Ramiz Bitevija (22) preminuo je jučer u poslijepodnevnim satima nakon što ga je u utorak navečer na magistralnom putu Sarajevo - Pale, kod tunela Vratnik, udario automobil Renault Megan, kojim je upravljao B. A. Nesreća se desila u 22.30 sati, poslije čega je prevezen u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS), gdje su mu konstatirane povrede opasne po život.
Tuga koja se nadvila nad Rožajima, gdje je Ramiz zvani Čampi živio s bratom Kemalom, bila je velika. Bio je voljen među sugrađanima, a vrata Rožaja za ovog rođenog Fočaka i njegovog brata u Crnoj Gori otvorena su prije 20 godina.
Zvuk telefona
Naime, nakon brutalnog ubistva njihovih roditelja u Foči 1992. godine koje su zaklali srpski agresori, braću Kemala i Ramiza sudbina je dovela do rožajske porodice Fazlić. Njih dvojica bila su u konvoju od sedam autobusa prepunih žena i djece Bošnjaka koje su Srbi protjerali iz Foče. Porodica berberina Jusufa Fazlića primila je dvojicu siročadi iz BiH.
Denisa Cikotić-Bitevija, Ramizova supruga koju je ekipa lista "Dnevni avaz" s ostalim članovima porodice zatekla jučer ispred KCUS-a, kobne noći čula se telefonom s Ramizom. Javio joj je u 22 sata da je krenuo iz Sarajeva. U glavni grad BiH je, kako kaže, došao da uzme papire potrebne da kao dijete šehida dobije stan na koji on i brat čekaju 20 godina. Kad god bi na listi došli na red, "nešto iskrsne i ponovo budu posljednji, uvijek im je nešto nedostajalo", kaže Denisa.
- Pola sata kasnije zvuk telefona probudio me iz polusna. Iznenadila sam se što me muž opet zove. Rekao mi je da mora izaći iz autobusa jer je kod rodbine koju je tu imao zaboravio pasoš. Posljednje što mi je rekao bilo je: "Ovdje je tako mračno, prst se pred okom ne vidi, bojim se." Prije nego što smo se uzeli prošle godine, družili smo se još od osnovne škole, sjedili u klupi, išli na maturu... Tek smo sredili stan, a sudbina je ponovo zakucala na vrata. Život bez njega ne mogu zamisliti - kaže Denisa te dodaje da je Ramiz bio treća godina Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, a ona studentica treće godine engleskog jezika i književnosti.
Stariji Ramizov brat Kemal prisjetio se ratnih strahota, iako je on imao pet i po godina, a Ramiz 14 mjeseci kada su im roditelji mučki ubijeni. Kemal se sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo za ruku i odveo usred noći kod komšinice Safete prekoputa.
- Majka Raza ubijena je u krevetu, gdje je ležala s Ramizom, a otac Munib na kućnom pragu. Sjećam se da je imala dugu kosu. Kada je krenula u prodavnicu da kupi hljeb, gledao sam je kroz prozor. Tada sam pomislio kako mi je lijepa majka. Sada imam samo jednu njenu sliku. Osim polubraće i sestara, koji su meni i bratu kao pravi rod pružili krov nad glavom, Ramiz mi je bio jedina porodica. Imao sam samo njega, živio za njega, bio mi je sve - kaže Kemal.
Zlo devedesetih
Misala, najstarija Ramizova polusestra, nije mogla prihvatiti da njen brat, kako ga zove, leži u komi, nepomičan.
- Otrgnut od zla devedesetih u Foči, nakon što je, praktično u kolijevci, izbjegao nož i pokolj, ponovo je u Božijim rukama. Povrede koje je zadobio od udesa bile su opasne po život. Najgore je što je imao unutrašnje povrede glave, izljev krvi u mozak... Kad nam je policija javila šta se desilo, odmah smo došli da vidimo kako nam je brat. Tuga je zavladala Rožajima, jer su svi voljeli Ramiza. Bio je dijete bez grijeha, nije pio, pušio, klanjao je, išao u džamiju, naučio dva džuza u Kur'anu. Jučer (prekjučer, op. a.) je u Crnoj Gori učena dova za njegov oporavak, a večeras (sinoć, op. a.) su u džamiji trebali klanjati namaz da im se Ramiz živ i zdrav vrati - ističe Misala.
Dijelili koru hljeba
Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su "više" Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u Rožajima, kaže Ramizova polusestra Belkisa.
