Intervju za Al Jazeeru

S piscem i bivšim albanskim političarem Namikom Dokleom razgovarali smo o aktuelnim političkim pitanjima.

Vremešni gospodin džentlmenskih manira, to je prva misao koja čovjeku pada na pamet kada razgovara sa Namikom Dokleom, danas jednim od najvažnijih albanskih pisaca, a donedavno važnom političkom figurom. Kao član Socijalističke partije Albanije učestovao je u svim reformama koje su zemlju izvele iz komunističkog jednoumlja i odvele u demokratiju, što smatra najvećim političkim uspjehom svoje generacije. Ali, kada govori o albanskoj demokratiji insistira u upotrebi sintageme “demokratjia sa mnogo problema“ čime želi jasno staviti do znanja da albanski put reformi još uvijek nije završen.
Namik Dokle je tokom svog dugog i bogatog političkog života obnašao niz važnih političkih funkcija, bio je blizak saradnik albanskog premijera Edija Rame i predsjedatelj državne skupštine. U godinama nakon „političkog umirovljenja“ vratio se jednoj davnašnjoj strasti i od tada piše romane u kojima se bavi sudbinom Goranaca, naroda koji je uz sve pritiske i represije očuvao svoju nacionalnu, kulturnu i jezičku autohtonost.
Njegova romaneskna trilogija Kćeri magle, Gora bez ptica i Dom slijepih miševa prevedena je na bosanski jezik, a izdavač je sarajevska izdavačka kuća Connectum. Namik Dokle za Al Jazeeru je govorio o svim političkim problemima i pitanjaima a razgovor je, prirodno, počet najaktuelnijim zbivanjaima u njegovoj zemlji – zemljetresom koji je pogodio priobalni grad Drač.
Mnogi kritičari kažu da su posljedice zemljotresa koji je pogodio Drač tako strašne zbog slabe gradnjke i loših materijala?
Prije svega hoću da kažem da je ovo najteži zemljotres u Albaniji u posljednjih 50 godina. I bio je u jednoj delikatnoj zoni za zemljotrese. Centar je bio u Draču, a to je grad utemeljen prije 2500 godina i ispod današnjeg Drača ima drugi, stari Drač koji je srušen u zemljotresu od prije 1000 godina. Pa je poslije još jednom bio sravnjen sa zemljom. Ovo je treći put da je Drač stradao, a to je grad u kojem je studirao čak i veliki Ciceron.
Vaše pitanje je na mjestu. Jedan od razloga je i slaba gradnja. Neki od biznismena koji se bave građevinarstvom slijedili su samo zov novca ne misleći šta će biti sutra i ne razmišljajući o posljedicama zemljotresa, cunamija ili tornada. Za njih postoji samo novac i žele samo novac. Ja bih rekao tri stvari. Prema jednom njemačkom seizmologu Albanija je druga zemlja na svijetu, poslije Japana, gdje ima najviše zemljotresa. Druga stvar je slaba gradnja i nepoštivanje graditeljskih kriterija i taj njemački seizmolog kaže da Albanija mora imati standarde kao Japan. Treće je solidarnost sa žrtvama, porodicama nastradalih i drugim građanima Albanije. Solidarnost od strane Albanaca, pa svih susjednih država – Kosova, Srbije, Bosne, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Turske, pa čak i Francuske, SAD-a.

Danas sam saznao ovdje u Sarajevo nešto čudesno, u svim džamijama Bosne ljudi su se molili za Albance i za Albaniju i skupljali su pomoć.

