U banjalučkom naselju Gornji Šeher nalazi se džamija o čijem se udubljenju u unutrašnjosti i dan-danas pripovijedaju priče.

U okrilju Banjaluke, na mjestu gdje su nicale prve stambene jedinice, na desnoj obali rijeke Vrbas u Gornjem Šeheru, uzdiže se, Sofi Mehmed (Muhamed) – pašina džamija obavijena velom tajne iz 16. vijeka. Zbog svoje neobične unutrašnjosti, jame u koju su, nekad, silazili vjernici, pokajnici i isposnici molili za pročišćenje ali i za ispunjenje želja, prozvaše je Jama džamija po čemu je danas čuvena i jedinstvena u Evropi, ali i u svijetu.
Opasana plahovitom rijekom s jedne i miomirisnim haremom đul-bašte s druge strane te šestovjekovnim nišanima, pripovijeda o minulim vremenima, ljudima i događajima. S njenog minareta pogled seže na cijeli Šeher, izvorišta banjske vode, okolna brda i svaku kuću u džematu. U svoje okrilje molitvene tišine okuplja vjernike džematlije, pruža smiraj putnicima namjernicima, a radoznalim turistima otvara kulturno-istorijske stranice.

Prolaz samo za one sa čistim srcem i dušom

O Jama džamiji pisali su istoričari i pripovijedali putopisci, a pominje je Evlija Čelebija u svojim putopisima, ispredajući priče i legende, a vjernici ih i danas prenose na svoje potomke. Po jednom predanju jama izgrađena unutar džamije koristila se za isposnike i pokajnike koji su molitvama čistili dušu. Drugi pak pričaju da je jama 1x1x1 metar bila mjesto gdje je isključivo učio (molio) Sofi Mehmed - paša koji je na taj način želio pokazati veliku pokornost Allahu u molitvi. No u jednom se svi slažu - u džamiji se moli za ispunjenje želja.
Kažu mještani Gornjeg Šehera kad se ulazi u džamiju zamisli se želja...
Po jednom predanju jama izgrađena unutar džamije koristila se za isposnike i pokajnike koji su molitvama čistili dušu.Branka Brankoviž/Al Jazeera
Poneseni legendama upustismo se u priču sa nekolicinom mještana. Jedni vele da se više i ne sjećaju priča i da kako stari svijet umire tako i legende odlaze sa njima. Jedna vremešna nana blagog osmijeha pozva nas na fildžan kave. Reče snahi da pristavi...
"Djeco moja, hajde malo odmorite, bujrum. Ne znaju oni puno, to je mlađi svijet", reče nana pokazujući rukom na stolac u dvorištu.
"Evo i ja sam već prešla devedesetu", poče stara majka priču, "i sjećam se još kao dijete da se pričalo da u ovu našu džamiju nije mog'o svak' ući. Ja sam k'o dijete slušala da je prag džamije mog'o preći samo onaj ko je im'o čistu dušu i srce. Još onda stari ljudi su pričali kako je bila neka mlada cura, najljepša u džematu. Kosu imala do ispod leđa i plela je u pletenice. Pošla da uđe u džamiju i neka sila Allahova je zaustavi pa nedade da uđe. A ona, ha k'o ovaj današnji mladi svijet tvrdoglava, pa navali. Vele da su vidjeli kako su joj se pletenice zalijepile na zid džamije da ništa nisu drugo mogli nego da ih odrežu makazama", pripovijeda nana svoja sjećanja iz djetinjstva blago trljajući ostarjele ruke.

Prvo urbano jezgro grada

U dvorišu džamije zatekosmo radnike, većinom mještane, koji vrijedno rade - grade šadrvan, sade cvijeće i kose travu u dvorištu. S prednje strane, na samom ulazu stoje nišani koji su, priča imam Džemata Gornji Šeher Muris Spahić, stari šest vjekova. I baš oblikom podsjećaju na bosanske stećke. Odmah preko puta je harem mezarje čiji šestougaoni nišani upućuju da na tom mjestu počivaju vojnici – šehidi.
Jama džamiju, drugu po starini, a prostorno veću od Ferhadije, uvakufio i sagradio je Sofi (Muhamed) Mehmed-paša daleke 1554/5. godine kao prvi bosanski namjesnik sa sjedištem u Banjaluci. Prije toga stolovao je u Sofiji, te otud i ime Sofi. Istorijske čitanke bilježe da je u Banjaluku došao prije Ferhat-paše Sokolovića prenoseći stolicu bosanskog sandžak-bega u Gornji Šeher. Kao bosanski namjesnik intenzivira izgradnju naselja osmanske arhitekture, velikog broja javnih objekata, 69 dućana, hamam, veliki karavan-saraj sa dvadesetak soba, kao i drveni most – Carevu ćupriju, koji i danas spaja Jama džamiju s desne i Carsku džamiju, najstariju u Banjaluci, s lijeve strane rijeke.
Ovdje su udareni temelji prvog urbanog jezgra grada. Džamija, uvrštena na UNESCO-ovu listu kulturno-istorijskih spomenik, od svog postanka do danas pretrpjela je nekoliko obnavljanja i restauracija. Prvi put je obnavljana krajem 17. vijeka, potom temeljno obnovljena 70-tih godina 20. vijeka te je ponovo zasjala u proteklih nekoliko godina. Malo ko je zna pod nazivom Sofi Mehmed – pašina džamija. Većina bi samo slegla ramenima ne znajući koje je zdanje. Ali kad se kaže Jama džamija svima je poznato. 

Molitva za ispunjenje želja

Džamija je prilično izmijenjena u odnosu na prvobitnu. Pretrpjela je rušenja i obnove. Udubljenje, jama, po kojoj je i dobila ime, znatno je izmijenjena i prilagođena unutrašnjosti. Nekada je vjerovatno bila dublja. To specifično mjesto imalo je nekoliko namjena, a danas se vrši posebna molitva za ispunjenje želja, za zdravlje. Imam priča da je prije džamije na tom mjestu bila livada, u stvari prostor za okupljanje, koji su koristili derviši u pripremi naroda za poziv na molitvu odnosno poziv onima koji žele da islam prihvate kao vjeru. Obično su to bili dobri govornici koji su na sebi svojstven način s tog mjesta slali vjerske poruke i pozivali narod da im se pridruži.
"Baš na tom mjestu gdje je sada jama, sjedio je šejh koji je držao govore i čitao molitve. Kad je džamija građena temelji su podignuti ali jama je obilježena i nije se nikad dirala niti zatvarala te je i ostala kao udubljenje. Vremenom, osim što je ostala kao tradicija i mjesto molitve bila je i mjesto gdje se skupljao zekaat (zekijat - vjerski porez) pomoć za siromašne. U jednom periodu sve kuće su bile u obavezi da daju dva i po odsto u toku godine od svoje imovine, tako da se i ostavljalo ko je šta imao, a to su bili obično poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, kaže imam.
Imam pomalo nezadovoljno kaže da u njegovom džematu nedostaju džematlije i da ovo naselje više liči na dom penzionera. Vjernici pohode džamiju, dolaze, odazivaju se ali, kaže Spahić, nema mladih ljudi. Nema ni Srba ni Bošnjaka kao nekad. Većinom su u inostranstvu, a naselje pomalo postaje samo destinacija za godišnje odmore.