Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (7)

Teško je povjerovati da viši oficiri nisu znali da srpske i jugoslovenske snage učestvuju u ovakvim silovanjima. Silovanja su se često dešavala u prisustvu i uz saglasnost vojnih oficira. Nekoliko žrtava silovanja prijavilo je ove zločine oficirima VJ. Međutim, nema naznaka da su VJ ili MUP Srbije pokušali da uhapse ili kazne one koji su odgovorni za napade. Uprkos tome što su na ovaj način očigledno zanemarili svoju dužnost, mnogi oficiri policije i vojske koji su učestvovali u operacijama na Kosovu bili su nagrađeni ili unapređeni poslije završetka sukoba. Takođe nema dokaza da su Vojska Jugoslavije ili Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije preduzeli mjere da spriječe silovanja i druge oblike seksualnog zlostavljanja, tako što su na primjer izdavali naređenja ili upozorenja vojnicima da će biti kažnjeni za takve zločine, mada je bilo slučajeva kada su vojnici ili policajci pokušali da zaštite žene od pripadnika paravojnih formacija

Ubistva
Ubistva kosovskih Albanaca dešavala su se širom Kosova. Kao što poglavlje o statističkoj obradi podataka jasno pokazuje, velika većina žrtava bili su muškarci, mada ni žene ni djeca nisu bili pošteđeni. U brojnim slučajevima, kao u domaćinstvu porodice Vejsa u Đakovici 1. aprila, porodice Gerxhaliu u Donjoj Sudimlji 31. maja, ili domaćinstvu Berisha u Suvoj Reci 26. marta, pored odraslih, ubijana su i djeca. Poglavlje o statističkoj obradi podataka otkriva da su ubistva počinjena u tri različita talasa. Svjedočenja očevidaca ukazuju na tri opšta motiva za ubistva.
Prvi je bio da se podstakne proces čišćenja. Po tipičnom obrascu, snage bezbjednosti bi najprije granatirale selo a zatim bi ga zauzele, nakon čega bi naložile albanskim mještanima da odu. Ponekad su ove snage ubijale pojedine mještane da bi se proširila panika i ubrzala deportacija. Drugi motiv bio je uklanjanje pojedinaca za koje se sumnjalo da su učestvovali u akcijama OVK-a ili su ih pomagali. Iz sela u selo, pripadnici snaga bezbjednosti odvajali su muškarce od žena i djece i ispitivali ih o pobunjenicima i ponekad ih danima držali u zarobljeništvu. Razgovori sa svjedocima i preživjelima, kao i izjave pripadnika srpskih i jugoslovenskih snaga koje su prenijeli strani mediji, pokazuju da su muškarci za koje se sumnjalo da su povezani s OVK-om ubijani na licu mjesta. Takva sumnja mogla je biti zasnovana i samo na činjenici da su muškarci bili vojno sposobni. Ponekad su muškarci bili primoravani da se skinu, kao u Beloj Crkvi, da bi se vidjelo da li ispod civilne odjeće nose uniformu, da li imaju povreda iz borbe, ili prljavštinu na rukama koja bi ukazivala da su učestvovali u borbama. Pošto je često bilo teško razlučiti civile, a pogotovo seoske stražare, od pripadnika OVK-a, državne snage nisu željele da rizikuju i ubijale su one od kojih bi mogla da im zaprijeti opasnost. U drugim slučajevima, na posebnoj meti su se našli važni politički lideri, aktivisti, ili imućni pojedinci. Kao što poglavlje “Snage u sukobu” jasno pokazuje, paravojne jedinice ponekad su imale spiskove onih koje treba ubiti, koje su dobijale od lokalnih vlasti ili policije.
