Ruska invazija Ukrajine bila je iznenađenje za veliki dio svijeta. Taj neizazvani i neopravdani napad ući će u istoriju kao jedan od najvećih ratnih zločina 21. vijeka, kaže Noam Chomsky u ekskluzivnom intervjuu za Thruthout. Politički razlozi poput onih koje navodi ruski predsjednik Vladimir Putin ne mogu se iskoristiti kao argumenti za pravdanje invazije protiv jedne suverene države. Suočene s time, SAD moraju hitno izabrati diplomatiju, a ne vojnu eskalaciju, jer bi ona mogla biti „smrtna presuda za našu vrstu, bez pobednika“, kaže Chomsky.
Noam Chomsky je priznat u svijetu kao jedan od najznačajnijih živih intelektualaca. Njegov intelektualni status upoređivan je s Galilejevim, Njutnovim i Dekartovim zato što je njegov rad imao ogroman uticaj na više akademskih i naučnih oblasti, među ostalima na lingvistiku, logiku i matematiku, računarstvo, psihologiju, studije medija, filozofiju, politiku i međunarodne poslove. Autor je oko 150 knjiga i dobitnik niza uglednih nagrada, među njima i „Sidney Peace Prize“ i „Kyoto Prize“ (japanski ekvivalent Nobelovoj nagradi) i desetak počasnih doktorata najčuvenijih svjetskih univerziteta. Chomsky je profesor emeritus na MIT-u i počasni profesor na Univerzitetu Arizone.
Ruska invazija Ukrajine je za većinu ljudi bila iznenađenje i njeni udarni talasi proširili su se na cio svijet. Bilo je, međutim, mnogo pokazatelja da Putina uznemirava širenje NATO-a na istok i odbijanje Vašingtona da ozbiljno shvati njegove bezbjednosne zahtjeve, prije svega da ne gomila oružje i vojsku u Ukrajini jer je to za Rusiju „crvena linija“. Zašto je, po vašem mišljenju, ruski predsjednik odlučio da započne invaziju baš u ovom trenutku?
Prije nego što pokušamo da odgovorimo na to pitanje, moramo navesti nekoliko nespornih činjenica. Najvažnije je reći da je invazija Ukrajine ratni zločin najvišeg reda, koji se može uporediti s američkom invazijom Iraka i Hitlerovom i Staljinovom invazijom Poljske u septembru 1939., da pomenemo samo dva najpoznatija primjera. Uvijek ima smisla tražiti objašnjenja, ali nema opravdanja, nema olakšavajućih okolnosti.
Vratimo se vašem pitanju. Svuda se govori o Putinovom stanju duha, sve same informacije iz povjerljivih izvora. Uobičajena priča je da su ga obuzele paranoidne fantazije, da sve radi sam, da je okružen udvoricama kakve smo ovde imali priliku da vidimo kad su ostaci Republikanske stranke hrlili u Mar-a-Lago po vođin blagoslov.
Koliko god bilo istine u poplavi pogrda i uvreda, čini mi se da bi trebalo razmotriti druge mogućnosti. Možda je Putin zaista mislio ono što su godinama glasno govorili on i njegovi saradnici. Možda bi, na primjer, trebalo razmišljati ovako: „Pošto je Putinov glavni zahtjev da NATO prestane da se širi primanjem novih država, pogotovo Ukrajine ili Gruzije, očigledno je da ne bi bilo osnova za sadašnju krizu da nije bilo širenja alijanse po završetku Hladnog rata ili da se širenje događalo u skladu sa izgradnjom bezbjednosne strukture u Evropi koja bi obuhvatila i Rusiju“.
Nedugo pre invazije to je napisao Džek Metlok (Jack Matlock), bivši američki ambasador u Rusiji, jedan od nekolicine ozbiljnih specijalista za Rusiju u američkom diplomatskom koru. On dalje kaže da se kriza „lako može riješiti primjenom zdravog razuma… Po svakom zdravorazumskom standardu, u interesu SAD-a je da se zalaže za mir, a ne za sukob. Pokušaj da se Ukrajina otrgne od ruskog uticaja – eksplicitni cilj onih koji su agitovali za obojene revolucije – bio je budalaština, i to opasna. Zar smo tako brzo zaboravili pouku Kubanske raketne krize?“.
