Evropski i američki posrednici su u novoj diplomatskoj ofanzivi, NATO pregrupiše jedinice, Kurti i Vučić ne popuštaju, a mnogi Albanci, Srbi i ostali – bježe.
Ni poslije susreta sa Albinom Kurtijem i evropskim i NATO zvaničnicima u Briselu, i pored najvanrednijeg od svih vanrednih obraćanja naciji Aleksandra Vučića kojima se više i ne zna broja, predsjednik Srbije nije mogao precizirati šta će se poslije 1. septembra događati na Kosovu. Gotovo da je parafrazirao generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga koji je izjavio da će nešto manje od 4.000 vojnika KFOR-a sigurno intervenirati kako bi spriječili mogućnost bilo kakvih novih sukoba.
Vučić je u Beogradu rekao kako će Srbija sigurno preduzeti sve mjere, ukoliko to ne uredi KFOR, kako ne bi došlo do još jednog progona i pogroma nad srpskim stanovništvom. Istina, uz objašnjenje da će se traganje za kompromisom sa prištinskom stranom nastaviti.
U Briselu nedavno nije ništa dogovoreno, ali Evropljani i Amerikanci ne odustaju od namjere da po svaku cijenu Beograd i Prištinu odgovore od pomisli kako bi se otvorena pitanja mogla rješavati u nekakvom oružanom sukobu.
Slične poglede sa Vučićem, glede otklanjanja mogućnosti repriziranja događaja od 31. jula, kada su se Srbi sa Kosova podizanjem barikada na putevima suprotstavili primjeni odluke vlade Albina Kurtija o preregistraciji vozila i ulazno-izlaznim dokumentima za građane Srbije i sjevernog dijela Kosova, poslije neuspjelih pregovora u Briselu sada dijele i posrednici iz Evrope i SAD-a.
Ovi drugi možda čak i više, koji u slučaju da to bude neophodno najavljuju i mogući dolazak na Balkan državnog sekretara SAD-a Antonyja Blinkena.
U međuvremenu dok američki ambasador u Beogradu Christopher Hill sve češće na Andrićevom vijencu razgovara sa predsjednikom Srbije, prije svega o Kosovu, evropski posrednik u dijalogu i američki izaslanik za regiju Miroslav Lajčak i Gabriel Escobar vode pravu malu shuttle diplomatiju posjećujući čas Prištinu, čas Beograd, nastojeći po svaku cijenu postići barem dogovor o tom nazgled samo tehničkom pitanju izdavanja automobilskih tabli i ličnih karata. Iz krugova bliskih pregovaračima saznaje se kako bi u slučaju nepostizanja bilo kakvog suštinskog dogovora odnosno kompromisa, Priština mogla obećati novo odlaganje pomenute odluke vlade, ovaj put na tri mjeseca.
Došao sam da nastavim tamo gdje smo stali, izjavio je Miroslav Lajčak u intervju BBC-ju uz ocjenu da sastanak Vučića i Kurtija u Briselu “nije bio uzaludan”. On je ustvrdio da ima razloga da na sastanak gleda pozitivno “jer su dvije strane prvi put razgovarale o konačnom cilju: sveobuhvatnom sporazumu o normalizaciji odnosa”.
Posrednički dvojac, Escobar i Lajčak, već je razgovarao i sa Kurtijem i sa predsjednicom Vjosom Osmani, koja nije iz stranke kosovskog premijera, te sa kosovskom opozicijom i na kraju sa Srpskom listom koja je već najavila povlačenje Srba iz svih institucija Kosova, Skupštine i Vlade, policije, tužilaštava, ukoliko kompromis ne bude postignut. Sa uvjeravanjem da Priština ne želi eskalaciju doputovali su u Beograd.
Da bi se stvari bolje razumjele neophodno je ipak napraviti korak nazad i vratiti se u Brisel gdje je kosovski premijer Albin Kurti napravio određeni manevar usmjerivši pažnju na međusobno priznanje Kosova i Srbije. On je umjesto rješavanja tehničke stvari koja je dodatno zakomplikovala odnose Beograda i Prištine, upravo u Briselu objavio tekst “okvirnog sporazuma” od šest tačaka od kojih je prva – međusobno priznanje.
