Oni koji su pratili predizbornu kampanju u Sjedinjenim Državama 1976., napose televizijske debate predsjednika Geralda Forda i njegova izazivača iz Demokratske stranke, guvernera Georgije, Jimmyja Cartera, mogli su zaključiti da je Jugoslavija obojici neobično važna. Spominjana je u dvije od tri televizijske rasprave, govorilo se o Titovu zdravlju i opasnosti za zemlju kada ostarjelog vođe više ne bude.
Prvo je predsjednik Ford rekao kako Poljska, Rumunija i Jugoslavija, države koje je malo ranije posjetio, nisu pod sovjetskom dominacijom, što je izazvalo valove kritika. Carter je dobio neočekivanu priliku da politički profitira, ali je sam između dviju rasprava rekao kako nema namjeru slati vojsku u pomoć Jugoslaviji, budu li je napali Sovjeti. Sada je Ford kritizirao svoga izazivača, optužujući ga da je praktički pozvao Moskvu da napadne Beograd.
Podrška Jugoslaviji
Premda je cijela ta rasprava vlasti u Beogradu mogla pomalo i plašiti, još više im je tako velika pozornost laskala. Želju da se odnosi s Beogradom urede na opšte zadovoljstvo pokazala je i inicijativa njujorškog Council on Foreign Relationsa, koji je savjetniku za nacionalnu sigurnost Zbigniewu Brzezinskom predlagao da se u Beograd pošalje "neko s jakom ličnošću", neko ko će "stajati na svojim vlastitim nogama …i sa stavom i strašću artikulirati načela iz Treće korpe" Helsinške povelje.
U Beograd je otputovao Lawrence Eagleberger, kasniji državni sekretar SAD-a, koji nije bio preporučeni izbor Njujorčana, ali svakako jest bio čovjek sa stavom, zanimanjem za Jugoslaviju, težinom. Povećana je prodaja oružja Jugoslaviji, sve s ciljem kako bi se poslala poruka onim Jugoslavenima koji bi nakon Titove smrti mogli biti obeshrabreni u slučaju sovjetskog udara. Kako je pisalo u analizi nastaloj u uredu savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskog, vjerojatno druge ili treće najmoćnije osobe u Americi tokom septembar 1977., u situaciji kada je Titova smrt mogla pojačati nestabilnost, Sovjeti nisu mogli biti sigurni kakva će biti reakcija Zapada, ali su znali da će Jugoslaveni pružiti otpor. Stoga je i dalje trebalo slati poruke Jugoslavenima koje bi bile u suglasju s američkim interesima: "Čuvanje nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti kako bi Jugoslavija mogla djelovati kao nesvrstana nacija".
Potom je u Ameriku u martu 1978. otputovao Tito. Bio je to po mnogočemu trijumfalni posjet koji je izazvao uobičajene reakcije, ali i divljenje, čak i među disidentima. "Carter ga pozdravlja kao jednog od velikih državnika svijeta…", pisao je u svome dnevniku Franjo Tuđman. Kritizirao je tek izostanak onih koji su ga morali dočekati na beogradskom aerodromu. "Na dočeku nisu bili ni Kardelj, ni Bakarić, ni Dolanc. Bolesni, ili sebi izmoljavaju pravo da se bave visokim državnim poslovima?! Ali zato je to ne toliko protokolarno, koliko političko omalovažavanje Njega, kojemu se, eto, poklonila i Amerika", napisao je u dnevniku Tuđman, podvlačeći sam dvije riječi, tako da dvojbe o divljenju Maršalu nije bilo.
Promašaj liječnika
Krajem 1979. Titovo je zdravlje propadalo, odlazak u Klinički centar u Ljubljani označio je početak kraja jedne faze u historiji SFRJ. Američki kardiolog DeBakey, koji je pozvan pogledati pacijenta s ruskim kolegom, nakon povratka iz Ljubljane 10. januara 1980. obavijestio je Brzezinskog i National Security Council kako postoji opasnost od komplikacije s nogom, ali da ukupno zdravstveno stanje, opisao je poznati američki liječnik, "uopšte nije loše".
Tito je fizički i mentalno fit, bez kardioloških problema, pa bi, optimističan je tada bio američki liječnik, bude li cirkulacija u nozi obnovljena, sve moglo završiti dobro. U Ljubljanskom kliničkom centru, samo dan poslije, 11. januara 1980., šef Titova kabineta, general Badurina zapisao je u svoju bilježnicu:
Rezignirani Tito
"U 8.15 sastanak Konzilija. U 11.15 pregled PR, pa zatim nastavak rada Konzilija. U toku pregleda PR djelovao na momente kao rezignirani pacijent, pospan, pomalo odsutan. (…) PR pažljivo slušao, pa rekao. "Ja na to gledam malo drukčije. Meni ostaje još dvije godine života. Ne isplati se da se toliko petljate oko mene. Ja vas zamaram".