Treći faktor je bila osveta. U izvesnim slučajevima, kao što je Meja kod Đakovice ili naselje Tusus u Prizrenu, ubistva širokih razmjera počinjena su nakon što je OVK pobio pripadnike srpskih ili jugoslovenskih snaga. Ubistva u Vrbovcu i Štutici, u oblasti Drenice, krajem aprila, počinjena su neposredno pošto su snage NATO-a bombardovale fabriku Feronikl u kojoj su bile smještene snage bezbjednosti.
Na kraju, mada su protjerivanja i ubistva mahom bila brižljivo isplanirana, bilo je i slučajeva da su se određene snage otele kontroli, što je posebno bilo često među dobrovoljcima i pripadnicima paravojnih snaga. Opšte bezakonje na Kosovu tokom bombardovanja NATO-a omogućavalo je kriminalcima i pljačkašima da nekažnjeno iznuđuju, pljačkaju i ubijaju. Uz malo izuzetaka, vlasti nisu činile ništa da to spriječe. Na Kosovo su bile upućene paravojne formacije, uprkos tome što su bile poznate po svireposti, a bilo je i kriminalaca koji su pušteni iz zatvora u zamjenu za pristanak da idu da se bore na Kosovu.
Broj žrtava, nestali i uklanjanje tijela
Ni više od dvije godine nakon završetka rata ne zna se konačan broj ubijenih između marta i juna 1999. godine. Mada su razlozi za nedostatak tačnih podataka o broju mrtvih jasni i uobičajeni za mnoge poslijeratne situacije, ukupan broj mrtvih ostaje jedno od najkontroverznijih pitanja ovog rata. Međutim, da li je broj ubijenih 5.000 ili 15.000 nije toliko važno koliko je bitna činjenica da se na meti ubistava srpskih i jugoslovenskih snaga bezbjednosti našao veliki broj civila.
Jedan od razloga što je broj mrtvih i dalje predmet rasprava jeste to što je tokom rata bilo preterivanja u tvrdnjama zvaničnika NATO-a ili vlada zemalja članica. Neki zvaničnici SAD-a, među njima sekretar odbrane William Cohen i specijalni izaslanik State departmenta za ratne zločine David Shafer, izražavali su pretpostavke da je nestalo oko 100.000 Albanaca i da se strahuje da su oni mrtvi.34 Takvi podaci su u suprotnosti s odmerenijim procjenama vlade SAD-a i NATO-a iz istog perioda – koje su se kretale između 3.000 i 4.000 mrtvih, a koje su zasnovane na izjavama izbjeglica. Nakon rata, šef administracije Ujedinjenih nacija na Kosovu Bernard Kouchner izjavio je da je poginulo “oko 11.000 osoba”, mada je njegova služba za odnose s javnošću kasnije povukla izjavu o ovoj procjeni.36 Ipak, neprovjerene izjave visokih državnih funkcionera u jeku rata navele su neke medije i političke protivnike NATO-a na Zapadu da optuže NATO da je ovakva propaganda bila neophodna da bi se opravdala intervencija NATO-a.37 Ove optužbe nagnale su ljevičarski orijentisane kritičare politike Zapada prema bivšoj Jugoslaviji da negiraju da su srpske snage uzrokovale masovno protjerivanje Albanaca, čak i da je bilo masovnih ubistava albanskih civila.
Međutim, mnogo važniji uzrok za to što ne postoje precizne procjene o broju mrtvih jeste namjerni pokušaj srpskih i jugoslovenskih vlasti da unište dokaze i uklone leševe. Tribunal u Hagu i Human Rights Watch dokumentovali su slučajeve u kojima su leševi otkopavani i uklonjeni s mjesta zločina, u očiglednom pokušaju da se prikriju ubistva. U dokumentarnoj emisiji pod nazivom “Spaljivanje dokaza” američke stanice National Public Radio, koja je emitovana 25. januara 2001, tvrdi se da su srpske i jugoslovenske snage sistematski transportovale leševe kosovskih Albanaca u kompleks rudnika Trepča pored Kosovske Mitrovice, gdje su ih spaljivale. Ovaj izvještaj navodi, citirajući srpske borce i jednog pripadnika srpske obavještajne službe na visokom položaju, da je u Trepči uništeno između 1.200 i 1.500 leševa.