Mogućnosti koje nam preostaju poslije invazije su sumorne. Najmanje loša bi bila pružiti podršku diplomatskoj opciji, koja još postoji. Matlok nije jedini koji tako misli. Manje-više iste zaključke nalazimo u memoarima šefa CIA-e Vilijama (Williama) Burnsa, još jednog od nekolicine autentičnih specijalista za Rusiju. U posljednje vrijeme često se citira još kategoričniji stav diplomate Džordža Kenana (George Kennan), koji dijeli i bivši ministar odbrane Vilijam Peri (William Perry), a izvan diplomatskih redova slično je i mišljenje poznatog stručnjaka za međunarodne odnose Džona Miršmajera (John Mearsheimer) i mnogih drugih ličnosti koje bismo teško mogli nazvati radikalnima.
Sve to je dobro poznato. Američki interni dokumenti, koje je objavio WikiLeaks, pokazuju da je na Bušovu nepromišljenu odluku da Ukrajini ponudi članstvo u NATO-u Rusija odmah odgovorila stavom da širenje vojne prijetnje neće biti tolerisano. Razumljivo. Možemo, uzgred, skrenuti pažnju na čudnovat pojam „ljevice“ koji se redovno pojavljuje u žestokim kritikama „ljevice“ zbog toga što nije dovoljno nepoverljiva prema „kremaljskoj liniji“.
Da se ne lažemo, ne znamo zašto je ta odluka doneta, ne znamo čak ni to da li ju je doneo Putin ili Ruski savjet bezbjednosti, u kom, doduše, on igra vodeću ulogu. Neke stvari, međutim, prilično pouzdano znamo, a među njima je i dosije koji su vrlo detaljno komentarisali pomenuti poznavaoci Rusije, osobe na visokim položajima u sistemu planiranja.
Ukratko, kriza se kuvala 25 godina pošto su Sjedinjene Države s prezirom odbacile ruske bezbjednosne brige, posebno istaknute crvene linije – Gruziju i pogotovo Ukrajinu. Ima dobrih razloga za uvjerenje da je ova tragedija mogla biti izbjegnuta čak i u posljednji čas. O tome smo mnogo puta ranije razgovarali. A o tome zašto je Putin baš sad započeo zločinačku agresiju možemo spekulisati kako nam drago. Važno je da pozadina svega toga nije nepoznata – izbjegava se, ali se ne poriče.
Lako je razumijeti da se onima koji sad trpe zločin može činiti neprihvatljivim razmišljanje o tome zašto se on dogodio i da li je mogao biti izbjegnut. Razumljivo, ali pogrešno. Ako želimo da reagujemo na tragediju na takav način da istovremeno pomognemo njenim žrtvama i izbjegnemo još goru katastrofu, mudro je saznati što više o tome šta je pošlo naopako i kako se tok događaja mogao ispraviti. Herojski gestovi možda izazivaju divljenje, ali ne pomažu.
Kao i mnogo puta ranije, prisjećam se lekcije koju sam davno naučio. Krajem 60-ih godina prošlog vijeka našao sam se na jednom sastanku s nekoliko predstavnika Fronta nacionalnog oslobođenja Vijetnama (ili Vijetkonga, kako se to kaže u Americi). Bilo je to tokom kratkog perioda intenzivnog suprotstavljanja strašnim američkim zločinima u Indokini. Neki mladi ljudi su bili veoma ogorčeni i smatrali su da je jedini pravi odgovor na zvjerstva koja se događaju u tom ratu žestoka reakcija: razbijanje prozora na Mejn Stritu, bombardovanje sjedišta Korpusa za obuku rezervnih oficira. Svaka umjerenija reakcija činila im se kao saučesništvo u strašnim zločinima. Vijetnamci su na to gledali sasvim drukčije. Odlučno su se usprotivili takvim mjerama i predstavili su svoj model uspješnog protesta: nekoliko žena koje stoje u tihoj molitvi na grobovima američkih vojnika ubijenih u Vijetnamu. Nije ih zanimalo šta će američkim protivnicima rata pomoći da se osjećaju kao pravednici i časni ljudi. Željeli su da prežive.
