(Pojedine scene u videu mogu biti uznemirujuće) Dokumentarni film "A Cry from the Grave" objavljen je 1999. godine i tematizira genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Režirao ga je Leslie Woodhead, koji spada među najuglednije britanske reditelje dokumentaraca.
"A Cry from the Grave" ("Plač iz groba") jedno je od prvih ostvarenja posvećenih strahotama koje su se 1995. godine dogodile u spomenutom bosanskohercegovačkom gradu. Film je toliko značajan da je korišten prilikom suđenja za ratne zločine u Den Haagu. Preživjela rodbina ubijenih Srebreničana govorila je o tome šta se događalo prije, tokom i nakon 11. jula.
Saliha Osmanović je ostala bez dvoje djece i supruga. Sin Adin je poginuo od udara granate koja je pala u blizini škole. Sin Nermin i suprug Ramo pokušali su na ovaj kobni datum prije 26 godina pobjeći iz Srebrenice. Nažalost, u svojoj namjeri nisu uspjeli te su proglašeni nestalim. Saliha je jednog dana na videosnimku prepoznala Ramu. Pod prisilom Vojske Republike Srpske dozivao je Nermina da "slobodno dođe kod Srba". Ovaj srceparajući momenat je samo jedan od dokaza kojim bolesnim taktikama su se krvoloci koristili u cilju da ubiju što više Bošnjaka.
"Htjela sam da vodim sina u Potočare. Meni suprug kaže: 'Gdje ćeš ga u ruke Srbima voditi? Krenemo preko šume pa šta nam dragi Allah da.' I eto. Rekli su da Srbi dolaze. U tom trenutku nisam više znala za sebe. Došli smo u Kazane gdje leži naš Adin, koji je poginuo. Tu sam se rastala s Nerminom i Ramom. Poželjeli smo jedno drugom da se sretnemo, ali nikad se nismo sreli", rekla je Osmanović.
Jedan od svjedoka koji je također govorio u "A Cry from the Grave" je Hasan Nuhanović, koji je ostao bez brata, majke i oca. Nije ih vidio otkad su 13. jula bili prisiljeni da napuste nizozemsku bazu.
"Ništa mi ne može donijeti olakšanje niti utjehu. Moram živjeti s ovim. Uvijek ću mrziti sebe zbog ovog ili onog razloga. Legnem i razmišljam šta sam mogao učiniti. Nekada sebi kažem: 'Zašto nisi uzeo pištolj iz futrole Roberta Frankena (zamjenik zapovjednika Nizozemskog bataljona UN-a u Srebrenici), stavio ga na njegovo čelo i rekao mu da mora ostaviti tvoju porodicu u bazi?' U takvim momentima ne razmišljate, poslušni ste i radite sve što vam kažu. Ne samo ja, već i svi ljudi koji su bili u bazi. Niko se nije žalio, a znali su da će najvjerovatnije umrijeti", rekao je.
Film također sadrži snimke razgovora Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske i Thomasa Karremansa, bivšeg zapovjednika holandskog bataljona. U jednom momentu Mladić pita Karremansa kako vidi razrješenje ove situacije, na šta je Karremans odgovorio:
"U Sarajevu se vjerovatno ne bi složili s mojim mišljenjem. Oni su kreatori politike. Smatram da će enklave biti ukinute, ali zbog naroda, a ne Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanske vlade. Trebao bih, koliko god mogu, pomagati narodu da pobjegne... Ne znam gdje ti ljudi moraju otići."
Zločinci nazdravljaju (Foto: Twitter)
Mladić u narednoj sceni govori kako su "tu jedini zvanični jezici srpski i engleski". S Karremansom i holandskim vojnicima nazdravlja "za dug život". Učitelj Nesib Mandžić, koji je predstavljao Bošnjake, je bio pozvan na pregovore s ova dva zločinca. Mladić mu je "objašnjavao" kako može spasiti ljude:
"Molim vas da ovo zapišete. Pod broj jedan, trebate da položite oružje. Svima koji polože oružje garantujem život. Da li si me razumio? Nesibe, u vašim rukama je sudbina vašeg naroda. Ne samo na ovom prostoru. Završio sam, možete ići."
Očigledno uplašeni Mandžić mu je na ultimatum odgovorio:
"Iskreno vam govorim, slučajno sam u funkciji predstavnika. Ne mogu snositi odgovornost..."
Zlotvor je bio izričit:
"To je vaš problem. Dovedite ljude koji mogu obezbijediti predaju oružja i spasiti vaš narod od uništenja."
Radio-televizija Srbije (RTS) je 2001. godine, na šestu godišnjicu genocida u Srebrenici, emitovala "A Cry from the Grave". Reakcije javnosti bile su žestoke. Ljudi su neprestano zvali RTS i tražili ostavku glavnog i odgovornog urednika Nenada Ristića. Strani novinari su u Beogradu proveli uličnu anketu o prikazivanju spomenutog filma i većina ispitanika je rekla da "ne znaju šta se dogodilo u Srebrenici i da imaju dovoljno svojih briga".
Tadašnji generalni sekretar Srpske Radikalne Stranke (SRS) Aleksandar Vučić je film opisao kao "kampanju protiv srpskog naroda". Čedomir Jovanović, koji je u to vrijeme bio šef vladajuće poslaničke grupe Demokratske opozicije Srbije (DOS), izjavio je da "oni ne diktiraju medijima šta da objave i da Srbi više ne mogu poreći ono što je učinjeno u njihovo ime".