Ove optužbe o uklanjanju leševa i uništavanju dokaza dobile su jasnu potvrdu u maju 2001, kada je srpska vlada objavila da je tokom rata na Kosovu kamion sa osamdeset šest tijela bio potopljen u Dunav. U njemu su se, prema tvrdnjama, nalazila tijela albanskih civila s Kosova. Jedan visoki zvaničnik srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova izjavio je 25. maja da je Milošević naredio tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vlajku Stojiljkoviću da ukloni sve tragove koji bi mogli biti dokaz zločina na Kosovu.
U julu 2001. srpske vlasti su objavile da su pronašle još četiri grobnice u Srbiji, s ukupno 1.000 leševa kosovskih Albanaca. U julu 2001. Sud za ratne zločine ekshumirao je oko 4.300 tela, što je mnogo manje od 11.334 tijela, koliko su kosovski Albanci prijavili Tribunalu.40 Prema izvještaju Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, u aprilu 2001. godine 3.525 osoba se još vodilo kao nestalo, a velika većina njih su kosovski Albanci.
Timovi Tribunala u Hagu ekshumirali su između juna i novembra 1999. godine 2.108 tijela sa 195 lokacija. Tokom druge faze ekshumacije, između aprila i novembra 2000, eksperti za sudsku medicinu ispitali su još 325 lokacija i pronašli još 1.577 leševa i 258 ostataka tijela. U obraćanju Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u novembru 2000. glavni tužilac Međunarodnog suda za ratne zločine Carla del Ponte izjavila je da konačni broj ekshumiranih leševa iznosi “oko 4.000, tijela ili dijelova tijela”. Treba primjetiti, međutim, da Sud za ratne zločine očigledno nije pravio razliku između boraca i civila, i da su u nekim krajevima pripadnici OVK-a bili među civilima (npr. Vrbovac – Štutica, oblast u Drenici – 30. aprila, tokom ofanzive, poginulo je na desetine kosovskih Albanaca). Međutim, od suštinskog su značaja izjave Carle del Ponte o uklanjanju tijela iz grobnica koje je dala u oba svoja obraćanja Savjetu bezbjednosti, 1999. i 2000. godine. Ona je u obraćanju 1999. godine, nakon što je iskopano 2.108 leševa, izjavila sljedeće:
Ovaj broj (2.108) ne odražava u potpunosti konačan broj stvarnih žrtava, jer smo otkrili dokaze da su tijela uklanjana iz grobnica. Tačan broj leševa nemoguće je utvrditi na velikom broju lokacija. Na tim lokacijama bilo je pokušaja da se prikriju dokazi. Mnoga tijela su spaljena, ali se dokazi koje su prikupili vještaci za sudsku medicinu ipak poklapaju sa izjavama svjedoka tih zločina.
U izjavi koju je dala sljedeće godine Del Ponte je naglasila da “nikada neće biti moguće utvrditi tačan broj ubijenih, zbog namjernih pokušaja da se njihova tijela spale ili sakriju na druge načine”.
Lokacije za koje Tribunal za ratne zločine tvrdi da ima jasne dokaze da su na njima prekopavane grobnice jesu Izbica, Trepča, Mala Kruša i Crkolež. Human Rights Watch, OEBS i druge organizacije koje su dokumentovale kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava takođe su prikupile dokaze da su jugoslovenske i srpske snage do 12. juna 1999. uklanjale tragove iz grobnica i na drugi način pokušavale da prikriju dokaze o ubistvima. U ovo spada uklanjanje tijela, premještanje tijela iz masovnih grobnica u individualne grobove, spaljivanje tijela i uklanjanje ili zamjena odjeće i ličnih stvari da bi se otežao proces identifikacije.
