Svaki dan se policiji i medijima predstavlja novi slučaj o nasilju koje žene doživljavaju. Policija kaže da radi na sprečavanju ovih slučajeva, ali podaci i civilno društvo govore suprotno.
Dešava se da se i žene suočavaju sa nepravdom, jer su mnogi počinioci na slobodi.
Slučaj Dijane Kastrati je dokaz za to. Ubio ju je njen suprug, a on je u bjekstvu u Španiji. Pravosuđe ga nije uhvatilo više od 10 godina.
Ovakvi slučajevi se i dalje povećavaju. Samo u 2019. godini bila su četiri slučaja u kojima su muškarci oduzeli živote svojim suprugama. Ali to ne ostavlja po strani ni 2020. godinu u kojoj je pet žrtava koje su ubili njihovi supružnici. U međuvremenu su tokom prošle godine prijavljena tri slučaja ubistva u porodici, ali mnogi počinioci još nisu uhvaćeni od strane pravosuđa.
Policija kaže da je stalno angažovana na sprečavanju ovih slučajeva. Međutim, statistike pokazuju da se broj slučajeva iz godine u godinu povećavao.
„Policija Kosova se od svog osnivanja ozbiljno odnosila prema slučajevima porodičnog nasilja. Kontinuirano je sarađivala sa relevantnim institucijama u sprečavanju slučajeva nasilja u porodici, i ukoliko se pojave, nastojala je da se bave tim slučajevima. Policija je za postizanje ovog cilja koristila različite forme (aktivnosti, prim.red.), kao što su: kampanje, distribucija letaka sa konkretnim porukama, predavanja u školama itd. Naravno, saradnja sa medijima i korišćenje društvenih mreža pomogli su da raširimo svoju poruku i dopremo do što većeg broja ljudi, a to nam je i primarni cilj, jer nakon svijesti dolazi do bolje informisanosti za ovakve slučajeve. U 2016. godini ima 1225 izvještaja, nakon čega se u 2017. broj izvještaja povećao za 44 slučaja i ide na 1,269, ali to ne zaostaje ni u 2018. godini, gdje se broj prijava povećao za 264 slučaja. U međuvremenu, 2019. godina donosi broj izvještaja na 1,914, zatim je to 2020. godina u kojoj je broj izvještaja 2,069, kao i posljednja godina sa 1,374 izveštaja”, kaže se u odgovoru policije.
Adelina Berisha iz „Kosovske ženske mreže“, u izjavi za KosovaPress, ukazuje na to da je nasilje na Kosovu veoma izražen fenomen, gdje preko 80% ovog nasilja čine žene i djevojke.
Takođe pokazuje da je 2020. godine bilo preko 2,060 slučajeva nasilja u porodici, a prema istraživanju sprovedenom 2015. godine, 68% kosovskih žena je tokom svog života doživjelo nasilje u porodici.
„Na Kosovu je nasilje u porodici prilično izraženo podacima iz institucija, posebno policije koja predstavlja prva vrata na koja žrtve odlaze da prijave nasilje. Preko 80% nasilja u porodici trpe žene i djevojčice, ostalo mogu biti djeca, a mogu biti i starije osobe, mnogo manje su pogođeni muškarci i dječaci, više dječaka i manje muškaraca. Što se njih tiče, znam da je godinama bilo preko 2,060 slučajeva nasilja u porodici. Za ovaj period u ovom trenutku nemam podatke ovdje, istraživanje ženske mreže sprovedeno 2015. godine pokazalo je da je negdje 68% žena na Kosovu tokom svog života doživjelo neki oblik nasilja u porodici. I u porodici i na javnim prostorima žene su zlostavljane i nasilje nad ženama se sprovodi u različitim oblicima, bilo fizičkim, seksualnim, ekonomskim ili emocionalno-psihološkim“, kaže ona.
Ona kaže da su žene koje su silovane, smještane u skloništa, gdje imaju pravo da ostanu do šest mjeseci, ali ima i slučajeva da ih skloništa drže do godinu dana. Prema njenim riječima, ovo nije rješenje.
„Imamo centre za socijalni rad koji bi trebalo da budu spremni da pomognu ženama koje su doživjele nasilje, ali posebno bi njihov fokus trebalo da bude na djeci koja su žrtve ili su žrtve zato jer su im roditelji u lošim odnosima. S druge strane, imamo skloništa koja pružaju utočište i psihološko, socijalno i pravno savjetovanje žrtvama nasilja u porodici, ali u prihvatilištima, prema lokalnom zakonodavstvu, žrtve mogu da ostanu do šest mjeseci, to ne znači da žrtve odlaze nakon šest mjeseci. Imali smo slučajeve da su skloništa na otvorenom tržištu i da su žrtve zadržavane još duže, ali to nije rješenje jer čak i ako ostanu godinu dana, i dalje moraju da napuste ta skloništa“, kaže ona.
