Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (4) Početak rata: Masakri u Drenici

Pet dana poslije Gelbardovih komentara, 28. februara i 1. marta, srpske vlasti su pokrenule veliki napad na dolinu Drenice u središnjem dijelu Kosova, uporišta OVK-a. Odgovarajući na zasjede koje je OVK pripremio za policiju, specijalne snage su napale dva susejdna sela, Ćirez i Likošane. Specijalna policija je 5. marta napala obližnje selo Prekaz – gdje je živio Adem Jashari, poznati član OVK-a. Jasharija su ubili, kao i sve članove njegove porodice, osim jedanaestogodišnje djevojčice. Ukupno osamdeset tri osobe izgubile su život u ova tri napada, od toga najmanje dvadeset četvoro žena i djece.

Mada se OVK upustio u borbu za vrijeme ovih napada, srpske specijalne snage pucale su bez razlike i na žene, djecu i ostale civile. Helikopteri i vojna vozila zasipali su seoske krovove rafalima, a onda su policijske snage ušle u selo, pucajući na kuće. Trudnoj Rukiji Nebihi pucali su u lice, a ubijena su i četiri brata iz jedne porodice dok su, bilo je očigledno, bili u policijskom pritvoru. Deset članova porodice Ahmeti policija je pobila po kratkom postupku. Srpska policija je poricala da je učinjeno išta pogrešno tokom napada i tvrdila je da su gonili "teroriste" koji su prethodno bili napali policiju. Portparol policije poricao je "laži i izmišljotine" o bespoštednim napadima i prekomjernoj upotrebi sile, kao što su prenosili neki lokalni i strani mediji, rekavši da se "policija nikad nije služila, niti će se služiti takvim sredstvima". Događaji u Drenici predstavljali su prekretnicu u kosovskoj krizi. Ako je namjera vlasti bila da suzbije narastajuću pobunu, ovo je imalo suprotan efekat: brutalni i bespoštedni napadi su samo radikalizovali populaciju kosovskih Albanaca i popunili redove OVK-a. Mnogi kosovski Albanci koji su bili na strani Rugovine politike nenasilja ili mirnih studentskih protesta odlučili su da se pridruže snagama OVK-a, djelimično zato što su vidjeli da je oružana pobuna jedina zaštita. Različite naoružane porodice i regionalni ogranci OVK-a koji su do tada bili aktivni na Kosovu počeli su da se udružuju i formiraju organizovani narodni pokret otpora.

Masakri u Drenici označili su početak kosovskog sukoba i u pogledu zakona ili običaja rata. Tek nakon 28. februara 1998. godine borbe su iz unutrašnjih nemira prerasle u unutrašnji oružani sukob. Kada se jednom ovaj prag pređe, i vladine snage i naoružani pobunjenici podjednako su obavezni da poštuju osnovne odredbe međunarodnog humanitarnog prava – zakone i običaje rata. To znači da su se od tog trenutka za neprijateljska dejstva na Kosovu primenjivali član 3, zajednički za četiri ženevske konvencije od 1949, Protokol II tih konvencija, i običaji rata. Klasifikovanje kosovskog sukoba u “oružani sukob” prevazilazi značaj prostog pozivanja na poštovanje standarda. Čim je izbio oružani sukob, nadležnost nad Kosovom dobio je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Sa mandatom da podiže optužnice za zločin protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja rata na teritoriji bivše Jugoslavije, Tribunal je 10. marta potvrdio da u njegovu nadležnost “spada nedavno nasilje na Kosovu”, mada su sudski istražitelji obišli Kosovo tek četiri meseca kasnije. Pobunjenički oružani pokret rastao je kako je rastao i sukob. Novac iz dijaspore, koji je prethodno dolazio na račun DSK-a, uveliko se preusmeravao na finansiranje OVK-a preko fonda poznatog pod imenom “Domovina zove”. Albanci iz Zapadne Evrope, a kasnije i iz SAD-a, u sve većem broju pridruživali su se pobunjenicima.