Istraživači HRW-a su sakupili vjerodostojna svjedočenja o prekopavanju grobova u Maloj i Velikoj Kruši, Pustom Selu, Slovinju, Pokleku, Kotlini, Rezali, Izbici, Trnju i Đakovici, gdje je sa gradskog groblja uklonjeno najmanje sedamdeset sedam tijela. U Trnju pored Suve Reke srpske snage su 25. marta ubile između dvadeset četiri i trideset šest mještana. Žetiri dana kasnije jedan svjedok je video nepoznate osobe kako odnose tijela u kamionu. On je izjavio:
Rano ujutru sam čuo da kamion dolazi iz Lešana. Čuo sam da su se zaustavili i otvorili metalna vrata i znao sam da su došli da odnesu tijela. Čuo sam kako su ih stavljali u kamion i čuo sam da se Srbi žale na smrad. Sve su ih stavili unutra i vratili se u Lešane.
U Slovinju su istraživači HRW-a obišli privremenu grobnicu van sela u kojoj je dan nakon ubistva koje se dogodilo 16. aprila sahranjeno šesnaest žrtava (vidjeti poglavlje o opštini Lipljan). Tijela su kasnije iskopale srpske snage opremom za iskopavanje, a rodbina žrtava, koja je sahranila tijela, nema saznanja gdje se nalaze ostaci. U Pokleku je 17. aprila prvo pucano iz mitraljeza u četrdeset sedam žrtava, kako se procjenjuje, a zatim su u prostoriju u kojoj su bile zatvorene bačene ručne bombe (vidjeti poglavlje o oblasti Drenice). Nekoliko drugih leševa izvučeno je iz baštenskog bunara. Na kraju je kuća bila zapaljena. Kada je istraživač HRW-a obišao lice mjesta u julu 1999, rodbina žrtava pokazala je istraživaču kutiju s ljudskim kostima koje su, navodno, pokupljene iz te prostorije. U selu Kotlina je istraživač HRW-a video pošumljenu lokaciju na kojoj su srpske snage bezbjednosti pokušale da prikriju dokaze o ubistvu dvadeset dva muškarca tako što su njihova tijela stavili u dva duboka prirodna bunara i unutra bacili eksploziv.
Postoje dvije naučne studije koje se bave pitanjem broja ubijenih Albanaca. Prva studija, koju je u junu 2000. objavio Centar za kontrolu bolesti Sjedinjenih Država (The U.S. Centers for Disease Control), predstavlja epidemiološku analizu vezanu za sva ubistva na Kosovu tokom 1998. i 1999. U njoj se, na osnovu istraživanja domaćinstava i stope smrtnosti prije rata, zaključuje da je smrt oko 12.000 osoba izazvana “traumama prouzrokovanim ratom”. Važno je, međutim, naglasiti da studija uključuje 1998. godinu (kada je u sukobu ubijeno oko 1.500 Albanaca) i u istraživanju nije načinjena razlika između civila i boraca koju je inače teško utvrditi.
Druga studija, Politička ubistva na Kosovu, koju su u oktobru 2000. godine objavili Central and East European Law Initiative, (Inicijativa za pravo u Srednjoj i Istočnoj Evropi, CEELI), American Bar Association (Američka advokatska komora) i American Association for the Advancement of Science (Američka asocijacija za unapređenje nauke, AAAS), zaključuje da je između 20. marta i 12. juna 1999. godine ubijeno oko 10.500 kosovskih Albanaca, s pouzdanošću od 95 odsto, uzevši raspon od 7.449 do 13.627.46 Izvještaj potom analizira vrijeme i mjesto ubistava i pokazuje da se vrijeme ubistava poklapa s vremenom odlaska izbjeglica s Kosova (vidi poglavlje o statističkoj analizi).
