Muzička legenda Kad smrt ujedini: Zašto su Halida voljeli svi
Rijetko se na našim (ex Yu) prostorima dešavalo da se o nekome priča sa toliko emocija i poštovanja kao o Halidu Bešliću nakon njegove smrti. Halid je i za života doživio status legende i univerzalnog pijemonta, koji je čak i nespojivim bio zajednički sadržilac.
Gomila reakcija nakon vijesti o smrti Halida Bešlića, istinske zvijezde, koja je trajala decenijama i doprla do svih, najbolje ilustrira da se ogroman broj ljudi osjeća kao da je izgubio nekoga svoga.
A Halid je bio svačiji, a i svi su bili njegovi.
Skoro je nemoguće pronaći nekoga ko je prema Halidu bio ravnodušan. U njegovom slučaju emocije su bile najljepše, iskustva najpozitivnija, a radost dominantan osjećaj.
Halid je bio vanvremenski, doslovno iznad muzike jer je mogao i sa malim i starim, i sa predsjednicima i sa prosjacima, i sa akademicima i sa boemima, i sa bogatim i siromašnim i sa popovima i hodžama, i sa rokerima i reperima i sa dobrim i lošim glumcima, sa svima.
Halid je ujedinjavao, nasmijavao i dijelio i novac i iskustvo i savjete i dušu, davao je sebe. Halid je često bio ona rijetka radost koja je razgaljivala duše i kad je najteže i kad je najveselije. Halid je bio oličenje istinske bosanske duše, iskrene i dobronamjerne.
A živio je tako jednostavno pa kada se danas pogleda širina reakcija, od Vardara do Triglava o odlasku velikog Halida, pomalo smiješno i čudno izgledaju sve one razlike i prijepori među nama.
Rijetki su takvi i teško će se ponoviti neko sličan, sa takvom energijom i takvom ostavštinom iza sebe.
A Halid je uspio ono što je i želio, a to je da ga se sjećaju prvo kao dobrog i velikodušnih čovjeka, a tek onda kao vrhunskog umjetnika, kakav je bio. Halidova ostavština mnogo je šira i dublja od muzike.
A Halid je bio svačiji, a i svi su bili njegovi.
Skoro je nemoguće pronaći nekoga ko je prema Halidu bio ravnodušan. U njegovom slučaju emocije su bile najljepše, iskustva najpozitivnija, a radost dominantan osjećaj.
Halid je bio vanvremenski, doslovno iznad muzike jer je mogao i sa malim i starim, i sa predsjednicima i sa prosjacima, i sa akademicima i sa boemima, i sa bogatim i siromašnim i sa popovima i hodžama, i sa rokerima i reperima i sa dobrim i lošim glumcima, sa svima.
Halid je ujedinjavao, nasmijavao i dijelio i novac i iskustvo i savjete i dušu, davao je sebe. Halid je često bio ona rijetka radost koja je razgaljivala duše i kad je najteže i kad je najveselije. Halid je bio oličenje istinske bosanske duše, iskrene i dobronamjerne.
A živio je tako jednostavno pa kada se danas pogleda širina reakcija, od Vardara do Triglava o odlasku velikog Halida, pomalo smiješno i čudno izgledaju sve one razlike i prijepori među nama.
Rijetki su takvi i teško će se ponoviti neko sličan, sa takvom energijom i takvom ostavštinom iza sebe.
A Halid je uspio ono što je i želio, a to je da ga se sjećaju prvo kao dobrog i velikodušnih čovjeka, a tek onda kao vrhunskog umjetnika, kakav je bio. Halidova ostavština mnogo je šira i dublja od muzike.
