Moj amidžić Džemal Bijedić je ubijen, kaže u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) bivši generalni konzul Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) u Chicagu Bahrudin Bijedić, govoreći o smrti svog poznatog rođaka, bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), odnosno premijera bivše Jugoslavije.
Džemal Bijedić poginuo je u avionskoj nesreći na današnji dan prije 36 godina, 18. januara 1977. godine. Zajedno sa njim poginula je njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju. Zbog navodnih loših vremenskih uvjeta, avion je udario u sami brda Inač, na planini Lisin iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao.
Između brojnih činjenica izdvaja se ona da je tadašnji šef tehnike u bazi Jugoslavenske narodne armije (JNA), koji je prvi stigao na mjesto nesreće, rekao kako je ''visinomjer namjerno bio namješten da pokazuje visinu 20 metara veću od stvarne''. Misterija ove nesreće do danas nije potpuno riješena.
''Džemal je ubijen u aranžmanu vrha tadašnje JNA. O tome govori niz elemenata, pa i neki podatci iz Vojvodine upućuju na to. Ubijen je jer je bio logičan nasljednik i pretendent na Titovo naslijeđe i funkciju. Bio je najafirmiraniji državnik Jugoslavije u svijetu. Imao je tri mandata kao premijer Jugoslavije, a Tito ga je jako volio i poštovao. Ubijen je zbog toga, ali i drugih razloga. Džemal je, naime, bio veliki Jugoslaven, veliki Bosanac, bio je veoma zaslužan za afirmaciju i ravnopravan tretman muslimana Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. On je bio ledolomac u procesima afirmacije muslimana kao ravnopravnog naroda u Jugoslaviji'', govori Bijedić za AA.
Dodaje da su Džemalu Bijediću mnogi zamjerali insistiranje na tome da se muslimanima u Jugoslaviji, odnosno Bošnjacima, prizna status naroda.
''To su mu mnogi zamjerali. Naročito Svetozar Vukmanović Tempo, vrh JNA i neki drugi ljudi koji su ga kritizirali. On je to s indignacijom odbijao, vrlo efikasno i efektno'', pojašnjava Bijedić.
Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je, bez daljnjeg, bio žrtva snaga koje su htjele reafirmirati takozvanu ''veliku Srbiju''.
''Apsolutno. Ideja velike Srbije i centralizacije Jugoslavije na način proširene Srbije, to su bile ambicije i tada, ali malo skrivenije. Došle su maksimalno do izražaja tokom Miloševićeve strahovlade'', napominje on.
Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. oktobra 1977. godine u vikendici u Trnovu kraj Sarajeva.
''Govorio mi je na uho: ''Bahrice, puno znam, ubit će me''. Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bi to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici'', ističe Bahrudin.
Napominje da takvi slučajevi ne mogu zastarjeti i da bi trebalo doći do obnavljanja istrage i rekonstrukcije. Na sličan način kako se danas utvrđuje istina o smrti palestinaskog lidera Jasera Arafata ili bivšeg turskog premijera, rahmetli Turkguta Ozala.
Bijedić nije bio jedini predstavnik bošnjačkog, muslimanskog naroda koji je u 20. stoljeću stradao zbog svojih stavova i poteza. Naime, pod nerazjašnjenima okolnostima 29. juna 1939. godine umro je i lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i prvi Bošnjaka u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Mehmed Spaho.
Prema relevantnim prikazima, Spaho je vozom otputovao za Beograd i u hotelu ''Srpski kralj'' poručio kahvu, koju je odmah popio ''i za sekundu bio mrtav''.
Smrt je prikazana kao prirodna, ali kasnija saznanja upućivala su na to da je Spaho otrovan jer se protivio podjeli Bosne i Hercegovine, a koja se pripremala tokom pregovora između dr. Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka. I, zaista, pregovori su završeni potpisivanjem Sporazuma i Uredbom o Banovini Hrvatskoj. Tim dogovorom BiH je praktično bila nestala do obnavljanja državnosti na zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, odnosno oslobođenja Jugoslavije dvije godine kasnije.
Misteriozne smrti lidera Bošnjaka
Direktor Instituta za historiju dr. Husnija Kamberović u političkoj biografiji Mehmeda Spahe piše da su politički lideri Bošnjaka ''život završavali brzo i pod prilično nejasnim okolnostima''.
''Često se tu ostavljalo prostora za različita građenja predstava o ubojstvima, zavjerama i slično. Smrt Mehmeda Spahe je prva u tom nizu. Kasnije će Bošnjaci izgraditi nekoliko predstava o zavjerama protiv njihovih lidera. Spahu je slijedio Džemal Bijedić, koji je 1977. poginuo u avionskoj nesreći, a raširena je teorija o zavjeri protiv njega. Zatim slijedi smrt Hamdije Pozderca 1988. Okarakterizirana je kao zavjera koje je on bio žrtva'', napisao je Kamberović.
