Tokom protekle godine smo svjedočili inovacijama u oružanim sukobima, bilo da je riječ o dronovima ili medijskim blokadama.
Turska je ove godine predvodila svijet kada je riječ o naprednoj vojnoj taktici i korištenju naoružanih bespilotnih letjelica. Dronovi su korišteni za ubistva i nadzor decenijama, no 2020. je prva godina kada su naoružane letjelice bez pilota korištene u operativnim sukobima dvije zaraćene strane.
Kao proizvođač popularnog i efikasnog borbenog drona Byraktar TB2, turska vojska je željela maksimizirati njegov potencijal. Iako nije nešto posebno brz, ima lako naoružanje i osrednji domet, TB2 se pokazao ekstremno efikasan kada se koristi za pronalazak meta artiljerije dugog dometa, a sa vlastitim naoružanjem je bio izrazito precizan.
Korišten je (jako uspješno) u sirijskom Idlibu tokom marta kada su turske snage ciljale vojne jedinice sirijske Vlade koje su išle u napad. Veliki broj vozila je uništen, a stotine vojnika režima je ubijeno tokom operacije.
U Idlibu je testirana i taktika korištenja uređaja za blokiranje radara (poput uređaja Koral) uz naoružane dronove. Ovi sistemi su napravljeni da zavaraju i blokiraju rad neprijateljskog radara kako ne bi vidjeli šta se dešava na borbenom polju. Sirijski sistemi zražne odbrane Pantsir (prenosni lanseri raketa protiv napada iz zraka koji imaju vlastite radare) inače su jako dobri, ali ih je Koral zaslijepio pa ih je dron mogao uništavati sa samo jednom raketom.
Ova kombinacija se pokazala jako efikasnom u Libiji kada je Ankara poslala ljude i vojnu opremu u prijestolnicu Tripoli kako bi spriječila da grad padne u ruke samoprozvane Libijske Nacionalne Armije (LNA) koja je pod opsadom držala Vladu nacionalnog sporazuma (GNA). Međunarodno priznata Vlada sama nije mogla razbiti opsadu, ali je uz tursku pomoć uspjela otjerati LNA i plaćenike iz zapadne Libije.
Ofanziva je kulminirala novim preuzimanjem zračne baze al-Watiya iz koje su dronovi mogli djelovati, što im je dalo čak i dalji domet. Bazu su koristili i transportni avioni koji su za GNA donosili vitalno važnu opremu. I u Libiji su na meti bili Pantsiri pa su potom iz GNA bez problema mogli koristiti vlastite dronove, a njihove kopnene snage su mogle napredovati uz zaštitu bespilotnih letjelica.
Dronove su obje strane u Libiji godinama koristile. Turski TB2 je često obaran uz pomoć kineskih Wing Loongova koje je imala LNA, a koji imaju duži domet i više oružja. No, 2020. je označila promjene taktike kada su turski dronovi preokrenuli situaciju korištenjem elektronske blokade radara.
Ove nove taktike su kulminirale u kratkom i oštrom ratu Armenije i Azerbejdžana krajem septembra, kada su se da rivala sukobila zbog teritorije koju je Azerbejdžan izgubio u ratu protiv Armenije 1990-ih. Obimna vojna podrška Turske i obuka azerbejdžanskih snaga donijeli su velike gubitke armenskim trupama čije su formacije tenkova i oklopnjaka uništene prvih dana rata.
Fuzija artiljerije dugog dometa i naoružanih dronova – koji mogu dati daleko bolji pregled borbenog polja – donijela je odlučujuću prednost Azerbejdžancima. U toj mjeri da je dron Bayraktar predstavljen zajedno sa azerbejdžanskim i turskim vojnim jedinicama tokom pobjedničke parade u Bakuu u decembru.
Dronovi su 2020. pružali dokaze o pobjedi jedne strane. Pošto su u osnovi senzorna platforma, dronovi su mogli snimati vlastite uspješne napade, dok su greške i promašaji „zaboravljani“, pa su snimci preplavili društvene mreže.
