18 godina nezavisnosti Kosovo ispričano od onih koji su odrasli sa državom
Šta znači biti sa Kosova? Za mnoge, ovo pitanje pokreće razgovore o ranama posljednjeg rata na Kosovu, bolnim uspomenama koje se ne zaboravljaju, ali i radosti zbog oslobođenja i nezavisnosti. No, šta kažu oni koji pamte Kosovo samo kao nezavisnu državu?
Radio Slobodna Evropa razgovarala je s nekoliko mladih koji su djetinjstvo proveli u godinama nakon proglašenja nezavisnosti Kosova.
Fatbardha Kapiti
U prostorijama porodične kuće u Podujevu, Fatbardha Kapiti često je sjedila uz muškarce. Kao mala, radoznalih očiju, pokušavala je razumjeti svijet odraslih.
„Uvijek me zanimalo da vidim šta se dešava, o čemu se govori“, prisjeća se ona.
Tamo je, još kao dijete, naučila jednu od najvažnijih lekcija u životu – kako rješavati probleme.
„Ne bih bila ovo što sam danas da sam rođena negdje drugo“, kaže Fatbardha, objašnjavajući da ju je život na Kosovu, uključujući i ono što je gledala u prostoriji, naučio da bude upornija i snažnija.
Semestar u Marburgu u Njemačkoj prošle godine pokazao joj je razlike između njenog rodnog mjesta i razvijenijih evropskih zemalja, koje opisuje kao „dva različita svijeta“.
„Već u prvom mjesecu shvatila sam da nisam za život daleko… vukla me moja zemlja, moji ljudi. Možda bi me vani čekala bolja plata i bolja budućnost, ali znam da isto mogu stvoriti i na Kosovu ako budem mnogo radila“, kaže 21-godišnjakinja.
Ne negira probleme – visoku nezaposlenost, nedostatak perspektive, potrebu za više pravde – ali osjeća da sama mora raditi na promjenama.
„Kao generacija imamo u rukama oblikovanje budućnosti Kosova i promjena mora krenuti od nas“, zaključuje ona.
Muhamer Duda
S loptom pod rukom i ljetnom vrućinom iznad glave – tako izgleda najljepša uspomena iz djetinjstva Muhamera Dude.
U Dubravi kod Uroševca, 23-godišnjak kaže da je jedva čekao da završi nastavu kako bi trčao prema livadama ili seoskim ulicama gdje su sa prijateljima improvizirali fudbalske terene.
„To je bila najbolja stvar koja mi se dogodila u djetinjstvu“, prisjeća se.
Ali, uz lijepe uspomene došle su i teškoće. Zbog ekonomskih uslova, put do obrazovanja nije bio jednostavan. U srednjoj školi pješačio je sedam kilometara do nastave.
„Bilo je autobusa, ali zbog finansijskih uslova nisam ih mogao koristiti“, kaže on.
Danas je student treće godine hotelijerstva i turizma u Uroševcu i želi doprinijeti zajednici i razvoju turizma na Kosovu.
Kao pripadnik aškalijske zajednice, kaže da nije skrivao svoj identitet, čak ni kad je bio suočen s predrasudama.
„Uvijek sam nastojao pokazati naše vrijednosti i tradiciju. Želim da djeca iz moje zajednice u meni vide primjer“, dodaje.
Jona Olloni
„Mi smo jedna pomalo čudna generacija“, kaže Jona Olloni.
Devetnaestogodišnjakinja sebe i vršnjake opisuje kao generaciju između dvije epohe – prve koje pamte život u nezavisnom Kosovu, ali možda i posljednje koje pamte djetinjstvo bez tehnologije u džepu.
Studira psihologiju i smatra da je njena generacija proizvod posebnog perioda – između rata koji nisu direktno doživjeli i stvarnosti nezavisnosti koju su naslijedili.
„Jedna generacija mora raditi da bi narednoj osigurala bolji život“, kaže Jona.
Planira nastaviti studije van Kosova kako bi stekla iskustvo, ali ne da bi trajno otišla.
Aleksandra Ničić
„Odrastanje na Kosovu bilo je ispunjeno pomiješanim emocijama“, kaže Aleksandra Ničić, 21-godišnjakinja iz Čaglavice.
