Jedan od ciljeva je čitaocima prezentirati lekcije iz Bosne i Hercegovine, u jeku rasta nacionalističkog zanosa u svijetu, kaže Ann Petrila, koautorica knjige ‘Glasovi iz Srebrenice’.
Ironično, kako prelijepo i kako mirno… za mjesto na kojem su se desili takvi zločini, reći će Ann Petrila, koja je u Srebrenici i u Potočarima dočekala brojne noći i zore.
Trud i mnogobrojni dolasci na drugi kraj planete za Petrilu su polučili historijski rezultat – stvaranje knjige o preživjelim iz genocida počinjenog u Srebrenici, koju je profesorica na Fakultetu za socijalni rad Univerziteta u Denveru i direktorica programa praktične nastave za Bosnu i Hercegovinu uspjela načiniti predmetom koji studenti u SAD-u od sad imaju priliku izučavati u posebnim programima.
Knjigu Glasovi iz Srebrenice (izvorno: Voices from Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide), koja je prošle godine objavljena u SAD-u, a koja je ovih dana i virtualno promovirana, Petrila je napisala u saradnji s Hasanom Hasanovićem, kustosom Memorijalnog centra Potočari, koji joj je, kako kaže, otvorio put do istine – prozor u strahote Srebrenice iz 1995. godine.
Knjiga objedinjuje svjedočanstva velikog broja preživjelih iz Srebrenice, onih koji su u genocidu izgubili najmilije, govori o borbi protiv njegove učestale negacije, nužnosti pomirenja… svemu što, tvrdi Petrila, treba znati što veći broj ljudi, ne samo zbog historije, već i zbog opomene čovječanstvu za budućnost, nad kojom se već dugo nadvijaju crni oblaci.
“Hasan i ja radimo zajedno godinama. Prvi put sam ga srela 2009. godine, kada sam prvi put bila u Srebrenici, gdje je Hasan upravo počeo raditi kao kustos. Kada sam počela dovoditi studente iz Denvera u Bosnu i Hercegovinu, uvijek smo dolazili u Srebrenicu, a Hasan je bio naš vodič i učitelj. Kroz godine smo uspostavili saradnju na raznim projektima i razvili smo intenzivniji program za studente. Posjećivali smo Majke Srebrenice i ponovo išli u Srebrenicu, gdje smo provodili vrijeme s preživjelim, obilazili sve dijelove Memorijalnog centra i mjesta na kojima su vršene egzekucije“, objašnjava Petrila, koja svake godine u Bosnu i Hercegovinu dovodi dvije grupe američkih studenata, od kojih jedna ostaje dvije, a druga četiri sedmice, iz koje studenti učestvuju na Maršu mira.
Kako je došlo do ideje da napišete knjigu sa svjedočanstvima preživjelih u genocidu?
– Jednog ljeta, kada sam bila u Bosni i Hercegovini, Hasan me pozvao da 13. jula s njim i Majkama Srebrenice obiđemo mjesta zločina. Tada smo, pri posjeti kulturnom centru u kojem je pogubljen Hasanov otac, razgovarali o potrebi očuvanja priča preživjelih, činjenica o genocidu i odavanja počasti onima koji su ubijeni. Pitala sam postoji li već takva knjiga, a kada mi je rečeno da ne postoji, naročito ne na engleskom jeziku, pojavila se ideja da je mi napišemo. Prvo svjedočenje dao je Nedžad Avdić, koji je bio zatočenik u školi Petkovci i jedna od samo dvije osobe koje su preživjele zločin koji se tamo desio. Kada sam čula njegovu priču, shvatila sam da svijet mora znati za ta nevjerovatna svjedočenja preživjelih.
Koliko ste svjedočanstava obuhvatili?
– U početku smo planirali napisati knjigu sa desetak preživjelih sa lokacija na kojima su se vršile egzekucije i tako prezentirati činjenice u genocidu. No, brzo smo shvatili da priča treba biti mnogo šira, pa smo u nju uključili i ostale preživjele sa Marša smrti, majke Srebrenice, preživjele iz baze Ujedinjenih naroda i aktiviste iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Naš konačni cilj je da ispričamo te priče na način da probude interes i brigu čitaoca za te ljude. Kroz te lične narative smo ispričali priču o genocidu, dok smo u isto vrijeme prezentirali činjenični opis rata, genocida, uloge međunarodne zajednice, prihološke posljedice i traume koju su doživjeli ti ljudi, napore aktivista za ljudska prava u pružanju otpora negiranju genocida, koji je postojao prije, a postoji i sada. Odlučili smo da želimo da knjiga dođe do što većeg broja ljudi i zato smo je objavili u SAD-u, na engleskom jeziku.
