Nakon brojnih napora EU i Sjedinjenih Država, dijalog između Kosova i Srbije trebalo bi da se nastavi sljedećeg mjeseca. Zbližavanje SAD i EU uz mantru predsjednika Bidena – „Amerika se vratila, transatlantski savez se vratio“ i bezbjednosni izazovi koje Rusija i Kina postavljaju na Zapadnom Balkanu, stvorili su novi zamah koji bi mogao da dovede do sveobuhvatnog dugotrajnog rješenja sporova između dve države.
Ipak, još uvijek postoji više razlika po ovom pitanju između Brisela i Vašingtona koje bi trebalo premostiti. Nema sumnje da je najvažnija od njih to kako ove dvije najvažnije međunarodne zainteresovane strane gledaju na to šta je cilj dijaloga. Težeći ka pravno obavezujućem sveobuhvatnom sporazumu, stav Brisela i dalje ostaje dvosmislen, dok Vašington daje prednost uzajamnom priznanju Kosova i Srbije.
Pored toga, Evropska unija je u velikoj mjeri izgubila uticaj na Kosovu, usljed njenog neuspjeha da ukine vize građanima Kosova, iako je Evropska komisija u posljednje tri godine više puta istakla da je Kosovo ispunilo sve uslove. Ovo opiranje takođe utiče i na Srbiju, budući da ona s pravom može da pretpostavi da Brisel neće učiniti ništa povodom dalje integracije ove zemlje u EU, čak i ako Srbija postigne sporazum sa Kosovom, što dodatno komplikuje okolnosti dijaloga.
Donedavno, premijer Kurti odbijao je da u javnosti gleda na dijalog sa Srbijom kao na prioritet, ali sama činjenica da je zadužio prvog zamjenika premijera, Besnika Bislimija da se bavi portfeljem evropskih integracija i dijaloga govori o tome da je realnost zapravo drugačija. Pored toga, Kurti je počeo da formira tim domaćih i međunarodnih savjetnika za dijalog sa Srbijom.
S druge strane, predsjednik Vučić je u više navrata optužio Kosovo za sabotažu dijaloga i javno pokazao volju za nastavkom dijaloga. Međutim, svako ko je upoznat sa političkim prilikama u regionu dobro zna da postoji velika vjerovatnoća da on neće biti voljan da postigne dogovor prije sljedećih predsjedničkih izbora u Srbiji koji bi trebalo da se održe na proljeće sljedeće godine. Prema tome, nerealno je očekivati da će dijalog između Kosova i Srbije dovesti do velikog napretka tokom tekuće godine.
Još jedan važan razvoj događaja – koji može da utiče na napredak dijaloga – jeste stacioniranje ruske vojske, više od 100.000 vojnika, na granici sa Ukrajinom koja u bilo kom trenutku može da napadne dio zemlje, bilo iz pravca Krima ili istočne Ukrajine. To će možda skrenuti pažnju transatlantskih saveznika sa dijaloga, dok će istovremeno Vučiću biti mnogo teže da se distancira od Putina, u čijem je interesu da dugotrajni sporazum između Kosova i Srbija uopšte ne bude postignut, čime će se blokirati njihova šansa za približavanje Briselu i oslabiće uticaj Zapada u njegovom dvorištu.
Tokom predstojećeg perioda, Priština i Beograd trebalo bi, prije svega, da definišu i usaglase sve komponente sveobuhvatnog i dugotrajnog sporazuma o normalizaciji njihovih odnosa. Međutim, to neće biti dovoljno za njihovu integraciju sa Zapadom. Takođe, transatlantski saveznici moraju da ulože dosta truda kako bi se, nakon eventualnog sporazuma, otvorio put ka integraciji Kosova u NATO i Evropsku uniju i ekonomskom osnaživanju obe zemlje na osnovu Vašingtonskog sporazuma potpisanog 4. septembra 2020. koji će takođe oživeti četiri slobode EU na Zapadnom Balkanu.
Kosovo i Srbija trebalo bi da iskoriste ovu priliku da transformišu svoje odnose iz trenutnih okolnosti hladnog mira u okolnosti normalnog mira, kada će mogućnost nastanka sukoba između njih postati krajnje nezamisliva. Pravi izbor koji strane moraju da naprave u ovom dijalogu odnosi se na to da li će živjeti u okolnostima sličnim onima izraženim u priči o škorpiji i žabi, ili da li će gledati jedna na drugu kao na buduće saveznike u okviru Evropske unije. Vrijeme ne liječi sve rane iz prošlosti, ali djela zrelih ljudi i državnika mogu pomoći u izlečenju velike većine njih.