Kao dijete, sjeća se komšiluka uglavnom nastanjenog Srbima, gdje su se djeca okupljala i igrala do kasno.
Kaže da ju je život u manje razvijenoj sredini naučio prilagodljivosti i upornosti. Ipak, osjeća da su joj mogućnosti ponekad ograničene jer studira na Kosovu.
„Mladi žele transparentan sistem u kojem se cijene rad i znanje“, zaključuje ona.
Jon Gashi
Jon Gashi kaže da je posebnost njegove generacije to što su rasli zajedno s državom Kosovom.
„To znači da stvari nisu uvijek savršene, ali se popravljaju“, kaže 21-godišnjak.
Ističe da mladi ponekad ne cijene dovoljno napredak jer ne upoređuju sadašnjost s prošlošću.
„Uvijek treba misliti gdje smo bili i gdje smo danas“, kaže on.
Teuta Rexhepi
Teuta Rexhepi imala je devet godina kada je shvatila i negativne strane života na Kosovu, kada je njena tetka emigrirala.
„Tada sam shvatila šta znači biti iz zemlje u tranziciji“, kaže ona.
Iako priznaje da bi uslovi za razvoj možda bili bolji vani, kaže da nikada nije ozbiljno razmišljala o odlasku.
„Volim Kosovo. To je mjesto gdje si odrastao i gdje se osjećaš kao kod kuće.“
Erblina Hyseni
Erblina Hyseni, 19-godišnjakinja iz Gnjilana, kaže da je odrastanje u poslijeratnom Kosovu privilegija, ali i odgovornost.
„Kosovo je mlada država. Ne garantuje sve, ali nam daje slobodu koju trebamo cijeniti“, kaže ona.
Aleksandra Jovanović
Aleksandra Jovanović iz Gračanice djetinjstvo pamti po igri i toplini zajednice.
Ipak, smatra da su potrebne bolje obrazovne i profesionalne prilike kako bi mladi ostali.
Medina Krasniqi
„Odrastati u nezavisnom Kosovu znači biti dio države koja se još gradi“, kaže Medina Krasniqi.
S ponosom se sjeća 17. februara, Dana nezavisnosti, kada je s porodicom izlazila na proslave.
„Sama činjenica da uživamo slobodu je prednost“, kaže ona.
Nada se da će Kosovo za 20 godina biti članica Evropske unije i želi doprinijeti kroz diplomatiju.
Fatbardha Kapiti
U prostorijama porodične kuće u Podujevu, Fatbardha Kapiti često je sjedila uz muškarce. Kao mala, radoznalih očiju, pokušavala je razumjeti svijet odraslih.
„Uvijek me zanimalo da vidim šta se dešava, o čemu se govori“, prisjeća se ona.
Tamo je, još kao dijete, naučila jednu od najvažnijih lekcija u životu – kako rješavati probleme.
„Ne bih bila ovo što sam danas da sam rođena negdje drugo“, kaže Fatbardha, objašnjavajući da ju je život na Kosovu, uključujući i ono što je gledala u prostoriji, naučio da bude upornija i snažnija.
Semestar u Marburgu u Njemačkoj prošle godine pokazao joj je razlike između njenog rodnog mjesta i razvijenijih evropskih zemalja, koje opisuje kao „dva različita svijeta“.
„Već u prvom mjesecu shvatila sam da nisam za život daleko… vukla me moja zemlja, moji ljudi. Možda bi me vani čekala bolja plata i bolja budućnost, ali znam da isto mogu stvoriti i na Kosovu ako budem mnogo radila“, kaže 21-godišnjakinja.
Ne negira probleme – visoku nezaposlenost, nedostatak perspektive, potrebu za više pravde – ali osjeća da sama mora raditi na promjenama.
„Kao generacija imamo u rukama oblikovanje budućnosti Kosova i promjena mora krenuti od nas“, zaključuje ona.
Muhamer Duda
S loptom pod rukom i ljetnom vrućinom iznad glave – tako izgleda najljepša uspomena iz djetinjstva Muhamera Dude.
U Dubravi kod Uroševca, 23-godišnjak kaže da je jedva čekao da završi nastavu kako bi trčao prema livadama ili seoskim ulicama gdje su sa prijateljima improvizirali fudbalske terene.
