Na Kosovu maltene svi znaju da za srpsku graničnu policiju treba spremiti deset eura mita, inače preti višesatno čekanje. Kako piše Deutsche welle, godišnje se tako milioni eura sliju u džepove korumpiranih policajaca.
Već oko osam izjutra, kad avgustovsko sunce odskoči visoko, hladovina postaje tražena na benzinskoj pumpi kod Adaševaca. To je prva pumpa po ulasku u Srbiju iz Hrvatske, gdje, poslije čekanja u ljetnjoj gužvi, mnogi izlaze da protegnu noge i natoče nešto jeftiniji benzin.
U hladu drveta, kraj automobila nemačkih registracija, četvorica ljudi doručkuju i ćaskaju na albanskom, pa će nastaviti ka Kosovu. Da li je istina da im srpska granična policija traži mito svaki put kad uđu u Srbiju?
"Uzimaju nam po deset eura. Ja sam probao da dam pet, a on mi kaže 'malo je'", ispričao je reporteru DW jedan od Albanaca, porijeklom iz okoline Prištine. "Ma dobro, nije to puno, ali opet nije u redu. Šta misliš koliko para ukupno tako uzmu!?"
Sudeći prema svjedočenju desetak kosovskih državljana, sa kojima je DW stupio u kontakt, drumski harač na granici nije izuzetak, već pravilo, i to mahom na prelazima između Srbije i Hrvatske ili Mađarske. Ponekad policajac koji provjerava dokumenta otvoreno traži pare, ponekad ljudi stave deset eura u pasoš jer znaju da tako ide.
Jedan od ljudi koji su prošli kroz to, na Twitteru je napisao da onima koji odbiju da plate preti višesatno čekanje. Pod izgovorom dodatnih provjera, ljudi bivaju izdvojeni i ostavljeni dok se granična policija ne smiluje. Zato mito – čiji se iznos izgleda ustalio na deset eura po osobi – masovno plaćaju i oni koji putuju autobusom, i oni koji idu automobilom.
Jedan iskusni policajac, koji je kao dio Sektora unutrašnje kontrole mnogo puta hapsio korumpirane graničare i carinike, za DW kaže da ga ne iznenađuje što se uspostavila ujednačena tarifa.
"To je cifra koja nikome ne nanosi veliku štetu, i lako se pristaje na plaćanje. U tome svi učestvuju – od komandira stanice, do posljednjeg policajca. Postoje nekakva kolegijalnost i solidarnost. Niko neće da prijavi kolegu. Taj zid ćutanja nije lako probiti. Ali oni su svi svijesni da će pasti kad-tad. Nisu oni kriminalci, drugačija su fela. Kad padnu, kažu 'jebiga brate, znao sam da ću pasti, ali trebao mi je novac za ovo ili ono'", priča izvor Deutsche wellea.
Ali, kako dodaje, da bi korumpirani policajci "pali", neko mora da ih prijavi, i da onda svjedoči. A to većina ljudi koji samo prođu kroz Srbiju vidi kao čisto gubljenje vremena.
Više sagovornika DW odbacuje tumačenje prema kojem se radi o politički motivisanom tretmanu kosovskih Albanaca. Pre će biti da je riječ o tome što ljudi sa kosovskim papirima kroz Srbiju ne mogu proći koristeći pasoš, već ličnu kartu i poseban "dokument o ulasku i izlasku" koji im se izdaje na granici. Na njemu stoji da "izdavanje ovog dokumenta ne prejudicira status" Kosova.
Papir važi dva mjeseca, a onda se po potrebi izdaje novi.
"Taj papir dobar izgovor za korupciju - jer može da se izda za minut, ili za tri sata. Uvijek može da se kaže da ne radi štampač ili da postoje drugi prioriteti. To je klasično krivično djelo primanja mita, gdje čovjeka ucjenjuju čekanjem", kaže izvor Deutsche wellea.
Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu ignorisalo je upit DW o tome da li im je poznata ova praksa i šta preduzimaju tim povodom. Nisu dobili odgovor ni na pitanje koliko je pripadnika Uprave granične policije procesuirano u posljednje vrijeme zbog primanja mita.
Kosovski politički analitičar Shpetim Gashi podseća da Evropska unija još nije ispunila obećanje o bezviznim putovanjima za kosovske građane, što svaki izlazak iz zemlje čini i skupim i komplikovanim. U Prištini se godišnje podnese oko 90.000 zahtjeva za vize, te se u kase stranih ambasada tako slije oko tri miliona eura.
Gashi takođe zna za plaćanje mita na srpskoj granici. „Ponekad to zovem dobrovoljnim mitom, jer se plaća i unapred, kao preventivna mjera da se izbegne čekanje“, kaže on za DW.
„Kosovski Albanci imaju i usađeni strah zbog rata kad putuju kroz Srbiju. Zato je poslije Briselskih sporazuma 2013. godine, kad su Albanci bili u još većem strahu, bilo govora da mito iznosi pedeset eura. Kako se sada osjećaju opuštenije kad putuju kroz Srbiju, tako je i tarifa pala na deset eura“, dodaje Gashi.
