Nije prvi put da čujemo da je postizanje konačnog sporazuma između Kosova i Srbije "pitanje nekoliko nedjelja ili mjeseci". Takva izjava se čula nekoliko puta i sada oni koji su pratili dijalog nisu previše oduševljeni.
Jer, na osnovu onoga što lideri obe zemlje javno govore, dogovor nije ni blizu. Ali uvijek mogu biti iznenađenja i brzi obrti koji mogu dovesti do dogovora. Povećana posvećenost Francuske i Njemačke, uz već stalnu američku posvećenost, daje neki razlog za optimizam. Ali, kao što narod kaže "to smo već videli".
Međutim, ono što se očekuje u narednim nedjeljama jeste sve veći pritisak na Kosovo, posebno kada je riječ o stvaranju ZSO. Vlada Kosova je to do sada uspjevala da izbjegne, odbijajući da o tome razgovara u Briselu. Srbija je to otvorila u razgovorima sa EU i nesumnjivo ima punu podršku Evropske unije u vezi sa tim zahtjevom. Čak i Sjedinjene Američke Države otvoreno traže od Kosova da napreduje ka stvaranju Zajednice, rekavši da je "to međunarodna obaveza".
Nije bilo sumnje, a nema je ni sada, da su u dijalogu napravljene ozbiljne greške. Dvije najozbiljnije su obaveza Kosova da formira Zajednicu srpskih opština i da ne šalje jedinice KBS u sjeverni dio. Kada je u pitanju ZSO, čini se da to nešto što Kosovo mora da prihvati. Pošto je tadašnja kosovska vlada prihvatila tu obavezu u ime Kosova, to je prihvatila i Skupština i sada nema mogućnosti da Kosovo izbjegne sprovođenje teobaveze. Ono na šta Kosovo ima pravo je da razjasni kada će se formirati ZSO. Dakle, to se može dovesti u vezu sa priznavanjem statusa Kosova od strane onih koji žele da stvore takvu zajednicu na Kosovu.
Ceo dijalog je pogrešno pokrenut. Počelo je sa idejom da Srbiji i Srbima treba dati "nešto više od Ahtisaarija" da budu zadovoljni i da ne osećaju da su "sve izgubili", dok su Albanci "sve dobili". Ovaj narativ je pogurala Srbija i prihvatio ga je dobar dio međunarodne zajednice, uključujući diplomate iz zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova, posebno Sjedinjenih Američkih Država. Tako je, između ostalog, nakon što je odbačena ideja o podjeli Kosova, kojom bi "Srbija uzela dio i bila zadovoljna", ideja o "posebnom tretmanu" ili "posebnom statusu" sjevera Kosova rođena.
Jedan veoma visoki zapadni diplomata prije mnogo godina, negdje u prvoj fazi dijaloga, na sastanku je rekao da već zna šta će biti rješenje za sjever Kosova i za etničke Srbe koji u tom dijelu imaju većinu. Govorilo se da taj dio i tamošnji Srbi treba da imaju neku vrstu autonomije. Ali je rečeno da ne mogu koristiti tu riječ. Jer za Albance riječ autonomija ima lošu konotaciju i neprihvatljiva je. I zaista, Albanci nisu htjeli autonomiju unutar Srbije, niti žele da Srbi imaju autonomiju na Kosovu. Taj diplomata je rekao da je potrebno nešto što nije ni u Ahtisaarijevom planu (bivši predsjednik Finske koji je predložio sveobuhvatni paket). Jer "Ahtisaari" ima negativnu konotaciju za Srbe. Srbi ne žele da čuju za "Ahtisaarija", jer je on, uprkos svim uveravanjima koja je dao Srbima, predložio nezavisnost i Srbija i Srbi ga nisu dobro vidjeli. Dakle, rekao je taj zapadni diplomata, iz možda glavnih država koje su podržale Kosovo i koje su danas snažno angažovane, "mora se naći rješenje koje ne počinje sa a, ni autonomija, ni Ahtisaari, a to bi bilo malo više od Ahtisaarija i malo blizu autonomije, ali manje od autonomije po imenu".
Tako se to dogodilo. Kosovo je uz pritiske i obećanja prihvatilo sporazum o stvaranju posebnog statusa za Srbe na sjeveru Kosova. Ali postojao je problem sa imenovanjem. Srbi su željeli da se zovu "Zajednica", a Albanci "Udruženje". U svim jezicima postoji razlika između "Zajednice" i "Udruženja" i ne radi se samo o simbolici. A EU je poručila stranama da prihvate naziv "Asocijacija/Zajednica" kao kompromis kako bi Albanci mogli da žive u iluziji da je riječ o "udruženju" (poput onog koje čuva golubove, rekli su tada neki kosovski zvaničnici), dok Srbi da je riječ "zajednici" (sa izvršnim elementima posebnog nivoa vlasti).
