50 godina u dobru i zlu

Leposava Stojanović i Afërdita Bojniku će novogodišnje praznike ipak dočekati u barakama u kampusu Univerziteta u Prištini, koje su trebale da budu srušene početkom decembra jer se na tom mjestu gradi podzemni parking.

Četrnaest albanskih i srpskih porodica živi u barakama u centru glavnog grada Kosova, a većina ih je dobila na korišćenje od Studentskog centra prije gotovo 50 godina, o čemu je Radio Slobodna Evropa (RSE) već preneo priču.

Podzemni parking u centru Prištine gradi Opština a planirano je da bude završen do kraja sljedeće godine. Prema projektu, parking će se prostirati na 23.000 kvadratnih metara sa oko 700 parking mjesta.

Zbog toga su lokalne vlasti od stanara baraka, koje se nalaze na lokaciji gdje se gradi parking, zatražile da se isele do 1. decembra. Međutim, to se nije desilo jer za njih još uvijek nije pronađeno stambeno rješenje ali su radovi na izgradnji parking nastavljeni.

Vrijeme je učinilo svoje, barake su iz godine u godinu propadale i stanari nemaju ništa protiv da se one sruše, ali traže da im se obezbjede stanovi jer oni nemaju kuda.

Leposava Stojanović (86) tvrdi da je pronađeno rješenje za njihov problem.

“Obećali su da će da nađu stanove da privatno stanujemo, dok naprave zgradu. Shpend (Ahmeti, gradonačelnik Prištine) je obećao da će da da lokaciju, samo Jevtića (Dalibor Jevtić, ministar za zajednice i povratak) čeka da da novac za izgradnju zgrada i da svi tu stanujemo, koji smo živjeli ovdje”, kaže ona.

I Afërdita Bojniku se nada da će početkom januara naredne godine nadležne institucije ispuniti svoja obećanja i da ih čeka neka ljepša i sigurnija budućnost.

“Nadam se pomalo, ali nisam sigurna. Tako su nam rekli, ali da li će tako da bude?”, pita se Afërdita.

“Dolazili su, uzimali su nam imena, dali su nam neku nadu, samo da ne bude lažna. Opterećuju nas tako, ništa nije pandemija sa ovim šta nas je snašlo”, priča Afërdita, na šta se njena komšinica Leposava nadovezuje rekavši: “Sada je nova godina, kraj, nema budžeta, rekli su da ne počinjemo sada pa da stanemo”.

Ministarstvo za zajednice i povratak, do objavljivanja ovog teksta, nije odgovorilo na pitanje RSE da li je rješenje za stanare baraka zaista postignuto.

Barake u centru Prištine u kojima žive stanari čije iseljavanje je najavljeno, 29. decembra 2020.

Ali gradonačelnik Prištine Shpend Ahmeti objašnjava da su trenutno u toku pregovori između pomenutog Ministarstva i lokalnih vlasti.

“Ja ne znam šta će se desiti sa tim jer će se mijenjati Vlada ali Ministarstvo za zajednice (i povratak) je reklo da će izgraditi kuće ili stanove ako im mi damo zemlju. Ja sam rekao nema problema ali ja ipak mislim da će opština Priština biti ta koja će naći rješenje”, navodi Ahmeti.

On dodaje da desetak porodica ima rješenje o korišćenju tih baraka ali dodaje da će nastojati da stambeno pitanje riješi za sve, te da niko neće biti nasilno iseljen.

“Mi smo nekoliko puta pokušavali da riješimo taj problem, po zakonu smo ograničeni, jer postoji zakon o finansiranju specijalnog stanovanja. Ja sam predložio da im plaćamo kiriju dok se ne nađe stalno rješenje, dok se ne izgrade stanovi ili dok mi (Opština) ne dobijemo odobrenje od Vlade da možemo da uradimo nešto više”, kaže Ahmeti.


Podzemni parking u centru Prištine gradi Opština a planirano je da bude završen do kraja sljedeće godine

Stanari ne žele da se razdvajaju


Leposava i Afërdita napominju da su sve vrijeme insistirali na pronalaženju prihvatljivog rješenje za sve, odnosno da ih nakon pola vijeka zajedničkog života sada ne razdvajaju.

“Svi smo tražili da nam naprave zgradu kako bi smo živjeli svi zajedno, jer kada bi nas raštrkali po zgradama ne znaš sa kim stanuješ. Ovako kada smo svi zajedno biće lakše jer mi smo ovde svi lijepo živjeli”, navodi Leposava Stojanović, jedna od rijetkih Srpkinja koja je od 1999. sve vrijeme živela u centru Prištine.

Kaže, nikada joj na pamet nije palo da ode i kategorično je odbila sve ponude da joj izgrade kuću na teritoriji opštine Gračanica, u kojoj živi većinsko srpsko stanovništvo.

“Ja sam rekla ne, iz Prištine živa ne”, priča Leposava.

Nastavku zajedničkog komšijskog života se iskreno raduje i Afërdita Bojniku.

“Znači nam puno da budemo zajedno jer kada čovjek ima neku sekiraciju ili šta god, tu su komšije”, kaže ona.

Dodaje da su godinama dijelili loše ali i one lijepe trenutke.

“Kada mi je majka umrla ja sam prvo kod teta Mile (Leposava) dotrčala. Ona mi je bila tu za sve, kao majka”, kaže Afërdita.

I Leposava je doživjela tragediju kada su joj u roku od godinu dana umrli sin i ćerka. Ima petoro unučadi koji žive u Srbiju ali su prve komšije ipak uvijek bile tu da pomognu, pruže podršku i utješe.

“Moj komšiluk, to mi je najvažnije, nikad nisu otišli u prodavnicu a da me ne pitaju treba li mi nešto”, kaže ona i dodaje da je bilo i lijepih trenutaka koje su zajedno dijelili.

“Ovdje su mi se rodila djeca, rasli svi zajedno, do 12 uveče bi nam se igrala djeca, jedna smo porodica bili. Sina sam ovde oženila sa 350 zvanica. I praznike sve zajedno dočekamo, kad je njima Bajram tu se ne odvajamo. I kada je Božić, evo neka kaže, svako Badnje veče ja ih pozovem da zajedno večeramo. Na dan Božića mi dođe njen sin kao polaznik”, kaže Leposava.

Ponavljaju da neće odustajati od onoga što im je obećano, a to je da i nakon rušenja baraka, svih četrnaest porodica žive pod jednim krovom.