Snimci tenkova, sistema za zračnu odbranu, radara i konvoja koji su uništeni – videosnimci visoke rezolucije – ostavili su malo prostora za sumnju. Ovo nije bilo samo efikasno u potvrdi pobjede jedne strane, već i u demoralizaciji protivnika koji su sve više brinuli za vlastitu sigurnost. Društvene mreže su širile ove snimke, kao i druge, među kojima su i navodni ratni zločini, jer su borci i civili svi nosili telefone kako bi snimali svoja iskustva.
Ovo je dovelo do još jednog velikog „prvi put“ u 2020. – potpuna medijska blokada borbene zone u vrijeme društvenih medija, a to se desilo kada se etiopska vojska borila protiv vojnih grupa Tigraya kako bi ovu nemirnu regiju vratila pod kontrolu Vlade. Nijedan novinar nije mogao u Tigray, gdje su stigle hiljade vojnika etiopskih vlasti, kao i stotine tenkova. Internet je bio ugašen i nije bilo moguće poslati bilo kakve sminke sukoba.
Obje strane su bile optuživane za ratne zločine i stranu pomoć, ali te tvrdnje nisu bile potvrđivane jer su obje strane pokušavale blokirati svjetski pogled. Vlada Etiopije je kasnije dozvolila nekim novinarima da uđu u područja koje je vojske preuzela i koja su blizu linije fronta, a čitava regija je bila zatvorena čak i nakon poraza Oslobodilačkog fronta naroda Tigraya (TPLF).
Ova varijanta potpune blokade internetskog saobraćaja je ranije testirana sa različitim uspjehom tokom razbijanja demonstracija i opozicije, u pokušajima sprečavanja režima da užasni snimci dođu do svjetskih medija i, što je važnije, vlastitih građana. U Doba Društvenih Mreža, ova taktika je prvi put korištena u etiopsko-tigrajskom ratu.
Prvo, neki dugogodišnji ratovi još nisu stali. Sukobi u Siriji, Afganistanu i Jemenu, premda smanjenog intenziteta, i dalje odnose živote i raseljavaju hiljade koji pokušavaju spasiti živote. Strane intervencije, automobili bombe, zračni udari, paravojne snage i ubistva iz osvete i dalje pomažu u podjelama ljudi i udaljavanju mira.
Potencijalni novi nemiri koji bi mogli prerasti u sukobe su mnogi i imaju jake korijene u 2020. godini.
Vojna akcija protiv Irana, čak i ograničenog obima protiv njegovih vojnih instalacija, je zaista moguća. Velika američka vatrena snaga, naročito brodovi specijalizirani za napade na mete na kopnu, razmještena je u Zaljev, nasuprot Irana, čime je formiran arsenal sa sve osjetljivijim okidačem.
Regionalne paravojne snage pod iranskom kontrolom, uprkos mnogim upozorenjima Teherana, i dalje djeluju polusamostalno. Svaka, sa svojom agendom, lako može izazvati odgovor SAD-a ako napadne američke interese i vojne lokacije u regiji. Ovo je naročito moguće ako se ponovo na meti raketa i dronova nađe saudijska naftna infrastruktura.
Indijsko-kineski okršaj, koji uveliko prijeti ratom na visokim područjima Ladakha tokom 2020., mogao bi ponovo oživjeti jer obje strane premještaju značajne vojne snage u to područje. Rat Indije i Kine mogao bi uvući i Pakistan jer se Pakistan i Kina bore protiv Indije na dva fronta. Indija, sa slabim zračnim snagama, teško bi mogla se izboriti u ovoj situaciji jer moćni sjeverni susjed može lako dostaviti jedinice i potrepštine daleko boljom saobraćajnom mrežom, kao i zračne snage koje su nekoliko puta veće od indijskih.
Još ćemo o Kini, odnosno o mogućem sukobu zbog nekih dijelova Južnog kineskog mora za koje su sve veće šanse zbog kineske militarizacije vještačkih otoka koja prolazi neopaženo dok Peking tvrdi kako mu pripada velika većina mora i njegovi resursi.
