Pregledao sam nove Obamine memoare i pronašao čovjeka koji je obećao nadu, ali je odabrao pragmatizam.
Odavno smatram da su memoari američkih političara puni obmane, a siromašni uvidima, posebno oni koji trebaju utrijeti put do Bijele kuće, kao što su Teške odluke Hillary Clinton, The Truths We Hold (Istine kojih se držimo) od Kamale Harris, United (Ujedinjeni) od Cory Booker i da, najbolja od njih, Odvažnost nade Baracka Obame.
Budući da je njegova politička karijera sada iza njega, nadao sam se da će bivši predsjednik biti izravniji, otvoreniji i hrabriji u svojim novim memoarima, The Promised Land (Obećana zemlja).
Nakon 700 pročitanih stranica, osjećaji su mi bili pomiješani i pitao sam se da nisam možda isuviše darežljiv sa svojom nadom. Obamu možda više ne ometa politika, ali ga sigurno progoni njeno naslijeđe.
Prvi utisak kada sam čitao Obaminu knjigu bio da je, za razliku od predsjednika Donalda Trumpa, koji nije u stanju artikulisati misao ili završiti rečenicu, Obama nadaren pisac, baš kao što je i briljantan govornik.
Zapravo, prvih nekoliko poglavlja pokazuju kako su mu njegov lični narativ, pripovijedanje i izuzetno govorništvo, istaknuto u njegovim govorima protiv rata u Iraku i njegovom obraćanju Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 2004. dali podsticaj na nacionalnoj političkoj sceni. Odigrali su glavnu ulogu u njegovom usponu od državnog senatora u Illinoisu do američkog senatora i potom predsjednika tokom dva mandata.
Prikaz Obame
Obama se iskazuje kao obazriv, pomirljiv, ali i zabavan i sarkastičan, kao da ukazuje na razliku u odnosu na svog djelilačkog, varljivog i jadnog nasljednika. To je kao da bivšeg predsjednika progone posljedice Trumpove pobjede na njegovo naslijeđe i njegov pokušaj da poništi sve što je Obama napravio.
Zaista je indikativno to što je odabrao da završi knjigu ubistvom Osame bin Ladena i njegovim ponižavanjem Trumpa na večeri Udruženja dopisnika iz Bijele kuće.
Obama možda jeste Trumpova suprotnost, ali ne zato što on prihvata crnački nacionalizam na način koji Trump prihvata bjelački nacionalizam ili nadmoć. Prije, zato što on namjerno ili instinktivno ide prema sredini, uvijek posmatrajući dvije strane bilo kojeg pitanja.
On je čovjek koji usmjerava saobraćaj, uvijek se pozicionira u centar svake svađe, između nade i straha, idealizma i realizma, principa i interesa, vlasnika kuća i bankara, ožalošćenih majki i vojnih zapovjednika, demonstranata i policije, mladih savjetnika i političkih veterana.
Isto tako, na međunarodnoj sceni, Obama se pozicionira između Evropljana i Kineza, kada su, recimo, u pitanju klimatske promjene, između Palestinaca i Izraelaca, arapskih demonstranata i uvezanih arapskih diktatora, gotovo uvijek ohrabrujući prvu stranu dok objašnjava, opravdava ili čak brani drugu.
On pažljivo pozicionira pisanje pisama ožalošćenim porodicama mrtvih vojnika sa podrškom za vojna akciju u Afganistanu, prihvatajući Nobelovu nagradu za mir sa eskalirajućim ratnim nastojanjima.
Dugi ekspoze
On spremno miri obećanja i poteškoće svoje prve dvije godina na predsjedničkoj poziciji, hvaleći impresivna postignuća svoje administracije dok je okrivio sebe za demokratske gubitke na tzv. midterm izborima 2010, pišući: „...pokazalo se da ja nisam, da li zbog manjka talenta, lukavosti, šarma ili sreće, uspio okupiti naciju, kako je F.D.R jednom uradio, iza onoga što znam da je ispravno.“
Njegovi kritičari mogu doživjeti njegove memoare kao prisjećanja jednog oportuniste, ali to je zapravo jedan dugi ekspoze u odbranu pragmatizma.
Obama tvrdi da ga inspirišu Mahatma Gandhi, Nelson Mandela, Martin Luther King Jr, i najcjenjeniji američki predsjednici kao što su Abraham Lincoln i Franklyn Roosevelt, koji su vodili državu tokom dva najteža perioda američke historije.
Prerano je da bi se moglo reći hoće li njega historija pamtiti kao jednog od ovih transformativnih lidera. Ali Obama izgleda sugeriše da je njegov uspjeh da bude izabran ne jednom, već dvaput, kao prvi crni predsjednik, sam po sebi transformativni događaj za Ameriku.
Njema na čast, Obama jeste, opet za razliku od svog nasljednika, neko koga je iskustvo učinilo poniznim i ko je pogođen demokratskom stvarnošću.