Koliko je danas u Albaniji živo naslijeđe Envera Hoxha?
Prisutno jee samo u medijima, u novinama u kojima se govori kakav je bio. Sve je u Albaniji promijenjeno. Ja sam bio poslanik Socijalističke partije a to je partija nastala od komunističke partije. Mi smo napravili takve reforme da kada me je jednom prilikom Richard Hoolbrok pitao kakve vi veze imate sa Enverom Hoxhom ja sam rekao da kada bi sada oživio Enver Hoxha nas socijaliste bi odmah strijeljao. Sve je izmijenjeno i promijenjeno, nema ništa od teorije i prakse komunizma. Imamo demokratiju, a li ne demokratiju bez problema,  nego demokratiju sa puno problema. Ali, moramo nastavljati sa reformama.
Kada se govori o odnosima između Albanije i Kosova moram vas pitati imali tu još uvijek težnji za ujedinjenjem?
Ima težnji po medijima i televizijama. Ima političara koji tako govore u javnosti i intelektualca koji to javno zagovaraju. Ali vrijeme je takvo da su Albanija i Kosovo i političari u obje zemlje razumijeli da sada nema ni velika Albanije, ni velike Srbije, ni velika Grčka nego samo velika Evropa i svi želimo biti članovi Evrope
Da li je živa i realno sprovodiva ideja „Velike Albanije“?
Nije realna ni u Albaniji ni na Kosovu. Kada su te ideje bile žive u Grčkoj, Srbiji i Bugarskoj slična ideja se rodila i u Albaniji – dakle u Albaniji je bila ta ideja koja je bila u smislu da se velikom Albanijom protivimo tome. Ta ideja nema nikakve perspektive, niti ima prakse na ovom putu, jer svi važniji političari u Albaniji misle da nema budućnosti za takve politiku ni za ideje velike Albanije i veliku Srbiju.
Koriste li političke struje u srbiji koncept "velike Albanije" da plaše ljude?
Da, to rade sigurno. To se može vidjeti u medijima u Srbiji i to na dnevnom nivou. Ali mislim da i oni sami znaju šta je važno i šta je politička realnost i šta je stvarnost. Oni to koriste kao propagandu. Jedan veliki pisac Čeh Milan Kundera rekao je da sada nema ni ideologije ni politike u svijetu - ima samo imagologija, da napravimo nešto imaginarno. To rade u Srbiji kako bi smislili ideju velike Albanije, ali ona nema realnog uporišta.
Koji je vaš stav o ideji „malog Schengena“?
Ova inicijativa nije nova. Edi Rama je predsjednik socijalističke partije već skoro 14 godina, a prije njega bio je Fatos Nano i on je na jednoj konferenciji prije 15 godina u Sofiji lansirao ovu ideju o malom Schengenu. Ovo nije nova ideja i za mene je pozitivna ideja i State Department podržava ovu ideju, znači moramo da idemo slobodno, Albanci, Srbi, Bošnjaci i drugi. Zemljotres u Albaniji je to pokazao jer dolaze s pomoći Albanci, Bugari, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci da pomognu albanskom narodu. Solidarnost treba da bude svakodnevna i ne to samo na zemljotresu.
Koliko je odnos između Srba i Albanaca ključan za stabilnost cijele regije jer veže više država: Srbiju, Kosovo, BiH, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Albaniju?
Svaka država ima svoju ulogu u tome, ali za stabilan region odnosi imeđu Srba i Albanaca su veoma važni. Prije sto godina jedna engleska spisateljica napisala je knjigu o 20 godina svađanja na Balkanu a sada smo u stanju da imamo 120 godina svađanja na Balkanu. Pa treba to završiti. Pa ako se Albanci svađaju sa Srbima, Grci sa Makedoncima to nije dobro za region.
U romanima pišete o Gorancima. Kakav je to narod?
Goranci su jedan mali narod od 30 sela, žive u ukupno u trideset sela. 18 je na Kosovu, devet u Albaniji i dva u Sjevernoj Makedoniji. Znači mali Balkan. To je narod koji ima svoje legende, zakone, tradiciju, svoje pjesme i malo se to sebično čuva i njeguje. Moji romani se dešavaju u vrijeme komunizma. Prvi roman se dešava u vrijeme 50-tih godina, drugi u 70-tmi, treći u 90-tim godinama i opisujem kako vlast i čovjek ne idu zajedno. Vlast ima svoje ambicije, a čovjek hoće da sačuva svoju tradiciju. Dakle ambicija vlasti je suprotstavljena potrebi čovjeka da sačuva svoju tradiciju. U Gori je bilo veoma teško jer su stradali kao manjina ali stradali su ljudi i od represije komunizma. Bila je velika represija protiv naroda i tradicije u vrijeme komunizma. Poruka mojih romana je da nikada ne treba odustati od duhovnog otpora.
Kakav odnos u Albaniji javnost ima prema Ismaelu Kadareu?
Ismael Kadare je najveći albanski pisac. Sedamnest godina je već kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Ove godine je bio isto tako jedan od kandidata u najužem izboru. Svake godine je kandidat za nagradu. U Albaniji ga smatraju velikim piscem. Mi kažemo u Albaniji ovako 'Kadareu ne treba Nobelova nagrada ali Nobelovoj nagradi treba ime Ismaela Kadarea'.
Francuska je blokirala evropski put Albanije i S. Makedonije. Znamo da je Rama je uložio dosta truda u taj proces ...?
Trudio se mnogo, ali mora se više truditi. Englezi kažu step by step i ovo je ta politika, i ovo nije veliki šok u Albaniji kako se misli. Samo za političare je to veliki šok. Ljudi i dalje rade i žive. U medijima se tih dana mnogo pisalo, tada kada je Evropa rekla da treba još nešto da se uradi, i mnogi novinari su pisali protiv Macrona. Ali, u danima zemljotresa jedan od najvećih pomagača bio je upravo Macron.
Kako vidite Haradinajev potez proglašanja Danom albanske zastave nacionalnim praznikom na kosovu. Da li je to uvredljivo za Srbe i srpsku zajednicu na Kosovu?
U čitavoj Bosni vidim samo srpsku zastavu. Samo sam kod vječne vatre vidio bosanskohercegovačku zastavu. Nije problem zastave nego problem mentaliteta. Hoćemo li imati evropski ili balkanski mentalitet. Hoćemo li mi Evropu balkanizirati ili će se Balkan evropeizirati? Bolje da se Balkan evropeizira. A ta evropeizacija znači  da odnosi između Kosova i Srbije trebaju biti odnosi na putu evropeizacije.
Da li će srbijansko priznavanje Kosova biti nagrađeno nezavisnošću Republike Srpske?
Poznata mi je ta priča, ali nemam fundementalnih saznanja i pravih informacija za tu tvrdnju. Ali, mislim da ne treba suverenitet ni jednoj državi ili narodu da bude moneta za potkusurivanje.