Često sam slušao tu lekciju, u ovom ili onom obliku, od žrtava užasnih stradanja na globalnom jugu, glavnoj meti imperijalnog nasilja. Trebalo bi da je prihvatimo i prilagodimo okolnostima. Danas to znači nastojanje da razumijemo zašto se ova tragedija dogodila i šta se moglo učiniti da se ona spreči, i primjenjivanje tih pouka na ono što bude uslijedilo. To pitanje seže duboko. Ovde nemamo vremena da pretresamo tu temu koja ima ključni značaj, ali ponavljam: reakcija na stvarne ili imaginarne krize bila je posezanje za oružjem, a ne za maslinovom grančicom. Bio je to bezmalo refleks, a posljedice su uglavnom bile užasne – za uobičajene žrtve. Uvijek je vredno truda nastojati da se razume, da se razmišlja korak ili dva unaprijed o verovatnim posljedicama delovanja ili nedelovanja. Iako su to, naravno, opštepoznate istine, treba ih ponavljati jer se vrlo lako smetnu s uma u vremenima opravdanih strasti.
Opcije koje preostaju poslije invazije su tmurne. Najbolje je podržavati diplomatske mogućnosti koje još postoje, u nadi da će se postići ishod koji nije suviše daleko od onog koji se, po svoj prilici, mogao postići prije nekoliko dana: proglašavanje neutralnog statusa Ukrajine po austrijskom modelu, u kom je sadržana neka varijanta federalizma slična onoj u sporazumu Minsk II. Sad je to mnogo teže ostvarivo. Pritom, neophodno je ostaviti odstupnicu za Putina jer bi inače posljedice mogle biti još gore za Ukrajinu i svakog drugog, možda nezamislivo gore. Sve to je daleko od pravednog rješenja. Ali kada je pravda pobjedila u međunarodnim poslovima? Nema potrebe da nabrajam primjere.
Sviđalo nam se to ili ne, pred nama je izbor ili da Putin bude više nagrađen nego kažnjen za čin agresije – ili velika vjerovatnoća terminalnog rata. Možda nam je privlačna ideja da satjeramo medvjeda u ćošak iz kog će on očajnički nasrtati, kako može i ume. To nije baš mudro. U međuvremenu bi trebalo da učinimo sve što je u našoj moći da obezbjedimo podršku onima koji hrabro brane svoju domovinu od surovog agresora, onima koji bježe od strahota i hiljadama hrabrih Rusa koji se javno suprotstavljaju zločinu i izlažu velikoj ličnoj opasnosti, što je lekcija svima nama.
Trebalo bi, takođe, da pokušamo da nađemo načina da pomognemo jednoj mnogo široj klasi žrtava: životu na Zemlji. Ova katastrofa se događa u trenutku kad sve velike sile – u stvari, kad svi mi moramo da se ujedinimo kako bismo zajednički kontrolisali jednu ogromnu pretnju, ekološko uništenje koje već uzima žalostan danak, a uskoro će biti i mnogo gore ako se ne preduzmu veliki napori, i to što prije. Da bih podvukao ono što je očigledno, napominjem da je IPCC upravo objavio najnoviji i daleko najzloslutniji redovni izvještaj o našem srljanju u katastrofu. U međuvremenu, ne preduzimamo neophodne aktivnosti, čak idemo unazad, jer se preko potrebni resursi troše na uništavanje i svijet sad povećava potrošnju fosilnih goriva, pa i onog najopasnijeg, kog još ima dovoljno – uglja. Groteskniji sticaj okolnosti teško se može zamisliti. To se ne može ignorisati. Svaki trenutak je dragocijen.
Očigledno je da ruska invazija krši član 2(4) Povelje Ujedinjenih nacija, koji zabranjuje pretnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalnog suvereniteta druge države. Putin je, međutim, pokušao da opravda invaziju u govoru od 21. februara; naveo je Kosovo, Irak, Libiju i Siriju kao dokaze da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici više puta prekršili međunarodno pravo. Da li biste komentarisali Putinovo pravdanje invazije Ukrajine i status međunarodnog zakona u dobu poslije Hladnog rata?
Nema šta da se kaže o Putinovom pokušaju da opravda agresiju. Rezultat tog pokušaja je nula. Istina je, naravno, da Sjedinjene Države i njihovi saveznici krše međunarodni zakon ne trepnuvši okom, ali to nije izgovor za Putinove zločine. S druge strane, Kosovo, Irak i Libija izvesno su direktno uticali na sukob oko Ukrajine. Invazija Iraka je udžbenički primjer zločina za kakve su u Nirnbergu nacisti osuđivani na smrt vješanjem. Čista, ničim izazvana agresija. I šamar Rusiji.
