Demonstranti traže ostavku ministra Aleksandra Jablanovića nakon što je u Đakovici nazvao grupu Albanaca 'divljacima'.
Masovni protest porodica nestalih, studenata i članova pokreta Samoopredjeljenje, koji traže ostavku ministra za zajednice i povratak u Vladi Kosova, Aleksandra Jablanovića, najavljen je za danas u Prištini.
Demonstracije, koje traju bezmalo dvije nedjelje, a koje nisu izazvane ni siromaštvom, ni korupcijom, ni kriminalom, niti nedostatkom perspektive zbog kojih već mjesecima hiljade stanovnika napuštaju svoje domove i ilegalno odlaze u bogate zemlje Evropske unije, dovele su do situacije u kojoj hiljade ljudi izlaze na ulice.
Do sada su protesti održani u mnogim gradovima, od kojih najveći u Đakovici – procjenjuje se da je na ulice izašlo oko 10.000 ljudi.
Šestog januara u Đakovicu je stigla grupa srpskih hodočasnika sa namjerom da proslave pravoslavne praznike na mjestu iz kog su protjerani. To je izazvalo protest oko 100 lokalnih mještana.
Srbija mora progovoriti o zločinima
Dvojica pripadnika desničarskog Samoopredjeljenja su gađala autobus ledenicama. Policija ih je uhapsila. Hodočasnici su odustali od posjete, a ministar za zajednice i povratak Aleksandar Jablanović je prokomentarisao:
"Ovo je jedan veliki praznik, jedna velika svetinja, i divljaci kakvi su danas u Đakovici pokvarili praznik ljudima koji su došli na svoja spaljena ognjišta neće služiti nikome.“
Taj komentar, ali i nekoliko drugih koji su uslijedili, isprovocirali su lavinu protesta, koji se inače odavno nisu događali na Kosovu u toj mjeri.
U međuvremenu, ministar Jablanović se izvinio porodicama, čiji su članovi nastradali tokom rata na Kosovu.
Rekao je, takođe, da nije znao šta se dogodilo u okolini Đakovice tokom 1999. godine.
Anita Mitić (1990. godište), direktorka kancelarije Inicijative mladi za ljudska prava (YiHR), kaže da ne zna da li je moguće da bilo ko od političara može da ne zna za dešavanja 1999. na Kosovu, međutim, u Srbiji je to uobičajena stvar.
Kako u toj zemlji ne postoji javni dijalog o tome, te kako je bliža i dalja prošlost uspješno smještena u mjesto tabu-razgovora, mnogi ljudi apsolutno nemaju znanja o tome šta se zapravo dešavalo na Kosovu za od marta do jula 1999.
Zbog toga je YiHR uputio pismo Vladi Srbije za zahtjevom da se prekine ćutnja o dešavanjima na Kosovu:
"Dugačak je spisak stvari o kojima ne govorite u javnosti i koje uredno otćutite svake godine u periodu između 24. marta i 10. juna, kada se prisjećamo NATO intervencije. Zbog vašeg ćutanja, naši vršnjaci su zbunjeni i ništa ne znaju o razlozima zbog kojih smo 78 dana živjeli pod bombama. O tome ih ne informišete ni vi, ni mediji, ni profesori u školi'“, navodi se u pismu.
Prećutkivanjem stvari lako je dovesti do situacije koja prevladava danas - zbog toga Kosovari nazivaju masakr u selu Meje pored Đakovice albanskom Srebrenicom, dok sa srpske strane postoji samo tišina, jer mnogi ni ne znaju da su srpske trupe 27. aprila 1999. godine ubile 500 dečaka i muškaraca.
Također, ćutnja nije ni najbolje oružje protiv stereotipa, koji na Balkanu znaju da budu jači od najjačeg inata, tako da se u Srbiji i u drugim zemljama gdje se koriste slovenski jezici i dalje razmišlja o Albancima kao o divljacima, koji su primitivni, neškolovani i nasilni.