„To je bila najbolja stvar koja mi se dogodila u djetinjstvu“, prisjeća se.
Ali, uz lijepe uspomene došle su i teškoće. Zbog ekonomskih uslova, put do obrazovanja nije bio jednostavan. U srednjoj školi pješačio je sedam kilometara do nastave.
„Bilo je autobusa, ali zbog finansijskih uslova nisam ih mogao koristiti“, kaže on.
Danas je student treće godine hotelijerstva i turizma u Uroševcu i želi doprinijeti zajednici i razvoju turizma na Kosovu.
Kao pripadnik aškalijske zajednice, kaže da nije skrivao svoj identitet, čak ni kad je bio suočen s predrasudama.
„Uvijek sam nastojao pokazati naše vrijednosti i tradiciju. Želim da djeca iz moje zajednice u meni vide primjer“, dodaje.
Jona Olloni
„Mi smo jedna pomalo čudna generacija“, kaže Jona Olloni.
Devetnaestogodišnjakinja sebe i vršnjake opisuje kao generaciju između dvije epohe – prve koje pamte život u nezavisnom Kosovu, ali možda i posljednje koje pamte djetinjstvo bez tehnologije u džepu.
Studira psihologiju i smatra da je njena generacija proizvod posebnog perioda – između rata koji nisu direktno doživjeli i stvarnosti nezavisnosti koju su naslijedili.
„Jedna generacija mora raditi da bi narednoj osigurala bolji život“, kaže Jona.
Planira nastaviti studije van Kosova kako bi stekla iskustvo, ali ne da bi trajno otišla.
Aleksandra Ničić
„Odrastanje na Kosovu bilo je ispunjeno pomiješanim emocijama“, kaže Aleksandra Ničić, 21-godišnjakinja iz Čaglavice.
Kao dijete, sjeća se komšiluka uglavnom nastanjenog Srbima, gdje su se djeca okupljala i igrala do kasno.
Kaže da ju je život u manje razvijenoj sredini naučio prilagodljivosti i upornosti. Ipak, osjeća da su joj mogućnosti ponekad ograničene jer studira na Kosovu.
„Mladi žele transparentan sistem u kojem se cijene rad i znanje“, zaključuje ona.
Jon Gashi
Jon Gashi kaže da je posebnost njegove generacije to što su rasli zajedno s državom Kosovom.
„To znači da stvari nisu uvijek savršene, ali se popravljaju“, kaže 21-godišnjak.
Ističe da mladi ponekad ne cijene dovoljno napredak jer ne upoređuju sadašnjost s prošlošću.
„Uvijek treba misliti gdje smo bili i gdje smo danas“, kaže on.
Teuta Rexhepi
Teuta Rexhepi imala je devet godina kada je shvatila i negativne strane života na Kosovu, kada je njena tetka emigrirala.
„Tada sam shvatila šta znači biti iz zemlje u tranziciji“, kaže ona.
Iako priznaje da bi uslovi za razvoj možda bili bolji vani, kaže da nikada nije ozbiljno razmišljala o odlasku.
„Volim Kosovo. To je mjesto gdje si odrastao i gdje se osjećaš kao kod kuće.“
Erblina Hyseni
Erblina Hyseni, 19-godišnjakinja iz Gnjilana, kaže da je odrastanje u poslijeratnom Kosovu privilegija, ali i odgovornost.
„Kosovo je mlada država. Ne garantuje sve, ali nam daje slobodu koju trebamo cijeniti“, kaže ona.
Aleksandra Jovanović
Aleksandra Jovanović iz Gračanice djetinjstvo pamti po igri i toplini zajednice.
Ipak, smatra da su potrebne bolje obrazovne i profesionalne prilike kako bi mladi ostali.
Medina Krasniqi
„Odrastati u nezavisnom Kosovu znači biti dio države koja se još gradi“, kaže Medina Krasniqi.
S ponosom se sjeća 17. februara, Dana nezavisnosti, kada je s porodicom izlazila na proslave.
„Sama činjenica da uživamo slobodu je prednost“, kaže ona.
Nada se da će Kosovo za 20 godina biti članica Evropske unije i želi doprinijeti kroz diplomatiju.
