Hiljade ljudi su nestale za vrijeme rata na Kosovu, uglavnom muškarci. Dvadeset i pet godina od završetka rata, žene koje su nekada bile na sukobljenim stranama zajedno traže odgovore o sudbini oko 1.600 ljudi, za kojima se i dalje traga.

Kujtime Boletini pamti svaki detalj kobnog dana kada su joj srpski paravojnici oteli brata.

Na proljeće 1999. godine, rat na Kosovu ušao je u brutalnu završnicu kada je NATO otpočeo bombardovanje SR Jugoslavije.

Dom porodice Boletini postao je poprište masakra koji se odigrao u Mitrovici, gradu na sjeveru Kosova, koji je danas jedan od simbola etničke podjele između Srba i Albanaca.

„Preklinjala sam ih da puste mog brata i da ubiju mene umjesto njega", priseća se Kujtime, dok u šaci stiska krhotine bratovljevog ručnog sata. Skoro deceniju poslije tragedije, njegovi ostaci i nekoliko lični stvari su pronađeni u masovnoj grobnici u Suvom Dolu, naselju blizu Mitrovice.


Dragica Majstorović već 25 godina traga za sinom Ivanom

Dragica Majstorović je čitav rat, koji je trajao od 1998. do juna 1999, provela u Prištini, glavnom gradu Kosova. Kada je Srbija izgubila, pobjegla je u strahu od odmazde.

Njen najmlađi sin Ivan je imao 17 godina, kada je seo u automobil sa komšijom u namjeri da napusti Kosovo.

Nikada ga više nije vidjela.

„Živjeti u neizvesnosti, bez saznanja o tome šta se dogodilo tvojim najmilijima je strašno teška agonija", kaže Dragica, očiju punih suza.

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, oko 13.000 ljudi je izgubilo život u etničkom sukobu između srpskih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

Za vrijeme rata, ali i nakon što je sukob zvanično završen, civili su kidnapovani u racijama, koje su sprovodile vojne i paravojne formacije.

Nestalo je oko 5.800 ljudi - kosovskih Albanaca, Srba, Roma, kao i pripadnici drugih etničkih manjina.

Godinama kasnije, pojedini ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama, a oko dvije trećine žrtava je identifikovano.

Međutim, četvrt vijeka od kako se rat završio, i dalje se traga za oko 1.600 ljudi.

„Porodice imaju pravo da saznaju istinu, to je ljudsko pravo.

„Obaveza političara i društva je im pomognu da pronađu smiraj", kaže Nataša Kandić, aktivistkinja za ljudska prava i osnivačica Fonda za humanitarno pravo, nevladine organizacije koja prikuplja činjenice i dokaze o zločinima, koji su počinjeni tokom ratova u kojima se raspala Jugoslavija.


Nataša Kandić je osnivačica Fonda za humanitarno pravo, nevladine organizacije koja prikuplja činjenice i dokaze o zločinima počinjenim tokom ratova 1990-ih

Povratak na mjesto zločina

Kujtime Boletini nježno prelazi rukom po ostacima zida porodične kuće.

Pun je rupa od metaka.

Kuća, koja je danas memorijal u sjevernom dijelu Mitrovice, nekada je bila dom, gdje se porodica Boletini okupljala.

„Bila sam veoma bliska sa bratom.

„Imao je kafić, bio je veoma dobar i društven, vodio je brigu o porodice", prisjeća se Kujtime, koja je u petoj deceniji života.

Naselje u sjevernom dijelu Mitrovice, u kojem je odrasla, nekada je imalo etnički šarenolik komšiluk.

Danas to više nije slučaj - u ovom dijelu grada pretežno žive Srbi.

Mitrovica je za vrijeme oružanog sukoba bila pod kontrolom srpskih bezbjednosnih snaga, a zatim je podjeljena na sjeverni i južni dio, gdje uglavnom žive Albanci.