Psiholog Petrit Thaqi kaže za KosovaPress, da nasilje ne znači samo fizičko nasilje.
„Sistematski zlostavljači nisu samo fizički zlostavljači, oni su psihički zlostavljači, oni su društveni zlostavljači, ekonomski zlostavljači, pa je prirodno da takvi zlostavljači kontrolišu svog partnera kuda ide, da kontrolišu svog partnera koliko troši, tj. gdje je ostavio novac u nekom obliku ili odobrio mnoge mogućnosti ekonomski pristup, tj. posmatrano kroz ovu prizmu, ima velike poteškoće za zlostavljane žene ili žene da definitivno budu deo psihoterapijskog procesa. Postoji veliki broj njih koji su lišeni kontrole porodice, uspjevaju da dođu do psihoterapijskog procesa i dolazi do očaja, pada samopouzdanja i nedostatka povjerenja ili podrške u nešto do prelaska u teško stanje depresije ili čak taj osećaj „mi smo mu dužni“. Stoga je kao fenomen nezavidan“, dodaje on.
Sociološkinja Bukurie Rrustemi takođe je govorila o ovoj delikatnoj temi, rekavši da za liječenje osoba koje čine nasilje država ne preduzimaju nikakve mjere kako bi riješila njihove probleme.
„Takođe ovaj fenomen (nasilje nad ženama) koji je u porastu u našem društvu, kao što sam istakla – u trenutku kada se ubistva dešavaju ili prije nego što se ubistva dese, to su osobe koje su delikventne, odnosno osobe koje imaju antisocijalno ponašanje, devijantno ponašanje u društvu. Ovi ljudi nemaju nikakav poseban tretman od strane države ili posebnih psihijatrijskih centara u kojima je moglo da rješavaju svoje probleme, stres, depresiju, uticaj opojnih droga što dodatno dovodi do upotrebe alkohola, što posledično dovodi do ubistva drugih ljudi, od kojih su većina žene žrtve”, rekla je ona.
Izvor: Koha/Kossev
Slučaj Dijane Kastrati je dokaz za to. Ubio ju je njen suprug, a on je u bjekstvu u Španiji. Pravosuđe ga nije uhvatilo više od 10 godina.
Ovakvi slučajevi se i dalje povećavaju. Samo u 2019. godini bila su četiri slučaja u kojima su muškarci oduzeli živote svojim suprugama. Ali to ne ostavlja po strani ni 2020. godinu u kojoj je pet žrtava koje su ubili njihovi supružnici. U međuvremenu su tokom prošle godine prijavljena tri slučaja ubistva u porodici, ali mnogi počinioci još nisu uhvaćeni od strane pravosuđa.
Policija kaže da je stalno angažovana na sprečavanju ovih slučajeva. Međutim, statistike pokazuju da se broj slučajeva iz godine u godinu povećavao.
„Policija Kosova se od svog osnivanja ozbiljno odnosila prema slučajevima porodičnog nasilja. Kontinuirano je sarađivala sa relevantnim institucijama u sprečavanju slučajeva nasilja u porodici, i ukoliko se pojave, nastojala je da se bave tim slučajevima. Policija je za postizanje ovog cilja koristila različite forme (aktivnosti, prim.red.), kao što su: kampanje, distribucija letaka sa konkretnim porukama, predavanja u školama itd. Naravno, saradnja sa medijima i korišćenje društvenih mreža pomogli su da raširimo svoju poruku i dopremo do što većeg broja ljudi, a to nam je i primarni cilj, jer nakon svijesti dolazi do bolje informisanosti za ovakve slučajeve. U 2016. godini ima 1225 izvještaja, nakon čega se u 2017. broj izvještaja povećao za 44 slučaja i ide na 1,269, ali to ne zaostaje ni u 2018. godini, gdje se broj prijava povećao za 264 slučaja. U međuvremenu, 2019. godina donosi broj izvještaja na 1,914, zatim je to 2020. godina u kojoj je broj izvještaja 2,069, kao i posljednja godina sa 1,374 izveštaja”, kaže se u odgovoru policije.