Piše: Lulzim Peci
Lulzim Peci je rođen u Prištini 1966, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Teničkom Fakultetu u „Ortega y Gasset“ u Madridu. Doktorirao je političke nauke na Univerzitetu Južno-istočne Evrope u Makedoniji. On je izvršni direktor Kosovskog instituta za politička istraživanja i razvoj (KIPRED).
Pored toga, Evropska unija je u velikoj mjeri izgubila uticaj na Kosovu, usljed njenog neuspjeha da ukine vize građanima Kosova, iako je Evropska komisija u posljednje tri godine više puta istakla da je Kosovo ispunilo sve uslove. Ovo opiranje takođe utiče i na Srbiju, budući da ona s pravom može da pretpostavi da Brisel neće učiniti ništa povodom dalje integracije ove zemlje u EU, čak i ako Srbija postigne sporazum sa Kosovom, što dodatno komplikuje okolnosti dijaloga.
Donedavno, premijer Kurti odbijao je da u javnosti gleda na dijalog sa Srbijom kao na prioritet, ali sama činjenica da je zadužio prvog zamjenika premijera, Besnika Bislimija da se bavi portfeljem evropskih integracija i dijaloga govori o tome da je realnost zapravo drugačija. Pored toga, Kurti je počeo da formira tim domaćih i međunarodnih savjetnika za dijalog sa Srbijom.
S druge strane, predsjednik Vučić je u više navrata optužio Kosovo za sabotažu dijaloga i javno pokazao volju za nastavkom dijaloga. Međutim, svako ko je upoznat sa političkim prilikama u regionu dobro zna da postoji velika vjerovatnoća da on neće biti voljan da postigne dogovor prije sljedećih predsjedničkih izbora u Srbiji koji bi trebalo da se održe na proljeće sljedeće godine. Prema tome, nerealno je očekivati da će dijalog između Kosova i Srbije dovesti do velikog napretka tokom tekuće godine.
Još jedan važan razvoj događaja – koji može da utiče na napredak dijaloga – jeste stacioniranje ruske vojske, više od 100.000 vojnika, na granici sa Ukrajinom koja u bilo kom trenutku može da napadne dio zemlje, bilo iz pravca Krima ili istočne Ukrajine. To će možda skrenuti pažnju transatlantskih saveznika sa dijaloga, dok će istovremeno Vučiću biti mnogo teže da se distancira od Putina, u čijem je interesu da dugotrajni sporazum između Kosova i Srbija uopšte ne bude postignut, čime će se blokirati njihova šansa za približavanje Briselu i oslabiće uticaj Zapada u njegovom dvorištu.
Tokom predstojećeg perioda, Priština i Beograd trebalo bi, prije svega, da definišu i usaglase sve komponente sveobuhvatnog i dugotrajnog sporazuma o normalizaciji njihovih odnosa. Međutim, to neće biti dovoljno za njihovu integraciju sa Zapadom. Takođe, transatlantski saveznici moraju da ulože dosta truda kako bi se, nakon eventualnog sporazuma, otvorio put ka integraciji Kosova u NATO i Evropsku uniju i ekonomskom osnaživanju obe zemlje na osnovu Vašingtonskog sporazuma potpisanog 4. septembra 2020. koji će takođe oživeti četiri slobode EU na Zapadnom Balkanu.
Kosovo i Srbija trebalo bi da iskoriste ovu priliku da transformišu svoje odnose iz trenutnih okolnosti hladnog mira u okolnosti normalnog mira, kada će mogućnost nastanka sukoba između njih postati krajnje nezamisliva. Pravi izbor koji strane moraju da naprave u ovom dijalogu odnosi se na to da li će živjeti u okolnostima sličnim onima izraženim u priči o škorpiji i žabi, ili da li će gledati jedna na drugu kao na buduće saveznike u okviru Evropske unije. Vrijeme ne liječi sve rane iz prošlosti, ali djela zrelih ljudi i državnika mogu pomoći u izlečenju velike većine njih.
Piše: Lulzim Peci
Lulzim Peci je rođen u Prištini 1966, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Teničkom Fakultetu u „Ortega y Gasset“ u Madridu. Doktorirao je političke nauke na Univerzitetu Južno-istočne Evrope u Makedoniji. On je izvršni direktor Kosovskog instituta za politička istraživanja i razvoj (KIPRED).
