Optužnica Specijalizovanog tužilaštva Kosova protiv Hashima Thaçija i još trojice bivših visokih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova iskrivljuje historiju i selektivno izostavlja činjenice bivajući na neki način pristrasna.
Između uzbuđenja oko američkih predsjedničkih izbora i zastrašujućih vijesti o koronavirusu, umalo da propustim početak suđenja bivšim pripadnicima Glavnog štaba Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) pred Specijalizovanim vijećima Kosova (SVK). Kada sam se fokusirala na to, shvatila sam da bih voljela da sam sve to ipak propustila.
Istina je da vjerujem u međunarodnu pravdu, ali ono što sam pročitala i razumijela je zadalo udarac mom povjerenju u nju.
Krenimo od početka: Specijalizovano tužilaštvo Kosova optužilo Hashima Thaçija, Kadrija Veselija, Rexhepa Selimija i Jakupa Krasniqija 4. novembra. Optužbe za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine su prema međunarodnom pravu teške. Ipak, neću se baviti osnovanošću tih zločina, jer nisam istražiteljka, tužiteljka niti braniteljka.
Međutim, imam dosta toga da kažem o uokvirivanju tih zločina u dijelu pod naslovom „Izjava o činjenicama”.
Ovaj naslov zvuči „orvelovski” nakon čitanja prvih nekoliko redova: „1989. godine, u kontekstu sve većih tenzija i raskola širom bivše Jugoslavije, ukinut je status Kosova kao autonomne pokrajine. Nakon toga je velika većina kosovskih Albanaca podržala referendum o nezavisnosti… “.
Početak optužnice je paradigmatičan za jezik koji tužilaštvo koristi u cijelom dokumentu. On je, naime, nevjerovatno nejasan i zbunjujući – u velikoj mjeri su korišćeni pogrešni nazivi i pasiv.
„Raskol”? Raskol je podjela između suprotstavljenih strana ili formalno razdvajanje crkve na dvije crkve. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija se 1989. godine nije suočila sa raskolom već sa dubokom ustavnom i političkom krizom koja je dovela do sukoba. Autonomija Kosova nije „ukinuta”. Skupština Srbije je to učinila nasilno.
Činjenice su prepune netačnosti (ukoliko nisu u potpunosti zanemarene). Vremenski okvir je pogrešan. Samo dvije riječi pokrivaju događaje od 1989. do referenduma o nezavisnosti Kosova 1991. – „nakon toga”.
Frazom „nakon toga” skrivaju se stvari koje su se dešavale 3 godine: široko rasprostranjeni, mirni protesti Albanaca na Kosovu, štrajk rudara glađu (koji je nasilno prekinut); vanredno stanje koje je proglasilo jugoslovensko predsjedništvo; masovno zatvaranje Albanaca i njihovo mučenje u zatvorima; kosovska Skupština je uzeta kao zalog prije samog njenog ukidanja i Albanci su otpuštani sa radnih mjesta: iz bolnica i škola.
Specijalizovanim tužiocima očito nedostaje znanje iz historije, ali ne moramo da tražimo od njih da čitaju historijske knjige. Dovoljno je bilo da pročitaju rad svojih kolega iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Na primjer, ovaj dio iz presude MKSJ-a iz 2005. godine u slučaju Fatmira Limaja i dvojice pripadnika OVK – „Dio III. A. Politička pozadina događaja na Kosovu i nastanak OVK”. Tu se nalaze sve činjenice koje treba spomenuti.
Još jedno dobro štivo za kontekst o tome je ko je ko iz srpskog vojnog i političkog rukovodstva (bivši predsjednik Milan Milutinović i još petorica) iz 2011. godine. U presudi, „Dio III. Historijski činjenični kontekst“ se bazira na ozbiljnom i provjerenom izvještavanju Human Rights Watch-a, Amnesty International-a i posebnog izvještača UN-a Tadeuša Mazovjeckog.