Spominjete ‘lekcije’. Je li svijet svjestan lekcija koje je mogao naučiti iz Srebrenice i općenito rata u Bosni i Hercegovini?
– To je jedan naših ciljeva, čitaocima prezentirati “lekcije“ iz Bosne i Hercegovine, naročito u jeku rasta nacionalističkog zanosa širom svijeta, suzbijanja slobode medija i novinara. Želimo upozoriti i na opasnosti od stvari kao što su zabrane za muslimane i slične politike koje vode ocrnjavanju određene grupe ljudi. Ljudi iz ove knjige imaju nevjerovatne priče, a mi smo željeli pojačati njihov glas i riječi kako bi ih svako mogao čuti.
Kako ste prikupljali svjedočanstva i koliko je to bio mukotrpan posao?
– Hasan zna većinu preživjelih, a ostale smo tražili preko njih. Zajedno smo odlučivali kako ćemo intervjuirati ljude te razmatrali pitanja za koja smo se nadali da ćemo moći postaviti. Željeli smo saznati sve o njihovim životima, a ne samo o genocidu i ratu, kako bismo njihove priče prezentirali na način koji je za njih korektan te kako bi čitaoci mogli steći poštovanje prema svemu što se tiče tih ljudi, a ne samo o tragičnim činjenicama. Hasan je kontaktiro svaku od tih osoba i nekoliko godina smo razgovarali s njima po kućama, kafićima, restoranima… tamo gdje su oni željeli. Hasan je obavio veći dio posla, jer je on zahtijevao znanje bosanskog jezika, a i on je dobro shvatao sve što je čuo, jer je to i sam proživio. Ja to ne bih mogla. Moj dio posla je bio da prepišem izjave i onda ih, uz svo istraživanje koje smo obavili, pretočim u napisanu knjigu.
Pretpostavljam da ste čuli mnogo užasnih stvari. Emocionalno, kao Amerikanki s drugog kraja planete, kako je bilo raditi na ovoj temi?
– Uvijek je teško slušati svjedočanstva preživjelih, naročito za ovu knjigu, za koju smo morali potrošiti jako mnogo vremena sa svakom od tih osoba i čuli toliko detalja. Neke su priče bile teže za mene, a neke za Hasana. Bilo je teško i zbog toga jer smo od ranije poznavali mnogo tih osoba i stalo nam je do njih.
Koliko američki studenti, općenito govoreći, znaju o Srebrenici?
– Studenti koje dovodim u Bosnu i Hercegovinu prvo pohađaju akademski kurs. Tu uče o historiji, kulturi, religiji, ratu, genocidu, ulozi međunarodne zajednice, Međunarodnom sudu u Hagu i mnogo čemu drugom. Kada dođu u Bosnu i Hercegovinu, oni već znaju dosta toga. No, ima ih koji prije tog kursa znaju malo, ili ne znaju ništa. Pošteno je reći da mnogo ljudi u SAD-u jednostavno ne zna za Bosnu i Hercegovinu. No, porodice, prijatelji, partneri i kolege mojih studenata su stekli znanje o Bosni i Hercegovini pod utjecajem dojmova naših posjeta Bosni i Hercegovini. Čak niti godinama poslije oni ne mogu prestati govoriti o Bosni i Hercegovini. A najveći utjecaj na to ima upravo Srebrenica.
Mnogo ste puta posjetili Srebrenicu i Potočare. Sjećate li se prvog puta?
– Sjećam se svakog detalja svoje prve posjete Potočarima, jer je to bio moj prvi susret s genocidom, kada sam prvi put slušala o njemu. Tada sam prvi put srela Hasana i čula dio njegove priče. Sjećam se kako sam se osjećala. Kao da nisam mogla disati svo vrijeme koje sam provela tamo. Bila sam zapanjena redovima i redovima bijelih nadgrobnih spomenika i ukletom Fabrikom akumulatora. Znala sam da se moram vratiti što prije, kako bih saznala još o onome što se tu desilo.
