Drugi pišu

Srbija vješto koristi nedostatak suštinskih ideja za proširenje EU, nesposobnost i iscrpljenost Brisela na putu da ponudi zemljama Zapadnog Balkana jasnu i mjerljivu perspektivu integracije, piše Kujtim Dobruna u autorskom tekstu na portalu Kohe.

Kako je u tekstu ocjenjeno, "koristeći neznanje i sljepilo politike u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, Srbija transformiše geopolitiku i podriva stabilnost, otvarajući vrata povećanom ruskom i kineskom uticaju u cijelom regionu".

Koha dalje navodi, da kada je 2017. godine Aleksandar Vučić, tada premijer, a sada predsjednik Srbije, ponovo aktivirao ideju o stvaranju Carinske unije između šest zemalja Zapadnog Balkana, bilo je jasno da san o novoj Jugoslaviji nije mrtav. Ona je, u glavama srpskih stratega, doživjela samo još jednu metamorfozu, ovaj put umotanu u liberalne nijanse, koje promovišu saradnju i mir - ponudu koju niko ne može odbiti.

U stvari, ovo je plan da se Srbija faktorizuje kao velika politička, vojna i ekonomska sila na Zapadnom Balkanu, koja, usko povezana sa Rusijom, Kinom i Turskom i značajno poboljšavajući odnose sa EU i SAD, ima za cilj uspostavljanje sam po sebi kao ključni geostrateški stub za region, oko kojeg su sateliti poput Albanije i Sjeverne Makedonije prisiljeni da gravitiraju, a vjerovatno i kasnije druge zemlje u regionu.

Srbija vješto koristi nedostatak suštinskih ideja za proširenje EU, nesposobnost i iscrpljenost Brisela na putu da ponudi zemljama Zapadnog Balkana jasnu i mjerljivu perspektivu integracije. Sada, koristeći neznanje i sljepilo politike u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, ona transformiše geopolitiku i podriva stabilnost, otvarajući vrata povećanom ruskom i kineskom uticaju u cijelom regionu.

Argumenti o potrebi stvaranja nove Jugoslavije, projekta koji se ponekad naziva i "Jugoslavija EU", aludirajući na model EU, su statični, loši i nestabilni.

U regionu koji je prije 14 godina liberalizovao trgovinu kroz CEFTA sporazum, uklanjajući sve trgovinske barijere, glavni argument za potrebu stvaranja ponovne ujedinjene Carinske unije u "mini Šengenu", koji je nedavno preimenovan u "Otvoreni Balkan", je da, kako je rekao predsjednik Srbije Vučić, "teretni kamioni više ne čekaju dvadeset sati na granici i zemlje članice se približavaju jedna drugoj".

Ali, prije nego što napravimo dublju analizu ekonomske i komercijalne uzaludnosti ovog plana, hajde da prvo pogledamo istoriju metamorfoze ove ideje i definišemo neke ključne elemente.

Malo historije


Ideja o proširenju jugoslovenskog uticaja (čitaj srpski) na region kroz oblike ekonomske saradnje nije nova. Kao takva, ne radi se o pripremi regiona za integraciju u EU.

U septembru 1914. srpski premijer Nikola Pašić i Esad paša Toptani potpisali su u Nišu tajni sporazum od petnaest tačaka, koji je predviđao stvaranje carinske unije između Srbije i Albanije, ujedinjenje armija i spoljne politike, izgradnju željeznice od Srbije do Dursa, kako bi Srbiji omogućili pristup Jadranu, i stvaranje kasnije državne zajednice, nakon što su granice razgraničene. Realizacija ovog sporazuma onemogućena je izbijanjem Prvog svjetskog rata.

Na dan 27. novembra 1946. godine Albanija i Jugoslavija potpisale su u Beogradu ugovor o Carinskoj uniji i razmjeni valuta između dvije zemlje, sa ciljem - takoreći - "uklanjanja carinskih barijera, oporavka i ekonomske obnove na zdravim osnovama". Ovaj proces nije uspio zbog prekida odnosa između Josipa Broza-Tita i Envera Hoxhe 1948. godine, kada je komunistička Albanija proglasila ugovor o Carinskoj uniji nevažećim.

Tada srpski premijer, a sada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 2017. godine ponovo je pokrenuo ideju o stvaranju Carinske unije između zemalja Zapadnog Balkana.

U oktobru 2019. Vučić je inicirao trojni sastanak između Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije, koji je održan u Novom Sadu, na kojem je odlučeno da se između ove tri zemlje uspostavi saradnja. Mjesec dana kasnije, u novembru 2019. godine, sljedeći sastanak trija održava se u Ohridu, a decembra iste godine u Dursu, sa glavnim ciljem stvaranja zajedničkog tržišta do kraja 2020. godine po principu četiri slobode EU.

Kosovo se 4. septembra 2020. u Vašingtonu obavezuje da će postati dio "mini Šengena", bez uslovljavanja procesa.

U julu 2021. trilaterala Srbija-Albanija-Sjeverna Makedonija postaje službena potpisivanjem tri sporazuma o slobodnom kretanju roba i usluga, pristupu tržištu rada i saradnji u slučaju prirodnih katastrofa. Sporazum predviđa ukidanje granične kontrole između tri zemlje počevši od januara 2023.

Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo, plašeći se srpske hegemonije, ne pridružuju se ovom procesu, zadržavajući fokus na evropskim integracijama i Berlinskom procesu.

Koje su četiri slobode?


Naziv "četiri slobode" potiče od sporazuma EU o stvaranju unutrašnjeg tržišta, čiji su dio sve zemlje članice EU.

Unutrašnje tržište EU počiva na četiri osnovne ekonomske slobode koje omogućavaju da se robom, uslugama i kapitalom trguje bez ograničenja i da ljudi rade bilo gdje.

Slobodno kretanje ljudi - svi građani država članica EU mogu se slobodno kretati, živeti i raditi u bilo kojoj zemlji EU.

Slobodno kretanje robe - ne postoje granične kontrole, tarife ili druga trgovinska ograničenja za robu unutar EU.

Slobodno kretanje usluga - građani EU mogu ponuditi svoje usluge u bilo kojoj zemlji EU. Na primjer, električar koji je završio obrazovanje u Austriji može započeti posao sa električarskim uslugama u Njemačkoj, a da sam ne mora da živi tamo.

Slobodno kretanje kapitala - svi građani EU mogu slobodno da izaberu državu EU u koju žele da ulože svoj novac. Transferi u drugu zemlju EU ne smeju biti skuplji od transfera unutar zemlje.

Šta je Carinska unija?


U ekonomskoj nauci Carinska unija je prepoznata kao oblik ekonomske integracije u cilju povećanja ekonomske efikasnosti i produbljivanja političkih i kulturnih odnosa između država članica. Države članice se u početku spajaju u jedinstveno carinsko područje, trgovina između njih je besplatna, a tarife i ograničenja ne važe jedna za drugu, kao u slučaju slobodnog kretanja roba i usluga u EU.

Glavni efekat je oslobađanje cijena robe kojom se trguje između država članica. Tarife i ograničenja se zatim primjenjuju na države nečlanice stvaranjem zajedničkih običaja, i na kraju se prihodi dijele među državama prema unaprijed definisanom ključu. Dok je prvi korak ekonomske prirode, drugi i treći su čisto politički koraci, što onemogućava realizaciju Carinske unije u trilaterali Srbija-Sjeverna Makedonija- Albanija.

Izvor: Koha ditore/Kosovoonline