Uloga međunarodne zajednice

Ubistva u Drenici privukla su pažnju međunarodne javnosti, uprkos izjavama jugoslovenskih vlasti da je sukob unutrašnja stvar zemlje. Međunarodna zajednica je kritikovala vlasti zbog prekomjerne upotrebe sile u Drenici, ali, osim verbalne osude, nije preduzela gotovo ništa. Portparol State departmenta SAD-a James Rubin izjavio je 2. marta da su Sjedinjene Države "zgrožene nedavnim nasiljem" i zaprijetio da će "spoljni zid sankcija" ostati na snazi sve dok se stanje na Kosovu ne poboljša. Prozvao je i vođe kosovskih Albanaca "da osude terorističke akcije takozvane Oslobodilačke vojske Kosova".

Tokom sljedećih sedam mjeseci, bez obzira na stalno državno nasilje, prijetnje sankcijama i ostalim kaznenim mjerama sprovodile su se slabo ili ih nije ni bilo. Poslije i najmanjeg poboljšanja odmah su činjeni ustupci, nakon čega bi srpski komandanti, pod Miloševićevom komandom, odmah naređivali ponovno nasilje. Kontakt grupa se sastala u Londonu 9. marta i dala vladi SRJ deset dana da ispuni niz zahtijeva, uključujući: povlačenje specijalne policije s Kosova i prekidanje akcije specijalnih snaga protiv stanovništva; dozvolu pristupa ICRC-u i drugim humanitarnim organizacijama, kao i predstavnicima Kontakt grupe i drugim diplomatskim predstavnicima; da započne proces dijaloga s rukovodstvom kosovskih Albanaca. Kontakt grupa je najavila da će, ako predsjednik Milošević bude preduzeo ove korake, ponovo razmotriti opravdanost četiri usvojene kaznene mjere. Ukoliko Milošević ne preduzme ove korake, Grupa će pooštriti sankcije, uključujući i zamrzavanje računa jugoslovenskih i srpskih vlasti u inostranstvu. Istovremeno, američki State department obznanio je 13. marta da je obezbjeđeno 1.075 miliona dolara za podršku istrazi Tribunala za ratne zločine na Kosovu.

Kontakt grupa je dozvolila da se rok od deset dana produži na šesnaest, i ponovo se sastala 25. marta. U danima koji su prethodili ovom datumu, Miloševićev režim je nakratko smanjio policijske napade na Kosovu i pristao da sprovede sporazum o obrazovanju, što je, inače, međunarodna zajednica već dugo zahtijevala kao jednu od mnogih neophodnih mera za izgradnju povjerenja, koje su navedene u izjavi Kontakt grupe od 9. marta. Ovim gestom, iako nedovoljnim da Kontakt grupa opozove već ranije usvojene mjere, SRJ je uspjela da spriječi Kontakt grupu da uvede nove sankcije, a Milošević je uspio da dobije na vremenu. Kontakt grupa se dogovorila da se sastane za četiri nedjelje radi ponovne procjene situacije.

Savjet bezbjednosti je 31. marta donio Rezoluciju 1160 kojom se obje strane osuđuju zbog nasilja, zahtjeva se rješenje putem pregovora i kojom se Jugoslaviji uvodi embargo na isporuku oružja. Milošević je aprila 1998. organizovao narodni referendum o tome da li treba da se dozvoli međunarodno posredovanje u kosovskom sukobu. Rezultat je više nego jasno pokazao protivljenje međunarodnom miješanju.

Sastanak Kontakt grupe od 29. aprila pokrenuo je novu rundu manevara između međunarodne zajednice i jugoslovenskih vlasti. Kontakt grupa je utvrdila da su uslovi od 9. marta ostali neispunjeni, pa je odlučila da preduzme korake da bi se zamrzla sredstva u inostranstvu. Ovu mjeru, koja je u početku bila prijetnja ako Beograd do 19. marta ne ispuni zadate uslove, Kontakt grupa je, na kraju, usvojila mjesec i po dana kasnije. Evropska zajednica nije zavela mjeru zamrzavanja sredstava sve do kraja juna – ostavivši jugoslovenskim vlastima sasvim dovoljno vremena da zaštite sredstva koja bi se mogla naći na udaru. Kontakt grupa je obećala i da će uvesti zabranu investiranja ako Milošević ne ispuni nove uslove do 9. maja. Ovi novi uslovi su se promijenili u odnosu na ultimatume od 9. marta, jer je umjesto prethodnog zahtjeva za "povlačenje jedinica specijalne policije" upućen uopšteni poziv na "prestanak represije", a odustalo se i od zahtjeva da se dozvoli pristup ICRC-u kao i svim drugim humanitarnim organizacijama. Kako je Milošević pojačavao stepen nasilja, međunarodna zajednica je snižavala prepreku koja mu je stajala na putu da bi ponovo zadobio međunarodno povjerenje.