Ciljana ubistava
Ubistva su se dešavala širom Kosova, ali su se na posebnoj meti našli neki istaknuti kosovski Albanci. Brojni političari, ljekari, borci za ljudska prava i druge javne ličnosti ubijeni su na razne načine, kao i pojedinci koji su radili za KVM (OEBS) ili iznajmljivali stanove ili kuće za potrebe KVM-a.
Prvo prijavljeno ubistvo jeste ubistvo poznatog advokata i borca za ljudska prava Bajrama Kelmendija i njegova dva sina – Kushtrima od 18 godina i Kastriota od 31 godinu. Bajram Kelmendi sarađivao je sa Većem za odbranu ljudskih prava i sloboda i tokom 1998. godine dostavljao je podatke Tribunalu za ratne zločine. Uživao je ugled veoma sposobnog advokata koji je branio optužene u mnogim političkim suđenjima ranijih decenija. U posljednjem suđenju branio je dnevnik na albanskom Koha Ditore, na suđenju po Zakonu o informisanju, jer su novine objavile izjavu političkog predstavnika OVK-a Hashima Thaçija.
U noći 24. marta, na početku bombardovanja NATO-a, pet uniformisanih policajaca upalo je u kuću Kelmendijevih u ulici Veluša u Prištini. Prema izjavi Kelmendijeve supruge Nekibe Kelmendi, koja je i sama poznata pravnica, Kastriot je pozvao policiju da im javi da je neko upao u njihov dom, ali je policija prekinula vezu. Nekibe je pokušala da ih pozove, ali su i njoj spustili slušalicu. Policajci su prisilili članove porodice da legnu na pod, a Bajrama su udarali u stomak. Policajci su pretražili kuću ali ništa nisu odnijeli. Oko pola dva poslije ponoći, Bajram, Kushtrim i Kastriot su odvezeni Kastriotovim kolima. Kastriotu su rekli da “poljubi djecu za oproštaj.”
Nekibe je bezuspješno pokušavala da u policijskim stanicama i bolnicama u Prištini dobije informacije o suprugu. Takođe je kontaktirala s Natašom Kandić, direktorkom Fonda za humanitarno pravo, jednom od najuvaženijih organizacija za ljudska prava u Jugoslaviji, koja je objavila da su Kelmendijevi oteti. Ujutro 26. marta Nekibe je čula da su tijela Bajrama i njena dva sina pronađena na benzinskoj pumpi na izlazu iz Prištine na putu za Kosovo Polje. Sva trojica su strijeljana.
Ubistvo Bajrama Kelmendija i njegova dva sina prestravilo je istaknute Albance u Prištini – javne ličnosti poput političara, boraca za ljudska prava, novinara, umjetnika, profesora. Među njima je zavladala panika da će neke snage krenuti da ubijaju istaknute kosovske Albance. Nakon vijesti o ubistvu Kelmendija mnogi Albanci su napustili Kosovo.
I drugi istaknuti Albanci ubijeni su u otprilike isto vrijeme u drugim dijelovima Kosova. Srpske snage su 25. marta provalile u dom uglednog ljekara u Đakovici dr Izeta Hime Hima i ubili ga pred njegovom ženom. Poznati advokat Urim Rexha i rukovodilac Demokratskog saveza Kosova (DSK) Mark Malota takođe su bili ubijeni istog dana u Đakovici (vidi poglavlje o opštini Đakovica). Dvojica aktivista DSK-a na visokim položajima u Mitrovici takođe su ubijeni pod nejasnim okolnostima: Agim Hajrizi i Latif Berisha.
Prema izvještajima, nepoznate snage bezbjednosti pritvorile su 27. marta sekretara ogranka DSK-a u Kosovu Polju, zajedno s njegovom suprugom i još jednom albanskom porodicom koja je živjela u blizini. Prema izvještaju OEBS-a o Kosovu, muškarce su u pritvoru surovo batinali. Pušteni su 28. marta i na kraju su dospjeli u Makedoniju. Dana 4. aprila ovaj sekretar DSK-a čije se ime ne pominje u izvještaju OEBS-a, podlegao je povredama u bolnici u Tetovu u Makedoniji.
