TEŽAK ŽIVOT NAJSTARIJIH "Penzija nije dovoljna": Kako žive najstariji u Prištini i Beogradu
„Bez pomoći djece ne uspjevamo.” „Sve je skuplje.” „Penzija nam nije dovoljna.” – Rečenice penzionera koje je početkom avgusta u Prištini zabilježila Ekonomija Onlajn zvuče jednostavno, ali iza njih stoji mnogo šire pitanje: šta danas znači biti penzioner u društvu u kojem troškovi života rastu, a koliko god da iznosi mjesečno primanje, osnovni izdaci ne nestaju.
Slična pitanja, ali iz drugačijeg ugla, otvorio je u julu i N1 u razgovoru sa Nadeždom Satarić iz Udruženja građana „Snaga prijateljstva – Amity”. Za nju problem nije samo u tome koliko novca penzioner dobije jednom mjesečno, već i u tome kakav sistem društvo ima za ljude u starosti.
„Bez pomoći djece ne bih uspio”
Ekonomija Onlajn je razgovarala sa nekoliko penzionera u Prištini. Ramadan Bllaca, prosvjetni radnik u penziji, rekao je da su penzije niske i da mu pomoć djece omogućava da lakše izađe na kraj sa mjesečnim troškovima. On je naveo da, iako kao prosvjetni radnik u penziji dobija određeni dodatak, nije siguran da bi sam mogao da pokrije sve troškove. „Ne znam da li bih mogao da izađem na kraj ili ne, ali pomažu mi djeca”, rekao je Bllaca.
Isti sagovornik upozorava da njegov slučaj nije nužno najteži, upravo zato što ima pomoć porodice. Kaže da među penzionerima ima mnogo onih koji nemaju takvu podršku i koji ne mogu da pokriju troškove čitavog mjeseca.
Drugi penzioner, Bedriju, naveo je da osoba sa 47 godina radnog staža prima 240 eura, dok su, prema njegovim riječima, cijene značajno porasle. „Sve stvari su skuplje”, rekao je on.
Tahir Syla, koji prima starosnu penziju, takođe kaže da mu ona nije dovoljna. Kao konkretne troškove koje teško pokriva navodi duvan i lijekove. Njegov iskaz otvara još jedno pitanje koje se pojavljuje i u razgovoru koji je objavio N1 – koliko su zdravstvene potrebe i dostupnost lijekova povezane sa materijalnim položajem starijih.
Novac nije jedini problem
U razgovoru za N1, Nadežda Satarić upozorila je da jednokratna novčana pomoć ne može da riješi probleme penzionera na duži rok. Njena osnovna teza jeste da su potrebne sistemske mjere, odnosno trajna podrška države najugroženijem dijelu stanovništva, umjesto povremenih intervencija kojima se samo ublažava trenutna finansijska teškoća.
Satarić kao jedan od problema izdvaja i dostupnost lijekova. Umjesto privremenog pojeftinjenja pojedinih lijekova, smatra da bi očuvanje i reorganizacija državnih apoteka predstavljali dugoročnije rješenje. Kao jednu od mogućih mjera navodi i ukidanje PDV-a na lijekove i medicinska sredstva.
Time se priča o penzijama širi izvan same visine mjesečnog primanja. Penzioner može imati određeni iznos na računu, ali njegov stvarni životni standard zavisi od toga koliko koštaju hrana, lijekovi, stanovanje, grijanje, prevoz i druge osnovne potrebe.
Kada porodica postane dio penzionog sistema
Jedna od najupečatljivijih dodirnih tačaka ova dva izvora jeste pomoć porodice. U Prištini penzioner otvoreno kaže da bez pomoći djece ne bi znao da li bi uspio da izdrži mjesec. Satarić za N1 govori o penzionerima koji takođe dobijaju materijalnu podršku od djece ili koriste sopstvenu ušteđevinu kako bi dopunili ono što dobijaju od penzije.
To pokazuje koliko porodica u praksi može da postane neformalna socijalna mreža za starije. Ali upravo tu nastaje razlika između onih koji imaju kome da se obrate i onih koji nemaju. Ako penzioner može da računa na djecu, ušteđevinu ili dodatni prihod, mala penzija ne mora nužno značiti i potpunu materijalnu nesigurnost. Za nekoga ko nema takvu podršku, ista suma može značiti odricanje od hrane, lijekova ili drugih potreba.