OVK, koji je za većinu kosovskih Albanaca predstavljao "oslobodilački pokret" a za jugoslovenske vlasti "terorističku organizaciju", preuzeo je u periodu od aprila do juna 1998. godine labavu kontrolu nad oko 40% teritorije Kosova, uključujući i okolinu Drenice i oblast oko Mališeva. Portparoli OVK-a sve više su pred javnošću govorili o "oslobađanju Prištine" i, konačno, Kosova. Srpski civili u oblastima pod kontrolom OVK-a su raznim metodama maltretiranja i zastrašivanja primoravani na odlazak, u šta spadaju napadi, otmice, a ponekad i ubistva.

OVK je krajem aprila i početkom marta preuzeo kontrolu nad selima sjeveroistočno od glavnog puta između Dečana i Đakovice; glavni štab je bio u Glođanima. Srbi su prisiljeni da napuste ova sela i bježali su u mjesto Dečane, gdje je napetost između etničkih zajednica naglo porasla. Izgleda da je OVK pokušavao da uspostavi koridor između Albanije i Drenice.

Osvrćući se na ovaj period, neki analitičari danas vjeruju da su srpska policija i jugoslovenska vojska namjerno dozvolile OVK-u da se širi. Svjesne da lako naoružana i slabo organizovana pobunjenička grupa ne može da drži teritoriju, snage bezbjednosti su dozvolile pobunjenicima da se rašire u uskom pojasu preko velikog dijela teritorije. Vladine snage nisu napadale, nego su se razmiještale, kao što je to bio slučaj na brdu Šuka Crmljanska kod Radonjićkog jezera. Drugi analitičari, međutim, vjeruju da je nagli uspon OVK-a iznenadio srpske vlasti.

Poslije pet dana intenzivne šatl-diplomatije američkog izaslanika Richarda Holbrookea, Milošević i Rugova su pristali da se sretnu 15. maja u Beogradu, uz još četvoricu albanskih predstavnika s Kosova. Kao veliki ustupak Miloševiću, sastanak se održao bez prisustva stranih posrednika, iako je to bio uslov koji su odavno postavljali i međunarodna zajednica i kosovski Albanci. Milošević je pristao da nastavi pregovore i imenovao je tim koji je predvodio Ratko Marković, potpredsjednik vlade Srbije. Poslije sastanka, Miloševićev kabinet je izdao sljedeće saopštenje:

"Predsednik Milošević je istakao da se jedino političkim sredstvima – neposrednim dijalogom zasnovanim na principima – može doći do mirnog, čovečnog, pravednog i trajnog rešenja problema na Kosovu i Metohiji. Ova rešenja treba da se zasnivaju na ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica na Kosovu i Metohiji."

Za Kontakt grupu ovo je značilo "polaznu osnovu za razgovor i paket stabilizacije", kako je navedeno u izjavi od 29. aprila, pa je sastanak Miloševića i Rugove naveo međunarodnu zajednicu da smanji pritisak. Na sastanku Savjeta za opšte poslove Evropske unije od 25. maja, ministri spoljnih poslova zemalja članica EU zaključili su da se u svjetlu sastanka Miloševića i Rugove u Beogradu "neće preduzeti predložena mjera o zabrani investiranja u Srbiji".

Te nedjelje je Beograd krenuo u veliku ofanzivu duž granice s Albanijom, tokom koje su počinjena ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Zbog ove ofanzive, kosovski Albanci su otkazali sve pregovore.