Knjiga na neki način govori i o potrebi pomirenja na našim prostorima. Koliko je iskreno pomirenje moguće u situaciji u kojoj nacionalizam ne slabi, a veliki broj političkih lidera i dalje negira ono što se desilo tokom rata u Bosni i Hercegovini?
– Struktura vlasti u Bosni i Hercegovini koju je nametnuo Dejtonski sporazum je velika prepreka pomirenju i ona se mora promijeniti. Taj, kao i problem učestalog negiranja, koje često dolazi i od dijela vlasti, treba riješiti prije nego što počne bilo kakav proces pomirenja.
Bile su najave da će Vaša knjiga biti uvrštena u univerzitetski program u SAD-u? Hoće li se to desiti?
– Tako je. Knjiga je već uvrštena u kurseve i programe na američkim univerzitetima na kojima studenti uče o genocidu, zločinima protiv čovječnosti, trumama, ratnim zločinima i slično. Kada još više ljudi prouči knjigu, očekujem da bude uvrštena u još više univerzitetskih programa.
Kako biste objasnili svoju misiju o Srebrenici?
– Ima toliko toga što treba naučiti iz genocida u Srebrenici. Moja misija je da podučim što više ljudi, studenata, ali i ostale koji su zainteresirani, o činjenicama, bez obzira na poricanje, važnosti poštovanja prema pričama preživjelih, svim fazama koje su vodile genocidu, a koje su u skladu s onim što se sada dešava u SAD-u i ostatku svijeta, o propagandi, nacionalizmu, kontroli medija, o tome kako mržnja brzo može rezultirati teškim kršenjem ljudskih prava, kako ta kršenja trebaju biti zaustavljena što je prije moguće, čim se otkriju.
Moja misija je, također, da podučim studente, i ostale, da je pojedinačna odgovornost svakog od nas da budemo svjesni ranih znakova upozorenja na ove stvari i da moramo reagirati na neki način. Takvu odgovornost, ali kolektivnu, treba imati svako društvo. Srebrenica nas sve može puno podučiti. Na kraju, želja mi je i upoznati ljude s Bosnom, dobro čuvanom tajnom prirodnih ljepota te velikodušnim i zanimljivim ljudima nevjerovatne i ogromne otpornosti.
Trud i mnogobrojni dolasci na drugi kraj planete za Petrilu su polučili historijski rezultat – stvaranje knjige o preživjelim iz genocida počinjenog u Srebrenici, koju je profesorica na Fakultetu za socijalni rad Univerziteta u Denveru i direktorica programa praktične nastave za Bosnu i Hercegovinu uspjela načiniti predmetom koji studenti u SAD-u od sad imaju priliku izučavati u posebnim programima.
Knjigu Glasovi iz Srebrenice (izvorno: Voices from Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide), koja je prošle godine objavljena u SAD-u, a koja je ovih dana i virtualno promovirana, Petrila je napisala u saradnji s Hasanom Hasanovićem, kustosom Memorijalnog centra Potočari, koji joj je, kako kaže, otvorio put do istine – prozor u strahote Srebrenice iz 1995. godine.
Knjiga objedinjuje svjedočanstva velikog broja preživjelih iz Srebrenice, onih koji su u genocidu izgubili najmilije, govori o borbi protiv njegove učestale negacije, nužnosti pomirenja… svemu što, tvrdi Petrila, treba znati što veći broj ljudi, ne samo zbog historije, već i zbog opomene čovječanstvu za budućnost, nad kojom se već dugo nadvijaju crni oblaci.
“Hasan i ja radimo zajedno godinama. Prvi put sam ga srela 2009. godine, kada sam prvi put bila u Srebrenici, gdje je Hasan upravo počeo raditi kao kustos. Kada sam počela dovoditi studente iz Denvera u Bosnu i Hercegovinu, uvijek smo dolazili u Srebrenicu, a Hasan je bio naš vodič i učitelj. Kroz godine smo uspostavili saradnju na raznim projektima i razvili smo intenzivniji program za studente. Posjećivali smo Majke Srebrenice i ponovo išli u Srebrenicu, gdje smo provodili vrijeme s preživjelim, obilazili sve dijelove Memorijalnog centra i mjesta na kojima su vršene egzekucije“, objašnjava Petrila, koja svake godine u Bosnu i Hercegovinu dovodi dvije grupe američkih studenata, od kojih jedna ostaje dvije, a druga četiri sedmice, iz koje studenti učestvuju na Maršu mira.