Od siromaštva do usamljenosti
Razgovor koji je objavio N1 pokazuje da materijalna sigurnost nije jedini izazov starosti. Satarić kao ozbiljne probleme navodi i nedostatak dnevnih usluga socijalne zaštite, usamljenost i nasilje nad starijima. Prema istraživanju koje citira, 68 odsto starijih ljudi u Srbiji osjeća se usamljeno, dok polovina kaže da nema mnogo ljudi na koje može da se osloni.
To je dio priče koji se u kratkim razgovorima sa penzionerima lako izgubi. Pitanje nije samo da li penzioner može da plati račun. Pitanje je i da li ima kome da se obrati kada mu je potrebna pomoć, da li može da ode kod ljekara, nabavi lijekove, izađe iz kuće ili provede vrijeme sa drugim ljudima.
Šta zapravo znači „dovoljna” penzija?
Dva izvora ne nude istu vrstu odgovora. Ekonomija Onlajn donosi neposredna iskustva nekoliko penzionera u Prištini. Njihova priča je konkretna: koliko koštaju svakodnevne potrebe i može li se sa postojećim primanjima izdržati do kraja mjeseca.
N1, kroz razgovor, ide korak dalje i postavlja pitanje sistema: da li su povremene pomoći dovoljne, kakva je zaštita najugroženijih, koliko su dostupni lijekovi i socijalne usluge i šta država radi za ljude koji stare bez porodične ili finansijske podrške.
U oba slučaja, međutim, pojavljuje se ista osnovna činjenica: sama cifra na papiru ne govori dovoljno o tome kako penzioner živi. Za jednog, pomoć djece predstavlja razliku između „izdržati mjesec” i neizvesnosti. Za drugog, problem mogu biti lijekovi. Za trećeg, usamljenost ili nemogućnost da dobije pomoć kada mu je potrebna.
Zato pitanje nije samo koliko iznosi penzija. Pitanje je šta ta penzija može da obezbjedi – i šta se događa sa onima koji nemaju nikoga da dopuni ono što im država ne može ili ne želi da obezbjedi.
Šta na to kažu Beograd i Priština?
Dok penzioneri govore o tome kako sastavljaju kraj sa krajem, odgovori institucija u Beogradu i Prištini uglavnom se oslanjaju na različite oblike finansijske podrške i mjere koje bi trebalo da ublaže troškove života.
U Beogradu je predsjednik Aleksandar Vučić najavio veliki paket mjera za penzionere, uz poruku da ne bi trebalo da bude riječi o simboličnoj jednokratnoj pomoći, već o mjerama koje bi njihov životni standard trebalo da poboljšaju i kratkoročno i dugoročno. Među mjerama koje je tada pomenuo bilo je i snižavanje cijena lekova za 20, 30 ili 40 odsto, uz obrazloženje da bi time penzionerima bilo lakše da priušte terapiju koja im je potrebna.
Vučić je istakao da je za dugoročnu podršku penzionerima potrebna snažna ekonomija i da država mora biti sposobna da finansira svoje obaveze. Takav pristup razlikuje se od ocjene Nadežde Satarić iz udruženja „Snaga prijateljstva-Amity”, koja je za N1 upozorila da jednokratne novčane intervencije mogu trenutno da ublaže problem, ali ne rješavaju njegove sistemske uzroke.
Od jednokratne pomoći do obećanih većih penzija
U Prištini je pristup bio konkretniji, ali kratkoročniji. Tadašnje institucije u Prištini su u maju, uoči parlamentarnih izbora, odobrile jednokratnu pomoć od 100 eura za penzionere, kao dio šireg paketa mjera za suočavanje sa inflacijom. Novac je penzionerima isplaćen nekoliko dana kasnije.
Ta mjera, međutim, nije prošla bez kritika. Ekonomista Shkumbin Misini ocjenio je da 100 eura može kratkoročno da ublaži posljedice inflacije, posebno kod penzionera sa najnižim primanjima, ali da takve isplate dugoročno ne rješavaju problem i mogu dodatno produbiti siromaštvo.
Istovremeno, predizborna obećanja u Prištini išla su i dalje od jednokratne pomoći. Lider LDK-a Lumir Abdixhiku najavio je penzije od 300 eura, dok je Albin Kurti tokom kampanje govorio o uvođenju 13. plate za zaposlene i dugoročnom planiranju 14. plate.