Tako je i šira javnost saznala šta je to što Kurti zvanično želi, mada se to i ranije naslućivalo iako nije bilo napisano, za razliku od Vučića koji se uvijek zalagao za kompromis i mirno rješenje, ali brižljivo krijući šta je to što bi, kada je Kosovo u pitanju, zadovoljilo državne i nacionalne interese Srbije. Predsjednik Srbije, govoreći o čemu se razgovaralo u Briselu, ponovio je da je Kurtijev prijedlog sporazuma za Beograd neprihvatljiv i objelodanio njegov neveliki sadržaj.
Prva tačka je “međusobno priznanje i ulazak u sve međunarodne organizacije”, a druga rješavanje problema nestalih, konstatovanje i rješavanje problema silovanih osoba, raseljenih lica, uništenje privatne javne svojine i vraćanje artefakata umjetničkih i svakih drugih koje je Srbija otela od Kosova i na kraju ratna odšteta koju Srbija treba da plati.
Treća je saradnja u budućnosti, a četvrta uvođenje istih prava koje imaju Srbi na sjeveru Kosova, Albancima koji žive u Bujanovcu i Preševu.
Peta tačka je razmatranje prethodno dogovorenih sporazuma i šesta – konačni dogovor.
Koliko su dvije strane daleko od kompromisa najupečatljivije svjedoče Vučićeve riječi o briselskom susretu sa Kurtijem.
“Na samom početku rekao mi je da u Brisel nije došao da ga pita hoću li potpisati sporazum o međusobnom priznanju nego kada ću ga potpisati. Rekao sam – nikad”, prepričao je predsjednik Srbije dio razgovora sa premijerom Kosova.
Uprkos intenziviranju napora da se do kakvog-takvog rješenja dođe diplomatskim putevima u kojima su Evropa i Amerika nezamjenljivi partneri, rizici od novih sukoba, pa i onih oružanih, nikako se ne smiju isključiti.
Iako ima mnogo onih u Srbiji koji smatraju kako je Vučić odavno “priznao” Kosovo i da su najnoviji pregovori obnovljeni nakon godinu dana samo prilika za još jedan predsjednikov show program, ovaj put su stvari mnogo ozbiljnije i kompleksnije i s njima se nipošto ne treba poigravati na takav način. Kosovo, na kojem živi oko 90 odsto Albanaca, jest i historijski, i kulturni, i religijski prostor na kome će Srbi i Srbija, kakvo god rješenje bude postignuto, uvijek imati svoje interese. Uostalom, kao i pet članica Evropske unije koje nisu priznale samoproglašenu nezavisnost Kosova.
Pitanje je jedino hoće li do zaštite tih interesa od kojih zavise životi svih ljudi koji tamo žive, prije svega Srba i Albanaca, ali i svih ostalih, doći dogovorima o saradnji ili otpočinjanjem oružanog sukoba. Istina je da je malobrojna srpska etnička zajednica na Kosovu jedna od najugroženijih u Evropi, kao što je istina da se u Srbiji vlast uglavnom gubi i dobija na osnovu odnosa sa Kosovom.
Istina je i da se sa Kosova svakodnevno bježi, nevezano od nacionalne pripadnosti, procentualno možda i najviše od svih balkanskih država, kao što je istina da se u toj nekadašnjoj velikoj energetskoj bazi već danas uvode restrikcije električne energije.
U takvoj političkoj i ekonomskoj situaciji, napetosti i dalja zaoštravanja odnosa nikome ne bi donijeli dobro. Upozorenja iz Evropske unije poput onog da će najviši političari dvije strane biti smatrani odgovornim za svaku eskalaciju koja dovede do povećanih tenzija i, potencijalno, nasilja u regiji, ne samo da ne doprinose smirivanju nego su čak i kontraproduktivna.
Pravo pitanje bi moralo biti šta Unija nudi objema “stranama” koje barem deklarativno žele postati njene članice i može li se ugledati na primjer iz SAD-a, odakle je, prema navodima beogradskih medija, agencija koju vodi kćerka Madeleine Albright nedavno na Kosovo investirala 270 miliona dolara naravno ne isključivo iz ekonomskih razloga i pobuda.