- Trudili smo se da im ništa ne fali. Kada ih je rahmetli babo doveo, kuća je bila puna djece. Prihvatili smo ih i zavoljeli. Bila sam im i sestra, ali i treća majka, jer te godine, kada su došli u našu kuću, umrla je i naša majka. Babo se trudio da im pruži svu ljubav. Ništa im nije falilo, dijelili smo s njima koru hljeba - kaže Belkisa, koja je nakon smrti oca Jusufa postala Ramizov i Kemalov staratelj.
Zvuk telefona
Naime, nakon brutalnog ubistva njihovih roditelja u Foči 1992. godine koje su zaklali srpski agresori, braću Kemala i Ramiza sudbina je dovela do rožajske porodice Fazlić. Njih dvojica bila su u konvoju od sedam autobusa prepunih žena i djece Bošnjaka koje su Srbi protjerali iz Foče. Porodica berberina Jusufa Fazlića primila je dvojicu siročadi iz BiH.
Denisa Cikotić-Bitevija, Ramizova supruga koju je ekipa lista "Dnevni avaz" s ostalim članovima porodice zatekla jučer ispred KCUS-a, kobne noći čula se telefonom s Ramizom. Javio joj je u 22 sata da je krenuo iz Sarajeva. U glavni grad BiH je, kako kaže, došao da uzme papire potrebne da kao dijete šehida dobije stan na koji on i brat čekaju 20 godina. Kad god bi na listi došli na red, "nešto iskrsne i ponovo budu posljednji, uvijek im je nešto nedostajalo", kaže Denisa.
- Pola sata kasnije zvuk telefona probudio me iz polusna. Iznenadila sam se što me muž opet zove. Rekao mi je da mora izaći iz autobusa jer je kod rodbine koju je tu imao zaboravio pasoš. Posljednje što mi je rekao bilo je: "Ovdje je tako mračno, prst se pred okom ne vidi, bojim se." Prije nego što smo se uzeli prošle godine, družili smo se još od osnovne škole, sjedili u klupi, išli na maturu... Tek smo sredili stan, a sudbina je ponovo zakucala na vrata. Život bez njega ne mogu zamisliti - kaže Denisa te dodaje da je Ramiz bio treća godina Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, a ona studentica treće godine engleskog jezika i književnosti.
Stariji Ramizov brat Kemal prisjetio se ratnih strahota, iako je on imao pet i po godina, a Ramiz 14 mjeseci kada su im roditelji mučki ubijeni. Kemal se sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata uzeo za ruku i odveo usred noći kod komšinice Safete prekoputa.
- Majka Raza ubijena je u krevetu, gdje je ležala s Ramizom, a otac Munib na kućnom pragu. Sjećam se da je imala dugu kosu. Kada je krenula u prodavnicu da kupi hljeb, gledao sam je kroz prozor. Tada sam pomislio kako mi je lijepa majka. Sada imam samo jednu njenu sliku. Osim polubraće i sestara, koji su meni i bratu kao pravi rod pružili krov nad glavom, Ramiz mi je bio jedina porodica. Imao sam samo njega, živio za njega, bio mi je sve - kaže Kemal.
Zlo devedesetih
Misala, najstarija Ramizova polusestra, nije mogla prihvatiti da njen brat, kako ga zove, leži u komi, nepomičan.
- Otrgnut od zla devedesetih u Foči, nakon što je, praktično u kolijevci, izbjegao nož i pokolj, ponovo je u Božijim rukama. Povrede koje je zadobio od udesa bile su opasne po život. Najgore je što je imao unutrašnje povrede glave, izljev krvi u mozak... Kad nam je policija javila šta se desilo, odmah smo došli da vidimo kako nam je brat. Tuga je zavladala Rožajima, jer su svi voljeli Ramiza. Bio je dijete bez grijeha, nije pio, pušio, klanjao je, išao u džamiju, naučio dva džuza u Kur'anu. Jučer (prekjučer, op. a.) je u Crnoj Gori učena dova za njegov oporavak, a večeras (sinoć, op. a.) su u džamiji trebali klanjati namaz da im se Ramiz živ i zdrav vrati - ističe Misala.
Dijelili koru hljeba
Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su "više" Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u Rožajima, kaže Ramizova polusestra Belkisa.
- Trudili smo se da im ništa ne fali. Kada ih je rahmetli babo doveo, kuća je bila puna djece. Prihvatili smo ih i zavoljeli. Bila sam im i sestra, ali i treća majka, jer te godine, kada su došli u našu kuću, umrla je i naša majka. Babo se trudio da im pruži svu ljubav. Ništa im nije falilo, dijelili smo s njima koru hljeba - kaže Belkisa, koja je nakon smrti oca Jusufa postala Ramizov i Kemalov staratelj.