Kako je došlo do ideje da napišete knjigu sa svjedočanstvima preživjelih u genocidu?
– Jednog ljeta, kada sam bila u Bosni i Hercegovini, Hasan me pozvao da 13. jula s njim i Majkama Srebrenice obiđemo mjesta zločina. Tada smo, pri posjeti kulturnom centru u kojem je pogubljen Hasanov otac, razgovarali o potrebi očuvanja priča preživjelih, činjenica o genocidu i odavanja počasti onima koji su ubijeni. Pitala sam postoji li već takva knjiga, a kada mi je rečeno da ne postoji, naročito ne na engleskom jeziku, pojavila se ideja da je mi napišemo. Prvo svjedočenje dao je Nedžad Avdić, koji je bio zatočenik u školi Petkovci i jedna od samo dvije osobe koje su preživjele zločin koji se tamo desio. Kada sam čula njegovu priču, shvatila sam da svijet mora znati za ta nevjerovatna svjedočenja preživjelih.
Koliko ste svjedočanstava obuhvatili?
– U početku smo planirali napisati knjigu sa desetak preživjelih sa lokacija na kojima su se vršile egzekucije i tako prezentirati činjenice u genocidu. No, brzo smo shvatili da priča treba biti mnogo šira, pa smo u nju uključili i ostale preživjele sa Marša smrti, majke Srebrenice, preživjele iz baze Ujedinjenih naroda i aktiviste iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Naš konačni cilj je da ispričamo te priče na način da probude interes i brigu čitaoca za te ljude. Kroz te lične narative smo ispričali priču o genocidu, dok smo u isto vrijeme prezentirali činjenični opis rata, genocida, uloge međunarodne zajednice, prihološke posljedice i traume koju su doživjeli ti ljudi, napore aktivista za ljudska prava u pružanju otpora negiranju genocida, koji je postojao prije, a postoji i sada. Odlučili smo da želimo da knjiga dođe do što većeg broja ljudi i zato smo je objavili u SAD-u, na engleskom jeziku.
Spominjete ‘lekcije’. Je li svijet svjestan lekcija koje je mogao naučiti iz Srebrenice i općenito rata u Bosni i Hercegovini?
– To je jedan naših ciljeva, čitaocima prezentirati “lekcije“ iz Bosne i Hercegovine, naročito u jeku rasta nacionalističkog zanosa širom svijeta, suzbijanja slobode medija i novinara. Želimo upozoriti i na opasnosti od stvari kao što su zabrane za muslimane i slične politike koje vode ocrnjavanju određene grupe ljudi. Ljudi iz ove knjige imaju nevjerovatne priče, a mi smo željeli pojačati njihov glas i riječi kako bi ih svako mogao čuti.
Kako ste prikupljali svjedočanstva i koliko je to bio mukotrpan posao?
– Hasan zna većinu preživjelih, a ostale smo tražili preko njih. Zajedno smo odlučivali kako ćemo intervjuirati ljude te razmatrali pitanja za koja smo se nadali da ćemo moći postaviti. Željeli smo saznati sve o njihovim životima, a ne samo o genocidu i ratu, kako bismo njihove priče prezentirali na način koji je za njih korektan te kako bi čitaoci mogli steći poštovanje prema svemu što se tiče tih ljudi, a ne samo o tragičnim činjenicama. Hasan je kontaktiro svaku od tih osoba i nekoliko godina smo razgovarali s njima po kućama, kafićima, restoranima… tamo gdje su oni željeli. Hasan je obavio veći dio posla, jer je on zahtijevao znanje bosanskog jezika, a i on je dobro shvatao sve što je čuo, jer je to i sam proživio. Ja to ne bih mogla. Moj dio posla je bio da prepišem izjave i onda ih, uz svo istraživanje koje smo obavili, pretočim u napisanu knjigu.
Pretpostavljam da ste čuli mnogo užasnih stvari. Emocionalno, kao Amerikanki s drugog kraja planete, kako je bilo raditi na ovoj temi?