On prepoznaje da predsjednik može promijeniti nekolicinu američkih politika dok je na dužnosti, ali ne može transformisati političku kulturu. On također priznaje da su mu nedostajali političko iskustvo i politički saveznici, obzirom da je od senatora novajlije postao predsjednički kandidat u svega dvije godine.
Promjena u državi
Isto tako, njegovo poznavanje svijeta je bilo ograničeno na njegovo djetinjstvo u Indoneziji i na univerzitetska prijateljstva sa međunarodnim studentima. Obama se nadao da ono što mu je nedostajalo u iskustvu može nadoknaditi napornim radom i svježim novim idejama.
Ali tokom dvije godine, raspoloženje u državi se pomjerilo prema desnici, produbljujući socijalne, političke i rasne podjele u Americi.
Isto tako, vanjskopolitički establišment se pokazao kao moćan, uporan i sviknut na svoje načine. On kaže da je došao okončati ratni način razmišljanja, ali su ga stalno potkopavali i vojni i civilni establišment, uključujući i članove njegove Vlade.
Obama se krivi što nije dovoljno navaljivao, usuđujem se reći, kao Trump. Posebno žali što nije nagnao demokrate da prestanu s opstrukcijama – taktikom koju su koristili da spriječe izglasavanje prijedloga zakona– koji je omogućio republikanskim senatorima da potkopaju ili čak blokiraju njegov plan sa svega 40 posto mjesta.
Rasne bolje
Ali nije samo stvar u republikancima. Obama shvata da Amerika pati od dublje kulturološke i rasne boljke pod dominantnom (bijelom) političkom kulturom koja osjeća prijetnju od multikulturalizma i neprijateljska je prema imigrantima i strancima.
Paradoskalno, neki od najboljih dijelova knjige o američkoj političkoj kulturi su oni za koje kaže da je o njima mislio ali ih nikada nije izrekao dok je boravio u Bijeloj kući.
Naprimjer, piše kako ga je pad popularnosti na anketama nakon što je nazvao policajčev napad na crnca u Bostonu „glupim“, podsjetio „da osnova društvenog poretka naše nacije nikada nije bila samo stvar pristanka; da se tu radi i o stoljećima nasilja koje sponzorira država bijelaca protiv crnih i smeđih ljudi.“
Ili kako je izljev nafte s platforme Deepwater Horizon 2010. pokazao da „mi Amerikanci volimo jeftini plin i naše velike aute više nego što nam je stalo do okoline.“
Obama je također imao za reći više od nekolicine dobrih uvida o greškama svog prethodnika u pogledu bliskoistočnih, saudijskih, emiraćanskih i izraelskih upozorenja i neprijateljstva prema Arapskom proljeću, domaćim posljedicama neslaganja s Izraelom, razlozima za zaustavljeni „mirovni proces“ i mnogo više od tog.
Ali to će morati sačekati drugi dan.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Budući da je njegova politička karijera sada iza njega, nadao sam se da će bivši predsjednik biti izravniji, otvoreniji i hrabriji u svojim novim memoarima, The Promised Land (Obećana zemlja).
Nakon 700 pročitanih stranica, osjećaji su mi bili pomiješani i pitao sam se da nisam možda isuviše darežljiv sa svojom nadom. Obamu možda više ne ometa politika, ali ga sigurno progoni njeno naslijeđe.
Prvi utisak kada sam čitao Obaminu knjigu bio da je, za razliku od predsjednika Donalda Trumpa, koji nije u stanju artikulisati misao ili završiti rečenicu, Obama nadaren pisac, baš kao što je i briljantan govornik.
Zapravo, prvih nekoliko poglavlja pokazuju kako su mu njegov lični narativ, pripovijedanje i izuzetno govorništvo, istaknuto u njegovim govorima protiv rata u Iraku i njegovom obraćanju Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 2004. dali podsticaj na nacionalnoj političkoj sceni. Odigrali su glavnu ulogu u njegovom usponu od državnog senatora u Illinoisu do američkog senatora i potom predsjednika tokom dva mandata.
Prikaz Obame
Obama se iskazuje kao obazriv, pomirljiv, ali i zabavan i sarkastičan, kao da ukazuje na razliku u odnosu na svog djelilačkog, varljivog i jadnog nasljednika. To je kao da bivšeg predsjednika progone posljedice Trumpove pobjede na njegovo naslijeđe i njegov pokušaj da poništi sve što je Obama napravio.
Zaista je indikativno to što je odabrao da završi knjigu ubistvom Osame bin Ladena i njegovim ponižavanjem Trumpa na večeri Udruženja dopisnika iz Bijele kuće.
Obama možda jeste Trumpova suprotnost, ali ne zato što on prihvata crnački nacionalizam na način koji Trump prihvata bjelački nacionalizam ili nadmoć. Prije, zato što on namjerno ili instinktivno ide prema sredini, uvijek posmatrajući dvije strane bilo kojeg pitanja.
On je čovjek koji usmjerava saobraćaj, uvijek se pozicionira u centar svake svađe, između nade i straha, idealizma i realizma, principa i interesa, vlasnika kuća i bankara, ožalošćenih majki i vojnih zapovjednika, demonstranata i policije, mladih savjetnika i političkih veterana.
