Škorpioni služe kao poveznica genocidnih zločina koja je planirana od istih ljudi i izvođena od istih organa i pojedinaca i na području Hrvatske i na području BiH i Kosova.
Najava Kosova da će tužiti Srbiju za genocid izazvala je puno oprečnih reakcija i izrodila mnoštvo kontroverzi i pitanja. Najglasni je, po običaju, bio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je gostujući u programu TV Pinka pojasnio kako „tužbu za genocid protiv države Srbije, koja je uvek i koja i danas formalno pravno postoji na KiM, možete da izvedete samo preko druge države, Albanije. To bi značilo de fakto početak ujedinjenja sa Albanijom. Upozoravam vas i molim da to ne činite“.
Pitanja o tome kako i na koji način Kosovo, u pravnom smislu, može pokrenuti tužbu za genocid su mnoga, a generalno nepoznavanje pravnih normi i regulativa, po tom pitanju, pomaže stvaranju i širenju kontraverzi i zbunjujućih narativa.
To je bio razlog zašto smo se obratili Nevenki Tromp za pomoć, jer držimo da je najpozvanija osoba da objasni postoji li osnova za jednu takvu vrstu tužbe. Nevenka Tromp je osoba koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, osoba koja je napisala komparativnu historijsku studiju Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i koja je danas profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu.
Kakva je Vaša prva reakcija na vijest da Kosovo namjerava tužiti Srbiju za genocid? To vas pitam jer ste dugo godina bili uposlenik i suradnik Suda u Hagu i osoba koja je radila u timu Tužilaštva u slučaju protiv Slobodana Miloševića?
– Ovo nije neočekivan potez vlade Kosovo. I prije nego je ova vlada došla na vlast, o tome je javno govorio i bivši Predsjednik Kosova Hashim Thaci. Genocid je jedini zločin koji se može stavljati na teret i pojedincima i državama prema UN Konvenciji za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. Što se sukoba na Kosovu tiče, niti Milošević, niti jedan drugi optuženik kojima se sudilo za zločine na Kosovu u razdoblju od 1998 do 1999 nisu bili optuženi za zločin genocida niti na Haškim niti na bilo kojem sudu. Od sva tri ratna sukoba, onog u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao zločini genocida su u optužnicama kvalificirani samo zločini na području BiH.
Pred kojim sudom bi Kosovo moglo podignuti optužnicu za genocid protiv Srbije?
– Pojedincima optuženim za zločin genocida se sudi na krivičnim sudovima – nacionalnim ili međunarodnim. Takav krivični međunarodni sud je bio Haški tribunal, koji je stvoren od strane UN-a kao privremeni sud. Onima presuđenim za zločine se određuje zatvorska kazna. Danas postoji i permanentni krivični sud – isto tako smješten u Hagu koji se zove Međunarodni krivični sud (MKS ili ICC). Znači od 2003. godine je moguće podizati optužnice za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, za teške povreda zakona i običaja ratovanja kao i za genocida. Genocid je jedini od ove četiri grupe međunarodnih zločina za koji se mogu tužiti i pojedinci kao i države. Državama se za genocid može suditi u parnicama na jednom jedinom sudu na svijetu, a to je UN-ov sud, Međunarodni sud pravde (MSP ili ICJ). To znači da samo države članice UN-a mogu biti strane na MSP suđenjima. Nikada se još nije desilo da je neka država nađena odgovornom za planiranje i sprovođene genocida.
Posjeduje li Kosovo pravni legitimitet da podigne jednu takvu optuženicu s obzirom da nije članica Ujedinjenih nacija?
– Kosovo nije članica UN-a niti će to u bliskoj budućnosti postati. Pravne procedure za početak procedure za genocid mogu ići različitim putevima. Jedan od tih puteva je da jedan treća država članica UN tuži Srbiju u ime Kosova. To je učinila Gambija u ime Rohinja naroda koje progoni država Mianmar. To je put kojim bi moglo poći Kosovo ukoliko nađu prijateljsku državu da preuzme tu odgovornost.
Kosovo je od 2008 de facto država, koju je priznalo 98 drugih država članica UN-a. Srbija aktivno lobira da se proces bilateralnog priznavanja Kosova zaustavi. Neke države koje su već bile priznale Kosovo su od 2011. počele povlačiti priznanje pod utjecajem diplomatske aktivnosti Srbije. Srbija je u tu svrhu koristila izvještaj Dika Martija Savjetu Evrope. Ovaj izvještaj zasnovan na bazi nekakvih indicija i glasina iznosi fantastične tvrdnje o vađenju i prodaji organa od strane OVK vođa za vrijeme i poslije rata 1999. godine. Taj izveštaj ozbiljno dovodi u pitanje do tada uvriježenu i općeprihvaćenu sliku o ratu na Kosovu da je srpska strana glavni počinitelj, a da su kosovski Albanci žrtve srpskog nasilja. Time se odvraća pažnja od zločina od srpske strane i sva pažnja sad ide na zločine koje je navodno počinila OVK.
U javnosti na Kosovu se javlja zabrinutost zbog tog relativiziranja, i već od 2016. se govori o tome da Kosovo nije posvetilo dovoljno pažnje zločinu genocida jer se i Kosovo kao i Bosna i Hercegovina previše oslanjalo na međunarodne sudove koji nisu na kraju jasno pokazali razliku između strane ‘počinitelja’ i strane ‘žrtava.’ Politički vrh shvaća da nitko iz Srbije nije niti će biti optužen za zločin genocida, a da k tome Srbiji uspijeva da plasiranjem ovakvih senzacionalističkih insinuacija u stvari radi na izjednačavanju krivice. Jer ispada da iako su Srbi možda i radili neke zločine na Kosovu, kosovski Albanci prednjače svojom surovošću.
Zašto se OVK prikazivao kao organizator „trgovine organima“?