U prvoj poznatoj zajedničkoj akciji srpske specijalne policije i jugoslovenske vojske, vladine snage su napale niz gradova i sela duž granice, s posebnom namjerom da rastjeraju stanovništvo i istjeraju OVK. Sve do tada se OVK snabdjevao oružjem i novim regrutima iz Albanije. Srpska ofanziva koja je nastupila ubrzo poslije sastanka Rugove s Miloševićem ugrozila je Rugovinu popularnost među Albancima. Međutim, da bi mu ojačali popularnost, Rugova je, zajedno s Bujarom Bukoshijem i nezavisnim izdavačem Vetonom Suroijem, pozvan u Washington na sastanak s predsjednikom Clintonom. Ofanziva je još jednom podsjetila na sada već poznatu Miloševićevu taktiku: da govori o miru a da vodi rat.

Iako je već postalo jasno da se borbe vode između vladinih snaga i OVK-a, mnoga sela od Peći na sjeveru do Đakovice na jugu bila su bespoštedno granatirana, bez obaziranja na živote civila. Ponekad je otvarana snajperska vatra na civile koji su bježali od napada, a ne zna se koliko je osoba tada bilo uhapšeno. Prijavljena su tri slučaja da su helikopteri sa znakom Crvenog krsta pucali na civile. Protivpešadijske mine su postavljane na strateška mjesta duž granice, kao i uz južnu granicu s Makedonijom. Većina sela u ovoj oblasti pljačkana su i sistematski razarana, ubijana je stoka, da bi se osiguralo da se niko tu uskoro ne vrati. U Albaniju je izbjeglo 15.000 ljudi a oko 30.000 ih je pobjeglo na sjever, u Crnu Goru.

U isto vrijeme, Milošević je preduzeo korake da bi konsolidovao svoju moć u Srbiji. Maja 1998. godine Skupština Srbije donijela je veoma restriktivan Zakon o univerzitetu, koji je marginalizovao nezavisne ili opoziciono nastrojene profesore i nastavnike. Uz to, vlasti su nastavile napade na nezavisne medije ukidanjem dozvola za emitovanje nekim radio i televizijskim stanicama. Miloševićev saveznik iz Crne Gore Momir Bulatović postavljen je za jugoslovenskog premijera.

Na sastanku ministara inostranih poslova EU 9. juna odlučeno je da se preko obmana više ne sme prelaziti. Ministri su izglasali zabranu stranih investicija u Srbiji, kao i deklaraciju u kojoj je stajalo:

"Predsjednik Milošević, kao vrhovna vlast SRJ, snosi posebnu odgovornost da se založi za mirno rješenje problema na Kosovu. On ne bi smio da misli da je međunarodna zajednica povjerovala u njegovu priču o miru, kada na terenu zapravo raste represija... Evropska unija spremna je da nastavi s drugim mjerama protiv Beograda ukoliko tamošnje vlasti ne prestanu s prekomjernom upotrebom sile, i da preduzme neophodne korake da bi se postigao istinski politički napredak. Dalje, EU podstiče međunarodne organizacije za bezbjednost da učine sve u ovom smislu i razmotre sve mogućnosti, uključujući i one koje zahtijevaju odobrenje Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija."

Ministri odbrane zemalja NATO-a naložili su 11. juna vojnom vrhu NATO-a da razradi niz opcija kojima bi mogla da se "zaustavi ili prekine sistematska kampanja nasilne represije i protjerivanja s Kosova". Da bi demonstrirao vojnu silu, NATO se složio da izvede vazdušne vojne vježbe nad Albanijom i Makedonijom. Vježba "Odlučni soko", izvedena 15. juna, predstavljena je kao demonstracija da je NATO "sposoban da brzo upotrebi silu u regionu". Avioni su letjeli nad Tiranom, glavnim gradom Albanije, ali ne i iznad sjeverne Albanije, gdje bi ih vidjele srpske i snage OVK-a. Na sastanku 12. juna Kontakt grupa, uz protivljenje Rusije, odlučila je da zadrži na snazi mjere o zamrzavanju sredstava i zabrani investiranja i obećala je da će uvesti dodatne mjere ukoliko se odmah ne preduzmu određeni koraci. Ovi koraci su podrazumijevali isto ono što je ranije traženo na sastanku od 9. marta, i što je trebalo da počne da se sprovodi u roku od deset dana, osim što je nekadašnji zahtjev "dijalog uz međunarodno prisustvo", kasnije preinačen u "polaznu osnovu za razgovor i paket stabilizacije" sada formulisan kao "brz napredak u dijalogu s rukovodstvom kosovskih Albanaca".