Što se tiče NATO-a odnosno jedinica KFOR-a, sa Kosova stižu informacije da “pažljivo prate situaciju i da su spremni da interveniraju ukoliko sigurnost bude ugrožena, u skladu sa mandatom UN”. Nakon neuspjelih pregovora u Briselu primjećeno je pregrupisavanje tih snaga na sjeveru Kosova, postavljanje osmatračnica na uzvišenjima i stalno patroliranje duž glavnih saobraćajnica i ublizini graničnih prijelaza.
Za direktora Foruma za etničke odnose Dušana Janjića “Kosovo je kreacija i nedovršen posao NATO-a” i da bi “svaki sukob na lokalnom nivou na sjeveru Kosova značio direktno provociranje pozicije NATO-a na Kosovu i u regiji”.
Janjić je za Demostat ocijenio da je srpska populacija većinski proruski orijentisana, ali da objektivno ne postoji ni raspoloženje ni infrastruktura koja može sprovesti bilo šta ozbiljnije za ruske potrebe, osim povremenih lokalnih terorističkih ili gerilskih akcija.
“Jedino treća strana može da pokrene rat. Ako je to Rusija, ona bi mogla da ga pokrene, javno ili tajno, preko potencijala iz Srbije. Ona tu može računati na organizaciju paravojske, kriminalaca iz Srbije i one koje bi mogla regrutovati po etničkoj motivaciji. To je jedina mogućnost, ali to je izuzetno ograničavajući faktor. Nema osnova, niti će iko pokrenuti bilo kakav lanac sukoba u smislu dužeg trajanja i destabilizacije”, smatra Janjić.
Sa približavanjem 1. septembra tenzije ponovo rastu na svim stranama, a najizglednije rješenje u ovom trenutku je još jedno odlaganje primjene odluke Prištine o registarskim tablama i ličnim kartama. Najveći broj ljudi sa Kosova kojima je odavno svega preko glave je protiv bilo kakvih sukoba, a kamoli rata. Ali, ko je obične ljude ikad pitao za mišljenje.
Zato se ne bez razloga, možda već ovog vikenda, očekuje da se iz Beograda saopšti kako rata neće biti, a da se potraga za trajnim rješenjem odnosa sa Prištinom nastavlja u skladu sa krilaticom bolje i 100 godina pregovarati nego jedan dan ratovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Vučić je u Beogradu rekao kako će Srbija sigurno preduzeti sve mjere, ukoliko to ne uredi KFOR, kako ne bi došlo do još jednog progona i pogroma nad srpskim stanovništvom. Istina, uz objašnjenje da će se traganje za kompromisom sa prištinskom stranom nastaviti.
U Briselu nedavno nije ništa dogovoreno, ali Evropljani i Amerikanci ne odustaju od namjere da po svaku cijenu Beograd i Prištinu odgovore od pomisli kako bi se otvorena pitanja mogla rješavati u nekakvom oružanom sukobu.
Shuttle diplomatija Lajčaka i Escobara
Slične poglede sa Vučićem, glede otklanjanja mogućnosti repriziranja događaja od 31. jula, kada su se Srbi sa Kosova podizanjem barikada na putevima suprotstavili primjeni odluke vlade Albina Kurtija o preregistraciji vozila i ulazno-izlaznim dokumentima za građane Srbije i sjevernog dijela Kosova, poslije neuspjelih pregovora u Briselu sada dijele i posrednici iz Evrope i SAD-a.
Ovi drugi možda čak i više, koji u slučaju da to bude neophodno najavljuju i mogući dolazak na Balkan državnog sekretara SAD-a Antonyja Blinkena.
U međuvremenu dok američki ambasador u Beogradu Christopher Hill sve češće na Andrićevom vijencu razgovara sa predsjednikom Srbije, prije svega o Kosovu, evropski posrednik u dijalogu i američki izaslanik za regiju Miroslav Lajčak i Gabriel Escobar vode pravu malu shuttle diplomatiju posjećujući čas Prištinu, čas Beograd, nastojeći po svaku cijenu postići barem dogovor o tom nazgled samo tehničkom pitanju izdavanja automobilskih tabli i ličnih karata. Iz krugova bliskih pregovaračima saznaje se kako bi u slučaju nepostizanja bilo kakvog suštinskog dogovora odnosno kompromisa, Priština mogla obećati novo odlaganje pomenute odluke vlade, ovaj put na tri mjeseca.
