Prvi dogovor Kosova i Srbije mora da bude postignut do 24. februara naredne godine i u ovoj fazi Srbija ne treba da mijenja Ustav, dok Kosovo mora da formira Zajednicu srpskih opština, takođe bez menjanja svog ustava, saznaje Albanijan post.
U scenariju za predsporazum Kosova i Srbije, koji je objavio ovaj medij, navodi se da ZSO neće biti nevladina organizacija, ali neće biti uspostavljen novi nivo moći.
"Ako se postigne dogovor, postoje finansijski paketi. Ako se ne postigne, 'težak štap' za ometajuću stranu", navodi Albanian post.
Hitnost dogovora je vezana za situaciju u Ukrajini. Čak i ako dvije strane odbiju da postanu kooperativni partneri, međunarodna zajednica ima treći način da u drugačijem obliku postigne ono što trenutno traži kroz "šatl diplomatiju".
"Međunarodna zajednica je shvatila da je do pomirenja Kosova i Srbije nemoguće doći odjednom i uz opšti konačni dogovor, zbog maksimalističkih stavova strana, ali je i kosovskom premijeru Albinu Kurtiju i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću postalo jasno da moraju brzo i definitivno ući u ugovorne odnose, jer rješenje problema između Kosova i Srbije više nije samo pitanje dvije države", navodi albanski medij.
Albanian post je, pozivajući se na međunarodne izvore, iznio i neke tačke scenarija koje bi trebalo da se konkretizuju do februara sljedeće godine, kada se obilježava i godišnjica rata u Ukrajini.
Česte posjete Miroslava Lajčaka, Gabriela Escobara i drugih međunarodnih zvaničnika Prištini i Beogradu upravo su u funkciji raspleta njegovog scenarija.
Šta bi trebalo da se postigne bar do 24. februara?
Specijalni predstavnik Evropske unije za dijalog Kosova i Srbija Miroslav Lajčak i zamjenik pomoćnika sekretara Sjedinjenih Američkih Država i američki delegat za Zapadni Balkan Gabriel Escobar jasno su stavili do znanja premijeru Kosova i predsjedniku Srbije da "temu Kosova i Srbije treba zatvoriti pre nego što se navrši godinu dana od početka rata u Ukrajini”.
Razlog za ubrzanje je taj što "na godinu dana od rata u Ukrajini, savezničke zemlje planiraju da pokažu jedinstvo, spremnost i moć u podršci Ukrajini“.
"Ta demonstracija će označiti prelazak na drugi nivo podrške Ukrajini", prenosi albanski medij.
Plan je izazvao potrebu da se ta tema hitno tretira, pa se "rukovodstvo na Kosovu mora dobro zamisliti“.
Pitanje koje se postavlja je jasno i jednostavno: Da li će ono postati dio ove demonstracije jedinstva i snage saveznika ili će je uništiti iznutra?
Od lidera na Kosovu zatraženo je da njihova posvećenost više ne bude deklarativna, već da "djelima pokažu da su zaista deo zemalja saveznika“.
Kako je Escobar jasno rekao, "ono što se očekuje od strana je saglasnost za sporazum o daljem putu“.
Međunarodna zajednica više ne traži "brzo rješenje", već "proces pomirenja", koji se razlikuje od dinamike sadašnjeg dijaloga i zahtjeva postizanje pomirenja u nekoliko faza.
Projekat je pažljivo osmišljen i pronađen je novi put "gdje svaka strana održava privid svoje principijelne pozicije“.
Strane će imati mnoge koristi, na srednji i dugi rok ako postanu dio ovog novog međunarodnog plana, navodi Albanian post.
Kao što je Escobar rekao na konferenciji za novinare sa Kurtijem, Kosovo mora da razumije regionalne implikacije koje dolazi sa njegovim pozicioniranjem.
Dakle, izbor je na Kosovu i Srbiji da odluče kojim će putem dalje biti.
Jedna od najvažnijih tačaka predsporazuma, u planu prve faze, ili u onome što se predstavlja kao "put dogovora Kosova i Srbije", jeste tačka tri.
Prema ovoj tački, "pošto uzajamno priznanje nije dio ove faze, to znači da u ovoj fazi Srbija neće morati da mijenja ustav”.
Ako se ne promjeni Ustav Srbije, to isto se neće zahtjevati od Kosovo za formiranje ZSO.
"Pošto Srbija ne želi da mijenja ustav, onda niko nema pravo da traži od Kosova da promjeni svoj ustav, da formira ZSO kao novi nivo vlasti“, kaže se u predsporazumu.
"ZSO treba da oliči najbolju moguću praksu garancija za srpsku zajednicu, ali to je sve", prenosi Albanian post.