– Prikazvanje Kosovske oslobodilačke vojske kao organizatora “trgovine organima“ je imala za svrhu da u javnosti demonizira Kosovske Albance ali i da Srbiju vremenom moralno i politički rehabilitira za zločine koji su srpske sigurnosne snage činile na Kosovu. To je svakako bilo potrebno da bi Srbija na dnevni red u pregovorima o statusu Kosovo koji se vode preko Brisela stavila i razgraničavanje između Srbije i Kosova. Relativiziranja srpskih zločina na Kosovu od strane Srbije je jedan dugotrajan proces koji je s vremenom doveo do zapanjujućih rezultata. Samo uspostavljanje Kosovskog specijalno suda u Hagu, na kojem će se suditi samo kosovskim Albancima, prema navodima iz Martijevog i zvještaja, čak ako taj sud ne uspije nikoga od optuženika osuditi – će samo njegovo postajanje doprinijeti da na „sud javnog mnijenja“ ostane trag da su i Kosovski Albanci činili zločine.
Isto tako sama činjenica da su prve četiri optužnice podignute i da je među njima i bivši predsjednik Kosova Thaci, je Kosovo stavio u obrambenu poziciju na pregovorima za status Kosova. Mislima da se u ovom kontekstu treba sagledati i najave tužbe za genocid kosovskog državog vrha. Jer sama najava tužbe stavlja srpsku stranu na pregovorima o statusu Kosova u obrambenu poziciju. Predsjednica Vjosa Osmani i Premijer Albina Kurtija su jasno dali do znanja da neće voditi istu politiku po pitanju “korekcije granica“ između Kosova i Srbije koju je podržao tadašnji Predsjednik Thaci još 2018. godine. Oni neće pristati na podjelu Kosova kao preduvjeti za priznavanje Kosova kao države od strane Srbije.
Tako da ove najave tužbe protiv Srbije za genocid imaju vrlo konkretne političke implikacije za pregovore između ove dvije države, koji bi trebali osnažiti pregovaračku poziciju Kosova da nema mijenjanja granica. To isto znači vraćanjem u devedesete godine i korekcija kompromitiranog povijesnog narativa po kojem bi ispalo da su Kosovski Albanci bili isti ili čak okrutniji počinioci zločina za vrijeme sukoba na Kosovu.
Koliko bi dokazi u suđenju Slobodanu Miloševiću mogli biti „korišteni“ u tužbi Kosova za genocid?
– Ne zaboravimo da je jugoslavenska kriza Jugoslavije započelo srpskim pitanjem na Kosovu, a da je definitivni raspad Jugoslavije obilježen ratom na Kosovu 1999. i stvaranjem države Kosova 2008. Isto tako, ne zaboravimo da je Milošević po prvi put optužen od strane Haškog tribunala za zločine na Kosovu i to u maju 1999. dok je tamo još buktao rat. U toj optužnici su dominirala protjerivanja albanskih građana preko granice u Albaniju i Makedoniju, uz oduzimanje svih ličnih dokumenata na granici kako se ne bi mogli vraćati natrag. Obrana je tvrdila da su on bježali preko granice tražeći sklonište od NATO bombi. Intervencija jednog studije je bila dovoljna da se ova linija obrane obezvrijedi jer je pitao pa kako to da nisu bježali preko granice u Srbiju? Ispostavilo se da bi srpske snage prvo opkolile selo i nakon toga bi ostavile bi samo jedan transportni koridor slobodan koji ih je organizirao vodio do graničnih prijelaza ka Albaniji i Makedoniji. Nadalje, izvedeno je na desetke svjedoka koji su svjedočili o tome kako je Milošević i cijeli srpski i SRJ državni vrh dobro znao da su masovno ubijani civili i gdje su njihove masovne grobnice.
Jer u maju kada Milošević ostaje jasno da NATO neće prestati bombardiranje dok Srbija ne kapitulira, oni sazivaju sastanak da se leševi ubijenih civila vade iz grobnica i hladnjačama prebacivanju u Srbiju gdje se onda opet zakopavaju na terenu koji je kontrolirao MUP Srbije, poput onog na MUP terenu u Batajnici. Znači, ako su ti ljudi poginuli u legitimnim borbenim okršajima dvije vojske, zašto ih se prebacuje u Srbiju? Nepotrebno je reći da je autopsija pokazala da su to bili civili među kojim je bilo i staraca i žena i djece. Što je veći dokaz priznavanju vlastite kriminalnosti nego skrivanje tragova kriminala i dokaza da je kriminal počinje?
Kako je Slobodan Milošević doživljavao i percipirao kosovske Albance i Albance kao naciju uopšte?
– Kad bih trebala izdvojila dva vrlo snažna dokaza kriminalnosti za zločine na Kosovu koji su izašla na vidjelu na suđenju Miloševiću prvo bih izdvojila njegovo stanje svijesti, kad je u pitanju njegov odnos prema kosovskim Albancima. On u svojoj retorici nikada nije koristio jezik rasizma ili mržnje prema Hrvatima ili Bošnjacima, za koje, recimo nije koristio dehumanizirajuće termine poput “balije“ ili sl. Samo je prema kosovskim Albancima pokazivao ostrašćeni jezik nepodnošljivosti. U odgovoru na pismo Hubertu Vedrainu i Robinu Cooku – tadašnjim ministrima vanjskih poslova Francuske i Velike Britanije – u kojima ga ni mole da još ima šanse da se spriječi NATO intervencija samo da on pristane na mirovni sporazum iz Rambouillea, Milošević odgovora da to ne dolazi i obzir i da je Zapad tj. NATO stao na stranu ‘hulja bez povijesti,’ a protiv velike evropske države Srbije.
Taj rasizam koji postoji u Srbiji na najvišim državnim nivoima odražava internaliziran i institucionaliziran rasizam usmjeren protiv kosovskih Albanaca koji se u službenim dokumentima nazivaju Šiptarima. Recimo doktorska disertacija generala Božidara Delića, koji je bio aktivan kao oficiri VJ na visokom nivou u Prištinskom Korpusu u ključnim godinama rata na Kosovu, vrvi od rasističkih pojmova. Tužilaštvu je ona došla u ruke i kad je on svjedočio kao svjedok obrane, mi smo citirali upravo rasističke dijelove i on naravno nije imao objašnjenja za to i samo ga je zanimalo kako je Tužilaštvu došla u ruke. Upravo taj ponižavajući i dehumanizirajući jezik od Kosovskih Albanaca čini ‘zaštićenu grupu’ kao neophodan element za tužbu i dokazivanje genocida.