Iskoristivši neslaganje Rusije s ostalim članicama Kontakt grupe, Milošević je pristao da se sastane sa predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom 16. juna. Nakon sastanka Miloševića i Jeljcina Jugoslavija se obavezala da će nastaviti dijalog s kosovskim Albancima i da neće preduzimati represivne mjere protiv miroljubivog stanovništva, da će garantovati potpunu slobodu kretanja na cijeloj teritoriji Kosova i da će humanitarnim organizacijama obezbijediti nesmetan pristup. Zajednička izjava Miloševića i Jeljcina nije ni stigla da se poštuje, ali je Milošević time uspio da kupi vrijeme u ovom kritičnom i prijelomnom trenutku, kada su pretnje NATO-a bivale jače nego ikada ranije. Jedini konkretan rezultat Jeljcinovog sastanka bio je osnivanje Diplomatske posmatračke misije na Kosovu (KDOM) 6. jula 1998, čiji je mandat bio da posmatra i izveštava o slobodi kretanja i bezbjednosnim uslovima na Kosovu. Misijom su koordinirali ambasadori Kontakt grupe u Beogradu, predsjedavajući Evropske unije (Austrija) i tadašnji predsjedavajući OEBS-a (Poljska), a ona se sastojala iz tri grupe: KDOM-SAD, KDOM-Rusija i KDOM-EU, od kojih je svaka imala timove koji su putovali i nadgledali po cijeloj pokrajini. KDOM je u decembru 1998. imalo 400 članova na Kosovu, od kojih su mnogi imali vojno i obavještajno iskustvo. Članovi KDOM-a počeli su na terenu da uspostavljaju kontakt sa OVK-om, kao što je to bio slučaj sa ispostavom američkog KDOM-a u selu Dragobilje, gde je OVK imao bazu za svoje operacije. Američke vlasti su u julu održavale javne kontakte s OVK-om, dok su pregovarači pokušavali da proguraju politički sporazum o "proširenoj autonomiji" unutar Jugoslavije.

Prethodna ofanziva jugoslovenskih vlasti djelimično je raštrkala OVK duž granice s Albanijom, ali su pobunjenici zaposjedali druge teritorije po Kosovu, posebno oko Mališeva. Broj pobunjeničkih snaga povećao se tokom proljeća, a raspršile su se pomisli da bi međunarodna vojna akcija uspjela da doprinese da se odnos snaga preokrene u korist nezavisnosti Kosova. OVK je bez uvijanja govorio o “oslobađanju Prištine”, čak i o ujedinjenju s Albanijom, što je kočilo međunarodnu zajednicu da preduzme bilo kakve korake koji bi se mogli tumačiti kao pomaganje pobune. Pun samopouzdanja, OVK je pokrenuo prvu veliku ofanzivu 19. jula, kada je pokušao da zauzme Orahovac. Ofanziva je potpuno propala, i policija je dva dana kasnije ponovo zauzela grad, kao i Mališevo, uporište OVK-a. Tokom borbi oko Orahovca poginulo je najmanje četrdeset dvoje kosovskih Albanaca. Očevici su izjavili da je bilo pogubljenja po kratkom postupku i da je policija koristila živi štit. Za kratko vreme dok je grad bio pod kontrolom OVK-a, nestalo je oko četrdeset Srba, većina njih vodili su se kao nestali a od avgusta 2001. smatraju se ubijenim.

Tokom jula, avgusta i septembra vladine snage su pojačale ofanzivu, uprkos tome što je Milošević ponavljao obećanja da je ofanziva prekinuta. Do sredine avgusta, vlasti su preuzele veći dio teritorije koja je bila pod kontrolom OVK-a. Pošto nije mogao da zaštiti stanovništvo, OVK se povukao u planine Drenice i u neke džepove na zapadu i jugu Kosova.

*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.

(Nastaviće se..)