Istoga dana iz State Departmenta poslana je u Bijelu kuću analiza prilika u Jugoslaviji. "Sovjetska invazija na Afganistan pojačala je jugoslavenske strahove od moguće sovjetske akcije protiv njihove zemlje. Od nas i naših saveznika očekivat će ohrabrenje, ali neće se baciti u naše naručje", analizirali su Amerikanci. Niko od jugoslavenskih političara nije "svjetski državnik", kao što je bio Tito, pa se od kolektivnog vodstva očekivalo da nastavi s tranzicijom. Već tada, "imajući na umu svjetsku veličinu Tita, važnost Jugoslavije za Zapad, situaciju stvorenu sovjetskom intervencijom u Afganistanu, snažno preporučujemo da predsjednik vodi američko izaslanstvo na pogreb", sugerirano je iz Foggy Bottoma.
A ako to nije moguće, neka ide potpredsjednik Walter Mondale. Paralelno su trajali i sastanci Amerikanaca s Nijemcima, Francuzima i Britancima o tome što činiti nakon Titove smrti i kako pomoći Jugoslaviji u slučaju sovjetske invazije. Strahovi su bili pojačani nakon sovjetske invazije na Afganistan. Predsjedniku Carteru 17. januara 1980. sugerirano je da u govoru o stanju nacije naglasi "važnost koju pridajemo jugoslavenskoj nesvrstanoj poziciji i Pokretu nesvrstanih uopšte". Titu je noga amputirana 20. januara 1980. i još je jedno vrijeme bio priseban, a onda je nastupila besvjesna agonija. "Sada se čini da Tito umire", započeo je izvještaj 12. februara 1980. savjetnik za sigurnost Brzezinski predsjedniku Carteru.
Susret s Brežnjevom
"Morat ćete odlučiti ko će otići na pogreb. U normalnim okolnostima bila bi dobra poruka da vi to učinite sami, bolje nego da pošaljete potpredsjednika. U postojećim prilikama, odluka je ipak puno teža". Moguće je da će u Beogradu biti sovjetski vođa Leonid Brežnjev, a susret s njim u okolnostima kada su Sovjeti u Afganistanu, vrlo je osjetljiv. Izbjegavanje susreta bila bi poruka koju bi mnogi kritizirali kao neodgovornu prema svjetskom miru. Susresti se i inzistirati na američkim gledištima, značilo je novo, još jače zaoštravanje. Ako bi pak SAD modificirao politiku, to bi "pojačalo optužbe za nedosljednost".
Približavali su se i izbori u New Hampshireu pa je Brzezinski sugerirao da se razmišlja o slanju potpredsjednika Mondalea. Jugoslavenski veleposlanik Budimir Lončar, koji je u materijalima Savjeta za nacionalnu sigurnost opisan kao "jedan od vrhunskih diplomata… zagovornik dobrih odnosa SAD-a i Jugoslavije, osoba čiji pogledi imaju težinu", početkom februara zatražio je sastanak s Brzezinskim. Savjetnik za nacionalnu sigurnost trebao je ponoviti "naše poštovanje prema nesvrstanoj poziciji" Beograda.
U drugoj polovici marta ekspert iz Savjeta za nacionalnu sigurnost ponovno je pokrenuo pitanje sastava izaslanstva za pogreb. Ambasador Eagleberger snažno je lobirao da doputuje sam predsjednik. Poruka koja bi bila poslana SFRJ i Sovjetima bila bi tako snažna da je o svemu vrijedilo još jednom razmisliti. Razmišljalo se da otputuje i glumac Kirk Douglas.
Carterova posjeta
Na kraju je u Beograd otputovala majka predsjednika Miss Lillian, Harrimanovi, Bill Miller i drugi na čelu američkog izaslanstva predvođenog potpredsjednikom Walterom Mondaleom. Na marginama pogrebnih svečanosti održani su brojni sastanci. Njemački kancelar Helmut Schmidt bio je nervozan zbog duge izloženosti vrućini i suncu na pogrebu, pisao je Mondale.