Tako se, između neposrednog iskustva penzionera i političkih obećanja, pojavljuje isto pitanje sa obe strane: da li je za dostojanstven život u starosti dovoljno povremeno povećati prihod ili je potrebno promjeniti sistem koji određuje koliko će penzioneru ostati nakon što plati hranu, stanovanje, lijekove i druge osnovne troškove?
Odgovor na to pitanje, bar prema iskustvima sagovornika iz ova dva izvora, nije jednostavan. Veća penzija na papiru ne znači nužno i lakši svakodnevni život, posebno kad istovremeno rastu cijene i troškovi zdravstva, dok pomoć porodice postaje neophodna.
„Bez pomoći djece ne bih uspio”
Ekonomija Onlajn je razgovarala sa nekoliko penzionera u Prištini. Ramadan Bllaca, prosvjetni radnik u penziji, rekao je da su penzije niske i da mu pomoć djece omogućava da lakše izađe na kraj sa mjesečnim troškovima. On je naveo da, iako kao prosvjetni radnik u penziji dobija određeni dodatak, nije siguran da bi sam mogao da pokrije sve troškove. „Ne znam da li bih mogao da izađem na kraj ili ne, ali pomažu mi djeca”, rekao je Bllaca.
Isti sagovornik upozorava da njegov slučaj nije nužno najteži, upravo zato što ima pomoć porodice. Kaže da među penzionerima ima mnogo onih koji nemaju takvu podršku i koji ne mogu da pokriju troškove čitavog mjeseca.
Drugi penzioner, Bedriju, naveo je da osoba sa 47 godina radnog staža prima 240 eura, dok su, prema njegovim riječima, cijene značajno porasle. „Sve stvari su skuplje”, rekao je on.
Tahir Syla, koji prima starosnu penziju, takođe kaže da mu ona nije dovoljna. Kao konkretne troškove koje teško pokriva navodi duvan i lijekove. Njegov iskaz otvara još jedno pitanje koje se pojavljuje i u razgovoru koji je objavio N1 – koliko su zdravstvene potrebe i dostupnost lijekova povezane sa materijalnim položajem starijih.
Novac nije jedini problem
U razgovoru za N1, Nadežda Satarić upozorila je da jednokratna novčana pomoć ne može da riješi probleme penzionera na duži rok. Njena osnovna teza jeste da su potrebne sistemske mjere, odnosno trajna podrška države najugroženijem dijelu stanovništva, umjesto povremenih intervencija kojima se samo ublažava trenutna finansijska teškoća.
Satarić kao jedan od problema izdvaja i dostupnost lijekova. Umjesto privremenog pojeftinjenja pojedinih lijekova, smatra da bi očuvanje i reorganizacija državnih apoteka predstavljali dugoročnije rješenje. Kao jednu od mogućih mjera navodi i ukidanje PDV-a na lijekove i medicinska sredstva.
Time se priča o penzijama širi izvan same visine mjesečnog primanja. Penzioner može imati određeni iznos na računu, ali njegov stvarni životni standard zavisi od toga koliko koštaju hrana, lijekovi, stanovanje, grijanje, prevoz i druge osnovne potrebe.
Kada porodica postane dio penzionog sistema
Jedna od najupečatljivijih dodirnih tačaka ova dva izvora jeste pomoć porodice. U Prištini penzioner otvoreno kaže da bez pomoći djece ne bi znao da li bi uspio da izdrži mjesec. Satarić za N1 govori o penzionerima koji takođe dobijaju materijalnu podršku od djece ili koriste sopstvenu ušteđevinu kako bi dopunili ono što dobijaju od penzije.
To pokazuje koliko porodica u praksi može da postane neformalna socijalna mreža za starije. Ali upravo tu nastaje razlika između onih koji imaju kome da se obrate i onih koji nemaju. Ako penzioner može da računa na djecu, ušteđevinu ili dodatni prihod, mala penzija ne mora nužno značiti i potpunu materijalnu nesigurnost. Za nekoga ko nema takvu podršku, ista suma može značiti odricanje od hrane, lijekova ili drugih potreba.
Od siromaštva do usamljenosti
Razgovor koji je objavio N1 pokazuje da materijalna sigurnost nije jedini izazov starosti. Satarić kao ozbiljne probleme navodi i nedostatak dnevnih usluga socijalne zaštite, usamljenost i nasilje nad starijima. Prema istraživanju koje citira, 68 odsto starijih ljudi u Srbiji osjeća se usamljeno, dok polovina kaže da nema mnogo ljudi na koje može da se osloni.
