Građani Zapadnog Balkana često putem sumnjivih agencija odlaze na rad u Njemačku i druge zemlje EU gdje postaju nevidljivi za sistem, pokazuje studija o ‘radnicima bez granica’.
Nakon nekoliko godina neuspješnog i frustrirajućeg procesa traženja posla u Bosni i Hercegovini, 50-godišnja žena čije je ime poznato redakciji, odlučila se na odlazak iz zemlje. Finansijska situacija zbog koje joj je hitno bio potreban posao, prisilila je da oglase potraži u grupama na društvenim mrežama gdje je veoma brzo pronašla “agenciju” koja je nudila privremeno zaposlenje u Njemačkoj.
U prepisci je saznala da bi u Njemačku išla na tri mjeseca, jer joj u tom periodu nije bila potrebna viza, te bi se zatim vratila u Bosnu i Hercegovinu na tri mjeseca, a “agencija” bi poslala “njenu zamjenu”. Njen posao bi bio briga za stariju ženu, što je uključivalo i kuhanje i čišćenje kuće u kojoj bi zajedno s njom živjela.
“Tražili su od mene i drugih žena da platimo kombi s kojim smo išli do Njemačke. Bilo mi je to sve čudno, ali sam morala hitno zaraditi nešto. Skupila sam te pare, uplatila sam putničko zdravstveno osiguranje u svojoj zemlji na tri mjeseca, što je koštalo 80 eura, i krenula na put. Ugovor sam tek potpisala na putu, a drugi ugovor sa porodicom kada sam došla. Tu sam saznala da porodica mjesečno plaća 2.500 eura, a agencija mi je rekla da je moja zarada 1.500 eura, što znači da su oni uzimali 1.000 eura mjesečno. Samo su mi tražili devizni račun da uplate te pare. Nisam imala nikakvih prava niti zaštite, ali sam morala zaraditi”, prepričala je.
Njen slučaj je jedan od mnogih koji doživljavaju radnici iz regije u potrazi za poslom u zemljama Evropske unije, zbog čega su organizacija European Alternatives i fondacija Friedrich Ebert Stiftung uradile detaljno istraživanje o problemima s kojima se oni susreću te rezultate predstavili u studiji “Radnici bez granica? Prava radnika sa Balkana u EU”.
“Studija detaljno istražuje situaciju mobilnih radnika, migranata, koji dolaze sa Zapadnog Balkana u Evropsku uniju, sa fokusom na Njemačku. Ova grupa se suočava se velikim socijalnim problemima kada odlaze na rad u EU”, objasnio je Ralf Melzer, voditelj ureda Fondacije Friedrich Ebert u Sarajevu, dodajući da su teme kao što su odlazak ljudi, ali njihovo slobodno kretanje, rad i obrazovanje unutar regije bile teme i Samita Zapadnog Balkana u okviru Berlinskog procesa.
U studiji se posebno ističe ranjivost “neformalnih” radnika, kao što je slučaj žene iz Bosne i Hercegovine. Kako se navodi, bogate evropske zemlje koje se bore da za svoju sve stariju populaciju osiguraju brigu koriste veliki jaz u platama koji postoji na Balkanu da bi dobile jeftinu radnu snagu, a niske plate i sve veći troškovi života prisiljavaju mnoge žene iz Istočne Evrope da prihvate posao. One se u zemljama u koje dolaze suočavaju sa izolacijom, neplaćenim prekovremenim radom, ogromnim stresom, te neadekvatnim smještajem koji često dijele sa drugim ženama, ističe se u studiji.
Osim sa neformalnim radnicima, njeni autori su također uradili desetke intervjua sa radnicima iz drugih sektora i drugom vrstom zaposlenja, obuhvatajući medicinske sestre, sezonske radnike, arhitekte i druge, koji su sa privremenim ugovorima našli posao u zemljama EU, često preko sumnjivih agencija i posrednika.
Neki od njih su svoja iskustva opisali i tokom predstavljanja studije u Berlinu. Studentica iz Srbije, koja je htjela ostati anonimna zbog mogućih posljedica, navela je da je, iako je u Njemačku došla sa stipendijom na “veoma privilegovan način”, to nije bilo dovoljno da osigura sebi pristojan život. Zbog toga je odlučila da potraži posao kao dostavljačica hrane za jedan veliki njemački servis.
