Daily Mail

Tri mala abanska dječaka iz sela Bardhaj, oko 100 km udaljenog od prestonice Albanije, Tirane, braća Zefi (12) Marsel (7) i Marsela (9), od rođenja nikada nisu izašla iz kuće, iz straha da će biti ubijeni u krvnoj osveti. Oni nikada neće upoznati sve radosti odrastanja. Oni ne idu u školu, ne posjećuju prijatelje a igranje fudbala u dvorištu je strogo zabranjeno. Oni su cio život proveli zatvoreni zbog opasnosti od krvne osvete.

Braća su žrtve drevnog koda poznatog kao Kanun koji daje pravo osobi da ubije svog neprijatelja, ili njegovu rodbinu, u znak osvete za ubistvo koje je ta osoba počinila, a braća su troje od ukupno 900 djece koja se nalaze u opasnosti.

Kanun porodici ubijene osobe daje pravo na krvnu osvetu, to jest da nekažnjeno ubije ubicu, ili bilo kog muškog člana njegove porodice, što se često nastavlja sve dotle dok svi muški članovi obiju porodica ne budu pobijeni.
 
Ubistva po pravu na krvu osvetu u Albaniji se nazivaju Gjakmarja, odnosno “uzimanje krvi”, i u pitanju je srednjovjekovni običaj, za koje neki historičari tvrde da mu korijeni sežu još iz bronzanog doba, piše Daily Mail.

Pod komunističnom vlašću ovaj običaj je bio praktično iskorijenjen, ali sa povratkom demokratije vratio se i on, vremenom se ponovo ustalio u trenutku kada Albanija pokušava da se predstavi kao moderna i uspješna demokratija zbog nepoverenja ljudi u pravni sistem zemlje, kao i mnogi drugi aspekti običajnog prava nepilagođeni savremenom dobu.
 
U današnje vrijeme, oni i dalje utiču na život mnogih Albanaca, bez obzira da li su hrišćani ili muslimani, u oblastima života kao što su porodica, brak, prenos svojine, nadoknada štete i ponašanje u drušvu.

Iako krvna osveta seže daleko u prošlost, mnoga "pravila" nisu adaptirana za moderna vremena i vrlo je čest slučaj da se ona sprovodi sve dok svi muški članovi porodice nisu ubijeni.

Mada Kanun formalno zabranjuje ubijanje žena, djece i staraca, u praksi se od njega ne preza, naročito kada su u pitanju muška djeca, tako da su ponekad i čitave porodice osuđene na kućni pritvor.
 
U želji da pomogne ovakvoj djeci, bez sopstvene krivice osuđenoj na zatvor, albansko ministarstvo prosvjete je organizovalo učitelje, koji ih posjećuju tri puta nedlejno i drže im ukupno po deset časova, kako bi stekla makar osnovno obrazovanje.

Učiteljica dva puta nedjeljno dolazi u kuću da im održi nastavu, a sve što čini normalan dječiji život, kao što je odlazak u školu, igra s vršnjacima, pa čak i šutiranje lopte u sopstvenom dvorištu, njima je zabranjeno i nedostižno.
 
"Šaljemo nastavnike iz najbližih škola, najradije one koji su djeci predavali i ranije, ako su školu pohađala normalno. Držanje nastave pod ovakvim okolnostima je teško, ali nastavnici čine sve što mogu", kaže zamjenik albanskog ministra prosvjete Halit Shamata.