Ta grupa može biti religiozna, rasna, etnička ili nacionalna. Nakon toga se treba dokazivat da li je kriminalna namjera bila uništiti tu grupu ‘djelom ili u cijelosti.’ U raznim političkim služenim dokumentima – poput Šešeljevog partijskog SRS Manifesta iz 1990.- se govori o planu protjerivanju oko jedne trećine Albanaca s Kosova. Ne zaboravimo da je Šešelj u doba NATO intervencije bio jedna od podpredsjednika Vlade Srbije i da je u svom govoru na Ušću pred NATO intervenciju 1999. rekao da ako NATO napadne Srbiju, Srbi će patiti, ali da na Kosovu Albanaca više neće biti.
Postoje li dokumeni iz kojih se može vidjeti namjera Srbije da se počini genocid nad kosovskim Albancima i da li su oni, ako postoje, dostpuni široj javnosti?
– I na kraju jedan od jako značajnih dokumenata je bila ratna bilježnica generala MUP-a Srbije Obrada Stevanovića. Tu se u stvari vidi kriminalna strana srpske politike: recimo on tu opisuje sastanak u maju 1999. kod Miloševića kada im je jasno da gube rat i to cijela elita iz vlade, VJ i MUP-a razgovara kako trebaju sklanjati leševe, jer ako nema leševa nema ni zločina. Što je isto indikativno je da Stevanović spominje u svom dnevniku izdavanje ljudima iz “Šida” uniformi Posebne jedinica policije (PJP), koje su pripadale Resoru za javnu bezbjednost MUP-a Srbije. To se odnosi na tu istu jedinicu Škorpione, čiji su se pripadnici poslije Erdutskog sporazuma iz novembra 1995. kojim je taj dio okupirane Hrvatske mirnim puten reintegriran u Hrvatsku državu, preselili iz Istočne Hrvatske u Vojvodinu, odnosno u pogranični gradić Šid.
To su ti isti ljudi koji su pod komandom Slobodan Medića na lokaciji Godinjske bare likvidirali metkom u potiljak šestoricu mladića i muškaraca zarobljenih nakon pada Srebrenice. Srbija, koja se uvijek odricala veza sa Škorpionima, ne samo da ih je tolerirala u Šidu bez ikakvih istraga, nego ih u aprilu 1999. opet rekrutira kao jedinicu na Kosovu.
Oni vać prvog dana prelaska na Kosovo ubijaju jednu porodicu Kosovskih Albanaca u Podujevu. Vraćaju ih natrag u Srbiju da bi ih opet vratili nakon neka tri tjedna i da bi im general Stevanović izdavao uniforme PJP-a. Ti isti Škorpioni se vraćaju i opet čine zločine na području Gnjilana. I tako Škorpioni služe kao poveznica genocidnih zločina koja je planirana od isti ljudi i izvođena od istih organa i pojedinaca i na području Hrvatske i na području BiH i Kosova. Jedina je razlika da je su se kao zločin genocid kvalificirali kao zločini na području BiH.
Dalje, hoće li presuda za počinjenje genocida u Srebrenici imati utjecaja na moguće suđenje u tužbi Kosova protiv Srbije za genocid?
– Jedan od propuštenih šansi Haškog tribunala u optužnicama i suđenju slučaju Slobodanu Miloševića je to da su nakon podizanja tri optužnice u obrnutom kronološkom redosljedu rezultirale i obrnutim kronološkim redosljedom suđenja: prvo su se iznosili dokazi o zakonima na području Kosovo, pa je onda slijedilo dio suđenja po optužnici za Hrvatsku i na kraju za BiH. Milošević je prvo optužen u maju 1999. za zločine ma Kosovu i tek dvije godine kasnije i za zločine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine premda su se ti zločini desili tri do sedam godina ranije.
Ako se uzme u obzir da je kriminalna namjera nastala još prije izbijanja rata – sve ove tri optužnice su dio jedinstvene političke transakcije u kojoj je genocidna namjera bila dio „kriminalne namjere“ pojedinaca koji su to sve planirali i radili tek kad su osvojili vlast u Srbiji, stvorili SRJ i time imali pristup infrastrukturi na državnim nivou koja je omogućila sprovođene tog plana upotrebom državnih institucija vojske, policije i raznih „rezervnih“ sastava i „dobrovoljaca“. Sve se to dešavalo unutar zakonskih i institucionalnih okvira gdje su veliku ulogu odigrala para-državne formacije upravo kad se radilo o kriminalnosti. tu do ga se optužuje i za zločin genocida.
Ako pogledate pojedince koji su optuženi ili navedeni kao članovi mreža Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) u optužnicama za Hrvatsku, BiH i Kosovo tu vidimo da se uz konstantnog Miloševića – kao paternalističkog vođe post-jugoslavenskog srpstva – pojavljuje jedna grupa istih imena. Znači, spremnost i prihvaćanje tih pojedinaca da deset godina budu dio te mašinerije ne može biti slučajna. Znači presuda za genocid za 1995. godinu ne treba značiti da je ta grupa najednom – i to u julu 1995 – imala kratkotrajnu genocidnu namjeru koja je rezultirala genocidom u Srebrenici.
Da su se optužnice protiv Miloševića dizale po kronološkom redu, znači da je prvo bila podignuta optužnica za Hrvatsku, pa onda za Bosnu i Hercegovinu i tek na kraju za Kosovo, i da se je po tom redoslijedu odvijalo i suđenje, da bi to dovelo do toga da se genocid uključe i za zločine počinjene na području Hrvatske kada je srpska strana pristupila etničkim razdvajanju i etničkoj homogenizaciji okupiranih područja koji su nazvani RSK. I da bi isto tako zločin genocida bio uključen i za zločine počinjene na Kosovu.