– Uvijek je teško slušati svjedočanstva preživjelih, naročito za ovu knjigu, za koju smo morali potrošiti jako mnogo vremena sa svakom od tih osoba i čuli toliko detalja. Neke su priče bile teže za mene, a neke za Hasana. Bilo je teško i zbog toga jer smo od ranije poznavali mnogo tih osoba i stalo nam je do njih.
Koliko američki studenti, općenito govoreći, znaju o Srebrenici?
– Studenti koje dovodim u Bosnu i Hercegovinu prvo pohađaju akademski kurs. Tu uče o historiji, kulturi, religiji, ratu, genocidu, ulozi međunarodne zajednice, Međunarodnom sudu u Hagu i mnogo čemu drugom. Kada dođu u Bosnu i Hercegovinu, oni već znaju dosta toga. No, ima ih koji prije tog kursa znaju malo, ili ne znaju ništa. Pošteno je reći da mnogo ljudi u SAD-u jednostavno ne zna za Bosnu i Hercegovinu. No, porodice, prijatelji, partneri i kolege mojih studenata su stekli znanje o Bosni i Hercegovini pod utjecajem dojmova naših posjeta Bosni i Hercegovini. Čak niti godinama poslije oni ne mogu prestati govoriti o Bosni i Hercegovini. A najveći utjecaj na to ima upravo Srebrenica.
Mnogo ste puta posjetili Srebrenicu i Potočare. Sjećate li se prvog puta?
– Sjećam se svakog detalja svoje prve posjete Potočarima, jer je to bio moj prvi susret s genocidom, kada sam prvi put slušala o njemu. Tada sam prvi put srela Hasana i čula dio njegove priče. Sjećam se kako sam se osjećala. Kao da nisam mogla disati svo vrijeme koje sam provela tamo. Bila sam zapanjena redovima i redovima bijelih nadgrobnih spomenika i ukletom Fabrikom akumulatora. Znala sam da se moram vratiti što prije, kako bih saznala još o onome što se tu desilo.
Knjiga na neki način govori i o potrebi pomirenja na našim prostorima. Koliko je iskreno pomirenje moguće u situaciji u kojoj nacionalizam ne slabi, a veliki broj političkih lidera i dalje negira ono što se desilo tokom rata u Bosni i Hercegovini?
– Struktura vlasti u Bosni i Hercegovini koju je nametnuo Dejtonski sporazum je velika prepreka pomirenju i ona se mora promijeniti. Taj, kao i problem učestalog negiranja, koje često dolazi i od dijela vlasti, treba riješiti prije nego što počne bilo kakav proces pomirenja.
Bile su najave da će Vaša knjiga biti uvrštena u univerzitetski program u SAD-u? Hoće li se to desiti?
– Tako je. Knjiga je već uvrštena u kurseve i programe na američkim univerzitetima na kojima studenti uče o genocidu, zločinima protiv čovječnosti, trumama, ratnim zločinima i slično. Kada još više ljudi prouči knjigu, očekujem da bude uvrštena u još više univerzitetskih programa.
Kako biste objasnili svoju misiju o Srebrenici?
– Ima toliko toga što treba naučiti iz genocida u Srebrenici. Moja misija je da podučim što više ljudi, studenata, ali i ostale koji su zainteresirani, o činjenicama, bez obzira na poricanje, važnosti poštovanja prema pričama preživjelih, svim fazama koje su vodile genocidu, a koje su u skladu s onim što se sada dešava u SAD-u i ostatku svijeta, o propagandi, nacionalizmu, kontroli medija, o tome kako mržnja brzo može rezultirati teškim kršenjem ljudskih prava, kako ta kršenja trebaju biti zaustavljena što je prije moguće, čim se otkriju.
Moja misija je, također, da podučim studente, i ostale, da je pojedinačna odgovornost svakog od nas da budemo svjesni ranih znakova upozorenja na ove stvari i da moramo reagirati na neki način. Takvu odgovornost, ali kolektivnu, treba imati svako društvo. Srebrenica nas sve može puno podučiti. Na kraju, želja mi je i upoznati ljude s Bosnom, dobro čuvanom tajnom prirodnih ljepota te velikodušnim i zanimljivim ljudima nevjerovatne i ogromne otpornosti.