U slučaju Kosova, NATO agresija (što znači američka agresija) opisivana je kao „nezakonita, ali opravdana“ (na primjer, to je o njoj rekla Međunarodna komisija za Kosovo, s Ričardom Goldstounom (Richard Goldstone) na čelu) zato što je cilj bombardovanja bio zaustavljanje strahota koje su se tamo događale. Takvo rasuđivanje je zahtjevalo obrtanje hronologije. Postoje očigledni dokazi da su mnoge strahote bile posljedica invazije: predvidljive, predviđene, očekivane. Diplomatska opcija je bila dostupna, ali je, kao obično, zanemarena u korist nasilja.
Visoki zvaničnici Sjedinjenih Država tvrde da je prije svega bombardovanje ruske saveznice Srbije – a da Rusija o tome čak nije bila prethodno obavještena – obustavilo nastojanja Rusije da zajedno sa Sjedinjenim Državama na neki način radi na izgradnji evropskog bezbjednosnog poretka poslije Hladnog rata, i da su takvo stanje dodatno pogoršale invazija Iraka i bombardovanje Libije nakon što se Rusija saglasila da ne stavi veto na Odluku Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija, koju je NATO odmah prekršio. Događaji imaju posljedice, bez obzira na prikrivanje posljedica.
Status međunarodnog prava nije se promjenio u periodu poslije Hladnog rata; nisu se promjenile čak ni riječi, a kamoli postupci. Predsjednik Klinton je jasno rekao da Sjedinjene Države nemaju namjeru da ga poštuju. Klintonova doktrina kaže da Sjedinjene Države zadržavaju pravo da djeluju „unilateralno kad je to neophodno“, što između ostalog podrazumijeva i „unilateralnu upotrebu vojne sile“ za odbranu vitalnih interesa kao što je „obezbjeđivanje nesmetanog pristupa ključnim tržištima, zalihama energije i strateškim resursima“. Tako su postupali i njegovi nasljednici i svi ostali su mogli da nekažnjeno krše zakone. Time ne želim da kažem da međunarodno pravo nema nikakvu vrijednost. Ono ima svoj domen primjene i koristan je standard u nekim slučajevima.
Čini se da je cilj ruske invazije da svrgne vladu Zelenskog i na njeno mjesto postavi prorusku vladu. Ali šta god da se dogodi, Ukrajina se suočava sa zastrašujućom budućnošću zbog svoje odluke da postane pion u geostrateškim igrama Vašingtona. U tom kontekstu, koliko je vjerovatno da će ekonomske sankcije navesti Rusiju da promjeni stav prema Ukrajini – ili možda ekonomske sankcije ciljaju na nešto krupnije, na primjer podrivanje Putinove kontrole u samoj Rusiji i njenim vezama sa zemljama kao što su Kuba, Venecuela, možda čak i Kina?
Ukrajina možda nije najrazumnije odlučivala, ali ona nema ni približno one mogućnosti koje su na raspolaganju imperijalnim državama. Slutim da će sankcije dovesti Rusiju u još veću zavisnost od Kine. Ako ozbiljno ne promjeni kurs, Rusija će ostati kleptokratska naftna država oslonjena na resurs čija potrošnja mora drastično da se smanji, inače je gotovo sa svima nama. Nije jasno da li njen finansijski sistem može da podnese žestok napad sankcijama ili drugim sredstvima. Razlog više da joj se, uprkos svemu, ponudi odstupnica.
Zapadne vlade, velike opozicione stranke, među njima i britanski laburisti, i korporativni mediji vode šovinističku antirusku kampanju. Mete nisu samo ruski oligarsi, već i muzičari, dirigenti i pjevači, pa i vlasnici fudbalskih klubova kao što je Roman Abramovič, vlasnik Čelzija. Poslije invazije Rusiji je čak zabranjeno učešće na Evroviziji 2022. Isto tako su uglavnom reagovali korporativni mediji na Sjedinjene Države posle njihove invazije i razaranja Iraka, zar ne? Mislite li da će ovom invazijom započeti novo doba stalne napetosti između Rusije (možda u savezništvu s Kinom) i zapada?