To je dio priče koji se u kratkim razgovorima sa penzionerima lako izgubi. Pitanje nije samo da li penzioner može da plati račun. Pitanje je i da li ima kome da se obrati kada mu je potrebna pomoć, da li može da ode kod ljekara, nabavi lijekove, izađe iz kuće ili provede vrijeme sa drugim ljudima.
Šta zapravo znači „dovoljna” penzija?
Dva izvora ne nude istu vrstu odgovora. Ekonomija Onlajn donosi neposredna iskustva nekoliko penzionera u Prištini. Njihova priča je konkretna: koliko koštaju svakodnevne potrebe i može li se sa postojećim primanjima izdržati do kraja mjeseca.
N1, kroz razgovor, ide korak dalje i postavlja pitanje sistema: da li su povremene pomoći dovoljne, kakva je zaštita najugroženijih, koliko su dostupni lijekovi i socijalne usluge i šta država radi za ljude koji stare bez porodične ili finansijske podrške.
U oba slučaja, međutim, pojavljuje se ista osnovna činjenica: sama cifra na papiru ne govori dovoljno o tome kako penzioner živi. Za jednog, pomoć djece predstavlja razliku između „izdržati mjesec” i neizvesnosti. Za drugog, problem mogu biti lijekovi. Za trećeg, usamljenost ili nemogućnost da dobije pomoć kada mu je potrebna.
Zato pitanje nije samo koliko iznosi penzija. Pitanje je šta ta penzija može da obezbjedi – i šta se događa sa onima koji nemaju nikoga da dopuni ono što im država ne može ili ne želi da obezbjedi.
Šta na to kažu Beograd i Priština?
Dok penzioneri govore o tome kako sastavljaju kraj sa krajem, odgovori institucija u Beogradu i Prištini uglavnom se oslanjaju na različite oblike finansijske podrške i mjere koje bi trebalo da ublaže troškove života.
U Beogradu je predsjednik Aleksandar Vučić najavio veliki paket mjera za penzionere, uz poruku da ne bi trebalo da bude riječi o simboličnoj jednokratnoj pomoći, već o mjerama koje bi njihov životni standard trebalo da poboljšaju i kratkoročno i dugoročno. Među mjerama koje je tada pomenuo bilo je i snižavanje cijena lekova za 20, 30 ili 40 odsto, uz obrazloženje da bi time penzionerima bilo lakše da priušte terapiju koja im je potrebna.
Vučić je istakao da je za dugoročnu podršku penzionerima potrebna snažna ekonomija i da država mora biti sposobna da finansira svoje obaveze. Takav pristup razlikuje se od ocjene Nadežde Satarić iz udruženja „Snaga prijateljstva-Amity”, koja je za N1 upozorila da jednokratne novčane intervencije mogu trenutno da ublaže problem, ali ne rješavaju njegove sistemske uzroke.
Od jednokratne pomoći do obećanih većih penzija
U Prištini je pristup bio konkretniji, ali kratkoročniji. Tadašnje institucije u Prištini su u maju, uoči parlamentarnih izbora, odobrile jednokratnu pomoć od 100 eura za penzionere, kao dio šireg paketa mjera za suočavanje sa inflacijom. Novac je penzionerima isplaćen nekoliko dana kasnije.
Ta mjera, međutim, nije prošla bez kritika. Ekonomista Shkumbin Misini ocjenio je da 100 eura može kratkoročno da ublaži posljedice inflacije, posebno kod penzionera sa najnižim primanjima, ali da takve isplate dugoročno ne rješavaju problem i mogu dodatno produbiti siromaštvo.
Istovremeno, predizborna obećanja u Prištini išla su i dalje od jednokratne pomoći. Lider LDK-a Lumir Abdixhiku najavio je penzije od 300 eura, dok je Albin Kurti tokom kampanje govorio o uvođenju 13. plate za zaposlene i dugoročnom planiranju 14. plate.
Tako se, između neposrednog iskustva penzionera i političkih obećanja, pojavljuje isto pitanje sa obe strane: da li je za dostojanstven život u starosti dovoljno povremeno povećati prihod ili je potrebno promjeniti sistem koji određuje koliko će penzioneru ostati nakon što plati hranu, stanovanje, lijekove i druge osnovne troškove?
Odgovor na to pitanje, bar prema iskustvima sagovornika iz ova dva izvora, nije jednostavan. Veća penzija na papiru ne znači nužno i lakši svakodnevni život, posebno kad istovremeno rastu cijene i troškovi zdravstva, dok pomoć porodice postaje neophodna.