Srpski plan stvaranja post-jugoslavenske Srbije je bio zacrtan još od prije početka ratova. Zločinački karakter tog plana je izašao na vidjelo u ratovima na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosovo, gdje je najviše stradalo nesrpsko stanovništvo na teritorijima na koje je Beograd polagao pravo. Taj zločinački plan je pokazao svoje pravo lice prvo na Kosovu ranih 1990. kada je tamo Beograd uveo aparthejd režim uvođenjem diskriminirajućih zakona kako bi srpska manjina mogla vladati albanskom većinom. 1998. godine sukob eskalira i 1999. dolazi do NATO intervencije.
Srbija NATO intervenciju koristi kako bi pod izgovorim otpora napadima NATO-a počela sprovoditi već planiranu vojnu kampanju koja je imala za cilj promijeniti etnički sastav Kosova s time da nestane jedna trećina albanskog stanovništva s Kosova. To se desilo masovnim prognanstvom, masovnim egzekucijama i uništavanjem kulturnih i drugih dobara.
Po Vašem mišljenju koji period bi bio obuhvaćen tužbom i da li Kosovo može tužiti Srbiju, između ostalog, i za provođenje etničkog aparthejda u periodu od 1990. do 1999. i NATO intervencije?
– Vrlo je važno ovdje naglasiti to da se države kao države mogu tužiti samo za zločine genocida jer za to postoji UN Konvencija koje su se dužne o sprječavanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. Međutim u gotovo 50 godina postojanja ova Konvencija nije bila primjenjivana protiv neke države. Sve pravne kvalifikacije koje spadaju pod zločin aparthejda se tretiraju kao dio široke lepeze zločina protiv čovječanstva i kao takve se primjenjuju u suđenjima protiv pojedinaca. Permanentni krivični sud (ICC) ga je uključio u svoj Statut, ali konkretne primjene za taj oblik zločina još nema. PUN Konvencija za aparthejd protiv država još nikada nije primijenjena. Da li bi se Kosovo pravni tim trebao baviti ovim eksperimentom?
Ako se uzme u obzir da se zločin aparthejd dešava unutra granica jedne države, Kosovo nije dio države Srbije i vraćanje na tu prijašnju paradigmu bi moglo biti riskantno. U isto vrijeme bi se ovaj pristup Kosovu moga vratiti kao bumerang jer bi to možda potaklo Beograd da mobilizira srpsku manjina na Kosovu da uzvrati istom mjerom i da primijeniti tu istu pravnu mjeru i da se žaliti se na ugnjetavanje po etničkoj osnovi od strane državnih institucija Kosova.
U BiH se još uvijek malo zna o kosovskoj tužbi. Imate li saznanja za koja konkretna djela bi Srbija bila tužena da je planirala, počinila ili pomagala počinjenje genocida nad kosovskom Albancima – Kosovarima?
– Ova konstatacija da se u BiH vrlo malo zna i o kosovskoj tužbi stoji. Ja bih dodala da o ratu na Kosovu kao i o trenutnim političkim previranjima na Kosovu ima jako malo i znanja a možda i zanimanja izvan Kosova i Srbije. BiH nije priznala Kosovo i nema bilateralne odnose s Kosovom. To svakako utječe na protok informacija i suradnje. To je u isto vrijem i zabrinjavajuće jer BiH i Kosovo dijelile sličnu sudbinu nakon raspada Jugoslavije, odnosne Srbija još uvijek dovodi u pitanje njihov teritorijalni integritet. Ako ili kada Kosovo nađe pravni put da otvori ovi pitanje kroz podnesak na MSP-u vremenski period će se svakako odnositi na razdoblje 1990 do 1999. godine.
Ali, kada je riječ o dokazima o kriminalnoj namjeri, to će zahtijevati povijesni pristup – jer nije Milošević prvi smislio velikosrpsku ideologiju niti rasizam prema kosovskim Albancima. Obe ove stvarnosti su postojale i prije njegovog dolaska na vlast – on ih je samo vješto iskoristio dajući im novu političku aktualnost u vrijeme kad se raspadala Jugoslavija i kad su se iz Beograda krojile granice post-jugoslavenske Srbije.
Šta će se desiti za proces ustanovljavanja pravde ako, hipotetički, tužba „propadne“, dakle tužba bude odbačena zbog političkih, administrativnih ili birokratskih razloga ili, s druge strane, bude prihvaćena a onda Srbija bude oslobođena odgovornosti?
– Svaki podnesak koji je zaprimljen na MSP-e je veliki uspjeh bez obzira na ishod. Sam podnesak i cijela rekonstrukcija genocida. Tu ‘e Kosovo imati priliku zabilježiti ono što je ostalo nezabilježeno na drugim autoritativnim sudovima, poput Haškog tribunala. MSP nije krivični sud i tu nam prikupljanja i izvođenja dokaza. Ovaj sud se isključivo oslanja na podneske strana u parnici. U slučaju tužbe za genocid BiH protiv Srbije na MSPa, studije su se oslanjale na dokaze, odluke i presude haškog tribunala. Iako je na Haškom tribunala dokazano da se desio genocid u Srebrenici, presuda MSP nije dovela do toga da je Srbija kao država planirala i sprovodila genocid u BiH. Za Kosovo ne postoji niti jedna optužnica pa tako niti presuda da se tamo dogodio genocid. No, za razliku od BiH Kosovo je bilo dio teritorija Srbije i tu je odgovornost Srbije direktna i velika.
Ne zaboravimo isto tako da Kosovo u ovom trenutku upotrebljava retoriku tužbe za genocid u specifičnom političkom kontekstu i da sama ta činjenica bi mogla već imati efekta na Srbiju u pregovorima o statusu Kosova. Jer ovaj narativ podsjeća svijet da je svaki teritorijalan ustupak Srbiji povijesni i politički nepravedan u odnosu na zločine koje je Srbija tamo činila.
