Samouprava ili autonomija Srba na Kosovu, kakav god oblik da ima, ne može postati Republika Srpska, kaže Shkelzen Maliqi.
Kosovo je profitiralo na osnovu toga što je međunarodna zajednica shvatila da je zakasnila sa intervencijom u Bosni i Hercegovini, kaže Shkelzen Maliqi, nezavisni kosovski analitičar. Prema njegovim riječima, “iz tog razloga autonomija zajednica Srba na Kosovu, kakvu god formu imala, neće postati nova Republika Srpska”.
Od osamostaljenja 2008. godine traju napetosti između Kosova i Srbije, izazivajući često zabrinutost od novih eskalacija. Sada ulijeva nadu sporazum iz Brisela, postignut krajem februara, u kojem su se i službeni Beograd i Priština obavezeli na normalizaciju odnosa, u zamjenu za ekonomsku podršku Unije i brže evropske integracije. Sjedinjene Američke Države od početka snažno podržavaju francusko-njemački plan, koji je u međuvremenu Evropska unija preuzela kao svoj prijedlog sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova.
Dok su obje strane saglasne da im je potreban mir i bolja ekonomska saradnja, i Srbija i Kosovo imaju crvene linije: za Beograd je to autonomna zajednica općina sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, a za Prištinu je to srbijansko priznanje Kosova kao nezavisne i međunarodno priznate države. Kosovo je dosad izbjegavalo prihvatiti formiranje zajednice srpskih općina jer ne želi omogućiti Srbima asocijaciju koja bi imala izvršne ovlasti i izgledala poput entiteta Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, kao česti izvor nestabilnosti.
Prema Dušanu Janjiću iz Foruma za etničke odnose, neki oblik sporazuma između Srbije i Kosova bi mogao biti postignut vrlo brzo, već u aprilu ili maju ove godine, zbog predsjedničkih izbora u SAD-u u jesen 2024. godine i činjenice da je administraciji predsjednika Josepha Bidena važno da to pitanje ima riješeno u kampanji.
“Amerika je ta kojoj treba neki dogovor, a [Bidenova] administracija ima manje vremena zbog predsjedničkih izbora”, rekao je Janjić.
Hoće li Washington zbog manjka vremena nametnuti Srbiji i Kosovu nepopularna rješenja čije bi se posljedice mogle osjetiti u budućnosti, kao i u slučaju Bosne i Hercegovine?
Dokumenti sa kojih je skinuta oznaka tajnosti iz perioda rata u Bosni i Hercegovinu, kao i intervjui s nekim učesnicima dešavanja, ukazuju na odlučnost američkog predsjednika Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da pronađu rješenje trogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini po svaku cijenu, a sve prije početka kampanje za njegov reizbor 1996. godine, objavio je ranije britanski list The Guardian.
“Čak iako to znači nagrađivanje lidera bosanskih Srba za politiku etničkog čišćenja tako što bi im omogućio ispunjenje njihovog cilja – secesiju”, piše u tim dokumentima.
Rat u Bosni i Hercegovini završen je u novembru 1995. godine, godinu dana prije Clintonovog reizbora potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, u vojnoj zračnoj bazi Right-Paterson u saveznoj državi Ohio. Sporazum je uključivao i formiranje Republike Srpske, entiteta unutar Bosne i Hercegovine, sa ogromnim ingerencijama, uključujući i mogućnost blokiranja odluka centralne vlasti u Sarajevu. Metaforu izbjeći “bosnizaciju Kosova” danas ne koriste samo političari sa Kosova, već i brojne utjecajne ličnosti na Zapadu.
“Sada su drugačije okolnosti, ne mogu se praviti paralele [sa 1990-im]”, kaže Maliqi Al Jazeeri.
“Kosovo je ‘90-ih, kada je shvaćena greška sa zakašnjelom intervencijom u Bosni i Hercegovini, ‘profitiralo’. Sada samouprava ili autonomija Srba na Kosovu, kakav god oblik da ima, ne može postati Republika Srpska”, rekao je Maliqi.
Nepotpisani sporazum kojeg su proteklog vikenda nakon 12 sati pregovora u Ohridu postigli srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijer Kosova Albin Kurti, uz posredovanje šefa evropske diplomatije Josepa Borrella i specijalnog predstavnika Miroslava Lajčaka, za Maliqija je “oročeni kompromis, koji nije savršen ali omogućava deblokadu jalovog dijaloga, koji je trajao godinama unazad”.
Ključ za rješavanje nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, Maliqi vidi u ulasku regije u asocijaciju Otvoreni Balkan, kao i prijem svih njenih članica u NATO, uključujući i Srbiju, uprkos protivljenju dijela politike i javnosti te zemlje.