Kujtime se prisjeća 15. aprila 1999. godine, kada je grupa etničkih Albanaca - članovi njene porodice i komšije, dovedena u dvorište.

Srpski paravojnici uperili su pištolje u njih i naredili su im da stanu uz zid, dodaje.

Samo tri nedjelje prije tog događaja, NATO je započeo bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije, sa ciljem da stane na put daljem krvoproliću.

Iz osvete, usledio je talas zločina protiv civila.

Kujtime kaže da je preklinjala srpske paravojnike da ubiju nju i puste brata.

Odbili su.


Masakr u Mitrovici, koji se dogodio 15. aprila 1999, počinjen je u kući porodice Boletini u sjevernom dijelu grada, gdje danas većinski žive Srbi

Kujtime se tada pridružila izbjegličkoj koloni i otišla u Albaniju.

Kada je poslije rata posetila kuću, pronašla je ruševne zidove, nagorele od požara.

Kasnije je, kaže, saznala da je unutra izgorelo nekoliko ljudi.

Nikada nije otkrila kako je tačno njen brat poginuo, a je misli o tome i dalje muče.

„Iznova i iznova razmišljam gdje su ga odveli, kako su to uradili - preostaje samo mašta", priča Kujtime, a lice joj poprima veoma tužan izraz.

Prošlo je više od decenije prije nego njen brat identifikovan.

Njegovi ostaci su, kako kaže, pronađeni u masovnoj grobnici u Suvom Dolu, naselju u blizini Mitrovice.

„Bili su u vrećama sa nešto odjeće, džemperom i kaišem", kaže.

„Ne znam kako da opišem taj osjećaj. Nemam riječi."

Sahranila ga je na lokalnom groblju u Mitrovici, koje često posjećuje.

„U tome pronalazim olakšanje. Moglo se da se desi da ga nikad ne pronađem, to bi me mučilo cijeli život", kaže Kujtime u pola glasa, dok stoji nad bratovljevim grobom.

Zatim klekne pred humku posutu belim kamenjem, prekriva oči šakama i šapuće molitvu za njegovu dušu.

Rana koja ne zarasta

Dragica često ide u crkvu da se pomoli za Ivana, koji još nije pronađen.

Njen sin je jedan od oko 570 Srba, za kojima se i dalje traga.

„Palim dvije sveće, jednu za žive, jednu za mrtve", kaže Dragica.

„Za sada, on nije ni živ, ni mrtav".


Ivan Majstorović je imao 17 godina kada je nestao 19. avgusta 1999. godine

Na grudi privija crnu duksericu - jedini komad odjeće njenog sina, koji joj je preostao.

Ivan je imao 17 godina kada je nestao 19. avgusta 1999. godine.

Dvije nedjelje prije njegovog nestanka, Dragica se preselila u Leskovac, na jugu Srbije, gdje je dobila posao kao medicinska sestra.

Planirali su da joj se Ivan pridruži i krene u završni razred gimnazije.

„Naš rastanak nije bio ništa posebno. Samo smo se dogovorili da se čujemo telefonom, dok ne dođe.

„Njegovo putovanje od Kosova do Srbije je trebalo da traje dva sata", prisjeća se Dragica.

Ivan nikada nije stigao na odredište.

Nekoliko sati kasnije, Dragica je sela u auto i krenula na Kosovo da ga traži.

Ova vožnja je bila samo početak potrage, koja 25 godina kasnije i dalje traje.

„Teško je zaspati i probuditi se sa isto mišlju - gdje je, da li je živ i da li ću ga ikada naći".

Prije nekoliko godina, Dragica je počela da piše poeziju.

„Ja nisam ni pjesnik, ni pisac.

„Ali morala sam negdje da pretočim bol koju osjećam", kaže ona.

Iako se nada da je njen sin možda još uvijek živ, njeni stihovi govore o drugim, mračnijim scenarijima.