"'Divljaštvo' je mnogo jaka riječ“, kaže Gazmend Bajri, mladi dokumentarista koji upravo priprema film o traumi u kojoj živi Feldane, jedna od mnogih žena koja je u masakrima počinjenim tokom rata izgubila cijelu porodicu, a sada živi sama bez ikakve pomoći.
"Ljudi su mnogo pogođeni tim riječima“, nastavlja i objašnjava da je teško pomiriti se sa takvim generalizovanjem.
Zato su se ovaj put političkim strankama priključili i studenti i organizacija "Pozivi majke", koja okuplja žene sa iskustvom poput Feldaninog.
Posjeta Beograđanke Prištini
Gazmendovo ratno iskustvo je takođe traumatično. 1999. godine Srbi su ga zatvorili u kuću i satima ga psihički i fizički maltretirali.
"Imao sam sreću, jer se nisam zatvorio u sebe - radio sam na tom iskustvu, danas znam da se svijet sastoji od dobrih i zlih ljudi. U mom filmu želim pitati kako nastaviti život i da li se takve stvari mogu zaboraviti. Kod nas društvo ne priča o tim ženama i njihovoj nesreći. Moraju same da se suoče sa depresijom, očajem. Svi hoće da zaborave.
Mislim da bi se u demokratskim zemljama podrazumjevala ostavka ministra koji naziva pripadnike druge nacije divljacima, ali ovdje je Balkan, tu vladaju drugi standardi. Ponekad je to teško shvatiti. Uprkos svemu, mislim da generalno, Albanci ne mrze Srbe. Ustvari, mnogo smo slični.“
Anita Mitić potvrđuje da nikad nije doživjela neprijatnu situaciju na Kosovu zbog toga što je Srpkinja, no kad je prvi put krenula u Prizren 2009. godine, nije joj bilo svejedno.
"Roditelji su me oplakivali“, smeje se i kaže da se i sama malo plašila. Od te godine redovno posjećuje Kosovo.
Slijedeća prilika? Razgovor sa ministrom Jablanovićem i gradonačelnikom Prištine, Shpendom Ahmetijem u utorak.
"Ne slažem se s tim što je Jablanović izjavio o Albancima i mislim da nije trebalo to da izjavi”, kaže Anita.
Objašnjava da se mnogi u Prištini oduševe čim čuju da je došla iz Beograda i odmah progovore srpski.
"U taksi ulazim sa 'dobro veče'“, govori kroz smijeh, a na YiHR blogu o putovanju u Prištinu piše:
"Jer da sam odlučila da se plašim, ja bih propustila sve ovo. Propustila bih Prištinu. Ali ne kao grad, ne kao politiku. Propustila bih da svoj život poboljšam. Jer tek kada upoznam sve, ja mogu da upoznam sebe. A Priština jeste dio mene.”
Nestali i Albanci i Srbi
Gazmend, takođe, kaže da ne treba više političkog dijaloga, obični ljudi moraju sami napraviti taj korak. On je ubjeđen da će to i uraditi mlade generacije.
Organizatori subotnjih protesta traže od kosovskog premijera Ise Mustafe da razriješi ministra Jablanovića za "fašističke riječi" uperene protiv Albanaca.
Na taj način će trenutna Vlada, smatraju organizatori, dokazati svoju ozbiljnost.
Ne slažu se svi s tim tvrdnjama. Adem Demaçi, borac za albansko nacionalno pitanje rekao je da je protest gubljenje vremena jer ne donosi sistemsko rješenje.
Borbe koje su se dogodile 1999. godine u rejonu Đakovice i Peći između kosovskih Albanaca i srpskih paravojnih snaga spadaju među najbrutalnije u to vrijeme.
Upravo iz okoline tih mjesta nestalo je najviše ljudi, kako Albanaca tako i Srba - i do danas nema traga mnogima.
