Datuma se ne sjećam, ali dobro znam kada su četnici ispred naše kuće strijeljali veliki broj ljudi. Bilo je strašno. Brat i ja virili smo kroz rupice zakovanog prozora, sapirali su krv mrtvih Hadžićana. Otad Meldin nije isti, priča Merima Šabaredžović, 31-godišnja Sarajka i svjedok stravičnih zločina u Hadžićima. Ona i njen brat već 21 godinu tragaju za posmrtnim ostacima svog oca.
Njen se mlađi brat Meldin, kaže, i danas uznemiri na svako spominjanje zločina kojima je svjedočio kao dječak. Dok su novinari lista "Avaz" s Merimom razgovarali u kući njene tetke Mevlide Hadžihasanagić, predsjednice Udruženja nestalih iz Hadžića, Meldin napušta sobu jer "ne može da sluša ratne priče".
Četničke horde
"Otad je šutljiv i povučen. Izbjegava sve te priče o događajima koje su doživjeli. Ne želi, jednostavno, da u tome sudjeluje. Nije mu lako jer je odrastao bez oca, ali i majke, koja je u junu 1995. godine ubijena neprijateljskim metkom na Dobrinji", kaže Mevlida.
Počekom maja 1992. njenog su oca Šerifa četnici odveli iz Hadžića. Otad o njemu nema ni traga ni glasa.
"Sjećam se vrlo dobro da sam molila četnike da puste mog babu, ali oni moj vapaj nisu željeli čuti. Od tog dana o babi nismo saznali ništa, nismo čak našli ni njegove kosti da mu možemo otići na mezar", kaže ona.
Šerif Šabaredžović jedan je od 46 Hadžićana za čijim se tijelima tragalo na pet lokacija u okolici Sarajeva, ali bezuspješno. Kako list nezvanično saznaje, pristigla je nedavno i nova informacija da se masovna grobnica nalazi na jednoj lokaciji u Istočnom Sarajevu te se očekuje u narednom periodu provjera tog mjesta.
"Preživjeli smo pravi horor u Hadžićima, koje su odmah početkom maja 1992. godine okupirale četničke formacije. Kada su odveli mog babu, brat i ja ostali smo sami s majkom u stanu. Svaki dan bili smo izloženi raznim torturama i upadima četničkih hordi u naš dom. Živjeli smo u neopisivom strahu", prisjeća se Merima.
Kako kaže, nakon devet mjeseci provedenih u Hadžićima, razmijenjeni su na Kobiljači. No, tu nije bio kraj njihovim patnjama.
Daidžin zagrljaj
"Bili smo smješteni kod dede i nane u njihovom stanu na Dobrinji u Sarajevu. Naša mama se zaposlila kao kuharica u ratnoj bolnici u ovom naselju. Jednog dana došao je daidža, zagrlio me i samo rekao "mame više nema". Nisam mogla vjerovati, otišla sam da je vidim, da se uvjerim. Bila je na licu mjesta mrtva. Iz usta joj je tekla krv", prisjeća se Merima.
Ona i njen brat, kako ističe, nikada neće prestati tragati za kostima svog oca. Njihovo sjećanje na zločine kojih su direktne žrtve ili na one koje su svojim, dječijim očima gledali nikada neće izblijedjeti, ne zato što ne žele već zato što ne mogu.
Apel Institutu za traženje nestalih
Mevlida Hadžihasanagić na čelu je Udruženja nestalih Hadžićana od prošle godine.
"Naš cilj je samo da pronađemo naše nestale, da se njihove kosti smire. Apeliram na sve, a naročito na Institut za traženje nestalih, da se, konačno, nešto poduzme i da se oni pronađu", navela je Hadžihasanagić.
Četničke horde
"Otad je šutljiv i povučen. Izbjegava sve te priče o događajima koje su doživjeli. Ne želi, jednostavno, da u tome sudjeluje. Nije mu lako jer je odrastao bez oca, ali i majke, koja je u junu 1995. godine ubijena neprijateljskim metkom na Dobrinji", kaže Mevlida.
Počekom maja 1992. njenog su oca Šerifa četnici odveli iz Hadžića. Otad o njemu nema ni traga ni glasa.
"Sjećam se vrlo dobro da sam molila četnike da puste mog babu, ali oni moj vapaj nisu željeli čuti. Od tog dana o babi nismo saznali ništa, nismo čak našli ni njegove kosti da mu možemo otići na mezar", kaže ona.
Šerif Šabaredžović jedan je od 46 Hadžićana za čijim se tijelima tragalo na pet lokacija u okolici Sarajeva, ali bezuspješno. Kako list nezvanično saznaje, pristigla je nedavno i nova informacija da se masovna grobnica nalazi na jednoj lokaciji u Istočnom Sarajevu te se očekuje u narednom periodu provjera tog mjesta.
"Preživjeli smo pravi horor u Hadžićima, koje su odmah početkom maja 1992. godine okupirale četničke formacije. Kada su odveli mog babu, brat i ja ostali smo sami s majkom u stanu. Svaki dan bili smo izloženi raznim torturama i upadima četničkih hordi u naš dom. Živjeli smo u neopisivom strahu", prisjeća se Merima.
Kako kaže, nakon devet mjeseci provedenih u Hadžićima, razmijenjeni su na Kobiljači. No, tu nije bio kraj njihovim patnjama.
Daidžin zagrljaj
"Bili smo smješteni kod dede i nane u njihovom stanu na Dobrinji u Sarajevu. Naša mama se zaposlila kao kuharica u ratnoj bolnici u ovom naselju. Jednog dana došao je daidža, zagrlio me i samo rekao "mame više nema". Nisam mogla vjerovati, otišla sam da je vidim, da se uvjerim. Bila je na licu mjesta mrtva. Iz usta joj je tekla krv", prisjeća se Merima.
Ona i njen brat, kako ističe, nikada neće prestati tragati za kostima svog oca. Njihovo sjećanje na zločine kojih su direktne žrtve ili na one koje su svojim, dječijim očima gledali nikada neće izblijedjeti, ne zato što ne žele već zato što ne mogu.
Apel Institutu za traženje nestalih
Mevlida Hadžihasanagić na čelu je Udruženja nestalih Hadžićana od prošle godine.
"Naš cilj je samo da pronađemo naše nestale, da se njihove kosti smire. Apeliram na sve, a naročito na Institut za traženje nestalih, da se, konačno, nešto poduzme i da se oni pronađu", navela je Hadžihasanagić.