Manje od dva mjeseca nakon pogreba Jimmy Carter iz Venecije je doputovao u Beograd. Hrvatski emigrantski mediji koji su ga hvalili što nije otišao na pogreb - kao da je odluka imala veze sa stanjem ljudskih prava u Jugoslaviji - sada su ga napadali i počeli lobirati za Ronalda Reagana, republikanskog izazivača za Bijelu kuću. Tim je još veće iznenađenje predstavljala Reaganova politika, jer je verbalno antikomunistički daleko profiliraniji Reagan, prema Beogradu ostao na istim pozicijama kao i njegov prethodnik, i predsjednik prije njega, i onaj prije … Ostao je tamo gdje je Amerika bila sve nakon 1948., dok se SFRJ nije raspala iznutra, nevezano za djelovanje dijaspore. Raspala se kako se u Kući cvijeća raspadalo Titovo tijelo.
Podrška Jugoslaviji
Premda je cijela ta rasprava vlasti u Beogradu mogla pomalo i plašiti, još više im je tako velika pozornost laskala. Želju da se odnosi s Beogradom urede na opšte zadovoljstvo pokazala je i inicijativa njujorškog Council on Foreign Relationsa, koji je savjetniku za nacionalnu sigurnost Zbigniewu Brzezinskom predlagao da se u Beograd pošalje "neko s jakom ličnošću", neko ko će "stajati na svojim vlastitim nogama …i sa stavom i strašću artikulirati načela iz Treće korpe" Helsinške povelje.
U Beograd je otputovao Lawrence Eagleberger, kasniji državni sekretar SAD-a, koji nije bio preporučeni izbor Njujorčana, ali svakako jest bio čovjek sa stavom, zanimanjem za Jugoslaviju, težinom. Povećana je prodaja oružja Jugoslaviji, sve s ciljem kako bi se poslala poruka onim Jugoslavenima koji bi nakon Titove smrti mogli biti obeshrabreni u slučaju sovjetskog udara. Kako je pisalo u analizi nastaloj u uredu savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskog, vjerojatno druge ili treće najmoćnije osobe u Americi tokom septembar 1977., u situaciji kada je Titova smrt mogla pojačati nestabilnost, Sovjeti nisu mogli biti sigurni kakva će biti reakcija Zapada, ali su znali da će Jugoslaveni pružiti otpor. Stoga je i dalje trebalo slati poruke Jugoslavenima koje bi bile u suglasju s američkim interesima: "Čuvanje nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti kako bi Jugoslavija mogla djelovati kao nesvrstana nacija".
Potom je u Ameriku u martu 1978. otputovao Tito. Bio je to po mnogočemu trijumfalni posjet koji je izazvao uobičajene reakcije, ali i divljenje, čak i među disidentima. "Carter ga pozdravlja kao jednog od velikih državnika svijeta…", pisao je u svome dnevniku Franjo Tuđman. Kritizirao je tek izostanak onih koji su ga morali dočekati na beogradskom aerodromu. "Na dočeku nisu bili ni Kardelj, ni Bakarić, ni Dolanc. Bolesni, ili sebi izmoljavaju pravo da se bave visokim državnim poslovima?! Ali zato je to ne toliko protokolarno, koliko političko omalovažavanje Njega, kojemu se, eto, poklonila i Amerika", napisao je u dnevniku Tuđman, podvlačeći sam dvije riječi, tako da dvojbe o divljenju Maršalu nije bilo.
Promašaj liječnika
Krajem 1979. Titovo je zdravlje propadalo, odlazak u Klinički centar u Ljubljani označio je početak kraja jedne faze u historiji SFRJ. Američki kardiolog DeBakey, koji je pozvan pogledati pacijenta s ruskim kolegom, nakon povratka iz Ljubljane 10. januara 1980. obavijestio je Brzezinskog i National Security Council kako postoji opasnost od komplikacije s nogom, ali da ukupno zdravstveno stanje, opisao je poznati američki liječnik, "uopšte nije loše".
Tito je fizički i mentalno fit, bez kardioloških problema, pa bi, optimističan je tada bio američki liječnik, bude li cirkulacija u nozi obnovljena, sve moglo završiti dobro. U Ljubljanskom kliničkom centru, samo dan poslije, 11. januara 1980., šef Titova kabineta, general Badurina zapisao je u svoju bilježnicu:
Rezignirani Tito
"U 8.15 sastanak Konzilija. U 11.15 pregled PR, pa zatim nastavak rada Konzilija. U toku pregleda PR djelovao na momente kao rezignirani pacijent, pospan, pomalo odsutan. (…) PR pažljivo slušao, pa rekao. "Ja na to gledam malo drukčije. Meni ostaje još dvije godine života. Ne isplati se da se toliko petljate oko mene. Ja vas zamaram".
