Odrastali smo u istoj zgradi, ali u različitim svjetovima. Nismo pričali između sebe. Nije bilo pozdrava, ali, ni tuče. Živjeli smo nesvjesni da neko drugačiji uopšte postoji pored nas.
"Možete doći po vaš pasoš", kaže mi glas iz Britanskog konzulata. "Jesam li dobila vizu?", pitam. "Morate sami proveriti, pasoš je kovertiran", kaže.
I pored dvije britanske vize sa dozvolom za rad, i ova nova je nova pobjeda.
Beskrajno se radujem svakom novom pečatu u pasošu, svakoj novoj dozvoli za ulazak i život u nekoj zemlji. Slavila sam i čak i bosansku boravišnu dozvolu.
Ali, kako i ne bih. Djetetu iz osamdesetih, koje je odrastalo devedesetih u balkanskom šengen getu, teško je bilo zamisliti da putuje. Teško se moglo vjerovati da se svijet može otkriti lično. Ili da se može raditi u drugoj zemlji.
Ni pozdrava, ni tuče
Rođena sam u ekstremno segregiranom gradu. Na zapadu Makedonije, 45 kilometara od glavnog grada Skoplja. U gradu sa stotinjak hiljada stanovnika, dvije zajednice su bile podjednako brojne. Ali, bez da se dovoljno poznaju, živjele su u paralelnim univerzumima.
U Tetovu, još u vrtiću su bile posebne grupe za Makedonce, posebne za Albance.
U osnovnoj školi, sjećam se, bili smo podjeljeni po spratovima - makedonske grupe na prvom, albanske na drugom spratu.
Nismo pričali između sebe. Nije bilo pozdrava, ali, ni tuče. Nikakvog kontakta. Živjeli smo nesvjesni da neko drugačiji uopšte postoji pored nas.
Moj nekadašnji urednik na radiostanici u Tetovu gdje sam nekada radila, Nebojša, znao se našaliti: "Ne znate pričati između sebe, a ne znate se ni potući".
U trećem razredu gimnazije bila sam dežurna sa Armendom. U jednoj kabini, skoro metar na metar, zvonili smo na kraju časova i zaključavali kapiju škole nakon svakog odmora.
Znala sam sve o njemu, o njegovoj mami, tati i sestrama... i on o meni i mojoj porodici. Živio je na trećem, a ja na šestom spratu u istoj zgradi. Ali, do tog dana mi nikada nismo razmjenili rečenicu.
To je bio nepisani zakon, kojeg su, vjerujem, svi poštovali. Mi se, najverovatnije, nikada nismo pitali zašto.
Ljetos smo se sreli ispred ulaza zgrade u kojoj smo odrasli, u različitim svijetovima. "Ovo je moj sinčić", kaže. "Video sam na fejsu [Facebook] da si sad u Sarajevu. Pa, jesi li se udala, imaš li porodicu?"
Gledam njegovog malog sina i radujem se kako te plave okice posmatraju kako se normalni ljudi ponašaju. Pričaju.
Novi zidovi
Pitaju me kolege da objasnim zadnje snimke koje dolaze iz Makedonije. Snimke nasilja, demonstracije mržnje, kamenje osvete. Ne znam šta da im kažem.
Valjda ih niko nije naučio da se poštuju, čak i kada se ne vole. Valjda niko neće da prvi da izbaci glavu iz pijeska, da pogleda oko sebe i nauči da sluša. Ali i da priča. Da se međusobno razumiju.
Ili su u međuvremenu naučili samo kako se potući.
Hoćemo svijet bez granica. Da putujemo i živimo gdje nam je volja. Da otkrivamo svijet. Radujemo se američkoj, britanskoj vizi i odmoru na Tajlandu.
U isto vrijeme, svaki dan gradimo nove zidove, obilježavamo granice podjele. Preko kojih se ne možemo razumijeti.
Maja Blaževska, zamjenica urednika vijesti na Al Jazeeri Balkans.
I pored dvije britanske vize sa dozvolom za rad, i ova nova je nova pobjeda.
Beskrajno se radujem svakom novom pečatu u pasošu, svakoj novoj dozvoli za ulazak i život u nekoj zemlji. Slavila sam i čak i bosansku boravišnu dozvolu.
Ali, kako i ne bih. Djetetu iz osamdesetih, koje je odrastalo devedesetih u balkanskom šengen getu, teško je bilo zamisliti da putuje. Teško se moglo vjerovati da se svijet može otkriti lično. Ili da se može raditi u drugoj zemlji.
Ni pozdrava, ni tuče
Rođena sam u ekstremno segregiranom gradu. Na zapadu Makedonije, 45 kilometara od glavnog grada Skoplja. U gradu sa stotinjak hiljada stanovnika, dvije zajednice su bile podjednako brojne. Ali, bez da se dovoljno poznaju, živjele su u paralelnim univerzumima.
U Tetovu, još u vrtiću su bile posebne grupe za Makedonce, posebne za Albance.
U osnovnoj školi, sjećam se, bili smo podjeljeni po spratovima - makedonske grupe na prvom, albanske na drugom spratu.
Nismo pričali između sebe. Nije bilo pozdrava, ali, ni tuče. Nikakvog kontakta. Živjeli smo nesvjesni da neko drugačiji uopšte postoji pored nas.
Moj nekadašnji urednik na radiostanici u Tetovu gdje sam nekada radila, Nebojša, znao se našaliti: "Ne znate pričati između sebe, a ne znate se ni potući".
U trećem razredu gimnazije bila sam dežurna sa Armendom. U jednoj kabini, skoro metar na metar, zvonili smo na kraju časova i zaključavali kapiju škole nakon svakog odmora.
Znala sam sve o njemu, o njegovoj mami, tati i sestrama... i on o meni i mojoj porodici. Živio je na trećem, a ja na šestom spratu u istoj zgradi. Ali, do tog dana mi nikada nismo razmjenili rečenicu.
To je bio nepisani zakon, kojeg su, vjerujem, svi poštovali. Mi se, najverovatnije, nikada nismo pitali zašto.
Ljetos smo se sreli ispred ulaza zgrade u kojoj smo odrasli, u različitim svijetovima. "Ovo je moj sinčić", kaže. "Video sam na fejsu [Facebook] da si sad u Sarajevu. Pa, jesi li se udala, imaš li porodicu?"
Gledam njegovog malog sina i radujem se kako te plave okice posmatraju kako se normalni ljudi ponašaju. Pričaju.
Novi zidovi
Pitaju me kolege da objasnim zadnje snimke koje dolaze iz Makedonije. Snimke nasilja, demonstracije mržnje, kamenje osvete. Ne znam šta da im kažem.
Valjda ih niko nije naučio da se poštuju, čak i kada se ne vole. Valjda niko neće da prvi da izbaci glavu iz pijeska, da pogleda oko sebe i nauči da sluša. Ali i da priča. Da se međusobno razumiju.
Ili su u međuvremenu naučili samo kako se potući.
Hoćemo svijet bez granica. Da putujemo i živimo gdje nam je volja. Da otkrivamo svijet. Radujemo se američkoj, britanskoj vizi i odmoru na Tajlandu.
U isto vrijeme, svaki dan gradimo nove zidove, obilježavamo granice podjele. Preko kojih se ne možemo razumijeti.
Maja Blaževska, zamjenica urednika vijesti na Al Jazeeri Balkans.