Prema onome što je prezentovano Vladi Kosova, "ZSO neće biti NVO, ali će i dalje biti smještena u postojeće okvire ustava i zakona Kosova“.
O tome kakav će to biti model, neke od verzija je Escobar već predstavio predsjednici Vjosi Osmani i premijeru Albinu Kurtiju.
Ukoliko strane odbiju da se dogovore o daljem scenariju i odbiju da započnu konkretno putovanje ka posljednjoj fazi konačnog pomirenja, međunarodni predstavnici su predvidjeli i alternativni scenario, gdje bi proces preuzeli u potpunosti u svoje ruke.
Prištini i Beogradu je već rečeno da treba da im bude jasno da se "ovaj napor razlikuje od dosadašnje dinamike dijaloga”.
Međunarodne sile imaju referencu kako bi mogle da ubrzaju postizanje pomirenja, tako što će udaljiti lidere i pregovaračke timove iz njihove zone komfora i okupiti sve strane na jednom mjestu, kako bi se u roku od nekoliko dana postigao dogovor.
Kao što je poznato, podsjeća Albanian post, Dejtonski sporazum (1995) je postignut upravo u takvom obliku, kada, i pored toga što su osnovni elementi pomirenja predloženi godinama unazad, sa idejom da se spriječi izbijanje rata, to se nije dogodilo i pregovori su propali.
Prvobitni plan za sporazum bio je ono što je sada poznato kao "Karington–Kutiljero" mirovni plan, nazvan po autorima Lordu Karingtonu i portugalskom ambasadoru Žozeu Kutiljeru. U onome što će kasnije biti poznato kao "neuspjeli Lisabonski sporazum", pošto su mu se strane protivile.
Godinu dana kasnije, 1993. godine, međunarodna zajednica je ponovo pokušala da postigne dogovor preko specijalnog predstavnika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa i predstavnika Evropske zajednice lorda Dejvida Ovena.
Propala je i inicijativa koja je predviđala podjelu Bosne na 10 poluautonomnih regiona i koja je trebalo da bude poznata kao „Vens-Ovenov mirovni plan“, pošto je, uprkos tome što ju je potpisao lider Republike Srpske u Bosni, poražena u parlamentu.
Takvi neuspjeli napori proizveli su ideju da se svi lideri okupe na jednom mjestu, čime se skraćuje njihov uticaj za pregovore na daljinu i povećava pritisak za brz dogovor.
U Dejtonu, u državi Ohajo, obezbjeđeno je područje gdje je bilo smješteno više od 800 zvaničnika. 21. novembra 1995. godine, strane su postigle sporazum, dok je potpuni i formalni sporazum potpisan u Parizu 14. decembra iste godine, piše Albanian post.
"Ako se postigne dogovor, postoje finansijski paketi. Ako se ne postigne, 'težak štap' za ometajuću stranu", navodi Albanian post.
Hitnost dogovora je vezana za situaciju u Ukrajini. Čak i ako dvije strane odbiju da postanu kooperativni partneri, međunarodna zajednica ima treći način da u drugačijem obliku postigne ono što trenutno traži kroz "šatl diplomatiju".
"Međunarodna zajednica je shvatila da je do pomirenja Kosova i Srbije nemoguće doći odjednom i uz opšti konačni dogovor, zbog maksimalističkih stavova strana, ali je i kosovskom premijeru Albinu Kurtiju i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću postalo jasno da moraju brzo i definitivno ući u ugovorne odnose, jer rješenje problema između Kosova i Srbije više nije samo pitanje dvije države", navodi albanski medij.
Albanian post je, pozivajući se na međunarodne izvore, iznio i neke tačke scenarija koje bi trebalo da se konkretizuju do februara sljedeće godine, kada se obilježava i godišnjica rata u Ukrajini.
Česte posjete Miroslava Lajčaka, Gabriela Escobara i drugih međunarodnih zvaničnika Prištini i Beogradu upravo su u funkciji raspleta njegovog scenarija.
Šta bi trebalo da se postigne bar do 24. februara?
Specijalni predstavnik Evropske unije za dijalog Kosova i Srbija Miroslav Lajčak i zamjenik pomoćnika sekretara Sjedinjenih Američkih Država i američki delegat za Zapadni Balkan Gabriel Escobar jasno su stavili do znanja premijeru Kosova i predsjedniku Srbije da "temu Kosova i Srbije treba zatvoriti pre nego što se navrši godinu dana od početka rata u Ukrajini”.
Razlog za ubrzanje je taj što "na godinu dana od rata u Ukrajini, savezničke zemlje planiraju da pokažu jedinstvo, spremnost i moć u podršci Ukrajini“.
"Ta demonstracija će označiti prelazak na drugi nivo podrške Ukrajini", prenosi albanski medij.
Plan je izazvao potrebu da se ta tema hitno tretira, pa se "rukovodstvo na Kosovu mora dobro zamisliti“.
