Sanela Lutvić: Region Župe i Prizren sa Sjenicom odnosno Sandžakom dijele istu vjeru, a bogami i veliki broj Sjeničanki, Novopazaki i ostalih koje su udate ovdje. Razlike postoje u običajima, nekim lokalnim karakteristikama i dijalektu kojim se ovdje govori.
Sanela Lutvić je rođena 09.12.1973. godine u Sjenici. Osnovnu i srednju školu završava u Sjenici 1992. godine. Iste godine upisuje Filološki Fakultet u Prištini - odsjek francuski jezik i književnost. Fakultet završava 1997. godine i počinje da radi u Gimnaziji „J. Lović“ u Sjenici kao profesor francuskog, engleskog i latinskog jezika. Godine 1999. udajom, dolazi u Prizren i počinje da radi u srednjoj Ekonomskoj školi kao profesor engleskog jezika. 2003. godine prelazi u Gimnaziju Gjon Buzuku, gdje i danas radi kao profesor engleskog, francuskog i latinskog jezika.Trenutno je u Tuzli na postdiplomskim studijama, Filozofskog fakulteta - odsjek anglistika, smjer lingvistika.
Majka je dvoje djece, kćerke Senije (9) i sina Seida (4).
Vaše osnovno zanimanje je profesor. Kako bi ste sažeto definirali probleme u obrazovanju na bosanskom jeziku tamo gdje vi radite. Imate li ideju kako riješiti te probleme?
Sanela Lutvić: Iako je prošlo10 godina od formiranja nastave na bosanskom jeziku i dan-danas imamo još poteškoća koje se tiču osnovnih postavki samog procesa obrazovanja. Problemi su isti oni koji nas muče godinama. Nedostatak udžbenika, kvalitet nastave, mali broj učenika u pojedinim osnovnim školama, kombinovana nastava, zapošljavanje i tolerisanje nestručnog i nekvalifikovanog kadra... Ideje postoje, kako kod mene, tako i kod većine mojih kolega. Činjenica je da mi ne možemo puno toga uraditi sami bez pomoći vlasti ali i da se ne trudimo dovoljno u cilju riješavanja istih problema.
Koliko su učenici zainteresirani za učenje stranih jezika pod uslovima koje nudi državna škola? Da li su alternativni načini učenja stranih jezika uspješniji?
Sanela Lutvić: Shodno današnjem sistemu obrazovanja, suvremenim metodama i shemama koje su iste u skoro svim zemljama, učenje stranih jezika u državnim školama je na zavidnom i veoma uspješnom nivou. U prilog tome govore i postignuti rezultati na maturskim ispitima. Alternativni načini učenja jezika, tipa kursevi, seminari i dodatni časovi su samo jedan plus i velika pomoć u savlađivanju stranih jezika.
Vi ste direktor NVO „Equality“. Tu funkciju ste naslijedili od gospođe Emilije Ređepi sada predsjednice Nove demokratske stranke. Da li vam ona i dalje pomaže oko nevladine organizacije i na koji način.
Sanela Lutvić: Od 2007. godine kada je došlo do reorganizacije u Equality, ja sam direktor. Pored mene, organizaciju čine profesorice, ljekari, ekonomisti ...
Gospođa Redžepi, je sa osnivanjem organizacije 2002. godine aktivno učestovala u radu NVO sektora i predstavljala bošnjačku zajednicu. Međutim od 2007. godine, ni na koji način više ne učestvuje u radu organizacije. Politička partija čija je predsjednica Emilija Redžepi je još relativno mlada, ali sigurno je da čitav nevladin sektor, pa i naša organizacija očekuje bolju saradnju i podršku u svom daljem radu.
Opišite nam projekte na kojima radite, ko je vaša ciljna grupa, ko su vaši saradnici?
Sanela Lutvić: Dosadašnji projekti su uglavnom raznovrsnog karaktera, ali su se svi odnosili na poboljšanje kvaliteta života bošnjačke zajednice. Prioritet ciljnih grupa su svakako žene i omladina. Moji saradnici su profesorice, ljekari, ekonomistice i veliki broj volontera sa kojima zajedno implementiramo projekte. Dosadašnji odrađeni projekti su se odnosili na organizovanje kurseva za žene i djecu, multietnička druženja omladine, razne vidove zdravstvene edukacije, organizovanju seminara i radionica vezanih za borbu protiv side, raka dojke i dr. Sada imamo u planu i neke druge projekte pa ćemo vidjeti koliko će naši prijedlozi biti interesantni donatorima da nas podrže u tome.