“Da bi uopšte aplicirao za radnu vizu nakon što završiš nemačku obrazovnu instituciju moraš imati 10.000 eura na računu… Ja sam imala sreću što su mi taj novac posudili prijatelji. Onda sam u Berlinu počela raditi puno radno vreme za tu kompaniju.”
Ona je ispričala kako je u dostavnom servisu sama morala platiti bicikl oko 1.000 eura, a dispečeri su joj, navodi, stalno slali poruke i provjeravali gdje je, prisiljavajući je na veći učinak. Zbog stalnog stresa i vožnje počela je imati zdravstvene probleme, zbog čega je morala uzeti bolovanje, što se u toj kompaniji, kako kaže, stalno dešava, te je tada saznala da će joj od primanja uzimati iznos koji nije očekivala.
“Završila sam prestižni fakultet u Turskoj, a kada sam došla ovdje prijavljivala sam se na 30 poslova dnevno i svi su me odbijali, uglavnom zato što nisam govorila njemački. Još uvijek ga ne mogu dobro govoriti, jer se moram boriti da preživim i nemam vremena da ga toliko učim. Nakon tri mjeseca, aplicirala sam u kompaniji koja se bavila dostavom hrane, a koja me je prvo odbila. Mislim da je to bilo zbog motivacijskog pisma u kojem sam napisala da moram zaraditi za studij. Drugi put sam napisala da je vožnja bicklom moja strast, jer sam im htjela dati taj cool imidž koji su tražili. I tada su me zaposlili.”
Ističe da je prve dvije sedmice bila sretna jer je sve upoređivala sa Turskom gdje nije mogla zaraditi toliko novca na istom poslu. Međutim, onda je vidjela koliko nema prava te kako je čest slučaj da kompanija tuži radnike.
“Većina radnika na ovakvim platformama su migrantski radnici, studenti. Možda smo dobro obrazovani, ali ne govorimo njemački i ne znamo svoja prava u Njemačkoj.”
U slučaju ovih studentica radi se zapravo o takozvanim “mini-poslovima” koji su u Njemačkoj uvedeni 2003. Oni su, navodi se u studiji, postali sporni zbog slabe plaćenosti i zato što ti radnici obično nemaju pravo na penziju, zdravstveno osiguranje ili benefite za nezaposlene.
Također, mladi radnici obično se suočavaju sa mnogim preprekama u traženju posla u EU, kao što je nedostatak radnog iskustva, poteškoćama u usklađivanju i priznavanju diploma te dobijanju posla za koji su se školovali, kao i sa diskriminacijom na tržištu rada između ostalog i zbog nepoznavanja jezika. Također, zbog toga što nemaju dovoljno sredstava za život u skladu sa evropskim standardnom i cijenama, oni često prihvataju radne uslove koje bi mnogi odbili.
Radnica sa juga Evrope također je predstavila svoje iskustvo rada u niskobudžetnoj aviokompaniji, gdje je radila godinama i sa drugim radnicima se izborila za osnivanje sindikata. Istaknula je da radnici koji se zapošljavaju uglavnom ne govore jezik i ne poznaju zakone, ali da su primanja veća nego u njihovim zemljama.
“Mi možemo raditi do sedam dana uzastopno, možemo raditi 14 sati dnevno. Ako letimo u uniformama, ali smo smješteni na putničkim sjedištima, smatra se da ne trebamo deset sati odmora. Jednom sam završila let u jedan ujutro, a drugi let mi je bio u šest ujutro, nakon sedam uzastopnih radnih dana. Nemate vodu i hranu na letu, to morate ponijeti. Većina ljudi nema svoj smještaj mjesecima i ostaju u hotelima, što znači da nemaju socijalno osiguranje.”
Kako ističe Lakić, oni se svi suočavaju sa problemima bez obzira da li su visoko ili nisko kvalificirani, jer su im ugovori vremenski ograničeni kako bi se “popunile rupe” kod poslodavca kada mu zatreba radna snaga koja mu ne treba trajno. Autori izvještaja navode da je puno češći slučaj da su mladi i žene s kojima su radili intervjue potpisali nestandardne ugovore.
