To nam je u početku predstavljeno kao "tehnički dijalog", koji će pomoći Srbiji i Srbima da shvate realnost, a to je da je status Kosova već zatvoreno pitanje. Poslije više od deset godina dijaloga, ne samo da sve ide unazad, već se Srbija nada da će proces vratiti u period prije proglašenja nezavisnosti, prenosi Koha.
Srpski novinar sa Kosova pozvan je na srpsku televiziju da prokomentariše situaciju na sjeveru poslije povlačenja Srba iz kosovskih institucija. Želeći da ilustruje da kosovski premijer Albin Kurti "ima nacionalističku retoriku", rekao je: "Kurti se ponaša kao da je Kosovo suverena država, a ne dio Srbije!". Ovo pokazuje kako van realnosti žive Srbi koji su na Kosovu. Dio krivice snose i same kosovske vlasti, ne samo sadašnja Vlada, već i prethodne. Nisu uradili dovoljno da zbliže Srbe i imali su vrlo formalan pristup, dajući im ono na šta po zakonu imaju pravo, ali ne čineći ništa za njihovu stvarnu integraciju. U međuvremenu, Srbija je iskoristila ovu situaciju i umjesto da integriše Srbe na Kosovu, Srbija je integrisana u Vladu Kosova, Skupštinu, sudove, policiju i druge institucije. Na Kosovu, koliko god se činilo apsurdnim da Srbi misle da je "nacionalizam" misliti da je Kosovo nezavisno "a nije dio Srbije", još je apsurdnije imati ministre koji su dio vladinog kabineta Kosova i koji, kada kažu "naša vlada" znači ona druge države, Srbije.
Integracija Srba u institucije Kosova, posebno na sjeveru, uvijek se pominjala kao jedan od najvećih uspjeha dijaloga. I zaista, ovo je učinilo da se situacija u početku opusti, da se održe izbori, da se zajedno radi u Policiji Kosova bez obzira na etničku pripadnost, kao i integracija sudija. Ali Beograd je postepeno preuzeo kontrolu nad svim tim sa zavođenjem, medijskom kampanjom i zastrašivanjem i napadima. Beograd je stavio pod kontrolu sve predstavnike kosovskih Srba i oni su se pretvorili u predstavnike Srbije na Kosovu. To se jasno videlo u pozorišnoj predstavi skidanja uniforme Policije Kosova od strane policajaca etničkih Srba na sjeveru.
Apsurd se nastavio činjenicom da je suspendovanog policajca odlikovao predsjednik Srbije.
Ponašanje Srbije nije iznenađujuće. Radi se po planu. A njen plan je da što više ometa jačanje kosovskog državljanstva, kako iznutra tako i spolja. Iznenađen sam činjenicom da je to na neki način urađeno i uz međunarodnu pomoć, posebno iz EU. Evropska unija, kao fasilitator dijaloga, nije uspjela da približi strane sveobuhvatnom sporazumu. I sada kada neko pomisli da je "sporazum blizu", realnost na terenu ostavlja utisak da nikada nije bila dalje.
To nam je u početku predstavljeno kao "tehnički dijalog", koji će pomoći Srbiji i Srbima da shvate realnost, a to je da je status Kosova već zatvoreno pitanje. Poslije više od deset godina dijaloga, ne samo da sve ide unazad, već se Srbija nada da će proces vratiti u period prije proglašenja nezavisnosti.
EU ni posle deset godina nije shvatila koliko je štetan pristup "konstruktivne dvosmislenosti", koji se sada pokazuje kao destruktivan. Tenzije su sasvim razumljive, koliko god neprihvatljive, s obzirom na konfuziju koju je dijalog do sada stvorio. Nijedan problem neće moći da se riješi do kraja, ni registarske tablice, ni energija, ni sloboda kretanja ni "sveobuhvatna normalizacija" bez odgovora na jednostavno pitanje; Šta je Kosovo? EU sa svojom dvosmislenošću nije odgovorila na ovo pitanje. A to je ohrabrilo Srbiju da ne prihvati realnost, da odbaci sve što implicira kretanje ka priznanju Kosova, a štaviše, da u nekim slučajevima uspije da opstruiše priznanja i da ih povuče.