Isto tako, na međunarodnoj sceni, Obama se pozicionira između Evropljana i Kineza, kada su, recimo, u pitanju klimatske promjene, između Palestinaca i Izraelaca, arapskih demonstranata i uvezanih arapskih diktatora, gotovo uvijek ohrabrujući prvu stranu dok objašnjava, opravdava ili čak brani drugu.
On pažljivo pozicionira pisanje pisama ožalošćenim porodicama mrtvih vojnika sa podrškom za vojna akciju u Afganistanu, prihvatajući Nobelovu nagradu za mir sa eskalirajućim ratnim nastojanjima.
Dugi ekspoze
On spremno miri obećanja i poteškoće svoje prve dvije godina na predsjedničkoj poziciji, hvaleći impresivna postignuća svoje administracije dok je okrivio sebe za demokratske gubitke na tzv. midterm izborima 2010, pišući: „...pokazalo se da ja nisam, da li zbog manjka talenta, lukavosti, šarma ili sreće, uspio okupiti naciju, kako je F.D.R jednom uradio, iza onoga što znam da je ispravno.“
Njegovi kritičari mogu doživjeti njegove memoare kao prisjećanja jednog oportuniste, ali to je zapravo jedan dugi ekspoze u odbranu pragmatizma.
Obama tvrdi da ga inspirišu Mahatma Gandhi, Nelson Mandela, Martin Luther King Jr, i najcjenjeniji američki predsjednici kao što su Abraham Lincoln i Franklyn Roosevelt, koji su vodili državu tokom dva najteža perioda američke historije.
Prerano je da bi se moglo reći hoće li njega historija pamtiti kao jednog od ovih transformativnih lidera. Ali Obama izgleda sugeriše da je njegov uspjeh da bude izabran ne jednom, već dvaput, kao prvi crni predsjednik, sam po sebi transformativni događaj za Ameriku.
Njema na čast, Obama jeste, opet za razliku od svog nasljednika, neko koga je iskustvo učinilo poniznim i ko je pogođen demokratskom stvarnošću.
On prepoznaje da predsjednik može promijeniti nekolicinu američkih politika dok je na dužnosti, ali ne može transformisati političku kulturu. On također priznaje da su mu nedostajali političko iskustvo i politički saveznici, obzirom da je od senatora novajlije postao predsjednički kandidat u svega dvije godine.
Promjena u državi
Isto tako, njegovo poznavanje svijeta je bilo ograničeno na njegovo djetinjstvo u Indoneziji i na univerzitetska prijateljstva sa međunarodnim studentima. Obama se nadao da ono što mu je nedostajalo u iskustvu može nadoknaditi napornim radom i svježim novim idejama.
Ali tokom dvije godine, raspoloženje u državi se pomjerilo prema desnici, produbljujući socijalne, političke i rasne podjele u Americi.
Isto tako, vanjskopolitički establišment se pokazao kao moćan, uporan i sviknut na svoje načine. On kaže da je došao okončati ratni način razmišljanja, ali su ga stalno potkopavali i vojni i civilni establišment, uključujući i članove njegove Vlade.
Obama se krivi što nije dovoljno navaljivao, usuđujem se reći, kao Trump. Posebno žali što nije nagnao demokrate da prestanu s opstrukcijama – taktikom koju su koristili da spriječe izglasavanje prijedloga zakona– koji je omogućio republikanskim senatorima da potkopaju ili čak blokiraju njegov plan sa svega 40 posto mjesta.
Rasne bolje
Ali nije samo stvar u republikancima. Obama shvata da Amerika pati od dublje kulturološke i rasne boljke pod dominantnom (bijelom) političkom kulturom koja osjeća prijetnju od multikulturalizma i neprijateljska je prema imigrantima i strancima.
Paradoskalno, neki od najboljih dijelova knjige o američkoj političkoj kulturi su oni za koje kaže da je o njima mislio ali ih nikada nije izrekao dok je boravio u Bijeloj kući.
Naprimjer, piše kako ga je pad popularnosti na anketama nakon što je nazvao policajčev napad na crnca u Bostonu „glupim“, podsjetio „da osnova društvenog poretka naše nacije nikada nije bila samo stvar pristanka; da se tu radi i o stoljećima nasilja koje sponzorira država bijelaca protiv crnih i smeđih ljudi.“
Ili kako je izljev nafte s platforme Deepwater Horizon 2010. pokazao da „mi Amerikanci volimo jeftini plin i naše velike aute više nego što nam je stalo do okoline.“
Obama je također imao za reći više od nekolicine dobrih uvida o greškama svog prethodnika u pogledu bliskoistočnih, saudijskih, emiraćanskih i izraelskih upozorenja i neprijateljstva prema Arapskom proljeću, domaćim posljedicama neslaganja s Izraelom, razlozima za zaustavljeni „mirovni proces“ i mnogo više od tog.
Ali to će morati sačekati drugi dan.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