Profesor Kamberović dodaje da je Bijedić poginuo u vrijeme ''prilično oštrih kriza u političkom vrhu bivše Jugoslavije''.
''Na čelu savezne Vlade funkcionirao je kao glavni Titov favorit i uz njegovu podršku, pa je upravo to jedan od razloga što su neki uvjereni da je Bijedićeva smrt dio zavjere. Prenosi se kako je Bijedić pred smrt u povjerenju govorio da će ga ''ubiti'' zato što ''puno znam''. U sličnu priču se uklapa i smrt Hamdije Pozderca. Njega su neki već prozvali ''šehidom'', mada bi to bilo jako teško dokazati. Međutim, nesporno je da je ''Afera Agrokomerc'' dovela do Pozderčeva političkog pada, a zatim i do iznenadne smrti početkom aprila 1988. u jednoj sarajevskoj bolnici'', konstatirao je profesor Kamberović.
Bahrudin Bijedić slaže se s ocjenama da su lideri Bošnjaka, koji su pokazali političku sposobnost i snagu, uglavnom ubijani u 20. stoljeću.
''Ja mislim da je zbog toga stradao i Džemal. Ravnopravnost muslimana kao trećeg naroda po brojnosti u Jugoslaviji bio je izazov za nacionaliste i pretendente za kontrolu nad Jugoslavijom. To se može dovoditi u vezu'', zaključuje Bahrudin Bijedić.
Smrt Ljubijankića i Turajlića
Nerazjašnjenih tragedija političkih lidera Bošnjaka bilo je i u toku agresije na BiH.
Naime, pod nikad dovoljno istraženim okolnostima, 28. maja 1995. godine, na području Slunja u Hrvatskoj srušen je helikopter u kojem je bio Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike BiH, zajedno s još šest putnika. Svi su stradali.
Također, 8. januara 1993. godine na punktu "Sijera 4", kod Kasindolske ulice u blizini Sarajevskog aerodroma, stradao je i potpredsjednik Vlade Republike BiH Hakija Turajlić. Pod misterioznim okolnostima srpska vojska je zaustavila vozilo UNPROFOR-a u kojem se nalazio Turajlić. Francuski vojnici tada su otvorili vrata transportera, a jedan od vojnika ispalio je rafal u Turajlića. Iako je riječ o visokim zvaničnicima, nikad niko nije odgovarao za ova ubistva.
Između brojnih činjenica izdvaja se ona da je tadašnji šef tehnike u bazi Jugoslavenske narodne armije (JNA), koji je prvi stigao na mjesto nesreće, rekao kako je ''visinomjer namjerno bio namješten da pokazuje visinu 20 metara veću od stvarne''. Misterija ove nesreće do danas nije potpuno riješena.
''Džemal je ubijen u aranžmanu vrha tadašnje JNA. O tome govori niz elemenata, pa i neki podatci iz Vojvodine upućuju na to. Ubijen je jer je bio logičan nasljednik i pretendent na Titovo naslijeđe i funkciju. Bio je najafirmiraniji državnik Jugoslavije u svijetu. Imao je tri mandata kao premijer Jugoslavije, a Tito ga je jako volio i poštovao. Ubijen je zbog toga, ali i drugih razloga. Džemal je, naime, bio veliki Jugoslaven, veliki Bosanac, bio je veoma zaslužan za afirmaciju i ravnopravan tretman muslimana Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. On je bio ledolomac u procesima afirmacije muslimana kao ravnopravnog naroda u Jugoslaviji'', govori Bijedić za AA.
Dodaje da su Džemalu Bijediću mnogi zamjerali insistiranje na tome da se muslimanima u Jugoslaviji, odnosno Bošnjacima, prizna status naroda.
''To su mu mnogi zamjerali. Naročito Svetozar Vukmanović Tempo, vrh JNA i neki drugi ljudi koji su ga kritizirali. On je to s indignacijom odbijao, vrlo efikasno i efektno'', pojašnjava Bijedić.
Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je, bez daljnjeg, bio žrtva snaga koje su htjele reafirmirati takozvanu ''veliku Srbiju''.
''Apsolutno. Ideja velike Srbije i centralizacije Jugoslavije na način proširene Srbije, to su bile ambicije i tada, ali malo skrivenije. Došle su maksimalno do izražaja tokom Miloševićeve strahovlade'', napominje on.
Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. oktobra 1977. godine u vikendici u Trnovu kraj Sarajeva.