Srbija je uspješno prodala dijalog nekoliko zemalja kao "dokaz da status Kosova nije gotova stvar". To je pomoglo da neke zemlje ne priznaju Kosovo niti glasaju za njegovo članstvo u Unesku ili Interpolu. Čak je i u EU bilo mnogo zvaničnika koji su rekli da je "Kosovo pogrešilo što je jednostrano pokušalo da se pridruži ovim međunarodnim organizacijama". Po logici ovih, Kosovo prvo treba da dobije podršku Srbije, a zatim da se prijavi za članstvo u međunarodnim organizacijama. Čak i za pet zemalja EU koje nisu priznale Kosovo rečeno je da će ga "priznati kada Srbija na to pristane". Na taj način su ohrabrili Srbiju da ne prizna Kosovo. Veoma je naivno vjerovati da će Srbija priznati Kosovo ako na to ne bude prinuđena.
Odgovor na pitanje "Šta je Kosovo" pomogao bi u rešavanju mnogih problema, od registarskih oznaka automobila, slanja policijskih jedinica u napad na kriminalne mreže, pa čak i snabdjevanja energijom. Sve dok EU, kao glavni nosilac dijaloga, ulogu koju priznaju SAD, Njemačka i Francuska, ne kaže jasno i javno da je status Kosova gotova stvar, na Kosovu neće biti trajne stabilnosti, niti normalni izvještaji u regionu. Jer nije normalno slagati se da je Kosovo suverena država, ali i "entitet bez statusa“, a vjerujem da je i "autonomna pokrajina Srbija". Takozvana "konstruktivna dvosmislenost", prema kojoj svaka strana može da kaže šta hoće, sada pomaže stvaranju tenzija. Beograd i dalje lažovima naziva ne samo kosovske vlasti, već i EU kada kaže da "Kosovo ima pravo da mijenja registarske tablice". Srbija i dalje naziva "protivzakonito" slanje jedinica Policije Kosova na sjever, iako nema dokaza da tako nešto nije dozvoljeno.
U apsurdu koji je dijalog stvorio je i činjenica da u trenutku gašenja njegovih glavnih rezultata raste uvjerenje da smo blizu konačnog sveobuhvatnog sporazuma. Ali čini se da je i ovo nerealno očekivanje, jer Rusija ipak ima veći uticaj na Srbiju od EU i zemalja koje su sada više angažovane u dijalogu.
Piše: Augustin Paljokaj, dopisnik Kohe iz Brisela
Integracija Srba u institucije Kosova, posebno na sjeveru, uvijek se pominjala kao jedan od najvećih uspjeha dijaloga. I zaista, ovo je učinilo da se situacija u početku opusti, da se održe izbori, da se zajedno radi u Policiji Kosova bez obzira na etničku pripadnost, kao i integracija sudija. Ali Beograd je postepeno preuzeo kontrolu nad svim tim sa zavođenjem, medijskom kampanjom i zastrašivanjem i napadima. Beograd je stavio pod kontrolu sve predstavnike kosovskih Srba i oni su se pretvorili u predstavnike Srbije na Kosovu. To se jasno videlo u pozorišnoj predstavi skidanja uniforme Policije Kosova od strane policajaca etničkih Srba na sjeveru.
Apsurd se nastavio činjenicom da je suspendovanog policajca odlikovao predsjednik Srbije.