Istoga dana iz State Departmenta poslana je u Bijelu kuću analiza prilika u Jugoslaviji. "Sovjetska invazija na Afganistan pojačala je jugoslavenske strahove od moguće sovjetske akcije protiv njihove zemlje. Od nas i naših saveznika očekivat će ohrabrenje, ali neće se baciti u naše naručje", analizirali su Amerikanci. Niko od jugoslavenskih političara nije "svjetski državnik", kao što je bio Tito, pa se od kolektivnog vodstva očekivalo da nastavi s tranzicijom. Već tada, "imajući na umu svjetsku veličinu Tita, važnost Jugoslavije za Zapad, situaciju stvorenu sovjetskom intervencijom u Afganistanu, snažno preporučujemo da predsjednik vodi američko izaslanstvo na pogreb", sugerirano je iz Foggy Bottoma.
A ako to nije moguće, neka ide potpredsjednik Walter Mondale. Paralelno su trajali i sastanci Amerikanaca s Nijemcima, Francuzima i Britancima o tome što činiti nakon Titove smrti i kako pomoći Jugoslaviji u slučaju sovjetske invazije. Strahovi su bili pojačani nakon sovjetske invazije na Afganistan. Predsjedniku Carteru 17. januara 1980. sugerirano je da u govoru o stanju nacije naglasi "važnost koju pridajemo jugoslavenskoj nesvrstanoj poziciji i Pokretu nesvrstanih uopšte". Titu je noga amputirana 20. januara 1980. i još je jedno vrijeme bio priseban, a onda je nastupila besvjesna agonija. "Sada se čini da Tito umire", započeo je izvještaj 12. februara 1980. savjetnik za sigurnost Brzezinski predsjedniku Carteru.
Susret s Brežnjevom
"Morat ćete odlučiti ko će otići na pogreb. U normalnim okolnostima bila bi dobra poruka da vi to učinite sami, bolje nego da pošaljete potpredsjednika. U postojećim prilikama, odluka je ipak puno teža". Moguće je da će u Beogradu biti sovjetski vođa Leonid Brežnjev, a susret s njim u okolnostima kada su Sovjeti u Afganistanu, vrlo je osjetljiv. Izbjegavanje susreta bila bi poruka koju bi mnogi kritizirali kao neodgovornu prema svjetskom miru. Susresti se i inzistirati na američkim gledištima, značilo je novo, još jače zaoštravanje. Ako bi pak SAD modificirao politiku, to bi "pojačalo optužbe za nedosljednost".
Približavali su se i izbori u New Hampshireu pa je Brzezinski sugerirao da se razmišlja o slanju potpredsjednika Mondalea. Jugoslavenski veleposlanik Budimir Lončar, koji je u materijalima Savjeta za nacionalnu sigurnost opisan kao "jedan od vrhunskih diplomata… zagovornik dobrih odnosa SAD-a i Jugoslavije, osoba čiji pogledi imaju težinu", početkom februara zatražio je sastanak s Brzezinskim. Savjetnik za nacionalnu sigurnost trebao je ponoviti "naše poštovanje prema nesvrstanoj poziciji" Beograda.
U drugoj polovici marta ekspert iz Savjeta za nacionalnu sigurnost ponovno je pokrenuo pitanje sastava izaslanstva za pogreb. Ambasador Eagleberger snažno je lobirao da doputuje sam predsjednik. Poruka koja bi bila poslana SFRJ i Sovjetima bila bi tako snažna da je o svemu vrijedilo još jednom razmisliti. Razmišljalo se da otputuje i glumac Kirk Douglas.
Carterova posjeta
Na kraju je u Beograd otputovala majka predsjednika Miss Lillian, Harrimanovi, Bill Miller i drugi na čelu američkog izaslanstva predvođenog potpredsjednikom Walterom Mondaleom. Na marginama pogrebnih svečanosti održani su brojni sastanci. Njemački kancelar Helmut Schmidt bio je nervozan zbog duge izloženosti vrućini i suncu na pogrebu, pisao je Mondale.
Manje od dva mjeseca nakon pogreba Jimmy Carter iz Venecije je doputovao u Beograd. Hrvatski emigrantski mediji koji su ga hvalili što nije otišao na pogreb - kao da je odluka imala veze sa stanjem ljudskih prava u Jugoslaviji - sada su ga napadali i počeli lobirati za Ronalda Reagana, republikanskog izazivača za Bijelu kuću. Tim je još veće iznenađenje predstavljala Reaganova politika, jer je verbalno antikomunistički daleko profiliraniji Reagan, prema Beogradu ostao na istim pozicijama kao i njegov prethodnik, i predsjednik prije njega, i onaj prije … Ostao je tamo gdje je Amerika bila sve nakon 1948., dok se SFRJ nije raspala iznutra, nevezano za djelovanje dijaspore. Raspala se kako se u Kući cvijeća raspadalo Titovo tijelo.
