati ispred stotina novinara i kamera i reći štogod ga je volja, a mediji će, pa potom i društvene mreže, prenijeti, vrlo brzo i široko, takve informacije.“
Pitanje netočnih informacija drugi je problem za koji je, smatra, rješenje isključivo sustavna edukacija.
“Bez potpune cenzure, eliminiranja servisa i ukidanja anonimnosti, a za što mislim da smo se kao društvo opredijelili da nećemo raditi, ne vidim potpune tehničke mogućnosti koje bi kontrolirale i eliminirale netočne informacije koje se često šire. Ostaje nam učiti ljude, snalaziti se u tom skupu i brzini informacija oko nas“, zaključuje Delić.
Komunikacijski stručnjak Đorđe Obradović sa Sveučilišta u Dubrovniku smatra da golem broj korisnika društvenih mreža daje tim novim tehnološkim gigantima isto tako golemu moć u kojoj se vode uglavnom profitom.
Twitteru je, navodi, gotovo cijeli Trumpov mandat rastao broj korisnika i vrijednost zahvaljujući i njegovom izravnom komuniciranju putem te mreže, a tek su ga nakon pokušaja osporavanja izbornih rezultata, kad se raspoloženje većine korisnika okrenulo protiv njega, one blokirale.
Profit i sloboda govora
“Trumpovi pozivi na nasilje su predstavljali opravdanje Twitteru i Facebooku da ga blokiraju, a stvarni je razlog profit. Može se to zaključiti zato što je bilo njegovih daleko opasnijih poziva na nasilje prethodnih godina pa ga nisu blokirali – prijetnje vojnom silom upućene Iranu i Sjevernoj Koreji u više navrata, prijetnje blokadama i uništavanjem gospodarstva upućene Kini, Rusiji zbog naftovoda Sjeverni tok 2, u blažem obliku i Meksiku.“A kad svjetski utjecajne društvene mreže vodi profit kao mjerilo prosudbe slobode govora, napominje, mnoge se države osjećaju ugroženo, pa poduzimaju mjere kako bi nametale pravila. Sloboda govora, ističe, prestaje kad počne ugrožavati prava drugih, što je teško postići, a stroga zakonska rješenja se često zbog sudske prakse pretvore u nametanje samocenzure i strah od javnog govora i djelovanja.
“Najbolje bi bilo kućnim odgojem, školskim odgojem i obrazovanjem, obrazovanjem za ljudska prava, religijskim odgojem o dobru i zlu, poštovanju i uvažavanju drugih, narodnim običajima koji hvale dobro, a osuđuju zlo, učenjem etike kroz različite predmete u svim obrazovnim smjerovima i medijskim djelovanjem kojemu ne bi smjeli osnovni ciljevi biti profit i zabava najniže razine, podići razinu medijske kulture kako komunikatori, čak i kad objavljuju anonimno, ne bi širili govor mržnje, nego uvažavali jednostavnu činjenicu da svi ljudi ne misle isto o istim stvarima, pojavama i procesima“, zaključuje Obradović.
Marko Rakar, komunikacijski savjetnik i IT stručnjak, smatra da su reakcije njemačkog i francuskog državnog vrha bile usmjerene na problem regulacije platformi kao što su društvene mreže, jer imaju velik doseg i utjecaj, a po trenutačnom zakonodavstvu same reguliraju što se na kojoj platformi događa.
Nema jedinstvenog standarda
S druge strane, ako neka vlada naloži društvenoj mreži da treba suspendirati nekoga ili slično, posljedice su kompleksnije.“U normalnim demokracijama takve odluke su prepuštene sudovima – da li ćemo odluke o tome prepuštati sudu i nekakvom sudskom postupku, dakle gdje se treba dokazati jedna stvar ili druga, gdje treba donijeti presudu, gdje se imate pravo žaliti… ili ćemo imati neki ‘prijeki sud’, gdje će neki činovnik negdje u nekom ministarstvu, agenciji, zavodu ili slično odlučivati o tome što treba, a što ne treba ugasiti, onemogućiti i slično. To su sve dobra pitanja, na koja nema pravih odgovora, ali iz povijesti znamo da država ima tendenciju često prekoračivati svoje ovlasti“, navodi Rakar.
Problem je, kaže, što tehnologija napreduje daleko brže nego regulativa i zakonodavstvo – imamo nove tehnologije, ali ne i novu etiku i pravila ponašanja.
Smatra da se u slučaju Trumpa radi o ispravnoj odluci društvenih mreža, no nema jedinstvenog standarda rješavanja takvih pitanja, nego se svakom “incidentu” pristupa zasebno.
“To automatizmom znači i da mjerila nisu jednaka za sve i da ćemo, prije ili kasnije, dovesti sebe u nekakvu nepravdu prema nekome iz ovog ili onog razloga“, zaključuje Rakar.