Pitanje koje se postavlja je jasno i jednostavno: Da li će ono postati dio ove demonstracije jedinstva i snage saveznika ili će je uništiti iznutra?
Od lidera na Kosovu zatraženo je da njihova posvećenost više ne bude deklarativna, već da "djelima pokažu da su zaista deo zemalja saveznika“.
Kako je Escobar jasno rekao, "ono što se očekuje od strana je saglasnost za sporazum o daljem putu“.
Međunarodna zajednica više ne traži "brzo rješenje", već "proces pomirenja", koji se razlikuje od dinamike sadašnjeg dijaloga i zahtjeva postizanje pomirenja u nekoliko faza.
Projekat je pažljivo osmišljen i pronađen je novi put "gdje svaka strana održava privid svoje principijelne pozicije“.
Strane će imati mnoge koristi, na srednji i dugi rok ako postanu dio ovog novog međunarodnog plana, navodi Albanian post.
Kao što je Escobar rekao na konferenciji za novinare sa Kurtijem, Kosovo mora da razumije regionalne implikacije koje dolazi sa njegovim pozicioniranjem.
Dakle, izbor je na Kosovu i Srbiji da odluče kojim će putem dalje biti.
Jedna od najvažnijih tačaka predsporazuma, u planu prve faze, ili u onome što se predstavlja kao "put dogovora Kosova i Srbije", jeste tačka tri.
Prema ovoj tački, "pošto uzajamno priznanje nije dio ove faze, to znači da u ovoj fazi Srbija neće morati da mijenja ustav”.
Ako se ne promjeni Ustav Srbije, to isto se neće zahtjevati od Kosovo za formiranje ZSO.
"Pošto Srbija ne želi da mijenja ustav, onda niko nema pravo da traži od Kosova da promjeni svoj ustav, da formira ZSO kao novi nivo vlasti“, kaže se u predsporazumu.
"ZSO treba da oliči najbolju moguću praksu garancija za srpsku zajednicu, ali to je sve", prenosi Albanian post.
Prema onome što je prezentovano Vladi Kosova, "ZSO neće biti NVO, ali će i dalje biti smještena u postojeće okvire ustava i zakona Kosova“.
O tome kakav će to biti model, neke od verzija je Escobar već predstavio predsjednici Vjosi Osmani i premijeru Albinu Kurtiju.
Ukoliko strane odbiju da se dogovore o daljem scenariju i odbiju da započnu konkretno putovanje ka posljednjoj fazi konačnog pomirenja, međunarodni predstavnici su predvidjeli i alternativni scenario, gdje bi proces preuzeli u potpunosti u svoje ruke.
Prištini i Beogradu je već rečeno da treba da im bude jasno da se "ovaj napor razlikuje od dosadašnje dinamike dijaloga”.
Međunarodne sile imaju referencu kako bi mogle da ubrzaju postizanje pomirenja, tako što će udaljiti lidere i pregovaračke timove iz njihove zone komfora i okupiti sve strane na jednom mjestu, kako bi se u roku od nekoliko dana postigao dogovor.
Kao što je poznato, podsjeća Albanian post, Dejtonski sporazum (1995) je postignut upravo u takvom obliku, kada, i pored toga što su osnovni elementi pomirenja predloženi godinama unazad, sa idejom da se spriječi izbijanje rata, to se nije dogodilo i pregovori su propali.
Prvobitni plan za sporazum bio je ono što je sada poznato kao "Karington–Kutiljero" mirovni plan, nazvan po autorima Lordu Karingtonu i portugalskom ambasadoru Žozeu Kutiljeru. U onome što će kasnije biti poznato kao "neuspjeli Lisabonski sporazum", pošto su mu se strane protivile.
Godinu dana kasnije, 1993. godine, međunarodna zajednica je ponovo pokušala da postigne dogovor preko specijalnog predstavnika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa i predstavnika Evropske zajednice lorda Dejvida Ovena.
Propala je i inicijativa koja je predviđala podjelu Bosne na 10 poluautonomnih regiona i koja je trebalo da bude poznata kao „Vens-Ovenov mirovni plan“, pošto je, uprkos tome što ju je potpisao lider Republike Srpske u Bosni, poražena u parlamentu.
Takvi neuspjeli napori proizveli su ideju da se svi lideri okupe na jednom mjestu, čime se skraćuje njihov uticaj za pregovore na daljinu i povećava pritisak za brz dogovor.
U Dejtonu, u državi Ohajo, obezbjeđeno je područje gdje je bilo smješteno više od 800 zvaničnika. 21. novembra 1995. godine, strane su postigle sporazum, dok je potpuni i formalni sporazum potpisan u Parizu 14. decembra iste godine, piše Albanian post.