Ponašanje Srbije nije iznenađujuće. Radi se po planu. A njen plan je da što više ometa jačanje kosovskog državljanstva, kako iznutra tako i spolja. Iznenađen sam činjenicom da je to na neki način urađeno i uz međunarodnu pomoć, posebno iz EU. Evropska unija, kao fasilitator dijaloga, nije uspjela da približi strane sveobuhvatnom sporazumu. I sada kada neko pomisli da je "sporazum blizu", realnost na terenu ostavlja utisak da nikada nije bila dalje.
To nam je u početku predstavljeno kao "tehnički dijalog", koji će pomoći Srbiji i Srbima da shvate realnost, a to je da je status Kosova već zatvoreno pitanje. Poslije više od deset godina dijaloga, ne samo da sve ide unazad, već se Srbija nada da će proces vratiti u period prije proglašenja nezavisnosti.
EU ni posle deset godina nije shvatila koliko je štetan pristup "konstruktivne dvosmislenosti", koji se sada pokazuje kao destruktivan. Tenzije su sasvim razumljive, koliko god neprihvatljive, s obzirom na konfuziju koju je dijalog do sada stvorio. Nijedan problem neće moći da se riješi do kraja, ni registarske tablice, ni energija, ni sloboda kretanja ni "sveobuhvatna normalizacija" bez odgovora na jednostavno pitanje; Šta je Kosovo? EU sa svojom dvosmislenošću nije odgovorila na ovo pitanje. A to je ohrabrilo Srbiju da ne prihvati realnost, da odbaci sve što implicira kretanje ka priznanju Kosova, a štaviše, da u nekim slučajevima uspije da opstruiše priznanja i da ih povuče.
Srbija je uspješno prodala dijalog nekoliko zemalja kao "dokaz da status Kosova nije gotova stvar". To je pomoglo da neke zemlje ne priznaju Kosovo niti glasaju za njegovo članstvo u Unesku ili Interpolu. Čak je i u EU bilo mnogo zvaničnika koji su rekli da je "Kosovo pogrešilo što je jednostrano pokušalo da se pridruži ovim međunarodnim organizacijama". Po logici ovih, Kosovo prvo treba da dobije podršku Srbije, a zatim da se prijavi za članstvo u međunarodnim organizacijama. Čak i za pet zemalja EU koje nisu priznale Kosovo rečeno je da će ga "priznati kada Srbija na to pristane". Na taj način su ohrabrili Srbiju da ne prizna Kosovo. Veoma je naivno vjerovati da će Srbija priznati Kosovo ako na to ne bude prinuđena.
Odgovor na pitanje "Šta je Kosovo" pomogao bi u rešavanju mnogih problema, od registarskih oznaka automobila, slanja policijskih jedinica u napad na kriminalne mreže, pa čak i snabdjevanja energijom. Sve dok EU, kao glavni nosilac dijaloga, ulogu koju priznaju SAD, Njemačka i Francuska, ne kaže jasno i javno da je status Kosova gotova stvar, na Kosovu neće biti trajne stabilnosti, niti normalni izvještaji u regionu. Jer nije normalno slagati se da je Kosovo suverena država, ali i "entitet bez statusa“, a vjerujem da je i "autonomna pokrajina Srbija". Takozvana "konstruktivna dvosmislenost", prema kojoj svaka strana može da kaže šta hoće, sada pomaže stvaranju tenzija. Beograd i dalje lažovima naziva ne samo kosovske vlasti, već i EU kada kaže da "Kosovo ima pravo da mijenja registarske tablice". Srbija i dalje naziva "protivzakonito" slanje jedinica Policije Kosova na sjever, iako nema dokaza da tako nešto nije dozvoljeno.
U apsurdu koji je dijalog stvorio je i činjenica da u trenutku gašenja njegovih glavnih rezultata raste uvjerenje da smo blizu konačnog sveobuhvatnog sporazuma. Ali čini se da je i ovo nerealno očekivanje, jer Rusija ipak ima veći uticaj na Srbiju od EU i zemalja koje su sada više angažovane u dijalogu.
Piše: Augustin Paljokaj, dopisnik Kohe iz Brisela
