Odšteta koja se dodjeljuje žrtvama mučenja i zlostavljanja u ratovima devedesetih je mizerna, suđenja su duga, a država pokušava da zataška svoju ulogu u sukobima, stoji u novom izvještaju Fonda za humanitarno pravo.
Ni Vlada Srbije ni sudovi ne pokazuju dovoljno spremnosti da procesuiraju počinioce niti da obeštete žrtve torture", saopštila je u srijedu Sandra Orlović, direktorka Fonda za humanitarno pravo (FHP), na predstavljanju svog godišnjeg izvještaja o slučajevima mučenja.
"To pitanje uopšte ne postoji na agendi bilo koje političke opcije. Dodatno, umjesto da su postali preobražaj, sudovi su epicentar jednog dubokog nerazumijevanja koncepta ljudskih prava", rekla je Orlovićeva.
Od ukupno osamnaest predmeta pred srpskim sudovima u vezi sa zlostavljanjima i mučenjima počinjenim u Srbiji devedesetih, u samo šest je presuđeno u korist žrtava.
Senad Jusufbegović, jedan od žrtava, na predstavljanju izvještaja govorio je o svom iskustvu izloženosti zlostavljanju tokom rata.
"Pošto je Vojska Republike Srpske (VRS) preuzela Srebrenicu i Žepu, pokušao sam da sa ocem preplivam Drinu i izbjegnem u Srbiju. Na granici su nas zaustavile srpske snage, uhapsile i odvele u kamp Šljivovica... Poslije nekoliko dana, odatle su nas odveli u sabirni centar u Mitrovom Polju. Tu sam bio osam mjeseci", kazao je Jusufbegović.
"Tukli su nas redovno, niste bili u mogućnosti otići do toaleta a da vas ne udaraju", dodao je on.
Jusufbegović je 2007. sa četiri bivša zatvorenika podneo tužbu tražeći od Srbije 6,5 miliona dinara (57.000 eura) odštete, ali je njegov zahtjev odbačen 2012. godine.
Tanja Drobnjak, advokat sa velikim iskustvom u zastupanju žrtava u ovakvim slučajevima, smatra da su sudovi na strani države.
"Sudovi uglavnom upućuju da žrtve odštetu traže od neposrednih počinilaca koji su nepoznati ili nisu krivično gonjeni. I to, naravno, ostavlja žrtve na cjedilu", napomenula je Drobnjak.
Petar Žmak, pravnik koji vodi predmete odštete za FHP, ističe da oni imaju tri glavne odlike.
"Jedna je odnos sudija prema žrtvama – stavovi su im oštri, što dodatno traumatizuje žrtve. Drugo, trajanje procesa je dugo, suđenja traju u prosjeku pet godina. I treće, novac koji se za to dobija jako je mali", zaključio je Žmak.
"To pitanje uopšte ne postoji na agendi bilo koje političke opcije. Dodatno, umjesto da su postali preobražaj, sudovi su epicentar jednog dubokog nerazumijevanja koncepta ljudskih prava", rekla je Orlovićeva.
Od ukupno osamnaest predmeta pred srpskim sudovima u vezi sa zlostavljanjima i mučenjima počinjenim u Srbiji devedesetih, u samo šest je presuđeno u korist žrtava.
Senad Jusufbegović, jedan od žrtava, na predstavljanju izvještaja govorio je o svom iskustvu izloženosti zlostavljanju tokom rata.
"Pošto je Vojska Republike Srpske (VRS) preuzela Srebrenicu i Žepu, pokušao sam da sa ocem preplivam Drinu i izbjegnem u Srbiju. Na granici su nas zaustavile srpske snage, uhapsile i odvele u kamp Šljivovica... Poslije nekoliko dana, odatle su nas odveli u sabirni centar u Mitrovom Polju. Tu sam bio osam mjeseci", kazao je Jusufbegović.
"Tukli su nas redovno, niste bili u mogućnosti otići do toaleta a da vas ne udaraju", dodao je on.
Jusufbegović je 2007. sa četiri bivša zatvorenika podneo tužbu tražeći od Srbije 6,5 miliona dinara (57.000 eura) odštete, ali je njegov zahtjev odbačen 2012. godine.
Tanja Drobnjak, advokat sa velikim iskustvom u zastupanju žrtava u ovakvim slučajevima, smatra da su sudovi na strani države.
"Sudovi uglavnom upućuju da žrtve odštetu traže od neposrednih počinilaca koji su nepoznati ili nisu krivično gonjeni. I to, naravno, ostavlja žrtve na cjedilu", napomenula je Drobnjak.
Petar Žmak, pravnik koji vodi predmete odštete za FHP, ističe da oni imaju tri glavne odlike.
"Jedna je odnos sudija prema žrtvama – stavovi su im oštri, što dodatno traumatizuje žrtve. Drugo, trajanje procesa je dugo, suđenja traju u prosjeku pet godina. I treće, novac koji se za to dobija jako je mali", zaključio je Žmak.