Oružani sukob sa Srbijom, koji je MKSJ priznao (presuda Milutinović i drugi, paragraf. 820), samo je pomenut u optužnici Specijalizovanih vijeća, kao borba između dvije suparničke strane. Činjenice su drugačije. Početkom 1998. godine, Srbija je na Kosovu rasporedila policiju, redovnu vojsku, rezervni sastav, specijalne snage i dobrovoljačke formacije veterana koji su učestvovali u genocidu u Bosni. U tom trenutku, OVK je bila grupa od nekoliko stotina slabo naoružanih pojedinaca.
Rat je počeo u martu 1998. godine kada su srpske snage u Drenici masakrirale 83 Albanca, od kojih su samo neki bili borci OVK. Taj događaj je bio upozorenje za tužiteljku MKSJ-a Luiz Arbor da Srbija vrši ratne zločine. Do ljeta 1998. bilo je na stotine hiljada raseljenih albanskih civila. Do tada se broj pripadnika OVK povećao.
Ova optužnica prikazuje rat u kome je bilo koja akcija srpskih bezbjednosnih snaga bila direktna operacija protiv pobune. To je činjenično netačno, jer su se masakri, silovanja i raseljavanja događali i tamo gdje OVK nije bila aktivna. A i tamo gdje je bila, reakcija je bila nesrazmjerna.
Činjenica je da je srpsko rukovodstvo konstituisalo udruženi zločinački poduhvat sa ciljem modifikovanja etničke ravnoteže Kosova, kako je to zaključio MKSJ.
Prema specijalnim tužiocima, „kontekstualni elementi” za zločine koji su navodno počinjeni u ratu na Kosovu nisu činjenice koje je utvrdio MKSJ, već volja Narodnog pokreta Kosova „da koordinira aktivnosti oružanih jedinica na Kosovu”.
Navodno je Narodni pokret Kosova izašao sa nazivom OVK – što je očigledno netačno prema navodima presuda u predmetu Limaj i ostali – i nastavio da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu u cilju sklanjanja „protivnika” i uspostavljanja kontrole nad teritorijom Kosova.
Ko su bili ti protivnici? Saradnici jugoslovenske države i njenih snaga i ljudi koji nisu podržali OVK i privremenu vladu Kosova (članovi Demokratskog saveza Kosova, Srbi, Romi i ljude drugih etničkih grupa).
Kako da znamo da je OVK imala te ciljeve? Na osnovu zaključka iz njihovog ponašanja. Tu priča specijalizovanih tužioca postaje čudna. Kaže se da su tokom NATO bombardovanja „vojnici OVK, kao i veliki broj civila kosovskih Albanaca prešli sa Kosova u Albaniju” (italik je moj). Ali to je linija odbrane svih osuđenih srpskih ratnih zločinaca. To nije činjenica.
Činjenice su da NATO nije intervenisao protiv Srbije kako bi prikrio zavjeru Narodnog pokreta Kosova/OVK; da je većina pripadnika OVK ostala na Kosovu i da su srpske snage protjerale oko 800.000 albanskih civila u okviru kampanje tokom koje je na hiljade njih ubijeno i silovano.
Prema optužnici, nakon završetka rata, „veliki broj vojnika OVK i izbjeglica kosovskih Albanaca vratio se iz Albanije i došao u područje koje je prethodno kontrolisala SRJ (Savezne Republike Jugoslavija) (italik je moj)”.
Ovo je djelimična istina, izražena ne tako preciznim i pomalo pristrasnim jezikom. Zvuči kao da su izbjeglice i vojnici OVK okupirali Kosovo. Da li je trebalo da ostanu u Albaniji? Vratili su se kući, kao što su se i jugoslovenske snage vratile u Srbiju.
Pretpostavimo da su specijalizovani tužioci htjeli da prekroje historiju rata na Kosovu. Mizerno su zanemarili činjenične standarde. Nažalost, njihov paralelni univerzum je okvir u kojem će se suditi liderima OVK. I to je nekakva pravda!