„Ubico, sve će ti biti oprošteno/Samo mi reci gdje si mi sina zakopao?", čita Dragica drhtavim glasom pjesmu iz zbirke, koju je posvetila nestalima.


Doktor Arsim Gerxhaliu pregleda kutije sa ličnim stvarima, koje su pronađene u masovnim grobnicama

Misterija ostataka - zašto neki slučajevi i dalje nisu riješeni

Miris leševa miješa se sa hladnim vazduhom u hodniku mrtvačnice Instituta za sudsku medicinu u Prištini.

Kutije sa dokaznim materijalom su uredno složene na metalne police.

U njima su ostaci i lične strani oko 300 ljudi, koji još nisu identifikovani.

„Neki možda nikada neće ni biti identifikovani.

„Za sada nismo pronašli podudaranje u DNK bazi, gdje čuvamo uzorke članova porodica nestalih", kaže forenzičar Arsim Gerxhaliu.

„Premještanje masovnih grobnica na teritoriju druge države, u pokušaju da se prikriju zločini, čini ovaj slučaj jedinstvenim u svijetu", ističe.

„Kroz rad smo se susreli sa brojnim slučajevima, gdje su ostaci jednog tela pronađeni na više lokacija".

Kako dodaje, tijela su uglavnom transportovana kamionima u Srbiju, a ponekad su grobnice premeštane unutar teritorije Kosova.

Ali to nije bio jedini izazov sa kojim su se stručnjaci suočili.

„Ključni problem je što porodice, koje su tražile najmilije, vrlo često nisu čekale stručne timove da izađu na teren.

„Sami su kopali i sahranjivali ostatke koje bi pronašli bez DNK analize, bez obdukcije", dodaje doktor.

Procjenjuje se da je tako sahranjeni ostaci oko 2.000 ljudi.

Doktor kaže i da pojedine porodice nestalih odbijaju da daju DNK uzorke, jer vjeruju da su već sahranile bližnje, a „to možda nije tačno".

„Greške u identifikaciji otežavaju potragu za nestalima", ističe doktor.

Podaci Centra za humanitarno pravo pokazuju da još oko 200 ljudi možda nikada neće biti pronađeno, jer se sumnja od njih ništa nije preostalo.

Uglavnom se radi o starijima koji nisu izbegli sa Kosova, čije su kuće spaljene, a njihovi ostaci se pretvorili u pepeo.

Ista bol

Tokom rata i poslije njega, porodice koje su bile na sukobljenim stranama suočile su se sa istim problemima.

Teško su dolazili do zvaničnih informacija.

Osim toga, mnogi nisu bili sigurni kome da prijave nestanak najmilijih.

Dragica kaže da je godinama uporno kontaktirala vlade, ambasade, vojske i novinare, u pokušaju da pronađe bilo kakav trag.

„Pokucala sam na svaka vrata koja su mi pala na pamet, ali nikada nisam dobila nikakav konkretan odgovor", kaže.

Pojedine međunarodne organizacije su na terenu tragale za nestalima od završetka rata.

Međutim, prošle su godine prije nego što su Srbija i Kosovo uspostavile vladine komisije za nestala lica.


Porodice kosovskih Srba pregledaju lične predmete pronađene u masovnim grobnicama, u nadi da će uspjeti da identifikuju najmilije, 2002. godina

Komisije su sarađivale tokom više od decenije i zajednički iskopavale masovne grobnice, uglavnom na teritoriji Srbije.

Napravili su Radnu grupu za lica koja se vode kao nestala i uspeli da identifikuju oko dvije trećine ljudi sa spiska, prije nego što je saradnja obustavljena 2021. godine, usljed nove runde napetosti između Kosova i Srbije.

Ohridski sporazum između Srbije i Kosova, postignut 2023. godine uz posredovanje Evropske unije, predviđa da će se vlasti „hitno" pozabaviti pitanjem nestalih.

Ali, više od godinu dana od sklapanja sporazuma, to se nije dogodilo.