Vjerovatno najugledniji Albanac koji je ubijen jeste Fehmi Agani, profesor i vodeća figura DSK-a. Aganija je kao političara poštovala većina onih koji su se bavili kosovskom politikom: njegova partija, OVK, međunarodni pregovarači, čak i srpski pregovarači. Mnogo godina on je važio za ključnog čovjeka koji stoji iza politike DSK-a, za osobu koja se iskreno zalaže za mirno rješenje krize. Možda motivi za ubistvo Aganija leže upravo u njegovoj inteligenciji i popularnosti.
Okolnosti Aganijevog ubistva nisu još razjašnjene. Agani je 6. maja pokušao da sa svojom porodicom vozom napusti Kosovo. Voz je vraćen na granici s Makedonijom. Negde u blizini Kosova Polja policija je zaustavila voz i naredila svima da izađu. Prema nekim izvještajima u medijima, Agani je odveden autobusom s ostalim muškarcima, dok se u nekim tvrdi da ga je policija odvela privatnim automobilom. Njegovo tijelo nađeno je sljedećeg dana pored poljskog puta nedaleko od Lipljana. Srpska vlast tvrdila je da je Aganija ubio OVK kako bi spriječio pregovore između Rugove i srpskih vlasti. Izvještaj policije od 7. maja 1999 glasi:
Pretpostavlja se da su teroristi takozvanog OVK-a držali Aganija u izolaciji da bi spriječili njegovo mješanje u pregovore između Ibrahima Rugove i Vlade Republike Srbije. Kada je Rugova otišao za Rim, nisu više imali razloga da ga zadrže, pa su ga ubili. Ovaj najnoviji teroristički akt može se nesumnjivo protumačiti kao potvrda već najavljene odluke OVK-a da bi slično postupili i sa gospodinom Ibrahimom Rugovom.
U izvještajima stoji da su ostali istaknuti pojedinci, poput Latifa Berishe, predsjednika DSK-a u Kosovskoj Mitrovici, pjesnika Dina Mehmetija, pisca Tekija Dervishija takođe ubijeni. Dana 24. marta čuvara u dnevnom listu Koha Ditore ubila je policija kada je pretresala kancelarije lista. Druga ciljna grupa bili su Albanci koji su sarađivali s Verifikacionom misijom OEBS-a na Kosovu (KVM). Kada se 19. marta KVM povukao s Kosova, mnoge od njihovih kancelarija bile su opljačkane i spaljene, a policija i paravojne formacije tukle su ili ubile neke albanske radnike. Najgori slučaj osvete desio se porodici Berisha u Suvoj Reci, koja je iznajmljivala dvije kuće OEBS-u. Srpske snage su 25. i 26. marta ubile najmanje dvadeset četiri člana ove porodice, uključujući jedanaestoro djece do šesnaest godina starosti (vidi poglavlje o opštini Suva Reka).
Silovanja i seksualno nasilje
Silovanja i ostali oblici seksualnog nasilja korišćeni su na Kosovu 1999. godine kao oruđe rata i sredstvo sistematskog “etničkog čišćenja”. Slučajevi silovanja nisu bili ni rijetka ni izolovana djela koja su počinili pojedini pripadnici srpskih ili jugoslovenskih snaga, već su korišćeni smišljeno kao sredstvo zastrašivanja stanovništva, iznuđivanja novca od porodica i proterivanja. Silovanja su takođe doprinjela protjerivanju kosovskih Albanaca s Kosova.