Piše: Ana di Lellio, izvor: BIRN
Ana di Lelio predaje međunarodne odnose i bezbjednost na Univerzitetu u Njujorku, kao i na The New School u Njujorku.
Mišljenja izražena u ovom komentaru su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.
Istina je da vjerujem u međunarodnu pravdu, ali ono što sam pročitala i razumijela je zadalo udarac mom povjerenju u nju.
Krenimo od početka: Specijalizovano tužilaštvo Kosova optužilo Hashima Thaçija, Kadrija Veselija, Rexhepa Selimija i Jakupa Krasniqija 4. novembra. Optužbe za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine su prema međunarodnom pravu teške. Ipak, neću se baviti osnovanošću tih zločina, jer nisam istražiteljka, tužiteljka niti braniteljka.
Međutim, imam dosta toga da kažem o uokvirivanju tih zločina u dijelu pod naslovom „Izjava o činjenicama”.
Ovaj naslov zvuči „orvelovski” nakon čitanja prvih nekoliko redova: „1989. godine, u kontekstu sve većih tenzija i raskola širom bivše Jugoslavije, ukinut je status Kosova kao autonomne pokrajine. Nakon toga je velika većina kosovskih Albanaca podržala referendum o nezavisnosti… “.
Početak optužnice je paradigmatičan za jezik koji tužilaštvo koristi u cijelom dokumentu. On je, naime, nevjerovatno nejasan i zbunjujući – u velikoj mjeri su korišćeni pogrešni nazivi i pasiv.
„Raskol”? Raskol je podjela između suprotstavljenih strana ili formalno razdvajanje crkve na dvije crkve. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija se 1989. godine nije suočila sa raskolom već sa dubokom ustavnom i političkom krizom koja je dovela do sukoba. Autonomija Kosova nije „ukinuta”. Skupština Srbije je to učinila nasilno.
Činjenice su prepune netačnosti (ukoliko nisu u potpunosti zanemarene). Vremenski okvir je pogrešan. Samo dvije riječi pokrivaju događaje od 1989. do referenduma o nezavisnosti Kosova 1991. – „nakon toga”.
Frazom „nakon toga” skrivaju se stvari koje su se dešavale 3 godine: široko rasprostranjeni, mirni protesti Albanaca na Kosovu, štrajk rudara glađu (koji je nasilno prekinut); vanredno stanje koje je proglasilo jugoslovensko predsjedništvo; masovno zatvaranje Albanaca i njihovo mučenje u zatvorima; kosovska Skupština je uzeta kao zalog prije samog njenog ukidanja i Albanci su otpuštani sa radnih mjesta: iz bolnica i škola.
Specijalizovanim tužiocima očito nedostaje znanje iz historije, ali ne moramo da tražimo od njih da čitaju historijske knjige. Dovoljno je bilo da pročitaju rad svojih kolega iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Na primjer, ovaj dio iz presude MKSJ-a iz 2005. godine u slučaju Fatmira Limaja i dvojice pripadnika OVK – „Dio III. A. Politička pozadina događaja na Kosovu i nastanak OVK”. Tu se nalaze sve činjenice koje treba spomenuti.
Još jedno dobro štivo za kontekst o tome je ko je ko iz srpskog vojnog i političkog rukovodstva (bivši predsjednik Milan Milutinović i još petorica) iz 2011. godine. U presudi, „Dio III. Historijski činjenični kontekst“ se bazira na ozbiljnom i provjerenom izvještavanju Human Rights Watch-a, Amnesty International-a i posebnog izvještača UN-a Tadeuša Mazovjeckog.
Oružani sukob sa Srbijom, koji je MKSJ priznao (presuda Milutinović i drugi, paragraf. 820), samo je pomenut u optužnici Specijalizovanih vijeća, kao borba između dvije suparničke strane. Činjenice su drugačije. Početkom 1998. godine, Srbija je na Kosovu rasporedila policiju, redovnu vojsku, rezervni sastav, specijalne snage i dobrovoljačke formacije veterana koji su učestvovali u genocidu u Bosni. U tom trenutku, OVK je bila grupa od nekoliko stotina slabo naoružanih pojedinaca.