Poražavajuća je činjenica da 26 godina nakon genocida i 22 godine nakon objave ovog dokumentarca mnogi stanovnici Srbije i dalje zatvaraju oči pred istinom. Naravno, "A Cry from the Grave" je samo jedno od ostvarenja koja svjedoče o genocidu. Bez obzira na sve pokušaje negiranja, ovakvi i slični videosnimci neoboriv su dokaz stradanja nevinih Bošnjaka.
Saliha Osmanović je ostala bez dvoje djece i supruga. Sin Adin je poginuo od udara granate koja je pala u blizini škole. Sin Nermin i suprug Ramo pokušali su na ovaj kobni datum prije 26 godina pobjeći iz Srebrenice. Nažalost, u svojoj namjeri nisu uspjeli te su proglašeni nestalim. Saliha je jednog dana na videosnimku prepoznala Ramu. Pod prisilom Vojske Republike Srpske dozivao je Nermina da "slobodno dođe kod Srba". Ovaj srceparajući momenat je samo jedan od dokaza kojim bolesnim taktikama su se krvoloci koristili u cilju da ubiju što više Bošnjaka.
"Htjela sam da vodim sina u Potočare. Meni suprug kaže: 'Gdje ćeš ga u ruke Srbima voditi? Krenemo preko šume pa šta nam dragi Allah da.' I eto. Rekli su da Srbi dolaze. U tom trenutku nisam više znala za sebe. Došli smo u Kazane gdje leži naš Adin, koji je poginuo. Tu sam se rastala s Nerminom i Ramom. Poželjeli smo jedno drugom da se sretnemo, ali nikad se nismo sreli", rekla je Osmanović.
Jedan od svjedoka koji je također govorio u "A Cry from the Grave" je Hasan Nuhanović, koji je ostao bez brata, majke i oca. Nije ih vidio otkad su 13. jula bili prisiljeni da napuste nizozemsku bazu.
"Ništa mi ne može donijeti olakšanje niti utjehu. Moram živjeti s ovim. Uvijek ću mrziti sebe zbog ovog ili onog razloga. Legnem i razmišljam šta sam mogao učiniti. Nekada sebi kažem: 'Zašto nisi uzeo pištolj iz futrole Roberta Frankena (zamjenik zapovjednika Nizozemskog bataljona UN-a u Srebrenici), stavio ga na njegovo čelo i rekao mu da mora ostaviti tvoju porodicu u bazi?' U takvim momentima ne razmišljate, poslušni ste i radite sve što vam kažu. Ne samo ja, već i svi ljudi koji su bili u bazi. Niko se nije žalio, a znali su da će najvjerovatnije umrijeti", rekao je.
Film također sadrži snimke razgovora Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske i Thomasa Karremansa, bivšeg zapovjednika holandskog bataljona. U jednom momentu Mladić pita Karremansa kako vidi razrješenje ove situacije, na šta je Karremans odgovorio:
"U Sarajevu se vjerovatno ne bi složili s mojim mišljenjem. Oni su kreatori politike. Smatram da će enklave biti ukinute, ali zbog naroda, a ne Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanske vlade. Trebao bih, koliko god mogu, pomagati narodu da pobjegne... Ne znam gdje ti ljudi moraju otići."
Zločinci nazdravljaju (Foto: Twitter)
Mladić u narednoj sceni govori kako su "tu jedini zvanični jezici srpski i engleski". S Karremansom i holandskim vojnicima nazdravlja "za dug život". Učitelj Nesib Mandžić, koji je predstavljao Bošnjake, je bio pozvan na pregovore s ova dva zločinca. Mladić mu je "objašnjavao" kako može spasiti ljude:
"Molim vas da ovo zapišete. Pod broj jedan, trebate da položite oružje. Svima koji polože oružje garantujem život. Da li si me razumio? Nesibe, u vašim rukama je sudbina vašeg naroda. Ne samo na ovom prostoru. Završio sam, možete ići."
Očigledno uplašeni Mandžić mu je na ultimatum odgovorio:
"Iskreno vam govorim, slučajno sam u funkciji predstavnika. Ne mogu snositi odgovornost..."
Zlotvor je bio izričit:
"To je vaš problem. Dovedite ljude koji mogu obezbijediti predaju oružja i spasiti vaš narod od uništenja."
Radio-televizija Srbije (RTS) je 2001. godine, na šestu godišnjicu genocida u Srebrenici, emitovala "A Cry from the Grave". Reakcije javnosti bile su žestoke. Ljudi su neprestano zvali RTS i tražili ostavku glavnog i odgovornog urednika Nenada Ristića. Strani novinari su u Beogradu proveli uličnu anketu o prikazivanju spomenutog filma i većina ispitanika je rekla da "ne znaju šta se dogodilo u Srebrenici i da imaju dovoljno svojih briga".
Tadašnji generalni sekretar Srpske Radikalne Stranke (SRS) Aleksandar Vučić je film opisao kao "kampanju protiv srpskog naroda". Čedomir Jovanović, koji je u to vrijeme bio šef vladajuće poslaničke grupe Demokratske opozicije Srbije (DOS), izjavio je da "oni ne diktiraju medijima šta da objave i da Srbi više ne mogu poreći ono što je učinjeno u njihovo ime".
Poražavajuća je činjenica da 26 godina nakon genocida i 22 godine nakon objave ovog dokumentarca mnogi stanovnici Srbije i dalje zatvaraju oči pred istinom. Naravno, "A Cry from the Grave" je samo jedno od ostvarenja koja svjedoče o genocidu. Bez obzira na sve pokušaje negiranja, ovakvi i slični videosnimci neoboriv su dokaz stradanja nevinih Bošnjaka.