Iako neki ovo nazivaju „sitnom“ korupcijom ili čak davanjem „bakšiša“, pretpostavlja se da se milionska suma izbije iz džepova putnika i ulije u džepove relativno malog broja policijskih službenika. Neke procjene kažu da oko pola miliona ljudi sa kosovskim dokumentima živi u zapadnoj Evropi, a gotovo svi koji na odmor u domovinu putuju drumom – prolaze kroz Srbiju i plaćaju harač.
U hladu drveta, kraj automobila nemačkih registracija, četvorica ljudi doručkuju i ćaskaju na albanskom, pa će nastaviti ka Kosovu. Da li je istina da im srpska granična policija traži mito svaki put kad uđu u Srbiju?
"Uzimaju nam po deset eura. Ja sam probao da dam pet, a on mi kaže 'malo je'", ispričao je reporteru DW jedan od Albanaca, porijeklom iz okoline Prištine. "Ma dobro, nije to puno, ali opet nije u redu. Šta misliš koliko para ukupno tako uzmu!?"
Sudeći prema svjedočenju desetak kosovskih državljana, sa kojima je DW stupio u kontakt, drumski harač na granici nije izuzetak, već pravilo, i to mahom na prelazima između Srbije i Hrvatske ili Mađarske. Ponekad policajac koji provjerava dokumenta otvoreno traži pare, ponekad ljudi stave deset eura u pasoš jer znaju da tako ide.
Jedan od ljudi koji su prošli kroz to, na Twitteru je napisao da onima koji odbiju da plate preti višesatno čekanje. Pod izgovorom dodatnih provjera, ljudi bivaju izdvojeni i ostavljeni dok se granična policija ne smiluje. Zato mito – čiji se iznos izgleda ustalio na deset eura po osobi – masovno plaćaju i oni koji putuju autobusom, i oni koji idu automobilom.
Papir kao izgovor
Jedan iskusni policajac, koji je kao dio Sektora unutrašnje kontrole mnogo puta hapsio korumpirane graničare i carinike, za DW kaže da ga ne iznenađuje što se uspostavila ujednačena tarifa.
"To je cifra koja nikome ne nanosi veliku štetu, i lako se pristaje na plaćanje. U tome svi učestvuju – od komandira stanice, do posljednjeg policajca. Postoje nekakva kolegijalnost i solidarnost. Niko neće da prijavi kolegu. Taj zid ćutanja nije lako probiti. Ali oni su svi svijesni da će pasti kad-tad. Nisu oni kriminalci, drugačija su fela. Kad padnu, kažu 'jebiga brate, znao sam da ću pasti, ali trebao mi je novac za ovo ili ono'", priča izvor Deutsche wellea.
Ali, kako dodaje, da bi korumpirani policajci "pali", neko mora da ih prijavi, i da onda svjedoči. A to većina ljudi koji samo prođu kroz Srbiju vidi kao čisto gubljenje vremena.
Više sagovornika DW odbacuje tumačenje prema kojem se radi o politički motivisanom tretmanu kosovskih Albanaca. Pre će biti da je riječ o tome što ljudi sa kosovskim papirima kroz Srbiju ne mogu proći koristeći pasoš, već ličnu kartu i poseban "dokument o ulasku i izlasku" koji im se izdaje na granici. Na njemu stoji da "izdavanje ovog dokumenta ne prejudicira status" Kosova.
Papir važi dva mjeseca, a onda se po potrebi izdaje novi.
"Taj papir dobar izgovor za korupciju - jer može da se izda za minut, ili za tri sata. Uvijek može da se kaže da ne radi štampač ili da postoje drugi prioriteti. To je klasično krivično djelo primanja mita, gdje čovjeka ucjenjuju čekanjem", kaže izvor Deutsche wellea.
Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu ignorisalo je upit DW o tome da li im je poznata ova praksa i šta preduzimaju tim povodom. Nisu dobili odgovor ni na pitanje koliko je pripadnika Uprave granične policije procesuirano u posljednje vrijeme zbog primanja mita.
Muke sa kosovskim pasošem
Kosovski politički analitičar Shpetim Gashi podseća da Evropska unija još nije ispunila obećanje o bezviznim putovanjima za kosovske građane, što svaki izlazak iz zemlje čini i skupim i komplikovanim. U Prištini se godišnje podnese oko 90.000 zahtjeva za vize, te se u kase stranih ambasada tako slije oko tri miliona eura.
Gashi takođe zna za plaćanje mita na srpskoj granici. „Ponekad to zovem dobrovoljnim mitom, jer se plaća i unapred, kao preventivna mjera da se izbegne čekanje“, kaže on za DW.
„Kosovski Albanci imaju i usađeni strah zbog rata kad putuju kroz Srbiju. Zato je poslije Briselskih sporazuma 2013. godine, kad su Albanci bili u još većem strahu, bilo govora da mito iznosi pedeset eura. Kako se sada osjećaju opuštenije kad putuju kroz Srbiju, tako je i tarifa pala na deset eura“, dodaje Gashi.
Iako neki ovo nazivaju „sitnom“ korupcijom ili čak davanjem „bakšiša“, pretpostavlja se da se milionska suma izbije iz džepova putnika i ulije u džepove relativno malog broja policijskih službenika. Neke procjene kažu da oko pola miliona ljudi sa kosovskim dokumentima živi u zapadnoj Evropi, a gotovo svi koji na odmor u domovinu putuju drumom – prolaze kroz Srbiju i plaćaju harač.
