U drugom dijelu razgovora Nevenka Tromp objašnjava načine na koje je Milošević kontrolisao vodstvo bosanskih Srba.
Nakon uspona u političkom životu Srbije, pada komunizma i osnivanja SPS-a Slobodan Milošević pokreće niz ratova u kojima je nastojao sprovesti politiku „Svi Srbi u jednoj zemlji“ što je značilo da se disolucija zemlje neće moći sprovesti mirnim putem.
Nakon što je pristao "pustiti Sloveniju da izađe iz Jugoslavije" Slobodan Milošević je počeo poduzimati ozbiljne korake da u tom procesu osujeti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ratom u Bosni i Hercegovini Milošević je podržavao stvaranje Republike Srpske, a Nevenka Tromp opisuje načine na koje je efektivno kontrolisao politički i vojni vrh bosanskih Srba.
Pored toga, proučavanje arhivske građe bjelodano govori u prilog tezi da je etnička podjela Bosne i Hercegovine bila dio politike međunarodne zajednice i da je Slobodan Milošević osnivanje Republike Srpske dejtonskim mirovnim sporazumom smatrao političkom pobjedom.
Da li je Milošević podržavao politiku etničkog razdvajanja u BiH i šta su posljedice takve politike?
Miloševićevo suđenje i sav materijal prikupljen za istragu su svojevrstan DNA raspada Jugoslavije i ratnog nasilja kojim je taj raspad bio popraćen. Dokazni materijal govori da je Srbija pod Miloševićevim vodstvom artikulirala dvije opcije u odnosu na Jugoslaviju: (1) centralizirati Jugoslaviju i uspostaviti dominaciju Srbije; (2) ako to ne uspije i Jugoslavija se počne raspadati onda uspostaviti srpsku državu u njenim etničkim granicama. Početkom 1992. Oni su svjesni da centralizirana Jugoslavija nije opcija, i spremajući se za ovu drugu opciju Miloševićevi ideolozi govore da će to stvaranje Srbije u etničkim granicama dovesti do nasilja prema nesrbima. Znači, tu već vidimo predumišljaj jer oni prihvataju nasilja kao sredstva za postizanje svojih geostrateških ciljeva.
Važno je spomenuti i to da je Milošević imao dva scenarija za BiH u slučaju raspada SFRJ (1) sačuvati cijelu BiH u sastavu te jedne krnje Jugoslavije; (2) ako to ne uspije u BiH stvoriti Republiku Srpsku po uzoru na RSK u Hrvatskoj. Poslije referenduma za nezavisnost BiH iz februara i marta 1992 je jasno da BiH postaje nezavisna država i srpska strana nastavlja s već započetim osvajanjem granica RS. To je razlog zašto je Tužilaštvo kriminalnost Miloševića vezuje za stvaranje i RSK u Hrvatskoj i RS u BiH.
Vidimo da se rat planira pomno i dugo jer da bi se te etničke granice postigle treba zaokruživati etničke teritorije na koje Srbi polažu pravo u Hrvatskoj i BiH. Rat i u Hrvatskoj i u BiH je bio rat etničkog razgraničavanja gdje je zločina najviše bilo u onim dijelovima gdje srpsko stanovništvo nije bilo u većini – ili ga uopće nije bilo – a koji su Srbiji bili potrebni kao geografski ‘mostovi’ za povezivanje srpskih teritorija od Hrvatske preko BiH sa Srbijom. Tu u prvom redu mislim na Posavinu i Podrinje. Etničko razgraničavanje je bilo povezano sa etničkom homogenizacijom tih osvojenih teritorija jer tu počinju najstrašniji zločini jer se tada ubija i protjeruje nesrpsko stanovništvo.
