Oni čiji su preci iz BiH i Balkana prije 130 godina stigli u Tursku, čuvaju bosanski jezik i običaje.
Tridesetak kilometara od Ankare, nekoliko je sela u kojima žive oni čiji su preci prostore Bosne i Hercegovine i drugih dijelova Balkana, počeli napuštati nakon odlaska Osmanlija. Više od 100 godina - i nekoliko generacija - kasnije, sjećanje na Bosnu je ostalo živo, iako najveći broj potomaka u njoj nikada nije bio. Ekipa Al Jazeere posjetila je bošnjačko selo Fevziye.
Huso, Džemo i Hasan nabrajaju stara prezimena potomaka bošnjačkih doseljenika, kojih u selu Fevziye živi približno 2.000. Njihovi su preci ovaj kraj naselili prije 130 godina, nakon odlaska Osmanskog i dolaska Austrougarskog carstva u BiH.
U potrazi za sigurnošću
Decenijama se u ovom selu govorio samo bosanski jezik, priča sedamdesettrogodišnji Šaćir Malohodžić, čiji se djed doselio iz okoline hercegovačkog grada Stoca.
"Majka mi nije mogla turski zborit, 95 godina je živjela, nije mogla ni polu naučit turski...", govori Šaćir Malohodžić, selo Fevziye.
Preci su, kaže Šaćir, sve napustili u potrazi za sigurnošću.
Dvadesetdvogodišnji Gurkan Bišćak, peta generacija doseljenika porijeklom iz Bihaća i Bijeljine, fascinira poznavanjem bosanskohercegovačke političke situacije i složene državne strukture zemlje.
No, ne osjeća se dovoljno sigurnim da nam sve to ispriča na bosanskom jeziku, kojeg je počeo učiti tek prije mjesec dana.
"Ako Bog da, dobar će biti moj bosanski. Moj babo je Bošnjak, moja je majka Bošnjakinja. Ponosno kažem da sam Bosanac", govori Gurkan Bišćak, selo Fevziye.
Osamdesetsedmogodišnja Ferida Mešić, rođena u Turskoj, a porijeklom iz okoline Sarajeva, objašnjava kako se pravi bosanska pita.
Tvrdi da se ni nakon skoro stoljeća i pol, u načinu njenog spravljanja ništa nije promijenilo:
"Ovako zakuhaj, lijepo rasući, pa lijepo krtolu iskriži, pa lijepo operi i posoli, pa lijepo metni u jufku, pa savij ovako jufku, pa metni u tepsiju, naloži vatru pod sač, pa metni pitu pod sač, pa pod pitu vatre, pa da ne izgori", govori Ferida Mešić.
Feridina majka je iz Istanbula, i dugo vremena bila je jedina Turkinja u selu, jer njegovi stanovnici i danas istrajavaju na sklapanju međubošnjačkih brakova. Njeguje se i bosanska pjesma, iako se stvari u posljednje vrijeme počinju mijenjati.
Ferida se prisjeća stihova:
"Nemam seke da mi kahvu peče, nemam baba da mi rane liječi, nemam majke da mi rane liječi......ovo smo pjevali, pa smo zaboravili....zaboravili...ne pjevaj, ne pjevaj, okrenuli, turski pjevaju sada."
U snovima...
Zvanično, imaju turska prezimena. Tek poneko iz mlađe generacije nosi i tursko ime. Uglavnom su sačuvali bosanske oblike, pa je u selu mnogo onih koji se zovu Mujo, Đelo, Zejna, Fata, Avdo...
"Niti jedan stanovnik ovoga sela, sa kojim smo razgovarali, nikada nije bio u BiH. Ali, kako kažu, Bosnu često vide. U snovima", javlja iz sela Fevziye reporter Al Jazeere Adnan Rondić.
Huso, Džemo i Hasan nabrajaju stara prezimena potomaka bošnjačkih doseljenika, kojih u selu Fevziye živi približno 2.000. Njihovi su preci ovaj kraj naselili prije 130 godina, nakon odlaska Osmanskog i dolaska Austrougarskog carstva u BiH.
U potrazi za sigurnošću
Decenijama se u ovom selu govorio samo bosanski jezik, priča sedamdesettrogodišnji Šaćir Malohodžić, čiji se djed doselio iz okoline hercegovačkog grada Stoca.
"Majka mi nije mogla turski zborit, 95 godina je živjela, nije mogla ni polu naučit turski...", govori Šaćir Malohodžić, selo Fevziye.
Preci su, kaže Šaćir, sve napustili u potrazi za sigurnošću.
Dvadesetdvogodišnji Gurkan Bišćak, peta generacija doseljenika porijeklom iz Bihaća i Bijeljine, fascinira poznavanjem bosanskohercegovačke političke situacije i složene državne strukture zemlje.
No, ne osjeća se dovoljno sigurnim da nam sve to ispriča na bosanskom jeziku, kojeg je počeo učiti tek prije mjesec dana.
"Ako Bog da, dobar će biti moj bosanski. Moj babo je Bošnjak, moja je majka Bošnjakinja. Ponosno kažem da sam Bosanac", govori Gurkan Bišćak, selo Fevziye.
Osamdesetsedmogodišnja Ferida Mešić, rođena u Turskoj, a porijeklom iz okoline Sarajeva, objašnjava kako se pravi bosanska pita.
Tvrdi da se ni nakon skoro stoljeća i pol, u načinu njenog spravljanja ništa nije promijenilo:
"Ovako zakuhaj, lijepo rasući, pa lijepo krtolu iskriži, pa lijepo operi i posoli, pa lijepo metni u jufku, pa savij ovako jufku, pa metni u tepsiju, naloži vatru pod sač, pa metni pitu pod sač, pa pod pitu vatre, pa da ne izgori", govori Ferida Mešić.
Feridina majka je iz Istanbula, i dugo vremena bila je jedina Turkinja u selu, jer njegovi stanovnici i danas istrajavaju na sklapanju međubošnjačkih brakova. Njeguje se i bosanska pjesma, iako se stvari u posljednje vrijeme počinju mijenjati.
Ferida se prisjeća stihova:
"Nemam seke da mi kahvu peče, nemam baba da mi rane liječi, nemam majke da mi rane liječi......ovo smo pjevali, pa smo zaboravili....zaboravili...ne pjevaj, ne pjevaj, okrenuli, turski pjevaju sada."
U snovima...
Zvanično, imaju turska prezimena. Tek poneko iz mlađe generacije nosi i tursko ime. Uglavnom su sačuvali bosanske oblike, pa je u selu mnogo onih koji se zovu Mujo, Đelo, Zejna, Fata, Avdo...
"Niti jedan stanovnik ovoga sela, sa kojim smo razgovarali, nikada nije bio u BiH. Ali, kako kažu, Bosnu često vide. U snovima", javlja iz sela Fevziye reporter Al Jazeere Adnan Rondić.
