Prehlađeni majmun, poštar i paket

Posao koji traje deset godina završen je za 10 mjeseci - to je kratka priča Oxfordove vakcine protiv koronavirusa. Ali kako možemo biti sigurni u sigurnost medicinskog proizvoda koji je kreiran tako brzo? BBC donosi odgovore na ključna pitanja.

Riječ je o kombinaciji sreće i naučnog znanja, a Oxfordova priča ima temelje u epidemiji ebole i slinjenju nosa kod čimpanzi.

Podsjetimo, u ponedjeljak je potvrđeno kako Oxfordova vakcina, kreirana u saradnji s kompanijom AstraZeneca, ima 70-postotnu prosječnu efikasnost, a ona raste i do 90 posto u zavisnosti od broja doza.

Oxfordova vakcina, za razliku od Pfizerove i BioNTechove, ne zahtijeva ekstremno niske temperature kako bi se čuvala, zbog čega bi trebala biti pristupačnija.

Rad je počeo davno


Najveća pogrešna pretpostavka jeste da je rad na vakcini počeo onog trena kada je izbila pandemija koronavirusa.

Najveća epidemija ebole desila se između 2014. i 2016. godine. Svijet je reagovao presporo i umrlo je 11.000 ljudi. "Ljudi su trebali djelovati brže", rekla je Sarah Gilbert, arhitektica Oxfordove vakcine protiv koronavirusa.

Iz analiza koje su uslijedile stvoren je plan koji se ticao sljedeće potencijalne epidemije, a među njima bila je i priprema za "bolest X", nepoznatu zarazu koja svijet može zahvatiti bez najave.

Institut Jenner s Univerziteta u Oxfordu izradio je strategiju za borbu protiv nepoznatnog neprijatelja.

Važna tehnologija


Najbitniji dio njihovog plana bio je revolucionarna vrsta vakcine poznata pod imenom "plug and play". Njene karakteristike trebale su biti brzina i fleksibilnost.

Vakcine na koje smo navikli i kojima smo stekli imunitet u mladosti trebaju više vremena za razvoj s obzirom na to da su bazirane na oslabljenom uzročniku neke bolesti.

Umjesto toga, naučnici s Oxforda razvili su ChAdOx1 ili Chimpanzee Adenovirus Oxford One, bazu vakcine zasnovanu na uzročniku prehlade kod čimpanze.

Baza je zamišljena kao temelj bilo koje vakcine koja će biti razvijena u slučaju izbijanja nepoznate bolesti.

U suštini, virus koji stvara prehladu kod čimpanze je genetički modifikovan kako ne bi sam uzrokovao probleme, a potom se dodatno genetički modifikuje kako bi u sebi sadržao osnove virusa protiv kojeg se vakcina gradi, a kako bi se imuni sistem trenirao i izgradio sposobnost odbrane u slučaju zaraze.

Dakle, ChAdOx1 je poštar koji nosi vakcinu, a naučnici potom određuju paket koji poštar nosi.

1. januar 2020.


I dok je većina građana svijeta spavala nakon burne novogodišnje noći, profesorica Gilbert je analizirala zabrinjavajuće informacije iz Kine.

U prvim sedmicama januara nova vrsta koronavirusa je identifikovana i postalo je jasno da je riječ o "bolesti X" za koju su se spremali.

Poštar je dobio paket - genetički materijal novog koronavirusa je iskorišten za kreiranje vakcine.

Čini se čudno, ali postoji doza sreće u činjenici da novu bolest uzrokuje tip koronavirusa. Naime, dva koronavirusa su uspješno prešla sa životinje na čovjeka - SARS 2002. godine i MERS 2012. godine.

To je značilo da naučnici već znaju njegovu slabu stranu, a to je njegov proteinski šiljak - ključ koji virus koristi kako bi ušao u ćelije i počeo da se kopira. Naučnici su tako dobili na vremenu, jer je moguće da vakcina istrenira imuni sistem da napadne šiljak.

Štaviše, postoji razvijena vakcina protiv MERS-a na bazi ChAdOx1 što je samo još jedna u nizu prednosti za naučnike.

Također, infekcija koronaviruom traje relativno kratko, što znači da tijelo posjeduje način borbe, a uloga vakcine je da iskoristi prirodne procese. Da je to kojim slučajem infekcija koja traje duže, poput one koju izaziva HIV, ovakva vakcina ne bi mogla djelovati.

Važne provjere


Kontrola kvalitete vakcine je važan dio posla i bez nje ne može početi testiranje medicinskog proizvoda. Tokom kreiranja vakcine, stručnjaci se brinu o sprječavanju kontaminacije koju mogu uzrokovati bakterije ili virusi.

Inače, proces provjera traje dugo i da je tempo bio klasičan, prva testiranja bi se desila tek na ljeto. Ovako, zbog ubrzanih provjera, testiranje na ljudima (nakon što je obavljeno testiranje na životinjama) počelo je već 23. aprila.

Prva faza je uključivala manji broj ljudi, druga faza podrazumijevala je povećanje broja ljudi na kojima se vakcina testira i provjeravanje efekata odnosno djelotvornosti.

Treća faza uključivala je na hiljade osoba i bila je konačni dokaz da vakcina djeluje. Proces je zahtijevao oko 30.000 dobrovoljaca.

Kako bi se proces testiranja skratio, izbjegnute su godine čekanja između faza testiranja - nešto što se generalno radi u "normalnim okolnostima".

Iako su sigurnost i učinkovitost vakcine potvrđeni, eventualne popratne pojave su moguće i naučnici s Oxforda ih ne mogu odbaciti kao mogućnost, posebno kada počne vakcinisanje miliona ljudi. Ali to važi za sve vakcine svijeta.