“Za mene je najupečatljivije i najstrašnije koliko su ti ljudi nevidljivi za sistem. U situaciji kada imaš neki ugovor ali zapravo se ne možeš pozvati na njega, pogotovo u tom sektoru brige, onda niko ne može da te vidi. To se dešava mahom preko tih lažnih agencija, koje nisu registrovane ali predstavljaju se kao zvanični zastupnici, ili nekih pojedinaca koji su neki posrednici između poslodavaca i radnika. Kroz istraživanje oglasa na sajtovima i društvenim mrežama, ja sam zvala više tih ljudi i oni ne spominju ugovor, dok ti ne pitaš imaš li ugovor. Znam zašto to pitam ali drugi vjerovatno ne pitaju jer su spremni da rizikuju da rade na crno, da nemaju radna prava, da rade prekovremeno, samo da bi dobili neki prihod”, kaže Lakić.
Za radnike koji dolaze sa Zapadnog Balkana, agencije su obično jedini način da pronađu posao u EU. Kako studija pokazuje, u Srbiji zakoni naprimjer ne obavezuju takve agencije da preuzmu odgovornost kako bi osigurale da ono što nude zaista provode u praksi. Zbog toga mnogi radnici završe u groznim radnim sredinama, suprotno od onoga šta su dogovorili u ugovoru, a često i bez samog ugovora. S druge strane, ne postoji dovoljno institucionalnog nadzora ovakvih agencija kako bi se zaštitili radnici.
Sezonski radnici koji rade u nekoliko zemalja također često nemaju socijalno osiguranje ni u jednoj zemlji. Susreću se sa mnogim problemima prilikom apliciranja za vizu ili radnu dozvolu, a to obično rade putem posrednika u zapošljavanju, jer ne mogu otputovati u tu zemlju i sami tražiti dokumente, čime su više izloženi prevarama agencija.
Dodatno, vize tih radnika su često povezane sa određenim poslodavcem, što povećava rizik od toga da ih on eksploatiše ucjenjujući ih otkazom zbog kojeg bi mogli izgubiti vizu.
Dodaje da u isto vrijeme postoji mnogo razlika između samih radnika, jer nije isto biti radnik iz Italije u Njemačkoj i biti radnik iz Srbije u toj zemlji, a ističe da su tu najranjiviji ljudi koji nisu dokumentovani.
“Ako želimo da promijenimo njemačku migrantsku politiku i politiku o radu, moramo shvatiti da se ne radi o tome da samo popunimo svoje tržište rada ljudskim potencijalom izvana, nego da osiguramo pristojne životne i radne uvjete za one koje će voditi ovo društvo u budućnosti.”
Rasha Nasr, zastupnica u njemačkom Bundestagu, prilikom predstavljanja studije obratila se online, istaknuvši potrebu da se sistem reformiše, baš kao i mentalitet u zemlji.
“Moramo promijeniti mentalitet u vezi sa migracijama i integracijama, pogotovo na tržištu rada. Mislim da je naš problem što mi još uvijek raspravljamo o tome je li migracija ‘dobra’ ili ‘loša’ stvar, odnosno što se u Njemačkog još govori da postoje ‘dobri’ i ‘loši’ migranti”, rekla je Nasr i naglasila da je ključno da svi koji žele doći u Njemačku koriste zvanične kanale za to.
U studiji se također daju određene preporuke kako bi se poboljšao status radnika, te se između ostalog navodi da bi zemlje EU trebale osigurati da svi radnici dobiju adekvatne informacije o svojim pravima te pristup mehanizmima putem kojih mogu podnijeti svoje žalbe.
Dodaje se i da ugovori moraju biti na jeziku koji radnici razumiju, sa informacijama o poslodavcu i fondu socijalnog osiguranja kojim će svojim radom doprinijeti te da se moraju pojačati napori da to budu zakonske obaveze. Također, prema studiji, EU, vlade i sindikati moraju spriječiti eksploataciju, ohrabriti radnike da razumiju, koriste i poboljšaju svoja prava.
Iako su radnici koji su intervjuisani istaknuli svoje loše iskustvo, u studiji se navodi da su gotovo svi naglasili da se uprkos tome odlazak u bogatije evropske zemlje isplatio, prije svega zbog velikih razlika u platama koji bi imali u svojoj zemlji, ali i zbog društvene sigurnosti, osjećaja poštenja i pravde te kvalitete života.
Većina onih koji su otišli sa Zapadnog Balkana rekli su da nemaju namjeru da se vrate kući.