Pitanja o tome kako i na koji način Kosovo, u pravnom smislu, može pokrenuti tužbu za genocid su mnoga, a generalno nepoznavanje pravnih normi i regulativa, po tom pitanju, pomaže stvaranju i širenju kontraverzi i zbunjujućih narativa.
To je bio razlog zašto smo se obratili Nevenki Tromp za pomoć, jer držimo da je najpozvanija osoba da objasni postoji li osnova za jednu takvu vrstu tužbe. Nevenka Tromp je osoba koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, osoba koja je napisala komparativnu historijsku studiju Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i koja je danas profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu.
Kakva je Vaša prva reakcija na vijest da Kosovo namjerava tužiti Srbiju za genocid? To vas pitam jer ste dugo godina bili uposlenik i suradnik Suda u Hagu i osoba koja je radila u timu Tužilaštva u slučaju protiv Slobodana Miloševića?
– Ovo nije neočekivan potez vlade Kosovo. I prije nego je ova vlada došla na vlast, o tome je javno govorio i bivši Predsjednik Kosova Hashim Thaci. Genocid je jedini zločin koji se može stavljati na teret i pojedincima i državama prema UN Konvenciji za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. Što se sukoba na Kosovu tiče, niti Milošević, niti jedan drugi optuženik kojima se sudilo za zločine na Kosovu u razdoblju od 1998 do 1999 nisu bili optuženi za zločin genocida niti na Haškim niti na bilo kojem sudu. Od sva tri ratna sukoba, onog u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao zločini genocida su u optužnicama kvalificirani samo zločini na području BiH.
Pred kojim sudom bi Kosovo moglo podignuti optužnicu za genocid protiv Srbije?
– Pojedincima optuženim za zločin genocida se sudi na krivičnim sudovima – nacionalnim ili međunarodnim. Takav krivični međunarodni sud je bio Haški tribunal, koji je stvoren od strane UN-a kao privremeni sud. Onima presuđenim za zločine se određuje zatvorska kazna. Danas postoji i permanentni krivični sud – isto tako smješten u Hagu koji se zove Međunarodni krivični sud (MKS ili ICC). Znači od 2003. godine je moguće podizati optužnice za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, za teške povreda zakona i običaja ratovanja kao i za genocida. Genocid je jedini od ove četiri grupe međunarodnih zločina za koji se mogu tužiti i pojedinci kao i države. Državama se za genocid može suditi u parnicama na jednom jedinom sudu na svijetu, a to je UN-ov sud, Međunarodni sud pravde (MSP ili ICJ). To znači da samo države članice UN-a mogu biti strane na MSP suđenjima. Nikada se još nije desilo da je neka država nađena odgovornom za planiranje i sprovođene genocida.
Posjeduje li Kosovo pravni legitimitet da podigne jednu takvu optuženicu s obzirom da nije članica Ujedinjenih nacija?
– Kosovo nije članica UN-a niti će to u bliskoj budućnosti postati. Pravne procedure za početak procedure za genocid mogu ići različitim putevima. Jedan od tih puteva je da jedan treća država članica UN tuži Srbiju u ime Kosova. To je učinila Gambija u ime Rohinja naroda koje progoni država Mianmar. To je put kojim bi moglo poći Kosovo ukoliko nađu prijateljsku državu da preuzme tu odgovornost.
Kosovo je od 2008 de facto država, koju je priznalo 98 drugih država članica UN-a. Srbija aktivno lobira da se proces bilateralnog priznavanja Kosova zaustavi. Neke države koje su već bile priznale Kosovo su od 2011. počele povlačiti priznanje pod utjecajem diplomatske aktivnosti Srbije. Srbija je u tu svrhu koristila izvještaj Dika Martija Savjetu Evrope. Ovaj izvještaj zasnovan na bazi nekakvih indicija i glasina iznosi fantastične tvrdnje o vađenju i prodaji organa od strane OVK vođa za vrijeme i poslije rata 1999. godine. Taj izveštaj ozbiljno dovodi u pitanje do tada uvriježenu i općeprihvaćenu sliku o ratu na Kosovu da je srpska strana glavni počinitelj, a da su kosovski Albanci žrtve srpskog nasilja. Time se odvraća pažnja od zločina od srpske strane i sva pažnja sad ide na zločine koje je navodno počinila OVK.
U javnosti na Kosovu se javlja zabrinutost zbog tog relativiziranja, i već od 2016. se govori o tome da Kosovo nije posvetilo dovoljno pažnje zločinu genocida jer se i Kosovo kao i Bosna i Hercegovina previše oslanjalo na međunarodne sudove koji nisu na kraju jasno pokazali razliku između strane ‘počinitelja’ i strane ‘žrtava.’ Politički vrh shvaća da nitko iz Srbije nije niti će biti optužen za zločin genocida, a da k tome Srbiji uspijeva da plasiranjem ovakvih senzacionalističkih insinuacija u stvari radi na izjednačavanju krivice. Jer ispada da iako su Srbi možda i radili neke zločine na Kosovu, kosovski Albanci prednjače svojom surovošću.
Zašto se OVK prikazivao kao organizator „trgovine organima“?
– Prikazvanje Kosovske oslobodilačke vojske kao organizatora “trgovine organima“ je imala za svrhu da u javnosti demonizira Kosovske Albance ali i da Srbiju vremenom moralno i politički rehabilitira za zločine koji su srpske sigurnosne snage činile na Kosovu. To je svakako bilo potrebno da bi Srbija na dnevni red u pregovorima o statusu Kosovo koji se vode preko Brisela stavila i razgraničavanje između Srbije i Kosova. Relativiziranja srpskih zločina na Kosovu od strane Srbije je jedan dugotrajan proces koji je s vremenom doveo do zapanjujućih rezultata. Samo uspostavljanje Kosovskog specijalno suda u Hagu, na kojem će se suditi samo kosovskim Albancima, prema navodima iz Martijevog i zvještaja, čak ako taj sud ne uspije nikoga od optuženika osuditi – će samo njegovo postajanje doprinijeti da na „sud javnog mnijenja“ ostane trag da su i Kosovski Albanci činili zločine.