''Govorio mi je na uho: ''Bahrice, puno znam, ubit će me''. Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bi to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici'', ističe Bahrudin.
Napominje da takvi slučajevi ne mogu zastarjeti i da bi trebalo doći do obnavljanja istrage i rekonstrukcije. Na sličan način kako se danas utvrđuje istina o smrti palestinaskog lidera Jasera Arafata ili bivšeg turskog premijera, rahmetli Turkguta Ozala.
Bijedić nije bio jedini predstavnik bošnjačkog, muslimanskog naroda koji je u 20. stoljeću stradao zbog svojih stavova i poteza. Naime, pod nerazjašnjenima okolnostima 29. juna 1939. godine umro je i lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i prvi Bošnjaka u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Mehmed Spaho.
Prema relevantnim prikazima, Spaho je vozom otputovao za Beograd i u hotelu ''Srpski kralj'' poručio kahvu, koju je odmah popio ''i za sekundu bio mrtav''.
Smrt je prikazana kao prirodna, ali kasnija saznanja upućivala su na to da je Spaho otrovan jer se protivio podjeli Bosne i Hercegovine, a koja se pripremala tokom pregovora između dr. Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka. I, zaista, pregovori su završeni potpisivanjem Sporazuma i Uredbom o Banovini Hrvatskoj. Tim dogovorom BiH je praktično bila nestala do obnavljanja državnosti na zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, odnosno oslobođenja Jugoslavije dvije godine kasnije.
Misteriozne smrti lidera Bošnjaka
Direktor Instituta za historiju dr. Husnija Kamberović u političkoj biografiji Mehmeda Spahe piše da su politički lideri Bošnjaka ''život završavali brzo i pod prilično nejasnim okolnostima''.
''Često se tu ostavljalo prostora za različita građenja predstava o ubojstvima, zavjerama i slično. Smrt Mehmeda Spahe je prva u tom nizu. Kasnije će Bošnjaci izgraditi nekoliko predstava o zavjerama protiv njihovih lidera. Spahu je slijedio Džemal Bijedić, koji je 1977. poginuo u avionskoj nesreći, a raširena je teorija o zavjeri protiv njega. Zatim slijedi smrt Hamdije Pozderca 1988. Okarakterizirana je kao zavjera koje je on bio žrtva'', napisao je Kamberović.
Profesor Kamberović dodaje da je Bijedić poginuo u vrijeme ''prilično oštrih kriza u političkom vrhu bivše Jugoslavije''.
''Na čelu savezne Vlade funkcionirao je kao glavni Titov favorit i uz njegovu podršku, pa je upravo to jedan od razloga što su neki uvjereni da je Bijedićeva smrt dio zavjere. Prenosi se kako je Bijedić pred smrt u povjerenju govorio da će ga ''ubiti'' zato što ''puno znam''. U sličnu priču se uklapa i smrt Hamdije Pozderca. Njega su neki već prozvali ''šehidom'', mada bi to bilo jako teško dokazati. Međutim, nesporno je da je ''Afera Agrokomerc'' dovela do Pozderčeva političkog pada, a zatim i do iznenadne smrti početkom aprila 1988. u jednoj sarajevskoj bolnici'', konstatirao je profesor Kamberović.
Bahrudin Bijedić slaže se s ocjenama da su lideri Bošnjaka, koji su pokazali političku sposobnost i snagu, uglavnom ubijani u 20. stoljeću.
''Ja mislim da je zbog toga stradao i Džemal. Ravnopravnost muslimana kao trećeg naroda po brojnosti u Jugoslaviji bio je izazov za nacionaliste i pretendente za kontrolu nad Jugoslavijom. To se može dovoditi u vezu'', zaključuje Bahrudin Bijedić.
Smrt Ljubijankića i Turajlića
Nerazjašnjenih tragedija političkih lidera Bošnjaka bilo je i u toku agresije na BiH.
Naime, pod nikad dovoljno istraženim okolnostima, 28. maja 1995. godine, na području Slunja u Hrvatskoj srušen je helikopter u kojem je bio Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike BiH, zajedno s još šest putnika. Svi su stradali.
Također, 8. januara 1993. godine na punktu "Sijera 4", kod Kasindolske ulice u blizini Sarajevskog aerodroma, stradao je i potpredsjednik Vlade Republike BiH Hakija Turajlić. Pod misterioznim okolnostima srpska vojska je zaustavila vozilo UNPROFOR-a u kojem se nalazio Turajlić. Francuski vojnici tada su otvorili vrata transportera, a jedan od vojnika ispalio je rafal u Turajlića. Iako je riječ o visokim zvaničnicima, nikad niko nije odgovarao za ova ubistva.