Preuzimanje ovlasti nad tim dijelovima mora od strane kineskih susjeda i skoro stalno prisustvo brodova SAD-a i Australije pomogli su u sprečavanju sukoba, za sada. No, Kina žestoko razvoja svoj program izgradnje brodova i ima najveću na svijetu flotu za čuvanje obale koja je sve više aktivna i tjera ribarske flote regionalnih rivala.
Na ovo treba dodati regionalnu utrka u naoružavanju svih kineskih susjeda i pravljenje njihovih odbrambenih saveza kako bi se zaštitili od jačajuće kineske dominacije. Peking ovo sve posmatra kao agresiju. Uprkos američkoj zaštiti, nervozni se Tajvan sprema za moguću invaziju novih, motiviranih snaga kineskog lidera Xija Jinpinga.
Resursi i prirodna dobra su sve veći motivi za sukobe pošto sve naseljeniji svijet traži više hrane i više energije.
Istočni Mediteran je bio blizu rata u ljeto 2020. kada su tradicionalni rivali Grčka i Turska imali vlastite vojne vježbe u teritorijalnim vodama na koje protivnik polaže pravo. Postojale su prijetnje da bi se u to mogli uključiti Egipat i Kipar kao države na istoku Mediterana koje jednako polažu pravo na rezerve prirodnog plina ispod mora. Međunarodni pritisak i diplomatija su spriječili rat, ali šanse za potencijalni sukob postoje sve dok se ne postigne zadovoljavajući mirovni sporazum.
Uzevši sve zajedno, uz haos koji je donijela pandemija korona virusa, 2021. godina bi mogla zaista biti opasna sa potencijalom da postojeći sukobi, poput onih u Libiji, Jemenu, Siriji i Afganistanu, prerastu u žestoke ratove. Dodajmo na to i neprijateljstva zbog nerješenih teritorijalnih sporova širom svijeta, a koji svi mogu postati sukobi u koje se mogu uvuči i susjedne države.
Oh, i Sjeverna Koreja je na paradi prikazala novi Međukontinentalni balistički projektil u oktobru i aktivno pravi podmornicu koja može nositi nuklearnu raketu…
Sretna godina svima.
Kao proizvođač popularnog i efikasnog borbenog drona Byraktar TB2, turska vojska je željela maksimizirati njegov potencijal. Iako nije nešto posebno brz, ima lako naoružanje i osrednji domet, TB2 se pokazao ekstremno efikasan kada se koristi za pronalazak meta artiljerije dugog dometa, a sa vlastitim naoružanjem je bio izrazito precizan.
Korišten je (jako uspješno) u sirijskom Idlibu tokom marta kada su turske snage ciljale vojne jedinice sirijske Vlade koje su išle u napad. Veliki broj vozila je uništen, a stotine vojnika režima je ubijeno tokom operacije.
U Idlibu je testirana i taktika korištenja uređaja za blokiranje radara (poput uređaja Koral) uz naoružane dronove. Ovi sistemi su napravljeni da zavaraju i blokiraju rad neprijateljskog radara kako ne bi vidjeli šta se dešava na borbenom polju. Sirijski sistemi zražne odbrane Pantsir (prenosni lanseri raketa protiv napada iz zraka koji imaju vlastite radare) inače su jako dobri, ali ih je Koral zaslijepio pa ih je dron mogao uništavati sa samo jednom raketom.
Ova kombinacija se pokazala jako efikasnom u Libiji kada je Ankara poslala ljude i vojnu opremu u prijestolnicu Tripoli kako bi spriječila da grad padne u ruke samoprozvane Libijske Nacionalne Armije (LNA) koja je pod opsadom držala Vladu nacionalnog sporazuma (GNA). Međunarodno priznata Vlada sama nije mogla razbiti opsadu, ali je uz tursku pomoć uspjela otjerati LNA i plaćenike iz zapadne Libije.
Ofanziva je kulminirala novim preuzimanjem zračne baze al-Watiya iz koje su dronovi mogli djelovati, što im je dalo čak i dalji domet. Bazu su koristili i transportni avioni koji su za GNA donosili vitalno važnu opremu. I u Libiji su na meti bili Pantsiri pa su potom iz GNA bez problema mogli koristiti vlastite dronove, a njihove kopnene snage su mogle napredovati uz zaštitu bespilotnih letjelica.