Uprkos velikoj podršci političkog spektra, sa izuzetkom Samoopredjeljenja, koje je tada bilo u opoziciji, na Kosovu nije učinjen korak ka stvaranju ove asocijacije/zajednice. Ustavni sud je utvrdio mnoge povrede Ugovora o formiranju ZSO. Ali nije rekao da to ne treba stvarati. Dao je smjernice koje treba uzeti u obzir prilikom njenog formiranja. A u Samoopredjeljenju ova presuda Ustavnog suda imala je drugačije značenje. Neki su to vidjeli kao pobjedu Samoopredjeljenja, jer je dokazano da su Hashim Thaçi i Isa Mustafa prihvatili i potpisali sporazum, koji je u suprotnosti sa Ustavom. Ali neki su smatrali da je ovom presudom Ustavni sud pokušao da primjeni sporazum koji se ne može primjeniti i koji je štetan.
Sada u EU misle da ova vlada, sa jasnom većinom koju ima u Skupštini, može da sprovede tu obavezu. Čak, sa ironijom ili bez nje, neki kažu da je "prednost ove vlasti što nema Samoopredjeljenje u opoziciji"! Gledano sa ove tačke gledišta, čini se da u ovim izjavama ima logike. Jer današnja opozicija nema argumente, ni moralne ni političke, da joj se suprotstavi, pošto ju je i sama prihvatila. Ali Kosovo nije i neće biti jedina zemlja u kojoj opozicija misli, govori i djeluje drugačije kada je u opoziciji i sasvim drugačije kada je na vlasti.
Na osnovu svega što se čuje iz diplomatskih krugova, za Srbiju se sužava krug oko priznanja Kosova, a o modalitetima može da se razgovara. Dok je Kosovo pod sve većim pritiskom oko ZSO. Kosovo je do sada bilo otporno, ali se sada očekuje da će ono samo izaći sa predlozima za stvaranje ZSO, dok bi EU trebalo da razjasni da li smatra da sve treba da bude u skladu sa Ustavom Kosova. Dvosmislenost koju je EU do sada pokazala bila je štetna. Dok Srbija i Srbi kažu da ih "ne interesuje nikakav tzv. Ustav tzv. Kosova". Srbi i Srbija Ustav Kosova pominju samo kada im odgovara, kao što je slučaj sa zemljištem oko manastira Dečani. Ali kada je u pitanju ZSO, ne žele da čuju da na Kosovu postoji Ustav i sud koji je doneo presudu. Kada bi se razjasnilo da ZSO mora da bude u skladu sa Ustavom, EU bi takođe olakšala kretanje ka njenom stvaranju. I Kosovo neće zauvijek moći da izbegava ovu obavezu, bar ne bez posljedica.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Kohe iz Brisela
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
Međutim, ono što se očekuje u narednim nedjeljama jeste sve veći pritisak na Kosovo, posebno kada je riječ o stvaranju ZSO. Vlada Kosova je to do sada uspjevala da izbjegne, odbijajući da o tome razgovara u Briselu. Srbija je to otvorila u razgovorima sa EU i nesumnjivo ima punu podršku Evropske unije u vezi sa tim zahtjevom. Čak i Sjedinjene Američke Države otvoreno traže od Kosova da napreduje ka stvaranju Zajednice, rekavši da je "to međunarodna obaveza".
Nije bilo sumnje, a nema je ni sada, da su u dijalogu napravljene ozbiljne greške. Dvije najozbiljnije su obaveza Kosova da formira Zajednicu srpskih opština i da ne šalje jedinice KBS u sjeverni dio. Kada je u pitanju ZSO, čini se da to nešto što Kosovo mora da prihvati. Pošto je tadašnja kosovska vlada prihvatila tu obavezu u ime Kosova, to je prihvatila i Skupština i sada nema mogućnosti da Kosovo izbjegne sprovođenje teobaveze. Ono na šta Kosovo ima pravo je da razjasni kada će se formirati ZSO. Dakle, to se može dovesti u vezu sa priznavanjem statusa Kosova od strane onih koji žele da stvore takvu zajednicu na Kosovu.
Ceo dijalog je pogrešno pokrenut. Počelo je sa idejom da Srbiji i Srbima treba dati "nešto više od Ahtisaarija" da budu zadovoljni i da ne osećaju da su "sve izgubili", dok su Albanci "sve dobili". Ovaj narativ je pogurala Srbija i prihvatio ga je dobar dio međunarodne zajednice, uključujući diplomate iz zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova, posebno Sjedinjenih Američkih Država. Tako je, između ostalog, nakon što je odbačena ideja o podjeli Kosova, kojom bi "Srbija uzela dio i bila zadovoljna", ideja o "posebnom tretmanu" ili "posebnom statusu" sjevera Kosova rođena.