U prepisci je saznala da bi u Njemačku išla na tri mjeseca, jer joj u tom periodu nije bila potrebna viza, te bi se zatim vratila u Bosnu i Hercegovinu na tri mjeseca, a “agencija” bi poslala “njenu zamjenu”. Njen posao bi bio briga za stariju ženu, što je uključivalo i kuhanje i čišćenje kuće u kojoj bi zajedno s njom živjela.
“Tražili su od mene i drugih žena da platimo kombi s kojim smo išli do Njemačke. Bilo mi je to sve čudno, ali sam morala hitno zaraditi nešto. Skupila sam te pare, uplatila sam putničko zdravstveno osiguranje u svojoj zemlji na tri mjeseca, što je koštalo 80 eura, i krenula na put. Ugovor sam tek potpisala na putu, a drugi ugovor sa porodicom kada sam došla. Tu sam saznala da porodica mjesečno plaća 2.500 eura, a agencija mi je rekla da je moja zarada 1.500 eura, što znači da su oni uzimali 1.000 eura mjesečno. Samo su mi tražili devizni račun da uplate te pare. Nisam imala nikakvih prava niti zaštite, ali sam morala zaraditi”, prepričala je.
Njen slučaj je jedan od mnogih koji doživljavaju radnici iz regije u potrazi za poslom u zemljama Evropske unije, zbog čega su organizacija European Alternatives i fondacija Friedrich Ebert Stiftung uradile detaljno istraživanje o problemima s kojima se oni susreću te rezultate predstavili u studiji “Radnici bez granica? Prava radnika sa Balkana u EU”.
“Studija detaljno istražuje situaciju mobilnih radnika, migranata, koji dolaze sa Zapadnog Balkana u Evropsku uniju, sa fokusom na Njemačku. Ova grupa se suočava se velikim socijalnim problemima kada odlaze na rad u EU”, objasnio je Ralf Melzer, voditelj ureda Fondacije Friedrich Ebert u Sarajevu, dodajući da su teme kao što su odlazak ljudi, ali njihovo slobodno kretanje, rad i obrazovanje unutar regije bile teme i Samita Zapadnog Balkana u okviru Berlinskog procesa.
U studiji se posebno ističe ranjivost “neformalnih” radnika, kao što je slučaj žene iz Bosne i Hercegovine. Kako se navodi, bogate evropske zemlje koje se bore da za svoju sve stariju populaciju osiguraju brigu koriste veliki jaz u platama koji postoji na Balkanu da bi dobile jeftinu radnu snagu, a niske plate i sve veći troškovi života prisiljavaju mnoge žene iz Istočne Evrope da prihvate posao. One se u zemljama u koje dolaze suočavaju sa izolacijom, neplaćenim prekovremenim radom, ogromnim stresom, te neadekvatnim smještajem koji često dijele sa drugim ženama, ističe se u studiji.
Osim sa neformalnim radnicima, njeni autori su također uradili desetke intervjua sa radnicima iz drugih sektora i drugom vrstom zaposlenja, obuhvatajući medicinske sestre, sezonske radnike, arhitekte i druge, koji su sa privremenim ugovorima našli posao u zemljama EU, često preko sumnjivih agencija i posrednika.
Neki od njih su svoja iskustva opisali i tokom predstavljanja studije u Berlinu. Studentica iz Srbije, koja je htjela ostati anonimna zbog mogućih posljedica, navela je da je, iako je u Njemačku došla sa stipendijom na “veoma privilegovan način”, to nije bilo dovoljno da osigura sebi pristojan život. Zbog toga je odlučila da potraži posao kao dostavljačica hrane za jedan veliki njemački servis.
“Da bi uopšte aplicirao za radnu vizu nakon što završiš nemačku obrazovnu instituciju moraš imati 10.000 eura na računu… Ja sam imala sreću što su mi taj novac posudili prijatelji. Onda sam u Berlinu počela raditi puno radno vreme za tu kompaniju.”
Ona je ispričala kako je u dostavnom servisu sama morala platiti bicikl oko 1.000 eura, a dispečeri su joj, navodi, stalno slali poruke i provjeravali gdje je, prisiljavajući je na veći učinak. Zbog stalnog stresa i vožnje počela je imati zdravstvene probleme, zbog čega je morala uzeti bolovanje, što se u toj kompaniji, kako kaže, stalno dešava, te je tada saznala da će joj od primanja uzimati iznos koji nije očekivala.