Isto tako sama činjenica da su prve četiri optužnice podignute i da je među njima i bivši predsjednik Kosova Thaci, je Kosovo stavio u obrambenu poziciju na pregovorima za status Kosova. Mislima da se u ovom kontekstu treba sagledati i najave tužbe za genocid kosovskog državog vrha. Jer sama najava tužbe stavlja srpsku stranu na pregovorima o statusu Kosova u obrambenu poziciju. Predsjednica Vjosa Osmani i Premijer Albina Kurtija su jasno dali do znanja da neće voditi istu politiku po pitanju “korekcije granica“ između Kosova i Srbije koju je podržao tadašnji Predsjednik Thaci još 2018. godine. Oni neće pristati na podjelu Kosova kao preduvjeti za priznavanje Kosova kao države od strane Srbije.
Tako da ove najave tužbe protiv Srbije za genocid imaju vrlo konkretne političke implikacije za pregovore između ove dvije države, koji bi trebali osnažiti pregovaračku poziciju Kosova da nema mijenjanja granica. To isto znači vraćanjem u devedesete godine i korekcija kompromitiranog povijesnog narativa po kojem bi ispalo da su Kosovski Albanci bili isti ili čak okrutniji počinioci zločina za vrijeme sukoba na Kosovu.
Koliko bi dokazi u suđenju Slobodanu Miloševiću mogli biti „korišteni“ u tužbi Kosova za genocid?
– Ne zaboravimo da je jugoslavenska kriza Jugoslavije započelo srpskim pitanjem na Kosovu, a da je definitivni raspad Jugoslavije obilježen ratom na Kosovu 1999. i stvaranjem države Kosova 2008. Isto tako, ne zaboravimo da je Milošević po prvi put optužen od strane Haškog tribunala za zločine na Kosovu i to u maju 1999. dok je tamo još buktao rat. U toj optužnici su dominirala protjerivanja albanskih građana preko granice u Albaniju i Makedoniju, uz oduzimanje svih ličnih dokumenata na granici kako se ne bi mogli vraćati natrag. Obrana je tvrdila da su on bježali preko granice tražeći sklonište od NATO bombi. Intervencija jednog studije je bila dovoljna da se ova linija obrane obezvrijedi jer je pitao pa kako to da nisu bježali preko granice u Srbiju? Ispostavilo se da bi srpske snage prvo opkolile selo i nakon toga bi ostavile bi samo jedan transportni koridor slobodan koji ih je organizirao vodio do graničnih prijelaza ka Albaniji i Makedoniji. Nadalje, izvedeno je na desetke svjedoka koji su svjedočili o tome kako je Milošević i cijeli srpski i SRJ državni vrh dobro znao da su masovno ubijani civili i gdje su njihove masovne grobnice.
Jer u maju kada Milošević ostaje jasno da NATO neće prestati bombardiranje dok Srbija ne kapitulira, oni sazivaju sastanak da se leševi ubijenih civila vade iz grobnica i hladnjačama prebacivanju u Srbiju gdje se onda opet zakopavaju na terenu koji je kontrolirao MUP Srbije, poput onog na MUP terenu u Batajnici. Znači, ako su ti ljudi poginuli u legitimnim borbenim okršajima dvije vojske, zašto ih se prebacuje u Srbiju? Nepotrebno je reći da je autopsija pokazala da su to bili civili među kojim je bilo i staraca i žena i djece. Što je veći dokaz priznavanju vlastite kriminalnosti nego skrivanje tragova kriminala i dokaza da je kriminal počinje?
Kako je Slobodan Milošević doživljavao i percipirao kosovske Albance i Albance kao naciju uopšte?
– Kad bih trebala izdvojila dva vrlo snažna dokaza kriminalnosti za zločine na Kosovu koji su izašla na vidjelu na suđenju Miloševiću prvo bih izdvojila njegovo stanje svijesti, kad je u pitanju njegov odnos prema kosovskim Albancima. On u svojoj retorici nikada nije koristio jezik rasizma ili mržnje prema Hrvatima ili Bošnjacima, za koje, recimo nije koristio dehumanizirajuće termine poput “balije“ ili sl. Samo je prema kosovskim Albancima pokazivao ostrašćeni jezik nepodnošljivosti. U odgovoru na pismo Hubertu Vedrainu i Robinu Cooku – tadašnjim ministrima vanjskih poslova Francuske i Velike Britanije – u kojima ga ni mole da još ima šanse da se spriječi NATO intervencija samo da on pristane na mirovni sporazum iz Rambouillea, Milošević odgovora da to ne dolazi i obzir i da je Zapad tj. NATO stao na stranu ‘hulja bez povijesti,’ a protiv velike evropske države Srbije.
Taj rasizam koji postoji u Srbiji na najvišim državnim nivoima odražava internaliziran i institucionaliziran rasizam usmjeren protiv kosovskih Albanaca koji se u službenim dokumentima nazivaju Šiptarima. Recimo doktorska disertacija generala Božidara Delića, koji je bio aktivan kao oficiri VJ na visokom nivou u Prištinskom Korpusu u ključnim godinama rata na Kosovu, vrvi od rasističkih pojmova. Tužilaštvu je ona došla u ruke i kad je on svjedočio kao svjedok obrane, mi smo citirali upravo rasističke dijelove i on naravno nije imao objašnjenja za to i samo ga je zanimalo kako je Tužilaštvu došla u ruke. Upravo taj ponižavajući i dehumanizirajući jezik od Kosovskih Albanaca čini ‘zaštićenu grupu’ kao neophodan element za tužbu i dokazivanje genocida.