“Nije ni Grčka voljno ušla u NATO. I tamo su crkva, nacionalisti i komunisti rovarili, pa je trebalo više decenija da se priviknu na demokratiju”, rekao je Maliqi.
Od osamostaljenja 2008. godine traju napetosti između Kosova i Srbije, izazivajući često zabrinutost od novih eskalacija. Sada ulijeva nadu sporazum iz Brisela, postignut krajem februara, u kojem su se i službeni Beograd i Priština obavezeli na normalizaciju odnosa, u zamjenu za ekonomsku podršku Unije i brže evropske integracije. Sjedinjene Američke Države od početka snažno podržavaju francusko-njemački plan, koji je u međuvremenu Evropska unija preuzela kao svoj prijedlog sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova.
Dok su obje strane saglasne da im je potreban mir i bolja ekonomska saradnja, i Srbija i Kosovo imaju crvene linije: za Beograd je to autonomna zajednica općina sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, a za Prištinu je to srbijansko priznanje Kosova kao nezavisne i međunarodno priznate države. Kosovo je dosad izbjegavalo prihvatiti formiranje zajednice srpskih općina jer ne želi omogućiti Srbima asocijaciju koja bi imala izvršne ovlasti i izgledala poput entiteta Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, kao česti izvor nestabilnosti.
Prema Dušanu Janjiću iz Foruma za etničke odnose, neki oblik sporazuma između Srbije i Kosova bi mogao biti postignut vrlo brzo, već u aprilu ili maju ove godine, zbog predsjedničkih izbora u SAD-u u jesen 2024. godine i činjenice da je administraciji predsjednika Josepha Bidena važno da to pitanje ima riješeno u kampanji.
“Amerika je ta kojoj treba neki dogovor, a [Bidenova] administracija ima manje vremena zbog predsjedničkih izbora”, rekao je Janjić.
Amerikancima se žuri
Hoće li Washington zbog manjka vremena nametnuti Srbiji i Kosovu nepopularna rješenja čije bi se posljedice mogle osjetiti u budućnosti, kao i u slučaju Bosne i Hercegovine?Dokumenti sa kojih je skinuta oznaka tajnosti iz perioda rata u Bosni i Hercegovinu, kao i intervjui s nekim učesnicima dešavanja, ukazuju na odlučnost američkog predsjednika Billa Clintona i njegovog tima za vanjsku politiku da pronađu rješenje trogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini po svaku cijenu, a sve prije početka kampanje za njegov reizbor 1996. godine, objavio je ranije britanski list The Guardian.
“Čak iako to znači nagrađivanje lidera bosanskih Srba za politiku etničkog čišćenja tako što bi im omogućio ispunjenje njihovog cilja – secesiju”, piše u tim dokumentima.
Rat u Bosni i Hercegovini završen je u novembru 1995. godine, godinu dana prije Clintonovog reizbora potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, u vojnoj zračnoj bazi Right-Paterson u saveznoj državi Ohio. Sporazum je uključivao i formiranje Republike Srpske, entiteta unutar Bosne i Hercegovine, sa ogromnim ingerencijama, uključujući i mogućnost blokiranja odluka centralne vlasti u Sarajevu. Metaforu izbjeći “bosnizaciju Kosova” danas ne koriste samo političari sa Kosova, već i brojne utjecajne ličnosti na Zapadu.
“Sada su drugačije okolnosti, ne mogu se praviti paralele [sa 1990-im]”, kaže Maliqi Al Jazeeri.
“Kosovo je ‘90-ih, kada je shvaćena greška sa zakašnjelom intervencijom u Bosni i Hercegovini, ‘profitiralo’. Sada samouprava ili autonomija Srba na Kosovu, kakav god oblik da ima, ne može postati Republika Srpska”, rekao je Maliqi.
Nepotpisani sporazum kojeg su proteklog vikenda nakon 12 sati pregovora u Ohridu postigli srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijer Kosova Albin Kurti, uz posredovanje šefa evropske diplomatije Josepa Borrella i specijalnog predstavnika Miroslava Lajčaka, za Maliqija je “oročeni kompromis, koji nije savršen ali omogućava deblokadu jalovog dijaloga, koji je trajao godinama unazad”.
Ključ za rješavanje nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, Maliqi vidi u ulasku regije u asocijaciju Otvoreni Balkan, kao i prijem svih njenih članica u NATO, uključujući i Srbiju, uprkos protivljenju dijela politike i javnosti te zemlje.
“Nije ni Grčka voljno ušla u NATO. I tamo su crkva, nacionalisti i komunisti rovarili, pa je trebalo više decenija da se priviknu na demokratiju”, rekao je Maliqi.