Adelina Berisha iz „Kosovske ženske mreže“, u izjavi za KosovaPress, ukazuje na to da je nasilje na Kosovu veoma izražen fenomen, gdje preko 80% ovog nasilja čine žene i djevojke.
Takođe pokazuje da je 2020. godine bilo preko 2,060 slučajeva nasilja u porodici, a prema istraživanju sprovedenom 2015. godine, 68% kosovskih žena je tokom svog života doživjelo nasilje u porodici.
„Na Kosovu je nasilje u porodici prilično izraženo podacima iz institucija, posebno policije koja predstavlja prva vrata na koja žrtve odlaze da prijave nasilje. Preko 80% nasilja u porodici trpe žene i djevojčice, ostalo mogu biti djeca, a mogu biti i starije osobe, mnogo manje su pogođeni muškarci i dječaci, više dječaka i manje muškaraca. Što se njih tiče, znam da je godinama bilo preko 2,060 slučajeva nasilja u porodici. Za ovaj period u ovom trenutku nemam podatke ovdje, istraživanje ženske mreže sprovedeno 2015. godine pokazalo je da je negdje 68% žena na Kosovu tokom svog života doživjelo neki oblik nasilja u porodici. I u porodici i na javnim prostorima žene su zlostavljane i nasilje nad ženama se sprovodi u različitim oblicima, bilo fizičkim, seksualnim, ekonomskim ili emocionalno-psihološkim“, kaže ona.
Ona kaže da su žene koje su silovane, smještane u skloništa, gdje imaju pravo da ostanu do šest mjeseci, ali ima i slučajeva da ih skloništa drže do godinu dana. Prema njenim riječima, ovo nije rješenje.
„Imamo centre za socijalni rad koji bi trebalo da budu spremni da pomognu ženama koje su doživjele nasilje, ali posebno bi njihov fokus trebalo da bude na djeci koja su žrtve ili su žrtve zato jer su im roditelji u lošim odnosima. S druge strane, imamo skloništa koja pružaju utočište i psihološko, socijalno i pravno savjetovanje žrtvama nasilja u porodici, ali u prihvatilištima, prema lokalnom zakonodavstvu, žrtve mogu da ostanu do šest mjeseci, to ne znači da žrtve odlaze nakon šest mjeseci. Imali smo slučajeve da su skloništa na otvorenom tržištu i da su žrtve zadržavane još duže, ali to nije rješenje jer čak i ako ostanu godinu dana, i dalje moraju da napuste ta skloništa“, kaže ona.
Psiholog Petrit Thaqi kaže za KosovaPress, da nasilje ne znači samo fizičko nasilje.
„Sistematski zlostavljači nisu samo fizički zlostavljači, oni su psihički zlostavljači, oni su društveni zlostavljači, ekonomski zlostavljači, pa je prirodno da takvi zlostavljači kontrolišu svog partnera kuda ide, da kontrolišu svog partnera koliko troši, tj. gdje je ostavio novac u nekom obliku ili odobrio mnoge mogućnosti ekonomski pristup, tj. posmatrano kroz ovu prizmu, ima velike poteškoće za zlostavljane žene ili žene da definitivno budu deo psihoterapijskog procesa. Postoji veliki broj njih koji su lišeni kontrole porodice, uspjevaju da dođu do psihoterapijskog procesa i dolazi do očaja, pada samopouzdanja i nedostatka povjerenja ili podrške u nešto do prelaska u teško stanje depresije ili čak taj osećaj „mi smo mu dužni“. Stoga je kao fenomen nezavidan“, dodaje on.
Sociološkinja Bukurie Rrustemi takođe je govorila o ovoj delikatnoj temi, rekavši da za liječenje osoba koje čine nasilje država ne preduzimaju nikakve mjere kako bi riješila njihove probleme.
„Takođe ovaj fenomen (nasilje nad ženama) koji je u porastu u našem društvu, kao što sam istakla – u trenutku kada se ubistva dešavaju ili prije nego što se ubistva dese, to su osobe koje su delikventne, odnosno osobe koje imaju antisocijalno ponašanje, devijantno ponašanje u društvu. Ovi ljudi nemaju nikakav poseban tretman od strane države ili posebnih psihijatrijskih centara u kojima je moglo da rješavaju svoje probleme, stres, depresiju, uticaj opojnih droga što dodatno dovodi do upotrebe alkohola, što posledično dovodi do ubistva drugih ljudi, od kojih su većina žene žrtve”, rekla je ona.
Izvor: Koha/Kossev