Istraživači HRW-a su prikupili ukupno devedeset šest vjerodostojnih izjava svjedoka o seksualnom nasilju koje su počinili pripadnici VJ, srpske policije i paravojnih formacija tokom bombardovanja NATO-a, ali je stvarni broj takvih slučajeva vjerovatno mnogo veći. U šest od ovih slučajeva HRW je imao priliku da detaljno ispita žrtve. HRW je takođe upoznao još dvije žene koje su priznale da su bile silovane, ali su odbile da daju izjavu. Konačno, HRW je dokumentovao šest slučajeva u kojima su žene prvo bile silovane a zatim ubijene.
U ovih devedeset šest slučajeva spadaju i izvještaji o silovanjima koje su prikupile druge nevladine organizacije, ali ih HRW smatra vjerodostojnim. HRW je provjerio ove izjave, koliko je to bilo moguće, kroz intervjue sa desetinama medicinskih sestara, ljekara, očevidaca i lokalnih aktivista za zaštitu ljudskih i ženskih prava. Važno je istaći da postoji mogućnost da se neki od ovih slučajeva ponavljaju u izvještajima lokalnih i međunarodnih organizacija. Bez obzira na to, HRW vjeruje da je stvarni broj silovanih žena na Kosovu između marta i juna 1999. godine bio mnogo veći od devedeset šest, jer kosovske Albanke koje su bile žrtve silovanja većinom nisu željele da govore o svojim iskustvima. U isto vrijeme, treba istaći da HRW ne može da potvrdi da su na Kosovu tokom rata postojali logori za silovanje, kako glase optužbe koje su iznijele vlade SAD-a i Velike Britanije, i NATO.
Uopšteno govoreći, silovanja na Kosovu mogu se grupisati u tri kategorije: silovanja žena u njihovim kućama, silovanja za vrijeme protjerivanja i silovanja u pritvoru. U prvu kategoriju spadaju slučajevi kada su snage bezbjednosti ulazile u privatne kuće i silovale žene pred članovima porodice, u dvorištu ili u susjednoj sobi. Druga grupa obuhvata slučajeve koji su se događali kada su pripadnici VJ, srpske policije ili paravojnih formacija zaustavljali interno raseljena lica koja su išla pješke ili su se vozila traktorom, često ih pljačkali i zastrašivali. Ako porodice nisu mogle da daju novac, snage bezbjednosti bi ponekad prijetile da će im odvesti kćerke i silovati ih; u nekim slučajevima, kćerke su ipak odvođene, čak i kad bi porodice dale novac. Treća kategorija silovanja obuhvata silovanja koja su se dešavala u privremenim i improvizovanim pritvorima, za šta su se koristili napušteni domovi ili štale.
Kao primjer silovanja iz druge kategorije poslužiće izjava jedne žrtve silovanja data istraživaču HRW-a o tome kako ju je jedan pripadnik srpske paravojne formacije svukao s traktora pored pograničnog sela Žur i seksualno zlostavljao pred desetinama drugih izbjeglica. Žrtva, tridesetogodišnja majka, koja je putovala sa svojom majkom, svekrvom i dvoje djece, ispričala je istraživaču HRW-a:
Zaustavila su nas dvojica Srba u uniformama. Jedan krupni riđi čovjek me je pozvao da siđem s traktora. Taj riđi je obišao traktor i rekao: ”Ti”, i pokazao na mene. Nisam sišla s traktora kada mi je rekao. Onda je viknuo: “Ti! Silazi!” Moj trogodišnji sin mi je spavao na krilu. Nastavio je da viče: “Silazi! Silazi!” Povukao me je s traktora i pocijepao mi odjeću. Pantalone su mu već bile otkopčane i video mu se penis. Pocijepao mi je grudnjak. Počela sam da vrištim i da plačem. Drugi Srbin je prišao i uperio svoje automatsko oružje u moje grudi. Nosila sam dimije da bi mislili da sam stara. Riđi mi je skinuo pantalone, kidajući učkur. Rekao mi je da sednem. Uzeo mi je deset maraka koje sam imala pri sebi. Svukao je pantalone i privukao me sebi. Bili smo uz traktor, pored vozačke kabine. Imala sam menstruaciju. Kada mi je svukao pantalone video je uloške natopljene krvlju, pa me ipak nije silovao. Umjesto toga, okrenuo me je i zgrabio mi dojke, pokušavši da me siluje odnazad (analno silovanje). Jako sam se stisla pa nije uspio. Možda je ejakulirao. Ne znam. Trajalo je tri ili četiri minuta, a onda mi je rekao da mogu da se vratim na traktor.