Ta grupa može biti religiozna, rasna, etnička ili nacionalna. Nakon toga se treba dokazivat da li je kriminalna namjera bila uništiti tu grupu ‘djelom ili u cijelosti.’ U raznim političkim služenim dokumentima – poput Šešeljevog partijskog SRS Manifesta iz 1990.- se govori o planu protjerivanju oko jedne trećine Albanaca s Kosova. Ne zaboravimo da je Šešelj u doba NATO intervencije bio jedna od podpredsjednika Vlade Srbije i da je u svom govoru na Ušću pred NATO intervenciju 1999. rekao da ako NATO napadne Srbiju, Srbi će patiti, ali da na Kosovu Albanaca više neće biti.
Postoje li dokumeni iz kojih se može vidjeti namjera Srbije da se počini genocid nad kosovskim Albancima i da li su oni, ako postoje, dostpuni široj javnosti?
– I na kraju jedan od jako značajnih dokumenata je bila ratna bilježnica generala MUP-a Srbije Obrada Stevanovića. Tu se u stvari vidi kriminalna strana srpske politike: recimo on tu opisuje sastanak u maju 1999. kod Miloševića kada im je jasno da gube rat i to cijela elita iz vlade, VJ i MUP-a razgovara kako trebaju sklanjati leševe, jer ako nema leševa nema ni zločina. Što je isto indikativno je da Stevanović spominje u svom dnevniku izdavanje ljudima iz “Šida” uniformi Posebne jedinica policije (PJP), koje su pripadale Resoru za javnu bezbjednost MUP-a Srbije. To se odnosi na tu istu jedinicu Škorpione, čiji su se pripadnici poslije Erdutskog sporazuma iz novembra 1995. kojim je taj dio okupirane Hrvatske mirnim puten reintegriran u Hrvatsku državu, preselili iz Istočne Hrvatske u Vojvodinu, odnosno u pogranični gradić Šid.
To su ti isti ljudi koji su pod komandom Slobodan Medića na lokaciji Godinjske bare likvidirali metkom u potiljak šestoricu mladića i muškaraca zarobljenih nakon pada Srebrenice. Srbija, koja se uvijek odricala veza sa Škorpionima, ne samo da ih je tolerirala u Šidu bez ikakvih istraga, nego ih u aprilu 1999. opet rekrutira kao jedinicu na Kosovu.
Oni vać prvog dana prelaska na Kosovo ubijaju jednu porodicu Kosovskih Albanaca u Podujevu. Vraćaju ih natrag u Srbiju da bi ih opet vratili nakon neka tri tjedna i da bi im general Stevanović izdavao uniforme PJP-a. Ti isti Škorpioni se vraćaju i opet čine zločine na području Gnjilana. I tako Škorpioni služe kao poveznica genocidnih zločina koja je planirana od isti ljudi i izvođena od istih organa i pojedinaca i na području Hrvatske i na području BiH i Kosova. Jedina je razlika da je su se kao zločin genocid kvalificirali kao zločini na području BiH.
Dalje, hoće li presuda za počinjenje genocida u Srebrenici imati utjecaja na moguće suđenje u tužbi Kosova protiv Srbije za genocid?
– Jedan od propuštenih šansi Haškog tribunala u optužnicama i suđenju slučaju Slobodanu Miloševića je to da su nakon podizanja tri optužnice u obrnutom kronološkom redosljedu rezultirale i obrnutim kronološkim redosljedom suđenja: prvo su se iznosili dokazi o zakonima na području Kosovo, pa je onda slijedilo dio suđenja po optužnici za Hrvatsku i na kraju za BiH. Milošević je prvo optužen u maju 1999. za zločine ma Kosovu i tek dvije godine kasnije i za zločine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine premda su se ti zločini desili tri do sedam godina ranije.
Ako se uzme u obzir da je kriminalna namjera nastala još prije izbijanja rata – sve ove tri optužnice su dio jedinstvene političke transakcije u kojoj je genocidna namjera bila dio „kriminalne namjere“ pojedinaca koji su to sve planirali i radili tek kad su osvojili vlast u Srbiji, stvorili SRJ i time imali pristup infrastrukturi na državnim nivou koja je omogućila sprovođene tog plana upotrebom državnih institucija vojske, policije i raznih „rezervnih“ sastava i „dobrovoljaca“. Sve se to dešavalo unutar zakonskih i institucionalnih okvira gdje su veliku ulogu odigrala para-državne formacije upravo kad se radilo o kriminalnosti. tu do ga se optužuje i za zločin genocida.
Ako pogledate pojedince koji su optuženi ili navedeni kao članovi mreža Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) u optužnicama za Hrvatsku, BiH i Kosovo tu vidimo da se uz konstantnog Miloševića – kao paternalističkog vođe post-jugoslavenskog srpstva – pojavljuje jedna grupa istih imena. Znači, spremnost i prihvaćanje tih pojedinaca da deset godina budu dio te mašinerije ne može biti slučajna. Znači presuda za genocid za 1995. godinu ne treba značiti da je ta grupa najednom – i to u julu 1995 – imala kratkotrajnu genocidnu namjeru koja je rezultirala genocidom u Srebrenici.
Da su se optužnice protiv Miloševića dizale po kronološkom redu, znači da je prvo bila podignuta optužnica za Hrvatsku, pa onda za Bosnu i Hercegovinu i tek na kraju za Kosovo, i da se je po tom redoslijedu odvijalo i suđenje, da bi to dovelo do toga da se genocid uključe i za zločine počinjene na području Hrvatske kada je srpska strana pristupila etničkim razdvajanju i etničkoj homogenizaciji okupiranih područja koji su nazvani RSK. I da bi isto tako zločin genocida bio uključen i za zločine počinjene na Kosovu.
Zašto tako mislite?
– Zašto to mislim? Zbog toga što ako jedan kriminalac ima zločinačku namjeru 1992 i 1995 da počini genocid nad Bošnjacima muslimanima zašto je taj isti zločinac ne bi imao i 1999 kad pokušava zadržati Kosovo unutar granica Srbije bez obzira na to da Kosovski Albanci čine više od 80 posto stanovništva Kosova? Jer nije Milošević kao Predsjednik Srbije i poslije kao Predsjednik SRJ planirao i naređivao izvršenje zločina s vremena na vrijeme – kad je zatrebalo.
