Prema podacima Kancelarije visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) u periodu januar - oktobar 2010. godine na Kosovo je iz zapadnoevropskih zemalja prinudno vraćena 2.421 osoba, među njima 500 njih je iz redova nevećinskih zajednica.
Iako je Vlada Kosova izdvaja određena sredstva za povratnike, pitanje je da li bi oni sa onim što im nudi uopšte preživjeli. Pogotovu kada bi se oslonili na obećanja i uputstva data u Priručniku za održiv povratak izdatog od strane Ministarstva unutrašnjih poslova.
Predstavnici mnogih nadlježnih institucija sa Kosova su u više navrata apelovali na zemlje članice EU-a u kojima borave njihovi građani, da im pomognu u integraciji, jer nisu stečeni uslovi za održiv povratak.
Sa procesom povratka, zbog teške ekonomske situacije i besposlice, pojačani su i zahtjevi za azilom. Ulazak Kosova u bezvizni režim, koji podrazumijeva slobodu putovanja građana bez viza u zemlje EU-a, će imati i svoju cijenu. Plaćat će je oni koji nisu uspjeli da rješe svoj izbjeglički status ili status azilanata.
Sa kakvim se sve problemima suočavaju povratnici iz zapadnoevropskih zemalja najbolje može da potvrdi slučaj Elvija Fejzija iz Manastirice.
On je sa suprugom Asmijom i njegovim kćerkama Ajselom i Elmedinom, zbog nerješenog statusa, 15. februara 2001. godine, dakle nakon pet godina boravka u Kremsu kod Beča, "dobrovoljno" vraćen na Kosovo.
I tu ne završava njihova priča puna neizvjesnosti i traumatičnih sutuacija. Vraća se u Manastiricu, kod svoga brata, u jednoj oronuloj kući, bez imalo uslova za život. Brat mu ne radi, a njegov bolestan otac i majka svakog dana muku muče da sastave kraj sa krajem.
Prijavio se nadlježnim opštinskim organima u Prizrenu. Tražio je posao, ali bezuspješno... Njegova osnovna preokupacija je bila samo da obezbjedi hljeb za porodicu i ljekove za malu Ajselu koja već četiri godine boluje od bronhitisa.
"Nisam uspio da riješim svoj status u Austriju. Bio sam primoran da se vratim u Manastiricu kod Prizrena. Trenutno sam smješten kod svoga brata koji, također, živi u teškim uslovima. Posla nema i često mi porodica ostane bez hrane i ljekova", kazao nam je Elvir Fejzi u vrijeme njegovog boravka u Manastirici.
Predstavnici kancelarije za povratak i zajednice SO Prizren bili su upoznati sa slučajem ovog povratnika. Nekoliko mjeseci su ga snabdjevali osnovnim namirnicama... I samo toliko... Njemu je bio potreban krov nad glavom. O tome su upoznati i zvaničnici opštine. Oni kažu da čekaju da nemaju nikakvog odgovora od nadlježnih iz Prištine.
"Pomogli smo Elviru da popuni formular koji je direktno proslijeđen zvaničnicima u Ministarstvu unutrašnjih poslova i od ove institucije će zavisiti u kom pravcu će ići eventualna pomoćâ€, kazao nam je tada Asim Imeri, službenik pri kancelariji za povratak i zajednice SO Prizren.
Jedno vrijeme Elvir sa porodicom, zbog loših uslova kod njegovog brata u Manastirici, biva privremeno premješten u Prizren. Prema svjedočenju njegove majke koja je posjetila našu Redakciju, Elvir je Kosovo napustio krajem decembra 2011. godine. O ovome njegova šesdesetjednogodišnja majka Arifa kaže:
"Sin je napustio Kosovo krajem decembra prošle godine... Ne znam gdje je, iako su mi se jednom samo javili da su van Kosova i da su zdravi i živi. Otprilike su mi poznati razlozi njegovog odlaska. Nepoznate osobe su ga polovinom septembra 2011. godine opljačkali usred Šadrvana u Prizrenu. Uzeli mu tom prilikom 370 eura. I taj novac je pozajmio čak od jednog njegovog prijatelja.
Onda su januara mjeseca ove godine ispred naše kuće, došle dva nepoznata muškarca koji su loše govorili naš jezik... Tražili su mog sina i svo vrijeme ga vrijeđali i nazivali ga izdajicom države... Još su mi govorili da će ga naći ma gdje on otišao“, kazala nam je Elvirova majka, koja nam je napomenula da su o slučaju pljačke upoznati i organi policije.
"Moj sin nikome ništa nije nikada zlo uradio. Niti je bilo šta uradio protiv države...â€, naglašava Arifa, koja je napomenula da nije željela da prijavi slučaj policji iz razloga sigurnosti.
Slučaj Elvira Fejzija, nažalost jedan je u moru teških sudbina povratnika, o kojima niko ne brine. Njihov put je - stalna neizvjesnost i strah. Ko zna gdje i pod kakvim uslovima on i njegova porodica, pogotovu njegova bolesna kćerka Ajsela, preživljavaju teške izbjegličke dane. Njhova je jedina želja, nakon svega što ih je zadesilo, da im se ispoštuje pravo na život dostojan čovjeka. I ništa više.