Došao sam da nastavim tamo gdje smo stali, izjavio je Miroslav Lajčak u intervju BBC-ju uz ocjenu da sastanak Vučića i Kurtija u Briselu “nije bio uzaludan”. On je ustvrdio da ima razloga da na sastanak gleda pozitivno “jer su dvije strane prvi put razgovarale o konačnom cilju: sveobuhvatnom sporazumu o normalizaciji odnosa”.
Posrednički dvojac, Escobar i Lajčak, već je razgovarao i sa Kurtijem i sa predsjednicom Vjosom Osmani, koja nije iz stranke kosovskog premijera, te sa kosovskom opozicijom i na kraju sa Srpskom listom koja je već najavila povlačenje Srba iz svih institucija Kosova, Skupštine i Vlade, policije, tužilaštava, ukoliko kompromis ne bude postignut. Sa uvjeravanjem da Priština ne želi eskalaciju doputovali su u Beograd.
Kurtijev okvirni sporazum
Da bi se stvari bolje razumjele neophodno je ipak napraviti korak nazad i vratiti se u Brisel gdje je kosovski premijer Albin Kurti napravio određeni manevar usmjerivši pažnju na međusobno priznanje Kosova i Srbije. On je umjesto rješavanja tehničke stvari koja je dodatno zakomplikovala odnose Beograda i Prištine, upravo u Briselu objavio tekst “okvirnog sporazuma” od šest tačaka od kojih je prva – međusobno priznanje.
Tako je i šira javnost saznala šta je to što Kurti zvanično želi, mada se to i ranije naslućivalo iako nije bilo napisano, za razliku od Vučića koji se uvijek zalagao za kompromis i mirno rješenje, ali brižljivo krijući šta je to što bi, kada je Kosovo u pitanju, zadovoljilo državne i nacionalne interese Srbije. Predsjednik Srbije, govoreći o čemu se razgovaralo u Briselu, ponovio je da je Kurtijev prijedlog sporazuma za Beograd neprihvatljiv i objelodanio njegov neveliki sadržaj.
Prva tačka je “međusobno priznanje i ulazak u sve međunarodne organizacije”, a druga rješavanje problema nestalih, konstatovanje i rješavanje problema silovanih osoba, raseljenih lica, uništenje privatne javne svojine i vraćanje artefakata umjetničkih i svakih drugih koje je Srbija otela od Kosova i na kraju ratna odšteta koju Srbija treba da plati.
Treća je saradnja u budućnosti, a četvrta uvođenje istih prava koje imaju Srbi na sjeveru Kosova, Albancima koji žive u Bujanovcu i Preševu.
Peta tačka je razmatranje prethodno dogovorenih sporazuma i šesta – konačni dogovor.
Koliko su dvije strane daleko od kompromisa najupečatljivije svjedoče Vučićeve riječi o briselskom susretu sa Kurtijem.
“Na samom početku rekao mi je da u Brisel nije došao da ga pita hoću li potpisati sporazum o međusobnom priznanju nego kada ću ga potpisati. Rekao sam – nikad”, prepričao je predsjednik Srbije dio razgovora sa premijerom Kosova.
Sa Kosova bježe i Srbi i Albanci
Uprkos intenziviranju napora da se do kakvog-takvog rješenja dođe diplomatskim putevima u kojima su Evropa i Amerika nezamjenljivi partneri, rizici od novih sukoba, pa i onih oružanih, nikako se ne smiju isključiti.
Iako ima mnogo onih u Srbiji koji smatraju kako je Vučić odavno “priznao” Kosovo i da su najnoviji pregovori obnovljeni nakon godinu dana samo prilika za još jedan predsjednikov show program, ovaj put su stvari mnogo ozbiljnije i kompleksnije i s njima se nipošto ne treba poigravati na takav način. Kosovo, na kojem živi oko 90 odsto Albanaca, jest i historijski, i kulturni, i religijski prostor na kome će Srbi i Srbija, kakvo god rješenje bude postignuto, uvijek imati svoje interese. Uostalom, kao i pet članica Evropske unije koje nisu priznale samoproglašenu nezavisnost Kosova.