Rad od 14 sati dnevno
Njeno iskustvo potvrdila je i druga studentica koja je iz Turske došla u Njemačku sa stipendijom.“Završila sam prestižni fakultet u Turskoj, a kada sam došla ovdje prijavljivala sam se na 30 poslova dnevno i svi su me odbijali, uglavnom zato što nisam govorila njemački. Još uvijek ga ne mogu dobro govoriti, jer se moram boriti da preživim i nemam vremena da ga toliko učim. Nakon tri mjeseca, aplicirala sam u kompaniji koja se bavila dostavom hrane, a koja me je prvo odbila. Mislim da je to bilo zbog motivacijskog pisma u kojem sam napisala da moram zaraditi za studij. Drugi put sam napisala da je vožnja bicklom moja strast, jer sam im htjela dati taj cool imidž koji su tražili. I tada su me zaposlili.”
Ističe da je prve dvije sedmice bila sretna jer je sve upoređivala sa Turskom gdje nije mogla zaraditi toliko novca na istom poslu. Međutim, onda je vidjela koliko nema prava te kako je čest slučaj da kompanija tuži radnike.
“Većina radnika na ovakvim platformama su migrantski radnici, studenti. Možda smo dobro obrazovani, ali ne govorimo njemački i ne znamo svoja prava u Njemačkoj.”
U slučaju ovih studentica radi se zapravo o takozvanim “mini-poslovima” koji su u Njemačkoj uvedeni 2003. Oni su, navodi se u studiji, postali sporni zbog slabe plaćenosti i zato što ti radnici obično nemaju pravo na penziju, zdravstveno osiguranje ili benefite za nezaposlene.
Također, mladi radnici obično se suočavaju sa mnogim preprekama u traženju posla u EU, kao što je nedostatak radnog iskustva, poteškoćama u usklađivanju i priznavanju diploma te dobijanju posla za koji su se školovali, kao i sa diskriminacijom na tržištu rada između ostalog i zbog nepoznavanja jezika. Također, zbog toga što nemaju dovoljno sredstava za život u skladu sa evropskim standardnom i cijenama, oni često prihvataju radne uslove koje bi mnogi odbili.
Radnica sa juga Evrope također je predstavila svoje iskustvo rada u niskobudžetnoj aviokompaniji, gdje je radila godinama i sa drugim radnicima se izborila za osnivanje sindikata. Istaknula je da radnici koji se zapošljavaju uglavnom ne govore jezik i ne poznaju zakone, ali da su primanja veća nego u njihovim zemljama.
“Mi možemo raditi do sedam dana uzastopno, možemo raditi 14 sati dnevno. Ako letimo u uniformama, ali smo smješteni na putničkim sjedištima, smatra se da ne trebamo deset sati odmora. Jednom sam završila let u jedan ujutro, a drugi let mi je bio u šest ujutro, nakon sedam uzastopnih radnih dana. Nemate vodu i hranu na letu, to morate ponijeti. Većina ljudi nema svoj smještaj mjesecima i ostaju u hotelima, što znači da nemaju socijalno osiguranje.”
Nevidljivi za sistem
Aleksandra Lakić, jedna od autorica studije, objasnila je za Al Jazeeru da su gotovo svi radnici koji su intervjuisani bili slabo plaćeni, a njihovi ugovori nisu ispoštovani, bilo da su morali raditi prekovremeno ili im nije dozvoljen odmor, niti pauza tokom radnog dana ili bolovanje.Kako ističe Lakić, oni se svi suočavaju sa problemima bez obzira da li su visoko ili nisko kvalificirani, jer su im ugovori vremenski ograničeni kako bi se “popunile rupe” kod poslodavca kada mu zatreba radna snaga koja mu ne treba trajno. Autori izvještaja navode da je puno češći slučaj da su mladi i žene s kojima su radili intervjue potpisali nestandardne ugovore.
“Za mene je najupečatljivije i najstrašnije koliko su ti ljudi nevidljivi za sistem. U situaciji kada imaš neki ugovor ali zapravo se ne možeš pozvati na njega, pogotovo u tom sektoru brige, onda niko ne može da te vidi. To se dešava mahom preko tih lažnih agencija, koje nisu registrovane ali predstavljaju se kao zvanični zastupnici, ili nekih pojedinaca koji su neki posrednici između poslodavaca i radnika. Kroz istraživanje oglasa na sajtovima i društvenim mrežama, ja sam zvala više tih ljudi i oni ne spominju ugovor, dok ti ne pitaš imaš li ugovor. Znam zašto to pitam ali drugi vjerovatno ne pitaju jer su spremni da rizikuju da rade na crno, da nemaju radna prava, da rade prekovremeno, samo da bi dobili neki prihod”, kaže Lakić.