Dronove su obje strane u Libiji godinama koristile. Turski TB2 je često obaran uz pomoć kineskih Wing Loongova koje je imala LNA, a koji imaju duži domet i više oružja. No, 2020. je označila promjene taktike kada su turski dronovi preokrenuli situaciju korištenjem elektronske blokade radara.
Ove nove taktike su kulminirale u kratkom i oštrom ratu Armenije i Azerbejdžana krajem septembra, kada su se da rivala sukobila zbog teritorije koju je Azerbejdžan izgubio u ratu protiv Armenije 1990-ih. Obimna vojna podrška Turske i obuka azerbejdžanskih snaga donijeli su velike gubitke armenskim trupama čije su formacije tenkova i oklopnjaka uništene prvih dana rata.
Fuzija artiljerije dugog dometa i naoružanih dronova – koji mogu dati daleko bolji pregled borbenog polja – donijela je odlučujuću prednost Azerbejdžancima. U toj mjeri da je dron Bayraktar predstavljen zajedno sa azerbejdžanskim i turskim vojnim jedinicama tokom pobjedničke parade u Bakuu u decembru.
Razumijevanje poruke
Naoružani dronovi nisu jedini bilježili pobjedu u borbama, ključno je bilo pobijediti i u ratu propagande. Propaganda tokom i nakon rata, sama po sebi, je stari način ratovanja. Od slanja poruka rivalskim gradovima sa lažnim navodima o pobjedi ili porazu, do uklesavanja priče o pobjedi u kamen kako bi svako mogao to pročitati – poruka je uvijek prenošena.Dronovi su 2020. pružali dokaze o pobjedi jedne strane. Pošto su u osnovi senzorna platforma, dronovi su mogli snimati vlastite uspješne napade, dok su greške i promašaji „zaboravljani“, pa su snimci preplavili društvene mreže.
Snimci tenkova, sistema za zračnu odbranu, radara i konvoja koji su uništeni – videosnimci visoke rezolucije – ostavili su malo prostora za sumnju. Ovo nije bilo samo efikasno u potvrdi pobjede jedne strane, već i u demoralizaciji protivnika koji su sve više brinuli za vlastitu sigurnost. Društvene mreže su širile ove snimke, kao i druge, među kojima su i navodni ratni zločini, jer su borci i civili svi nosili telefone kako bi snimali svoja iskustva.
Ovo je dovelo do još jednog velikog „prvi put“ u 2020. – potpuna medijska blokada borbene zone u vrijeme društvenih medija, a to se desilo kada se etiopska vojska borila protiv vojnih grupa Tigraya kako bi ovu nemirnu regiju vratila pod kontrolu Vlade. Nijedan novinar nije mogao u Tigray, gdje su stigle hiljade vojnika etiopskih vlasti, kao i stotine tenkova. Internet je bio ugašen i nije bilo moguće poslati bilo kakve sminke sukoba.
Obje strane su bile optuživane za ratne zločine i stranu pomoć, ali te tvrdnje nisu bile potvrđivane jer su obje strane pokušavale blokirati svjetski pogled. Vlada Etiopije je kasnije dozvolila nekim novinarima da uđu u područja koje je vojske preuzela i koja su blizu linije fronta, a čitava regija je bila zatvorena čak i nakon poraza Oslobodilačkog fronta naroda Tigraya (TPLF).
Ova varijanta potpune blokade internetskog saobraćaja je ranije testirana sa različitim uspjehom tokom razbijanja demonstracija i opozicije, u pokušajima sprečavanja režima da užasni snimci dođu do svjetskih medija i, što je važnije, vlastitih građana. U Doba Društvenih Mreža, ova taktika je prvi put korištena u etiopsko-tigrajskom ratu.
Godina pred nama
Šta je sa 2021.? Šta se može desiti sa aktuelnim ratovima?Prvo, neki dugogodišnji ratovi još nisu stali. Sukobi u Siriji, Afganistanu i Jemenu, premda smanjenog intenziteta, i dalje odnose živote i raseljavaju hiljade koji pokušavaju spasiti živote. Strane intervencije, automobili bombe, zračni udari, paravojne snage i ubistva iz osvete i dalje pomažu u podjelama ljudi i udaljavanju mira.