Rat je počeo u martu 1998. godine kada su srpske snage u Drenici masakrirale 83 Albanca, od kojih su samo neki bili borci OVK. Taj događaj je bio upozorenje za tužiteljku MKSJ-a Luiz Arbor da Srbija vrši ratne zločine. Do ljeta 1998. bilo je na stotine hiljada raseljenih albanskih civila. Do tada se broj pripadnika OVK povećao.
Ova optužnica prikazuje rat u kome je bilo koja akcija srpskih bezbjednosnih snaga bila direktna operacija protiv pobune. To je činjenično netačno, jer su se masakri, silovanja i raseljavanja događali i tamo gdje OVK nije bila aktivna. A i tamo gdje je bila, reakcija je bila nesrazmjerna.
Činjenica je da je srpsko rukovodstvo konstituisalo udruženi zločinački poduhvat sa ciljem modifikovanja etničke ravnoteže Kosova, kako je to zaključio MKSJ.
Prema specijalnim tužiocima, „kontekstualni elementi” za zločine koji su navodno počinjeni u ratu na Kosovu nisu činjenice koje je utvrdio MKSJ, već volja Narodnog pokreta Kosova „da koordinira aktivnosti oružanih jedinica na Kosovu”.
Navodno je Narodni pokret Kosova izašao sa nazivom OVK – što je očigledno netačno prema navodima presuda u predmetu Limaj i ostali – i nastavio da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu u cilju sklanjanja „protivnika” i uspostavljanja kontrole nad teritorijom Kosova.
Ko su bili ti protivnici? Saradnici jugoslovenske države i njenih snaga i ljudi koji nisu podržali OVK i privremenu vladu Kosova (članovi Demokratskog saveza Kosova, Srbi, Romi i ljude drugih etničkih grupa).
Kako da znamo da je OVK imala te ciljeve? Na osnovu zaključka iz njihovog ponašanja. Tu priča specijalizovanih tužioca postaje čudna. Kaže se da su tokom NATO bombardovanja „vojnici OVK, kao i veliki broj civila kosovskih Albanaca prešli sa Kosova u Albaniju” (italik je moj). Ali to je linija odbrane svih osuđenih srpskih ratnih zločinaca. To nije činjenica.
Činjenice su da NATO nije intervenisao protiv Srbije kako bi prikrio zavjeru Narodnog pokreta Kosova/OVK; da je većina pripadnika OVK ostala na Kosovu i da su srpske snage protjerale oko 800.000 albanskih civila u okviru kampanje tokom koje je na hiljade njih ubijeno i silovano.
Prema optužnici, nakon završetka rata, „veliki broj vojnika OVK i izbjeglica kosovskih Albanaca vratio se iz Albanije i došao u područje koje je prethodno kontrolisala SRJ (Savezne Republike Jugoslavija) (italik je moj)”.
Ovo je djelimična istina, izražena ne tako preciznim i pomalo pristrasnim jezikom. Zvuči kao da su izbjeglice i vojnici OVK okupirali Kosovo. Da li je trebalo da ostanu u Albaniji? Vratili su se kući, kao što su se i jugoslovenske snage vratile u Srbiju.
Pretpostavimo da su specijalizovani tužioci htjeli da prekroje historiju rata na Kosovu. Mizerno su zanemarili činjenične standarde. Nažalost, njihov paralelni univerzum je okvir u kojem će se suditi liderima OVK. I to je nekakva pravda!
Piše: Ana di Lellio, izvor: BIRN
Ana di Lelio predaje međunarodne odnose i bezbjednost na Univerzitetu u Njujorku, kao i na The New School u Njujorku.
Mišljenja izražena u ovom komentaru su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.