Teško je reći gdje će pasti pepeo – a moglo bi se pokazati da to, u ovom slučaju, nije metafora. Zasad Kina mirno posmatra kako se njeni suparnici uzajamno uništavaju i vjerovatno pokušava da pogura ekstenzivni program ekonomske integracije velikog dijela svijeta u svoj sve širi globalni sistem – prije nekoliko nedjelja uvukla je Argentinu u inicijativu Pojas i put. Kao što smo već rekli, sukob je smrtna presuda za našu vrstu, bez pobjednika. Nalazimo se na prekretnici u ljudskoj istoriji. To se ne može poreći. Ne može se ignorisati.
Prevod teksta: Peščanik net
Izvor: Thruthout
Ruska invazija Ukrajine je za većinu ljudi bila iznenađenje i njeni udarni talasi proširili su se na cio svijet. Bilo je, međutim, mnogo pokazatelja da Putina uznemirava širenje NATO-a na istok i odbijanje Vašingtona da ozbiljno shvati njegove bezbjednosne zahtjeve, prije svega da ne gomila oružje i vojsku u Ukrajini jer je to za Rusiju „crvena linija“. Zašto je, po vašem mišljenju, ruski predsjednik odlučio da započne invaziju baš u ovom trenutku?
Prije nego što pokušamo da odgovorimo na to pitanje, moramo navesti nekoliko nespornih činjenica. Najvažnije je reći da je invazija Ukrajine ratni zločin najvišeg reda, koji se može uporediti s američkom invazijom Iraka i Hitlerovom i Staljinovom invazijom Poljske u septembru 1939., da pomenemo samo dva najpoznatija primjera. Uvijek ima smisla tražiti objašnjenja, ali nema opravdanja, nema olakšavajućih okolnosti.
Vratimo se vašem pitanju. Svuda se govori o Putinovom stanju duha, sve same informacije iz povjerljivih izvora. Uobičajena priča je da su ga obuzele paranoidne fantazije, da sve radi sam, da je okružen udvoricama kakve smo ovde imali priliku da vidimo kad su ostaci Republikanske stranke hrlili u Mar-a-Lago po vođin blagoslov.
Koliko god bilo istine u poplavi pogrda i uvreda, čini mi se da bi trebalo razmotriti druge mogućnosti. Možda je Putin zaista mislio ono što su godinama glasno govorili on i njegovi saradnici. Možda bi, na primjer, trebalo razmišljati ovako: „Pošto je Putinov glavni zahtjev da NATO prestane da se širi primanjem novih država, pogotovo Ukrajine ili Gruzije, očigledno je da ne bi bilo osnova za sadašnju krizu da nije bilo širenja alijanse po završetku Hladnog rata ili da se širenje događalo u skladu sa izgradnjom bezbjednosne strukture u Evropi koja bi obuhvatila i Rusiju“.
Nedugo pre invazije to je napisao Džek Metlok (Jack Matlock), bivši američki ambasador u Rusiji, jedan od nekolicine ozbiljnih specijalista za Rusiju u američkom diplomatskom koru. On dalje kaže da se kriza „lako može riješiti primjenom zdravog razuma… Po svakom zdravorazumskom standardu, u interesu SAD-a je da se zalaže za mir, a ne za sukob. Pokušaj da se Ukrajina otrgne od ruskog uticaja – eksplicitni cilj onih koji su agitovali za obojene revolucije – bio je budalaština, i to opasna. Zar smo tako brzo zaboravili pouku Kubanske raketne krize?“.
Mogućnosti koje nam preostaju poslije invazije su sumorne. Najmanje loša bi bila pružiti podršku diplomatskoj opciji, koja još postoji. Matlok nije jedini koji tako misli. Manje-više iste zaključke nalazimo u memoarima šefa CIA-e Vilijama (Williama) Burnsa, još jednog od nekolicine autentičnih specijalista za Rusiju. U posljednje vrijeme često se citira još kategoričniji stav diplomate Džordža Kenana (George Kennan), koji dijeli i bivši ministar odbrane Vilijam Peri (William Perry), a izvan diplomatskih redova slično je i mišljenje poznatog stručnjaka za međunarodne odnose Džona Miršmajera (John Mearsheimer) i mnogih drugih ličnosti koje bismo teško mogli nazvati radikalnima.