Potencijalni novi nemiri koji bi mogli prerasti u sukobe su mnogi i imaju jake korijene u 2020. godini.
Vojna akcija protiv Irana, čak i ograničenog obima protiv njegovih vojnih instalacija, je zaista moguća. Velika američka vatrena snaga, naročito brodovi specijalizirani za napade na mete na kopnu, razmještena je u Zaljev, nasuprot Irana, čime je formiran arsenal sa sve osjetljivijim okidačem.
Regionalne paravojne snage pod iranskom kontrolom, uprkos mnogim upozorenjima Teherana, i dalje djeluju polusamostalno. Svaka, sa svojom agendom, lako može izazvati odgovor SAD-a ako napadne američke interese i vojne lokacije u regiji. Ovo je naročito moguće ako se ponovo na meti raketa i dronova nađe saudijska naftna infrastruktura.
Indijsko-kineski okršaj, koji uveliko prijeti ratom na visokim područjima Ladakha tokom 2020., mogao bi ponovo oživjeti jer obje strane premještaju značajne vojne snage u to područje. Rat Indije i Kine mogao bi uvući i Pakistan jer se Pakistan i Kina bore protiv Indije na dva fronta. Indija, sa slabim zračnim snagama, teško bi mogla se izboriti u ovoj situaciji jer moćni sjeverni susjed može lako dostaviti jedinice i potrepštine daleko boljom saobraćajnom mrežom, kao i zračne snage koje su nekoliko puta veće od indijskih.
Još ćemo o Kini, odnosno o mogućem sukobu zbog nekih dijelova Južnog kineskog mora za koje su sve veće šanse zbog kineske militarizacije vještačkih otoka koja prolazi neopaženo dok Peking tvrdi kako mu pripada velika većina mora i njegovi resursi.
Preuzimanje ovlasti nad tim dijelovima mora od strane kineskih susjeda i skoro stalno prisustvo brodova SAD-a i Australije pomogli su u sprečavanju sukoba, za sada. No, Kina žestoko razvoja svoj program izgradnje brodova i ima najveću na svijetu flotu za čuvanje obale koja je sve više aktivna i tjera ribarske flote regionalnih rivala.
Na ovo treba dodati regionalnu utrka u naoružavanju svih kineskih susjeda i pravljenje njihovih odbrambenih saveza kako bi se zaštitili od jačajuće kineske dominacije. Peking ovo sve posmatra kao agresiju. Uprkos američkoj zaštiti, nervozni se Tajvan sprema za moguću invaziju novih, motiviranih snaga kineskog lidera Xija Jinpinga.
Resursi i prirodna dobra su sve veći motivi za sukobe pošto sve naseljeniji svijet traži više hrane i više energije.
Istočni Mediteran je bio blizu rata u ljeto 2020. kada su tradicionalni rivali Grčka i Turska imali vlastite vojne vježbe u teritorijalnim vodama na koje protivnik polaže pravo. Postojale su prijetnje da bi se u to mogli uključiti Egipat i Kipar kao države na istoku Mediterana koje jednako polažu pravo na rezerve prirodnog plina ispod mora. Međunarodni pritisak i diplomatija su spriječili rat, ali šanse za potencijalni sukob postoje sve dok se ne postigne zadovoljavajući mirovni sporazum.
Uzevši sve zajedno, uz haos koji je donijela pandemija korona virusa, 2021. godina bi mogla zaista biti opasna sa potencijalom da postojeći sukobi, poput onih u Libiji, Jemenu, Siriji i Afganistanu, prerastu u žestoke ratove. Dodajmo na to i neprijateljstva zbog nerješenih teritorijalnih sporova širom svijeta, a koji svi mogu postati sukobi u koje se mogu uvuči i susjedne države.
Oh, i Sjeverna Koreja je na paradi prikazala novi Međukontinentalni balistički projektil u oktobru i aktivno pravi podmornicu koja može nositi nuklearnu raketu…
Sretna godina svima.