Tu smo mi u optužnici Miloševiću za zločine na teritorijama na području Posavine i Podrinja njega teretili za zločin genocida. Jer u ostalim optužnicama za genocid Tribunalu je u presudama potvrdio dokazanim zločin genocida samo za Podrinje u ljeto 1995. za zločine u Srebrenici Žepi. Mi smo u Miloševićevom suđenju prošli test na polovici suđenja u tzv. međupresudi iz juna 2004 gdje su sudije donijele odluku da je Tužilaštvo podnijelo dovoljno dokaza za genocid i u nekoliko općine gdje je genocid počinjen 1992.godine. Ovo je dokument koji bi se trebao pomno čitati i proučavati jer je u nedostatku presude, jedan vrlo zaokružen i vjerodostojan balans njegovih zločina, osobito što se tiče geneze genocida u BiH.
Da li se u Karađorđevu dogovarala podjela BiH?
Smatram da bi svaki povijesničar koji se bavi raspadom Jugoslavije trebao čitati transkripte sa Miloševićevog suđenja o sastanku u Karađorđevu. Taj sastanak iz marta 1991. godine između predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i Miloševića se zaista dogodio. Ali taj se sastanak ne može protumačiti kao dogovor o podijeli BiH između Hrvatske i Srbije. Zašto ne? Kao prvo, u Karađorđevu se ništa konkretno nije dogovorilo osim stvaranje zajedničke radne grupe na temu raspada Jugoslavije i granica BiH. Kao drugo, oni su se opet sreli u Tikvešu i Tuđman se tu zabrinuo i shvatio da nema dogovora s Miloševićem jer on uvijek jednog govori dok drugo sprema. Kao treće, Tuđman shvaća zamku da ako pristane na etničko razdvajanje u BiH on će samo legitimirati postojanje RSK na teritoriju Hrvatske i on traži od Miloševića da ukine RSK u Hrvatskoj.
Milošević mu na to odgovara da on nema utjecaja na Srbe U Hrvatskoj. Tuđman to vidi kao zamku i kao što znamo Hrvatska je bila jedna od prvih država koja je priznala nezavisnost BiH već u maju 1992. Srbija to nije učinila nego je tu nezavisnost prihvatila tek Daytonom tj. samo onda kad je preko mirovnog sporazuma u Daytonu zagarantirano postojanje i opstanak RS-a u granicama koje su uključivale i Srebrenicu i Žepu. Međutim, priča o sastanku o Karađorđevu je mnogo interesantnija ako se shvati da su svjedoci na Miloševićevom suđenju govorili da su blagoslov za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije Tuđman i Milošević dobili od međunarodne zajednice.
Po izjavama svjedoka, Evropa nije željela većinsku muslimansku državu u srcu Evrope. Cutilierov mirovni plan koji je plasirala Evropska Unija u februaru 1992 odražava tu nekakvu karađorđevsku BiH, jer bez i daj e jedan metak ispaljen u ratu, već dijeli BiH na tri etnički razdijeljene teritorije. Ta podjela ide najviše na štetu Bošnjaka jer kako i zašto bi najbrojnija etnička zajednica pristala da je stisnu na malom prostoru nalik n indijanskom rezervatu u Americi. Izetbegović je to kategorično odbijao s podrškom koju dobiva iz Amerike. To napuštanje ideje podjele BiH između Srbije i Hrvatske od strane međunarodne zajednice se drastično modificira od marta 1994 pod utjecajem Amerike i Vašingtonskog sporazuma koji od Armije BiH i Hrvatske vojske pravi saveznike. Ta suradnja vodi vojnom porazu srpskih vojnih snaga. I tako poražena srpska strana sjeda na pregovore u Daytonu koji joj izlazi u susret i usprkos porazu je nagrađuje s RS-om.
Da li su Radovan Karadžić i Ratko Mladić djelovali po Miloševićevim uputstvima ili su vodili samostalnu politiku?