Jedan veoma visoki zapadni diplomata prije mnogo godina, negdje u prvoj fazi dijaloga, na sastanku je rekao da već zna šta će biti rješenje za sjever Kosova i za etničke Srbe koji u tom dijelu imaju većinu. Govorilo se da taj dio i tamošnji Srbi treba da imaju neku vrstu autonomije. Ali je rečeno da ne mogu koristiti tu riječ. Jer za Albance riječ autonomija ima lošu konotaciju i neprihvatljiva je. I zaista, Albanci nisu htjeli autonomiju unutar Srbije, niti žele da Srbi imaju autonomiju na Kosovu. Taj diplomata je rekao da je potrebno nešto što nije ni u Ahtisaarijevom planu (bivši predsjednik Finske koji je predložio sveobuhvatni paket). Jer "Ahtisaari" ima negativnu konotaciju za Srbe. Srbi ne žele da čuju za "Ahtisaarija", jer je on, uprkos svim uveravanjima koja je dao Srbima, predložio nezavisnost i Srbija i Srbi ga nisu dobro vidjeli. Dakle, rekao je taj zapadni diplomata, iz možda glavnih država koje su podržale Kosovo i koje su danas snažno angažovane, "mora se naći rješenje koje ne počinje sa a, ni autonomija, ni Ahtisaari, a to bi bilo malo više od Ahtisaarija i malo blizu autonomije, ali manje od autonomije po imenu".
Tako se to dogodilo. Kosovo je uz pritiske i obećanja prihvatilo sporazum o stvaranju posebnog statusa za Srbe na sjeveru Kosova. Ali postojao je problem sa imenovanjem. Srbi su željeli da se zovu "Zajednica", a Albanci "Udruženje". U svim jezicima postoji razlika između "Zajednice" i "Udruženja" i ne radi se samo o simbolici. A EU je poručila stranama da prihvate naziv "Asocijacija/Zajednica" kao kompromis kako bi Albanci mogli da žive u iluziji da je riječ o "udruženju" (poput onog koje čuva golubove, rekli su tada neki kosovski zvaničnici), dok Srbi da je riječ "zajednici" (sa izvršnim elementima posebnog nivoa vlasti).
Uprkos velikoj podršci političkog spektra, sa izuzetkom Samoopredjeljenja, koje je tada bilo u opoziciji, na Kosovu nije učinjen korak ka stvaranju ove asocijacije/zajednice. Ustavni sud je utvrdio mnoge povrede Ugovora o formiranju ZSO. Ali nije rekao da to ne treba stvarati. Dao je smjernice koje treba uzeti u obzir prilikom njenog formiranja. A u Samoopredjeljenju ova presuda Ustavnog suda imala je drugačije značenje. Neki su to vidjeli kao pobjedu Samoopredjeljenja, jer je dokazano da su Hashim Thaçi i Isa Mustafa prihvatili i potpisali sporazum, koji je u suprotnosti sa Ustavom. Ali neki su smatrali da je ovom presudom Ustavni sud pokušao da primjeni sporazum koji se ne može primjeniti i koji je štetan.
Sada u EU misle da ova vlada, sa jasnom većinom koju ima u Skupštini, može da sprovede tu obavezu. Čak, sa ironijom ili bez nje, neki kažu da je "prednost ove vlasti što nema Samoopredjeljenje u opoziciji"! Gledano sa ove tačke gledišta, čini se da u ovim izjavama ima logike. Jer današnja opozicija nema argumente, ni moralne ni političke, da joj se suprotstavi, pošto ju je i sama prihvatila. Ali Kosovo nije i neće biti jedina zemlja u kojoj opozicija misli, govori i djeluje drugačije kada je u opoziciji i sasvim drugačije kada je na vlasti.
Na osnovu svega što se čuje iz diplomatskih krugova, za Srbiju se sužava krug oko priznanja Kosova, a o modalitetima može da se razgovara. Dok je Kosovo pod sve većim pritiskom oko ZSO. Kosovo je do sada bilo otporno, ali se sada očekuje da će ono samo izaći sa predlozima za stvaranje ZSO, dok bi EU trebalo da razjasni da li smatra da sve treba da bude u skladu sa Ustavom Kosova. Dvosmislenost koju je EU do sada pokazala bila je štetna. Dok Srbija i Srbi kažu da ih "ne interesuje nikakav tzv. Ustav tzv. Kosova". Srbi i Srbija Ustav Kosova pominju samo kada im odgovara, kao što je slučaj sa zemljištem oko manastira Dečani. Ali kada je u pitanju ZSO, ne žele da čuju da na Kosovu postoji Ustav i sud koji je doneo presudu. Kada bi se razjasnilo da ZSO mora da bude u skladu sa Ustavom, EU bi takođe olakšala kretanje ka njenom stvaranju. I Kosovo neće zauvijek moći da izbegava ovu obavezu, bar ne bez posljedica.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik Kohe iz Brisela
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