Izabrani ste za predsjednika zajedničkog udruženja bošnjačkih nevladinih organizacija Bošnjački savjet Kosova (BSK) kao krovna asocijacija i mreža bošnjačkih NVO. Stiče se utisak da je to udruženje od manje važnosti nego mjesto člana Konsultativnom vijeću zajednica, šta vi mislite o tome?
Sanela Lutvić: Prvo, mislim da je to bila jedna veoma dobra prilika da se veliki broj organizacija izjasni da je jedna asocijacija najbolja za nas i da smo to i ostvarili. Drugo, biranje člana za Konsultativno vijeće zajednica je nešto što je proisteklo iz toga i to svakako ne treba da bude jedini cilj ove novoformirane organizacije, ali je dobro što imamo predstavnika i što znamo da ga je ova asocijacija odabrala, za razliku od drugih zajednica koje čak ne znaju da imaju predstavnika ili ga ne priznaju. U njenom organizovanju su učestvovale bošnjačke nevladine organizacije iz Prizrena, Prištine, Peći, Mitrovice... To je pokazatelj da BSK ima podršku od velikog broja ljudi, ali dalji opstanak BSK-a je jedan veliki i mukotrpan posao u kome moramo svi učestvovati. Svjedoci smo činjenice i svjesni smo toga da moramo imati jednu zajedničku adresu NVO sektora gdje će interesi bošnjačke zajednice biti daleko iznad naših ličnih interesa.
Iz vaše biografije vidimo da ste prije živjeli u Sjenici. Šta je to što čovjek prvo primjeti kad dođe na ove prostore gdje žive Bošnjaci?
Sanela Lutvić: Sva mjesta gdje žive Bošnjaci imaju isti duh, isti miris, istu dušu. Region Župe i Prizren sa Sjenicom odnosno Sandžakom dijele istu vjeru, a bogami i veliki broj Sjeničanki, Novopazaki i ostalih koje su udate ovdje. Razlike postoje u običajima, nekim lokalnim karakteristikama i dijalektu kojim se ovdje govori.
Smatrate li da mediji ne trebaju objaviti tekstove u kojima je način izražavanja nedoličan? Gde je po vama granica u slobodi izražavanja?
Mediji moraju imati neki svoj kodeks rada i objavljivanja tekstova, ukoliko se profesionalno žele baviti novinarstvom.Oni sami moraju voditi računa o vrsti objavljenih tekstova, o onome ko ih piše i o onome na koga se to odnosi. Naročito je važno voditi računa o tome kakvav način izražavanja je upotrijebljen. Granicu u slobodi izražavanja uspostavlja svaka ličnost sama za sebe. Ali je vrlo ružno i nezamislivo, možete li zamisliti kakav odjek to ima kod budućih generacija, ako se ta granica ne zna i ne poštuje kada su u pitanju javno publikovani novinarski članci. Nije uspjeh objaviti „svašta“samo da bi bilo objavljeno i interesantno široj narodnoj masi, nego je uspjeh objaviti „nešto“ da postane interesantno ali na jedan kulturan i primjeren način izražavanja.
Kako se nosite u svijetu gde nije u tradiciji da se žene bave poslom kojima se vi bavite?
Sanela Lutvić: Uživam u profesiji kojom se bavim.Trudim se da na najbolji mogući način opravdam zvanje prosvjetnog radnika. Mislim da i sredina oko mene u potpunosti prihvata ono što ja radim mada uvijek sa jednom opaskom“da nisam odavde i da je to normalno“. I dodatno angažovanje u NVO sektoru je za mene napor, ali sam presretna kada čujem riječi hvale od žena i djevojaka kako je to za njih bio najbolji dan u životu, dok za nas ostale možda jedan od mnogobrojnih susreta. U svemu tome veoma je važna podrška i razumijevanje porodice. Žena, supruga i majka je stub svake porodice, a od njene čvrstine, jačine, spremnosti i racionalnosti zavisi uspjeh čitave porodice.