Karadžić i Mladić su bili dio struktura R-a, koja je bila i ostala kvazidržava sa vojskom i institucijama ali bez prihoda da ih sama finansira iz državnog budžeta. Cjelokupno financiranje vojnih napora i političkih institucija RS-a je dolazilo iz budžeta Srbije tj. Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992 do 2003. Srbija koja nije bila službeno u ratu je u tim godinama rata u BiH imala veliki problem s hiperinflacijom zbog nekontroliranog štampanja novca za potrebe vojske i rata u BiH. U zemlji koja nije bila u ratu, dio iz godišnjeg budžeta za obranu i vojsku je iznosio više od 80 posto. To dovoljno govori o ratu koji je Srbija preko RS struktura vodila u BiH.
Samo za primjer, u zemljama Zapada poput Nizozemske je to recimo 0.4 posto . Da, Milošević ih je kontrolirao financijski ali i na mnoge druge načine. Mladić je bio bliži Beogradu nego Karadžić samom činjenicom da on nikada nije prestao biti oficir Vojske Jugoslavije i da je bio sekondiran od stane te vojske u RS. One je svo vrijeme imao dvojnu funkciju: bio je komandant 30. kadrovskog centra u sklopu generalaštaba VJ i u isto vrijeme je bio komandant Vojske Republike Srpske (VRS). On je s Beogradom komunicirao preko generala Momčila Perišića koji je u to vrijeme bio načelnik generštaba VJ. Karadžić nije imao nikakve de jure veze s Miloševićem ili Beogradom ali je u svemu ovisio o Beogradu. On je s Miloševićem komunicirao preko Jovice Staničića, znači preko MUP-a Srbije i Državne bezbjednosti. I da je i želio i htio voditi drugačiju politiku, Karadžić to nije smio niti mogao.
Jedan od najboljih primjera njegovih odnosa s Beogradom prepričava Ivor Roberts u svojoj knjizi “Razgovori s Miloševićem“ gdje govori kako je u junu 1995. razgovarao s Miloševićem u Beogradu o krizi izazvanoj zarobljavanjem UNPROFOR-aca od strane Karadžića. Milošević se obaveza da će Karadžić osloboditi zarobljenike. Kad ga je Robert pitao kako on to može garantirati, Milošević mu je mrtvo-hladno odgovorio da 'će poslati Karadžiću poruku preko Stanišića i da ako ne ispuni zahtjev da će ga ubiti“. Nepotrebno je reći da su svi zarobljenici oslobođeni i da se Stanišić i dan danas hvali ovim svojim podvigom. Eto to je intenzitet i snaga kontrole što je Milošević vrlo nepromišljeno povjerio jednom stranom poslaniku. Milošević je znači u junu 1995. sam potvrdio da je on u vrijeme rata bio gospodar života i smrti.
Da li se u hrvatskoj Krajini, Republici Srpskoj i Saveznoj republici Jugoslaviji vodila jedinstvena srpska politika?
Ja sam u svojoj knjizi objasnila spregu Beograda s RSK i RS tako da sam cijeli plan podijelila u pet kronoloških ciljeva gdje se vidi da je plan “Svi Srbi u istoj državi” mijenjao oblik i obim konture. Tu se vidi da se od maksimalističkih ciljeva se išlo na ono što je preostajalo kao moguće. U toj dinamici je bilo i nesuglasica i smjena od strane Beograda i lokalnih vođa, ali konstantna crvena nit koja govori o njihovoj suglasnosti je ostala neprekinuta. Ta nit je bila suglasnot da se ratom šire zapadne granice srpske postjugoslavenske države. I na kraju što je ostalo od te zapadna granice koje je trebala biti na liniji Virovitica-Karlovac-Klarlobag je sada granica RS dijeli, njome se razgraničavaju srpske teritorije i od Hrvatske i od Federacije BiH. To je jedini ratni plijen Srbije u tri izgubljena rata. Srbija se neće lako odreći RS-a jer ona predstavlja simbol Srba da su u ratu možda i gubitnici, ali spretni pregovarači sposobni kapitalizirali ratne poraze preko međunarodne zajednice.