Sve to je dobro poznato. Američki interni dokumenti, koje je objavio WikiLeaks, pokazuju da je na Bušovu nepromišljenu odluku da Ukrajini ponudi članstvo u NATO-u Rusija odmah odgovorila stavom da širenje vojne prijetnje neće biti tolerisano. Razumljivo. Možemo, uzgred, skrenuti pažnju na čudnovat pojam „ljevice“ koji se redovno pojavljuje u žestokim kritikama „ljevice“ zbog toga što nije dovoljno nepoverljiva prema „kremaljskoj liniji“.
Da se ne lažemo, ne znamo zašto je ta odluka doneta, ne znamo čak ni to da li ju je doneo Putin ili Ruski savjet bezbjednosti, u kom, doduše, on igra vodeću ulogu. Neke stvari, međutim, prilično pouzdano znamo, a među njima je i dosije koji su vrlo detaljno komentarisali pomenuti poznavaoci Rusije, osobe na visokim položajima u sistemu planiranja.
Ukratko, kriza se kuvala 25 godina pošto su Sjedinjene Države s prezirom odbacile ruske bezbjednosne brige, posebno istaknute crvene linije – Gruziju i pogotovo Ukrajinu. Ima dobrih razloga za uvjerenje da je ova tragedija mogla biti izbjegnuta čak i u posljednji čas. O tome smo mnogo puta ranije razgovarali. A o tome zašto je Putin baš sad započeo zločinačku agresiju možemo spekulisati kako nam drago. Važno je da pozadina svega toga nije nepoznata – izbjegava se, ali se ne poriče.
Lako je razumijeti da se onima koji sad trpe zločin može činiti neprihvatljivim razmišljanje o tome zašto se on dogodio i da li je mogao biti izbjegnut. Razumljivo, ali pogrešno. Ako želimo da reagujemo na tragediju na takav način da istovremeno pomognemo njenim žrtvama i izbjegnemo još goru katastrofu, mudro je saznati što više o tome šta je pošlo naopako i kako se tok događaja mogao ispraviti. Herojski gestovi možda izazivaju divljenje, ali ne pomažu.
Kao i mnogo puta ranije, prisjećam se lekcije koju sam davno naučio. Krajem 60-ih godina prošlog vijeka našao sam se na jednom sastanku s nekoliko predstavnika Fronta nacionalnog oslobođenja Vijetnama (ili Vijetkonga, kako se to kaže u Americi). Bilo je to tokom kratkog perioda intenzivnog suprotstavljanja strašnim američkim zločinima u Indokini. Neki mladi ljudi su bili veoma ogorčeni i smatrali su da je jedini pravi odgovor na zvjerstva koja se događaju u tom ratu žestoka reakcija: razbijanje prozora na Mejn Stritu, bombardovanje sjedišta Korpusa za obuku rezervnih oficira. Svaka umjerenija reakcija činila im se kao saučesništvo u strašnim zločinima. Vijetnamci su na to gledali sasvim drukčije. Odlučno su se usprotivili takvim mjerama i predstavili su svoj model uspješnog protesta: nekoliko žena koje stoje u tihoj molitvi na grobovima američkih vojnika ubijenih u Vijetnamu. Nije ih zanimalo šta će američkim protivnicima rata pomoći da se osjećaju kao pravednici i časni ljudi. Željeli su da prežive.
Često sam slušao tu lekciju, u ovom ili onom obliku, od žrtava užasnih stradanja na globalnom jugu, glavnoj meti imperijalnog nasilja. Trebalo bi da je prihvatimo i prilagodimo okolnostima. Danas to znači nastojanje da razumijemo zašto se ova tragedija dogodila i šta se moglo učiniti da se ona spreči, i primjenjivanje tih pouka na ono što bude uslijedilo. To pitanje seže duboko. Ovde nemamo vremena da pretresamo tu temu koja ima ključni značaj, ali ponavljam: reakcija na stvarne ili imaginarne krize bila je posezanje za oružjem, a ne za maslinovom grančicom. Bio je to bezmalo refleks, a posljedice su uglavnom bile užasne – za uobičajene žrtve. Uvijek je vredno truda nastojati da se razume, da se razmišlja korak ili dva unaprijed o verovatnim posljedicama delovanja ili nedelovanja. Iako su to, naravno, opštepoznate istine, treba ih ponavljati jer se vrlo lako smetnu s uma u vremenima opravdanih strasti.