Za radnike koji dolaze sa Zapadnog Balkana, agencije su obično jedini način da pronađu posao u EU. Kako studija pokazuje, u Srbiji zakoni naprimjer ne obavezuju takve agencije da preuzmu odgovornost kako bi osigurale da ono što nude zaista provode u praksi. Zbog toga mnogi radnici završe u groznim radnim sredinama, suprotno od onoga šta su dogovorili u ugovoru, a često i bez samog ugovora. S druge strane, ne postoji dovoljno institucionalnog nadzora ovakvih agencija kako bi se zaštitili radnici.
Sezonski radnici koji rade u nekoliko zemalja također često nemaju socijalno osiguranje ni u jednoj zemlji. Susreću se sa mnogim problemima prilikom apliciranja za vizu ili radnu dozvolu, a to obično rade putem posrednika u zapošljavanju, jer ne mogu otputovati u tu zemlju i sami tražiti dokumente, čime su više izloženi prevarama agencija.
Dodatno, vize tih radnika su često povezane sa određenim poslodavcem, što povećava rizik od toga da ih on eksploatiše ucjenjujući ih otkazom zbog kojeg bi mogli izgubiti vizu.
‘Dobri’ i ‘loši’ migranti
“Vizna liberalizacija sa Njemačkom napravila je takav sistem u slučaju radnika sa Zapadnog Balkana koji je veoma sličan legalnom mehanizmu koji se primjenjuje u kafala sistemu u arapskim državama, jer postavlja veliku ovisnost radnika o poslodavcu kako bi mogli ostati u zemlji, imati zdravstveno, socijalno osiguranje i slično”, kaže Georg Blokus iz organizacije European Alternatives.Dodaje da u isto vrijeme postoji mnogo razlika između samih radnika, jer nije isto biti radnik iz Italije u Njemačkoj i biti radnik iz Srbije u toj zemlji, a ističe da su tu najranjiviji ljudi koji nisu dokumentovani.
“Ako želimo da promijenimo njemačku migrantsku politiku i politiku o radu, moramo shvatiti da se ne radi o tome da samo popunimo svoje tržište rada ljudskim potencijalom izvana, nego da osiguramo pristojne životne i radne uvjete za one koje će voditi ovo društvo u budućnosti.”
Rasha Nasr, zastupnica u njemačkom Bundestagu, prilikom predstavljanja studije obratila se online, istaknuvši potrebu da se sistem reformiše, baš kao i mentalitet u zemlji.
“Moramo promijeniti mentalitet u vezi sa migracijama i integracijama, pogotovo na tržištu rada. Mislim da je naš problem što mi još uvijek raspravljamo o tome je li migracija ‘dobra’ ili ‘loša’ stvar, odnosno što se u Njemačkog još govori da postoje ‘dobri’ i ‘loši’ migranti”, rekla je Nasr i naglasila da je ključno da svi koji žele doći u Njemačku koriste zvanične kanale za to.
U studiji se također daju određene preporuke kako bi se poboljšao status radnika, te se između ostalog navodi da bi zemlje EU trebale osigurati da svi radnici dobiju adekvatne informacije o svojim pravima te pristup mehanizmima putem kojih mogu podnijeti svoje žalbe.
Dodaje se i da ugovori moraju biti na jeziku koji radnici razumiju, sa informacijama o poslodavcu i fondu socijalnog osiguranja kojim će svojim radom doprinijeti te da se moraju pojačati napori da to budu zakonske obaveze. Također, prema studiji, EU, vlade i sindikati moraju spriječiti eksploataciju, ohrabriti radnike da razumiju, koriste i poboljšaju svoja prava.
Iako su radnici koji su intervjuisani istaknuli svoje loše iskustvo, u studiji se navodi da su gotovo svi naglasili da se uprkos tome odlazak u bogatije evropske zemlje isplatio, prije svega zbog velikih razlika u platama koji bi imali u svojoj zemlji, ali i zbog društvene sigurnosti, osjećaja poštenja i pravde te kvalitete života.
Većina onih koji su otišli sa Zapadnog Balkana rekli su da nemaju namjeru da se vrate kući.