„Da su odnosi Srbije i Kosova drugačiji, bilo bi mnogo lakše doći do informacija", kaže aktivistkinja Nataša Kandić.

„Često razmišljam o tome koliko bi bilo bolje za obe strane da imaju političare koji razumeju koliko porodicama znači da imaju grob", dodaje.

Iz Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije kaže da su se suočili sa „brojnim poteškoćama u rješavanju ovog pitanja".

„Kao najveću prepreku, treba istaći odsustvo saradnje i koordinisanog, zajedničkog rada sa delegacijom Kosova", kažu u pisanom odgovoru za BBC.

Ističu da se „već treću godinu zaredom" ne održavaju sastanci Radne grupe za lica koja se vode kao nestala.

„Nema dovoljno pouzdanih i kompletnih informacija, koje bi vodile otkrivanju novih masovnih grobnica", kažu.

Dodaju i da je pristup forenzičkoj i foto-dokumentaciji iz arhiva međunarodnih organizacija „vrlo ograničen ili ga uopšte nema".

„Pogrešno identifikovani posmrtni ostaci koji su već predati porodicama i sahranjeni dodatno doprinose usporavanju i otežavanju procesa", navode.

BBC je takođe kontaktirao komisiju Vlade Kosova, ali odgovor nije stigao do objavljivanja teksta.


Gjula Haziri je u ratu izgubila muža


Srpske i albanske nevladine organizacije imaju istu misiju - da nestali ne budu zaboravljeni

Dok je komunikacija među vladama u zastoju, nevladine organizacije sa ženama na čelu pokušavaju da preuzmu stvari u sopstvene ruke.

„Žene su počele da se okupljaju kod nas, jer su shvatile da tako mogu da razmenjuju informacije o civilnim žrtvama", kaže Gjula Haziri iz udruženja „Glas majki", lokalne nevladine organizacije u Mitrovici.

Zajedno sa Kujtime, Gjula prikupljala informacije o nestalima, ali i lične predmete.

„Ako neko prijavi da je pronašao lobanju ili kost, Kujtime i ja izlazimo na teren da to zabilježimo", kaže Gjula, sa sveskom i olovkom u ruci.

Imaju kompjuter, ali evidenciju uglavnom vode na starinski način.

Njihova skromna kancelarija prepuna je ramova, u kojima su fotografije i predmeti nestalih.

Na jednoj od njih je i Gjulin muž, koji je preminuo za vrijeme rata.

„Zatim se vraćamo u kancelariju, bilježimo šta smo videle i razmišljamo kome da prosledimo te informacije" dodaje, igrajući se burmom, koju i dalje nosi na desnoj ruci.

U Beogradu, Dragica sarađuje sa Udruženjem porodica kidnapovanih i nestalih na Kosovu.

Ovaj termin opisuje geografski region, a koriste ga uglavnom oni koji ne priznaju jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine.

„Našu organizaciju uglavnom čine žene - supruge, majke, sestre", kaže Dragica.

Osnovana je 1999. godine, kao odgovor na „nedostatak podrške u pronalaženju nestalih".

Iako su kilometrima udaljene, kancelarije liče jedna na drugu.

I u Beogradu, zidovi su puni fotografija nestalih.


Dragica (lijevo) i Kujtime se sreću prvi put, sa željom da pronađu način da sarađuju

Pošto se slažu da imaju isti cilj, Kujtime i Dragica su odlučile preduzmu prve korake ka uspostavljanju multietničke saradnje.

Žene su se srele u Mitrovici, kako bi dogovorile slanje zajedničkog apela Ujedinjenim nacijama i razmjenu informacija između njihovih organizacija.

„Ne smemo da stanemo dok se ne pronađu sva tijela, bez obzira da li su Srbi, Albanci, Romi, Turci ili Bošnjaci", kaže Kujtime.

„U interesu obe strane je da se problem riješi", dodaje Dragica.

„To bi moglo da vodi do pomirenja, do bolje budućnosti".