Da li je Slobodan Milošević stvaranje Republike Srpske dejtonskim mirovnim sporazumom smatrao legalizacijom ratnog plijena?
Kada se stave jedna do druge karte svih neuspjelih mirovnih prijedloga međunarodne zajednice od februara 1992. do novembra 1995. –znači od Cutiliera do Daytona, onda se vidi da se politika Srbije i Miloševića u nekim dijelovima poklapala sa geostrategijom Zapada. To se odnosi u prvom redu na BiH i na Kosovo koje su jedine države s većinskim muslimanskim stanovništvom ostale teritorijalno razdijeljene i čije su granice još uvijek upitne. Upravo su to države od čijih teritorija Srbija još nije odustala. To poklapanje interesa se vidjelo od početka do kraja rata jer su svi planovi međunarodne zajednice podržavali etničko razdvajanje u BiH ali i u Hrvatskoj.
To se na koncu pokazala strategija i na Kosovu gdje je sjever Kosova sada isključivo nastanjen srpskim stanovništvom. O tome isto tako ima materijala na Miloševićevm suđenju. Mnoge ove činjenice dolaze u stvari iz medija. Ako se poslušaju komentari tadašnjeg državnog sekretara Amerike Warrena Christophera poslije pada Srebrenice i poslije hrvatske Oluje i pada Knina u ljeto 1995. može se čuti kako on govori da su to tragični događaji s puno patnje stanovništva ali da će oni pojednostaviti mirovne pregovore. Izjave poput ove jasno pokazuju da je međunarodna zajednica prihvatila etničko razdvajanje i etničko homogeniziranje svih posjugoslavenskih država kao ključ za stabiliziranje regije. Takav stav se poklapao sa srpskim ciljevima Miloševićevog režima.
Niti jedan mirovni plan za BiH nije prihvaćen od srpske strane sve dok se nisu osvojile dvije podrinjske enklave – Srebrenica i Žepa. Time se u korist srpskog stanovništva homogeniziraju teritorije uz granicu sa Srbijom uzduž Drine. Od 1994 nadalje, međunarodna zajednica ugovara sa stranama u ratu u Hrvatskoj i BiH razmjenu teritorija upravo iz razloga da je prihvatila i etničko razdvajanje i etničku homogenizaciju kao standard za rješavanje stvaranja postjugslavenskih država. Odustalo se od Bihaća i Zapadne BiH onda kad se postigao dogovor da će Beograd prepustiti RSK Hrvatskoj bez oružanog otpora.
Uspjeh Daytona je baziran na ovim dogovorima o zamjeni teritorija. RSK se treba rasformirati, a u sastav RS treba ući Podrinje. To se tako i dogodilo. Daytonom je isto tako međunarodna zajednica pružila mogućnost Miloševiću da promijeni svoj politički image i da od ‘balkanskog kasapina’ postane mirotvorac s međunarodnim ugledom. Tu se pokazuje njegova lična patologija koja prerasta političku racionalnost. On je nezaustaviv u svojoj samodestrukciji i srlja u Kosovski rat koji ga je na kraju stajao i političke i povijesne reputacije. On život završava u zatvorskoj ćeliji kao optuženik za najgore zločine koje međunarodno kazneno pravo poznaje.
Takvim će ga zapamtiti povijest. I takvoj povijesnoj ocjeni njegove vladavine uvelike pridonosi arhiv njegovog suđenja koji i bez presude daje uvid u njegovu ličnost i hladnu, proračunatu i funkcionalnu upotrebu zločina prema nedužnim ljudima koji se kao nesrbi zatekli na teritorijima na koje su polagali pravo tvorci postjugoslavenskog srpskog državnog projekta s Miloševićem na čelu. On je u tu svoju samodestukciju nažalost uvukao i Srbiju i njene građane koji se još dugo neće oporaviti od njegove desetogodišnje destruktivne vladavine.