Srpski plan stvaranja post-jugoslavenske Srbije je bio zacrtan još od prije početka ratova. Zločinački karakter tog plana je izašao na vidjelo u ratovima na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosovo, gdje je najviše stradalo nesrpsko stanovništvo na teritorijima na koje je Beograd polagao pravo. Taj zločinački plan je pokazao svoje pravo lice prvo na Kosovu ranih 1990. kada je tamo Beograd uveo aparthejd režim uvođenjem diskriminirajućih zakona kako bi srpska manjina mogla vladati albanskom većinom. 1998. godine sukob eskalira i 1999. dolazi do NATO intervencije.
Srbija NATO intervenciju koristi kako bi pod izgovorim otpora napadima NATO-a počela sprovoditi već planiranu vojnu kampanju koja je imala za cilj promijeniti etnički sastav Kosova s time da nestane jedna trećina albanskog stanovništva s Kosova. To se desilo masovnim prognanstvom, masovnim egzekucijama i uništavanjem kulturnih i drugih dobara.
Po Vašem mišljenju koji period bi bio obuhvaćen tužbom i da li Kosovo može tužiti Srbiju, između ostalog, i za provođenje etničkog aparthejda u periodu od 1990. do 1999. i NATO intervencije?
– Vrlo je važno ovdje naglasiti to da se države kao države mogu tužiti samo za zločine genocida jer za to postoji UN Konvencija koje su se dužne o sprječavanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. Međutim u gotovo 50 godina postojanja ova Konvencija nije bila primjenjivana protiv neke države. Sve pravne kvalifikacije koje spadaju pod zločin aparthejda se tretiraju kao dio široke lepeze zločina protiv čovječanstva i kao takve se primjenjuju u suđenjima protiv pojedinaca. Permanentni krivični sud (ICC) ga je uključio u svoj Statut, ali konkretne primjene za taj oblik zločina još nema. PUN Konvencija za aparthejd protiv država još nikada nije primijenjena. Da li bi se Kosovo pravni tim trebao baviti ovim eksperimentom?
Ako se uzme u obzir da se zločin aparthejd dešava unutra granica jedne države, Kosovo nije dio države Srbije i vraćanje na tu prijašnju paradigmu bi moglo biti riskantno. U isto vrijeme bi se ovaj pristup Kosovu moga vratiti kao bumerang jer bi to možda potaklo Beograd da mobilizira srpsku manjina na Kosovu da uzvrati istom mjerom i da primijeniti tu istu pravnu mjeru i da se žaliti se na ugnjetavanje po etničkoj osnovi od strane državnih institucija Kosova.
U BiH se još uvijek malo zna o kosovskoj tužbi. Imate li saznanja za koja konkretna djela bi Srbija bila tužena da je planirala, počinila ili pomagala počinjenje genocida nad kosovskom Albancima – Kosovarima?
– Ova konstatacija da se u BiH vrlo malo zna i o kosovskoj tužbi stoji. Ja bih dodala da o ratu na Kosovu kao i o trenutnim političkim previranjima na Kosovu ima jako malo i znanja a možda i zanimanja izvan Kosova i Srbije. BiH nije priznala Kosovo i nema bilateralne odnose s Kosovom. To svakako utječe na protok informacija i suradnje. To je u isto vrijem i zabrinjavajuće jer BiH i Kosovo dijelile sličnu sudbinu nakon raspada Jugoslavije, odnosne Srbija još uvijek dovodi u pitanje njihov teritorijalni integritet. Ako ili kada Kosovo nađe pravni put da otvori ovi pitanje kroz podnesak na MSP-u vremenski period će se svakako odnositi na razdoblje 1990 do 1999. godine.
Ali, kada je riječ o dokazima o kriminalnoj namjeri, to će zahtijevati povijesni pristup – jer nije Milošević prvi smislio velikosrpsku ideologiju niti rasizam prema kosovskim Albancima. Obe ove stvarnosti su postojale i prije njegovog dolaska na vlast – on ih je samo vješto iskoristio dajući im novu političku aktualnost u vrijeme kad se raspadala Jugoslavija i kad su se iz Beograda krojile granice post-jugoslavenske Srbije.
Šta će se desiti za proces ustanovljavanja pravde ako, hipotetički, tužba „propadne“, dakle tužba bude odbačena zbog političkih, administrativnih ili birokratskih razloga ili, s druge strane, bude prihvaćena a onda Srbija bude oslobođena odgovornosti?
– Svaki podnesak koji je zaprimljen na MSP-e je veliki uspjeh bez obzira na ishod. Sam podnesak i cijela rekonstrukcija genocida. Tu ‘e Kosovo imati priliku zabilježiti ono što je ostalo nezabilježeno na drugim autoritativnim sudovima, poput Haškog tribunala. MSP nije krivični sud i tu nam prikupljanja i izvođenja dokaza. Ovaj sud se isključivo oslanja na podneske strana u parnici. U slučaju tužbe za genocid BiH protiv Srbije na MSPa, studije su se oslanjale na dokaze, odluke i presude haškog tribunala. Iako je na Haškom tribunala dokazano da se desio genocid u Srebrenici, presuda MSP nije dovela do toga da je Srbija kao država planirala i sprovodila genocid u BiH. Za Kosovo ne postoji niti jedna optužnica pa tako niti presuda da se tamo dogodio genocid. No, za razliku od BiH Kosovo je bilo dio teritorija Srbije i tu je odgovornost Srbije direktna i velika.
Ne zaboravimo isto tako da Kosovo u ovom trenutku upotrebljava retoriku tužbe za genocid u specifičnom političkom kontekstu i da sama ta činjenica bi mogla već imati efekta na Srbiju u pregovorima o statusu Kosova. Jer ovaj narativ podsjeća svijet da je svaki teritorijalan ustupak Srbiji povijesni i politički nepravedan u odnosu na zločine koje je Srbija tamo činila.