Opcije koje preostaju poslije invazije su tmurne. Najbolje je podržavati diplomatske mogućnosti koje još postoje, u nadi da će se postići ishod koji nije suviše daleko od onog koji se, po svoj prilici, mogao postići prije nekoliko dana: proglašavanje neutralnog statusa Ukrajine po austrijskom modelu, u kom je sadržana neka varijanta federalizma slična onoj u sporazumu Minsk II. Sad je to mnogo teže ostvarivo. Pritom, neophodno je ostaviti odstupnicu za Putina jer bi inače posljedice mogle biti još gore za Ukrajinu i svakog drugog, možda nezamislivo gore. Sve to je daleko od pravednog rješenja. Ali kada je pravda pobjedila u međunarodnim poslovima? Nema potrebe da nabrajam primjere.
Sviđalo nam se to ili ne, pred nama je izbor ili da Putin bude više nagrađen nego kažnjen za čin agresije – ili velika vjerovatnoća terminalnog rata. Možda nam je privlačna ideja da satjeramo medvjeda u ćošak iz kog će on očajnički nasrtati, kako može i ume. To nije baš mudro. U međuvremenu bi trebalo da učinimo sve što je u našoj moći da obezbjedimo podršku onima koji hrabro brane svoju domovinu od surovog agresora, onima koji bježe od strahota i hiljadama hrabrih Rusa koji se javno suprotstavljaju zločinu i izlažu velikoj ličnoj opasnosti, što je lekcija svima nama.
Trebalo bi, takođe, da pokušamo da nađemo načina da pomognemo jednoj mnogo široj klasi žrtava: životu na Zemlji. Ova katastrofa se događa u trenutku kad sve velike sile – u stvari, kad svi mi moramo da se ujedinimo kako bismo zajednički kontrolisali jednu ogromnu pretnju, ekološko uništenje koje već uzima žalostan danak, a uskoro će biti i mnogo gore ako se ne preduzmu veliki napori, i to što prije. Da bih podvukao ono što je očigledno, napominjem da je IPCC upravo objavio najnoviji i daleko najzloslutniji redovni izvještaj o našem srljanju u katastrofu. U međuvremenu, ne preduzimamo neophodne aktivnosti, čak idemo unazad, jer se preko potrebni resursi troše na uništavanje i svijet sad povećava potrošnju fosilnih goriva, pa i onog najopasnijeg, kog još ima dovoljno – uglja. Groteskniji sticaj okolnosti teško se može zamisliti. To se ne može ignorisati. Svaki trenutak je dragocijen.
Očigledno je da ruska invazija krši član 2(4) Povelje Ujedinjenih nacija, koji zabranjuje pretnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalnog suvereniteta druge države. Putin je, međutim, pokušao da opravda invaziju u govoru od 21. februara; naveo je Kosovo, Irak, Libiju i Siriju kao dokaze da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici više puta prekršili međunarodno pravo. Da li biste komentarisali Putinovo pravdanje invazije Ukrajine i status međunarodnog zakona u dobu poslije Hladnog rata?
Nema šta da se kaže o Putinovom pokušaju da opravda agresiju. Rezultat tog pokušaja je nula. Istina je, naravno, da Sjedinjene Države i njihovi saveznici krše međunarodni zakon ne trepnuvši okom, ali to nije izgovor za Putinove zločine. S druge strane, Kosovo, Irak i Libija izvesno su direktno uticali na sukob oko Ukrajine. Invazija Iraka je udžbenički primjer zločina za kakve su u Nirnbergu nacisti osuđivani na smrt vješanjem. Čista, ničim izazvana agresija. I šamar Rusiji.
U slučaju Kosova, NATO agresija (što znači američka agresija) opisivana je kao „nezakonita, ali opravdana“ (na primjer, to je o njoj rekla Međunarodna komisija za Kosovo, s Ričardom Goldstounom (Richard Goldstone) na čelu) zato što je cilj bombardovanja bio zaustavljanje strahota koje su se tamo događale. Takvo rasuđivanje je zahtjevalo obrtanje hronologije. Postoje očigledni dokazi da su mnoge strahote bile posljedica invazije: predvidljive, predviđene, očekivane. Diplomatska opcija je bila dostupna, ali je, kao obično, zanemarena u korist nasilja.