Pitanje je jedino hoće li do zaštite tih interesa od kojih zavise životi svih ljudi koji tamo žive, prije svega Srba i Albanaca, ali i svih ostalih, doći dogovorima o saradnji ili otpočinjanjem oružanog sukoba. Istina je da je malobrojna srpska etnička zajednica na Kosovu jedna od najugroženijih u Evropi, kao što je istina da se u Srbiji vlast uglavnom gubi i dobija na osnovu odnosa sa Kosovom.
Istina je i da se sa Kosova svakodnevno bježi, nevezano od nacionalne pripadnosti, procentualno možda i najviše od svih balkanskih država, kao što je istina da se u toj nekadašnjoj velikoj energetskoj bazi već danas uvode restrikcije električne energije.
U takvoj političkoj i ekonomskoj situaciji, napetosti i dalja zaoštravanja odnosa nikome ne bi donijeli dobro. Upozorenja iz Evropske unije poput onog da će najviši političari dvije strane biti smatrani odgovornim za svaku eskalaciju koja dovede do povećanih tenzija i, potencijalno, nasilja u regiji, ne samo da ne doprinose smirivanju nego su čak i kontraproduktivna.
Pravo pitanje bi moralo biti šta Unija nudi objema “stranama” koje barem deklarativno žele postati njene članice i može li se ugledati na primjer iz SAD-a, odakle je, prema navodima beogradskih medija, agencija koju vodi kćerka Madeleine Albright nedavno na Kosovo investirala 270 miliona dolara naravno ne isključivo iz ekonomskih razloga i pobuda.
Tenzije ponovo rastu
Što se tiče NATO-a odnosno jedinica KFOR-a, sa Kosova stižu informacije da “pažljivo prate situaciju i da su spremni da interveniraju ukoliko sigurnost bude ugrožena, u skladu sa mandatom UN”. Nakon neuspjelih pregovora u Briselu primjećeno je pregrupisavanje tih snaga na sjeveru Kosova, postavljanje osmatračnica na uzvišenjima i stalno patroliranje duž glavnih saobraćajnica i ublizini graničnih prijelaza.
Za direktora Foruma za etničke odnose Dušana Janjića “Kosovo je kreacija i nedovršen posao NATO-a” i da bi “svaki sukob na lokalnom nivou na sjeveru Kosova značio direktno provociranje pozicije NATO-a na Kosovu i u regiji”.
Janjić je za Demostat ocijenio da je srpska populacija većinski proruski orijentisana, ali da objektivno ne postoji ni raspoloženje ni infrastruktura koja može sprovesti bilo šta ozbiljnije za ruske potrebe, osim povremenih lokalnih terorističkih ili gerilskih akcija.
“Jedino treća strana može da pokrene rat. Ako je to Rusija, ona bi mogla da ga pokrene, javno ili tajno, preko potencijala iz Srbije. Ona tu može računati na organizaciju paravojske, kriminalaca iz Srbije i one koje bi mogla regrutovati po etničkoj motivaciji. To je jedina mogućnost, ali to je izuzetno ograničavajući faktor. Nema osnova, niti će iko pokrenuti bilo kakav lanac sukoba u smislu dužeg trajanja i destabilizacije”, smatra Janjić.
Sa približavanjem 1. septembra tenzije ponovo rastu na svim stranama, a najizglednije rješenje u ovom trenutku je još jedno odlaganje primjene odluke Prištine o registarskim tablama i ličnim kartama. Najveći broj ljudi sa Kosova kojima je odavno svega preko glave je protiv bilo kakvih sukoba, a kamoli rata. Ali, ko je obične ljude ikad pitao za mišljenje.
Zato se ne bez razloga, možda već ovog vikenda, očekuje da se iz Beograda saopšti kako rata neće biti, a da se potraga za trajnim rješenjem odnosa sa Prištinom nastavlja u skladu sa krilaticom bolje i 100 godina pregovarati nego jedan dan ratovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