Svjedoci ovog slučaja, koji se desio 2. juna 1999. godine, potvrdili su ovu izjavu i dali dodatne detalje o incidentu. Vozač traktora koji je prolazio tuda kasnije tog dana, kao i drugi putnici u traktoru, potvrdili su opis ta dva muškarca u uniformama. Jedan očevidac tog seksualnog nasilja, osamnaestogodišnjak iz Đinovca iz oblasti Suve Reke, ispričao je istraživačima HRW-a:
Bacio je na asfalt i silovao je tamo pred svima. Samo jedan Srbin je silovao. Drugi Srbin je udarao druge ljude kundakom automatske puške i govorio: “Tišina, tišina!” Svi smo skrenuli pogled. Trajalo je oko tri ili četiri minuta. Uradio je to pored traktora.
S nekoliko izuzetaka, silovanja koja je dokumentovao HRW bila su grupna, uključujući najmanje dva počinioca. U nekoliko slučajeva žrtve i svjedoci su identifikovali počinioce kao pripadnike srpske specijalne policije, po plavim ili plavim maskirnim uniformama, ili kao vojnike VJ, po zelenim vojnim uniformama. Većinu slučajeva silovanja, međutim, očigledno su počinili pripadnici srpskih paravojnih formacija, koji su nosili različite uniforme i često imali marame, dugačke noževe, duge kose i brade. Ove paravojne formacije su širom Kosova tijesno sarađivale sa zvaničnim vladinim snagama, s Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije ili Vojskom Jugoslavije.
Srpske i jugoslovenske vlasti znale su da su pripadnici paravojnih formacija učestvovali u silovanjima i drugim oblicima seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini. Međutim, srpske i jugoslovenske vlasti dozvolile su paravojnim formacijama da djeluju ili su ih poslale na Kosovo, a da, kako se čini, nisu preduzele nikakve mjere predostrožnosti da se ove jedinice spriječe da opet počine ratni zločin ove vrste.
Teško je povjerovati da viši oficiri nisu znali da srpske i jugoslovenske snage učestvuju u ovakvim silovanjima. Silovanja su se često dešavala u prisustvu i uz saglasnost vojnih oficira. Nekoliko žrtava silovanja prijavilo je ove zločine oficirima VJ. Međutim, nema naznaka da su VJ ili MUP Srbije pokušali da uhapse ili kazne one koji su odgovorni za napade. Uprkos tome što su na ovaj način očigledno zanemarili svoju dužnost, mnogi oficiri policije i vojske koji su učestvovali u operacijama na Kosovu bili su nagrađeni ili unapređeni poslije završetka sukoba. Takođe nema dokaza da su Vojska Jugoslavije ili Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije preduzeli mjere da spriječe silovanja i druge oblike seksualnog zlostavljanja, tako što su na primjer izdavali naređenja ili upozorenja vojnicima da će biti kažnjeni za takve zločine, mada je bilo slučajeva kada su vojnici ili policajci pokušali da zaštite žene od pripadnika paravojnih formacija. Vojnici, policajci i pripadnici paravojnih formacija često su čak silovali žrtve pred mnogim svjedocima. Pored silovanja koja su se dešavala pred drugima, proces izdvajanja žena iz konvoja izbjeglica često se dešavao naočigled svih drugih raseljenih lica.
*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.
(Nastaviće se...)