Visoki zvaničnici Sjedinjenih Država tvrde da je prije svega bombardovanje ruske saveznice Srbije – a da Rusija o tome čak nije bila prethodno obavještena – obustavilo nastojanja Rusije da zajedno sa Sjedinjenim Državama na neki način radi na izgradnji evropskog bezbjednosnog poretka poslije Hladnog rata, i da su takvo stanje dodatno pogoršale invazija Iraka i bombardovanje Libije nakon što se Rusija saglasila da ne stavi veto na Odluku Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija, koju je NATO odmah prekršio. Događaji imaju posljedice, bez obzira na prikrivanje posljedica.
Status međunarodnog prava nije se promjenio u periodu poslije Hladnog rata; nisu se promjenile čak ni riječi, a kamoli postupci. Predsjednik Klinton je jasno rekao da Sjedinjene Države nemaju namjeru da ga poštuju. Klintonova doktrina kaže da Sjedinjene Države zadržavaju pravo da djeluju „unilateralno kad je to neophodno“, što između ostalog podrazumijeva i „unilateralnu upotrebu vojne sile“ za odbranu vitalnih interesa kao što je „obezbjeđivanje nesmetanog pristupa ključnim tržištima, zalihama energije i strateškim resursima“. Tako su postupali i njegovi nasljednici i svi ostali su mogli da nekažnjeno krše zakone. Time ne želim da kažem da međunarodno pravo nema nikakvu vrijednost. Ono ima svoj domen primjene i koristan je standard u nekim slučajevima.
Čini se da je cilj ruske invazije da svrgne vladu Zelenskog i na njeno mjesto postavi prorusku vladu. Ali šta god da se dogodi, Ukrajina se suočava sa zastrašujućom budućnošću zbog svoje odluke da postane pion u geostrateškim igrama Vašingtona. U tom kontekstu, koliko je vjerovatno da će ekonomske sankcije navesti Rusiju da promjeni stav prema Ukrajini – ili možda ekonomske sankcije ciljaju na nešto krupnije, na primjer podrivanje Putinove kontrole u samoj Rusiji i njenim vezama sa zemljama kao što su Kuba, Venecuela, možda čak i Kina?
Ukrajina možda nije najrazumnije odlučivala, ali ona nema ni približno one mogućnosti koje su na raspolaganju imperijalnim državama. Slutim da će sankcije dovesti Rusiju u još veću zavisnost od Kine. Ako ozbiljno ne promjeni kurs, Rusija će ostati kleptokratska naftna država oslonjena na resurs čija potrošnja mora drastično da se smanji, inače je gotovo sa svima nama. Nije jasno da li njen finansijski sistem može da podnese žestok napad sankcijama ili drugim sredstvima. Razlog više da joj se, uprkos svemu, ponudi odstupnica.
Zapadne vlade, velike opozicione stranke, među njima i britanski laburisti, i korporativni mediji vode šovinističku antirusku kampanju. Mete nisu samo ruski oligarsi, već i muzičari, dirigenti i pjevači, pa i vlasnici fudbalskih klubova kao što je Roman Abramovič, vlasnik Čelzija. Poslije invazije Rusiji je čak zabranjeno učešće na Evroviziji 2022. Isto tako su uglavnom reagovali korporativni mediji na Sjedinjene Države posle njihove invazije i razaranja Iraka, zar ne? Mislite li da će ovom invazijom započeti novo doba stalne napetosti između Rusije (možda u savezništvu s Kinom) i zapada?
Teško je reći gdje će pasti pepeo – a moglo bi se pokazati da to, u ovom slučaju, nije metafora. Zasad Kina mirno posmatra kako se njeni suparnici uzajamno uništavaju i vjerovatno pokušava da pogura ekstenzivni program ekonomske integracije velikog dijela svijeta u svoj sve širi globalni sistem – prije nekoliko nedjelja uvukla je Argentinu u inicijativu Pojas i put. Kao što smo već rekli, sukob je smrtna presuda za našu vrstu, bez pobjednika. Nalazimo se na prekretnici u ljudskoj istoriji. To se ne može poreći. Ne može se ignorisati.
Prevod teksta: Peščanik net
Izvor: Thruthout
